Objavljeno 09. oktobra/listopada 2023. od Il Grido del Popolo©️
Laura Marin je mlada umjetnica rođena u Korunji, Galiciji, na sjeverozapadu Španjolske. Još kao djevojčica je otkrila muziku sa prostora ex Jugoslavije i počela učiti jezike koje govore stanovnici novonastalih republika. Počela je na društvenim mrežama izvoditi pjesme svih velikih hitova nekadašnje jugoslovenske i današnje balkanske muzičke scene, kako one zabavne, tako i narodne. Njezina je popularnost u zemljama bivše Jugoslavije dovela do toga, da ju je jedan od najpoznatijih izvođača bosanske muzike Halid Bešlić pozvao na njegov koncert koji je održao prije par mjeseci u dvorani Zetra. Mlada Laura je njegov poziv prihvatila s velikim poštovanjem i za prvi put nastupila javno ispred velikog auditorija (15 000 ljudi). Između ostalog ona je ponosna antifašistkinja i poklonica revolucionarne borbe u Španjolskoj, te vrlo klasno osviještena osoba s obzirom na njezine godine, nešto što je dalo drugačiji ton ovom intervjuu.
Devetnaestogodišnja Španjolka zaljubljena u daleki prostor ex Jugoslavije. Otkud ta karmička povezanost?
Kad sam imala devet godina čula sam slučajno vaš jezik preko interneta, bio je to neki video gdje sam slušala više od deset jezika, ali sam se u vaš jezik instantno zaljubila. Počela sam istraživati šta sve ima na tom jeziku i naišla na narodne i starogradske pjesme i počela sam slušati Silvanu, Tomu, Veru Ivković, Safeta Isovića i još mnogi drugi.
Kad sam imala četrnaest počela sam da učim jezik zbog moje dugogodišnje želje da ga razumijem. Samostalno, preko interneta, u svom ritmu, svaki dan trideset minuta.
Kao dijete mnogo sam voljela da pjevam, ali kad sam pronašla balkansku muziku znala sam da je ta bila tâ muzika kojom bih htjela da se bavim. Pošto sviram gitaru i klavir, sa četrnaest godina počela sam se snimati kako pjevam stare i nove balkanske hitove na društvenim mrežama, nešto što i danas nastavljam da radim.
Jako mlada počela si probijati jezičnu barijeru učivši ovdašnje jezike. Kako se tebi čini danas iz ove perspektive taj početak tvoje misije približavanja ovom kulturnom prostoru?
Na početku nisam vjerovala da ću baš uspjeti, pogotovo prve dvije godine kada nisam ništa razumijevala. Iskreno, ne znam odakle mi bilo toliko strpljenja tada, ali moja ljubav je bila ogromna, kao i moja želja da razumijem sve to, da nikad nisam prestala.
Baš sam ponosna i zahvalna na tu četrnaestogodišnju Lauru što se je toliko trudila da bi danas bila ono što jeste.
Prisutna si na društvenim mrežama kakve su Instagram, Tik Tok i YouTube gdje imaš puno pratitelja. Koliko ti ovo pomaže u umjetničkom izražaju koji kako tvrdiš je samo tvoj hobi?
Počela sam s četrnaest godina na YouTubeu, s petnaest na Instagramu i sa šesnaest na TikToku. Danas imam devetnaest i iako mi je fakultet na prvom mjestu, smatram da su društvene mreže postale moj neformalni rad. Nemam nikakve ugovore ili bilo koga da mi kaže šta trebam ili ne smijem raditi, međutim, što sam starija shvaćam sve ozbiljnije.
Nikad se nisam se bojala probati kombinacije, pjesme, sve što stoji na društvenim mrežama a imam i želju da snimam. Na TikToku sam najkreativnija. Ljudi me ponekad pitaju kako sam uspjela stići do ovaj moj današnