“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci

Povampireni nacionalizmi Balkanskog tamnog vilajeta iliti dijalektika sirotinje

Objavljeno 5. novembra/studenog 2021. od Il Grido del Popolo©

 

Foto: Mussolinijev pohod na Rim / izvor: secoloditalia.it

 

Izvorno objavljeno na blogu http://mojsvijet.com/politika/povampireni-nacionalizmi-balkanskog-tamnogvilajeta-ili-ti-dijalektika-sirotinje/

 

Nakon restauracije kapitalizma na području bivše nam velike (zajedničke) države, trasiran je put nacional romantizmu i nacional šovinizmu, u pokušaju da se ovaj kulturno zaostali prostor vrati duboko natrag u 19 stoljeće. To je bila prilika ostacima ovih ruina od naroda da ponovno probude nemirne duhove prošlosti ovog tamnog vilajeta, kojemu je trebalo pola stoljeća da izađe iz duha palanke. Taj nakaradni, duboko zadrti i regresivni potencijal ovih naroda, na izmaku povijesti ljudskih društava (koja ne predstavlja ništa drugo do povijest klasnih borbi), pokušava devolutivnim metodama vratiti plebs u doba prije industrijalizacije i elektrifikacije. Ovi ostaci najnižih reakcionarnih slojeva društva, glavom bez obzira pokušavaju pod svaku cijenu umanjiti valjanost koncepta darvinizma. Opasni reakcionarni element kojeg su napredne i progresivne snage nakon socijalističke revolucije smatrale reliktom srednjeg stoljeća. Tim, u dijalektici najreakcionarnijim nižim slojevima društva, priključio se i jedan dio narodne inteligencije, koja se ne libi da putem metoda argumentum ad captandum te ad captandum vulgus,  osigura položaj vladajućih elita u društvu.

Danas i nakon trideset godina od pada socijalizma, poklonici mitomanije na Balkanu ne posustaju u svojoj namjeri da ovaj prostor oblikuju u strogo nacionalnim okvirima, te granicama svojih velikodržavnih projekata. Njihova maksima da cilj uvijek opravdava sredstva sve više dobija na važnosti u redovima njihovih podržavatelja, koji u neoliberalnom poimanju svijeta vide najveću opasnost za svoje „slobodne i suverene“ države. S druge strane, kao odgovor na sve to, liberalni demokrati, pogotovo oni koji pripadaju lijevom spektru društvene akcije i političke odgovornosti, u svojim nastupima koriste se retorikom koja u dijalektici ideja predstavlja ideološko-politički oksimoron. S obzirom na to, da se po njihovim kriterijima u neoliberalnom diskursu sve što im je protivno, može okarakterizirati kao fašizam. Međutim, liberalna demokracija i fašizam su dvije strane jedne te iste kovanice, one kapitalističke koja zastupa isključivo interese korporativnog kapitala i odaje vrijednost njegove dobiti. Ovakva dijalektička proturječnost dviju ideologija postojećeg kapitalističkog sustava može se objasniti putem dualnog promatranja povijesti samog kapitalizma. Jer gotovo uvijek kada je kapitalizam u krizi, pojavljuje se i kriza liberalne demokracije, dok se u isto vrijeme rađa fašizam

Naime, kapitalizam pri određenim uvjetima rađa liberalnu demokraciju, no, pod drugim uvjetima, kada zapadne u suštinsku krizu, te liberalna demokracija i njezine institucije sve manje rade, onda u pomoć dolazi fašizam. Tako se kapitalizam pokušava spasiti, mijenjajući liberalnu demokraciju sa svojim verzijama kontrole i prinude nad društvom. Onda se akcent reakcije krize stavlja na pojačavanje važnosti nacionalnih država i očuvanje njihovog suvereniteta, što dovodi do mobilizacije milijuna ljudi pod zastavom nacionalizma, rasizma i šovinizma. A kada se kriza zaustavi, kapitalizam ponovno uspostavi svoje demokratske institucije u cilju neometanog protoka kapitala, stoke i ljudi. Dakle, fašizam je plod liberalne demokracije, koja u uvjetima krize ne može stabilizirati kapitalizam, pri čemu je nužan stabilizator, pri kojem se sve više pojačavaju autoritarne tendencije, gdje se sigurnost kapitala postavlja ispred same slobode građana, koja je stup liberalne demokracije. Pritom valja napomenuti, da je na Zapadu stvoreno mainstream mišljenja u vrijeme hladnog rata, da se fašizam u vidu totalitarizma više analogno povezuje sa raznoraznim istočnoeuropskim socijalističkim ustrojstvima, nego li s liberalnom demokracijom. Prije svega zbog „zajedničkih“ karakteristika socioekonomske sfere, ili zaštite nacionalnih interesa samih država, što predstavlja u biti antipod globalnom kapitalu.

Međutim, sva ova shema po kojoj bi se trebalo socijalizam transformirati u nacional-socijalizam, te shodno tome i u nacional-fašizam, jednostavno pada u vodu. Iz prostog razloga što je u dijalektici ideja fašizam nastavak liberalizma, a ne socijalizma, dok je u dijalektici povijesti fašizam isključen iz oblasti društvene stvarnosti po pitanju napretka društva i države zajedno s liberalnom demokracijom. Jer socijalizam ni u kom slučaju nije protiv Države, štoviše, odlučno se suprotstavlja svim neprijateljima Države, liberalnim globalistima i kapitalistima, proglašavajući njihovu propagandu reakcionarnom i iznimno opasnom po proletersku revoluciju. Diktatura kapitala odvija se podjednako, kako u mirnodopskim uvjetima, putem liberalne demokracije, tako i u konfliktnim i ratnim uvjetima, putem fašizma, koji će se u obliku korporativnog fašizma pojaviti kao zadnji stadij kapitalizma. Stoga, kroz liberalnu demokraciju u ne-kriznim vremenima, diktatura kapitala uglavnom prolazi nezabilježeno, prikrivena iza formalnih građanskih i političkih prava i sloboda. Sve to uz formalno odabrane vlade, institucije i političare na „slobodnim“ izborima. Dok je ovo recimo, kod fašizma sasvim drugačije izraženo, zato što je kodmistoga diktatura kapitala potpuno otkrivena i otvoreno nastupa.

To se ponajbolje vidi u marksističkoj tendenciji kritike kapitalizma, gdje je rola fašizma okvalificirana kao spasitelj kapitalističkog poretka svijeta van mirnodopskih uvjeta, gdje taj zadatak obavlja liberalna demokracija, njegova druga isturena perjanica. Klasičan primjer marksističke definicije fašizma je onaj prvog čovjeka Kominterne, bugarskog političkog djelatnika i revolucionara Georgija Dimitrova koji kaže: „da je fašizam otvorena teroristička diktatura najreakcionarnijih, najšovinističkijih i najimperijalističkijih elemenata financijskog kapitala“. Diktatura kapitala u uvjetima dominantnog svjetskog hegemona tijekom zadnjih 300 godina ima za cilj jedino da destabilizira i slabi sve države, kako bi izvan nacionalnih država kroz kolonijalne i neokolonijalne metode održao status quo situaciju dominantnog eksploatirajućeg sustava u svijetu, transformirajući imperijalizam u globalnu diktaturu kapitala, postavivši na taj način nove konture geopolitičkog realizma novoga svijeta. U jednoj ovakvoj konstelaciji odnosa na šahovskoj geopolitičkoj ploči, male nacije poput ovih povijesnih ispljuvaka, kako ih je njemački filozof Hegel svojevremeno nazivao, neminovno su osuđene na propast. 

One ne samo da nisu uspjele očuvati svoj nacionalni integritet i državni suverenitet, već su pod utjecajem politike (podijeli, pa vladaj) velikih imperijalističkih sila, dovele do toga da nemaju nikakvu unutarnju koheziju potrebnu za vlastiti opstanak. Pitanje opstanka je dovedeno u prvi plan onda kada su se ove ruine od naroda suprotstavile tekovinama narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije, dozvolivši međunarodnim kapitalistima, stranim agentima i domaćim reakcionarnim kolaboracionistima, kako i egzemplarima crvene buržoazije, da prisvoje sav društveni kapital koji je bio plod udruženog socijalističkog rada i planske socijalističke izgradnje zemlje. Da tragedija bude još veća, pobrinuli su se povijesni revizionisti visokoobrazovnih institucija u ovim novim nazovi državicama, prekrajajući povijest po vlastitim „akademskim“ mjerilima, mijenjajući imena čitavih gradova, sela, ulica, bulevara, trgova, parkova, škola i svega ostaloga što, u kolektivnom pamćenju ovih zadrtih naroda, podsjeća na napredak, progres, rad i socijalizam.

Ovi su se postsocijalistički inkvizitori pobrinuli da svaki četvorni metar prostora dekomuniziraju, oplemenivši ga svojim kleronacionalističkim totemima, izazvavši na taj način totalni arhitektonski holokaust. Dokučivost njihovih suludih ideja se sarkastično može ogledati u tome da je ta bolumenta bila nesposobna okrečiti niti sve ono što je uspjela izgraditi socijalistička vrijedna ruka, a kamoli još toliko izgraditi. Ovaj njihov divljački osvajački pohod na kulturni prostor socrealizma će rezultirati uništenjem tisuće i tisuće spomenika koji podsjećaju na revolucionarnu epohu komunista i partizana. Spomen obilježja „totalitarnog“ realsocijalizma proglašena su dekadentom kulturom, te arhitektonskim reliktima, ostacima nekih davnih vremena u kojima je zatirano sve ono što danas može ponuditi liberalna demokracija. Međutim, njihovi megalomanski apetiti se nisu zaustavili na devastaciji narodne imovine, već su otišli i korak dalje, tako što su imena svojih ideologa ubacili u nove udžbenike, proglasivši ih herojima, dok su heroje narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije proglasili neprijateljima naroda, satrapima, tiranima i masovnim ubojicama.

To svakako nije puka slučajnost. Pogledajte samo njihove ekonomske, klerikalne i političke mecene sa zapada, koji su u duhu evropskih slobodarskih vrijednosti pomoću birokratskog aparata posebnom Rezolucijom izjednačili naci-fašizam s komunizmom kao dva jednaka totalitarna režima, te izričito zabranili svakakvo javno isticanje komunističkih simbola na području korporativnog EU projekta. Pitanje vremena je samo kada će rehabilitirati (možda ih kanonizirati za Svece) zlikovce poput Hitlera, Mussolinija, Franca, Salazara, Hortyja, Antonescua, Pavelića i ostalih milosrdnih anđela pakla koje je Vatican podržavao u ratu protiv „komunističkih najezdi“ s Istoka. Rehabilitacija zločina je u modi u ovim vukojebinama kao nikada do sada, a preispitivanje uloga žrtava i njihovih dželata postala je državničko pitanje broj jedan. Kako nacionalističkim prepravljačima povijesti, tako i liberalnim cenzorima. Akademska je fela totalno izgubila tlo pod nogama, prepustivši svoj posao političkim nakazama, probisvjetima i skorojevićima kako bi se neometano bavili povijesnim tokovima društva. Kakav li samo deontološki oksimoron!

Međutim, ono što je još zabrinjavajuće na ovim prostorima jest društvena indiferentnost prema ovakvim masovnim pojavama dekulturalizacije javnog prostora, gdje duh palanke zauzima mjesto glavnog korektiva društvenih normi. Čini se da kolektivna ravnodušnost nikada u povijesti nije bila tako izražena kao što je to danas. Pitanje koje bi sebi trebali postaviti mnogi društveni kritičari, filozofi, politolozi, sociolozi, pa čak i psiholozi. Psihoanalitičari bi mogli apsolvirati svoje znanje tako što će postaviti novu paradigmu istraživanja ljudskog uma u devolutivnim uslovima ovdašnjih naroda, kao dio ljudske civilizacije koja sve više srlja u propast. Kako to, da kroz samo par decenija potomci naroda koji su gotovo goloruki krenuli na neprijatelja i osvajača, budu dovedeni u situaciju da sagnute glave mirno posmatraju vlastite tlačitelje u vidu reakcionarnih ekonomskih i političkih elita. Mada i to zaslužuju, s obzirom na to da za iste glasaju na izborima čiji je ishod unaprijed poznat. Sirotinja je postala amorfna masa ljudi koja u današnjem svijetu u kojem vlada stara dobra maksima Panem et circenses, svoju glad nadopunjuje nacionalizmom, jer je ponestalo kruha.

I ne samo to, ova sirotinja opčinjena idejom da joj je oduzet nacionalni identitet, svoj spas traži u naručju fašizma, koji kao niti jedna druga privilegirana ideologija, nudi svojim poklonicima teoriju zavjere. Štoviše, sirotinja je u svojoj psihologiji egzistencijalizma puno više opčinjena opsesijom međunarodne zavjere globalističke vlastele, ali i one domaćih izdajnika i neprijatelja svog naroda, nego li činjenicom socijalne frustracije kao rezultata potpune deindustrijalizacije i pada domaće ekonomije, koja ih zapravo stvarno muči. Najlakši način rješavanja problema zavjere jeste poziv na ksenofobiju i šovinizam. Tu leži korijen nacionalizma. Međutim, nisu nacionalisti skloni samo ksenofobiji i šovinizmu, već i mačizmu. U falusoidnoj psihologiji riječi, u nacionalizmu, a samim time i u nacional-fašizmu, prepoznajemo volju za moć na seksualnom nivou, koja podrazumijeva prezir prema ženama i osudu neuobičajenih seksualnih navika, od čednosti do homoseksualnosti. Stoga se oni radije drže svog oružja, umjesto nabreklog falusa, jer kako je za njih seks teška igra, radije bi se igrali i vitlali oružjem, kao surogatom falusnog prakticiranja. 

Na kraju ne smijemo zaboraviti niti selektivni desni populizam, „koji se po pravilu poziva isključivo na Narod, kao jedini monolitni entitet koji izražava Zajedničku volju“, kako kaže poznati talijanski filozof i romanopisac Umberto Eco. Desni populizam ima za cilj usprotiviti se „trulim“ parlamentarnim vlastima i institucijama. Tako, čuveni talijanski filozof još opisuje Mussolinija koji osporava legitimnost Parlamenta jer, tobože, on više ne predstavlja glas talijanskog naroda. Eco još dodaje čuvenu rečenicu Mussolinija u najvišem zakonodavnom domu koja glasi: „Mogao bih ovo gluho i žalosno mjesto pretvoriti u kamp za svoje manipule”, aludirajući na vojne jedinice u rimskom legijama. Ipak kako znamo Duce je kasnije uništio Parlament, koji nije poslužio kao kamp njegovim manipulama. Ono šta je još neizbježno i vrijedno spomenuti kod balkanskih naroda, jest duboko ukorijenjen kult tradicije, koji se odlično uklapa u okruženju nacional-romantizma i nacional-šovinizma. A kako duh vremena ne može izbrisati tradicionalne vrijednosti koje po pravilu svoje posljednje pribježište pronalaze u religioznom karakteru društva, onda je uspjeh i više nego zagarantiran. Klerofašizam na Balkanu je plod povijesne suradnje Crkve i reakcionarnih snaga demokratskog društva. Kler uostalom i nikada nije bio van svih društvenih dešavanja, osim perioda socijalističkog društva 1945-90. kada je toj Instituciji izričito pokazano gdje joj je mjesto. 

Antikomunizam je najviši ideal Crkve, ali u isto vrijeme i glavna karakteristika fašizma. Povijesni materijalizam nam potvrđuje ovakvu sinhroniziranost dvaju saveznika. Stoga, najveći zadatak svim naprednim i progresivnim ljudima je da se objedine u zajednički front protiv ovog zla, te se bez imalo oklijevanja upusti u otvoreni frontalni rat protiv istog. Mada na tom putu moraju biti oprezni, jer ih reakcionarni elementi iznutra mogu kompromitirati i opstruirati u toj borbi. Tu ponajprije mislim na liberalni establišment kao drugu stranu kapitalističke monete, kako sam i prethodno u tekstu naveo. Društvena i politička ljevica se napokon mora odreći svojih liberalnih struja koje deklarativno zagovaraju obračun s fašističkim elementima društva. Zato što takav institucionalni rat na koga se oni pozivaju u odsustvu klasne borbe jest čisti salonizam, jednako tako kao što je njihova zelena agenda obično vrtlarstvo. Borba protiv fašizma mora biti odlučna i neprestana, sve do konačne pobjede. Jer nikakav kompromis s fašistima nije dozvoljen. Smrt fašizmu, sloboda narodu!

 

 

 

Autor teksta Gordan Stošević

“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci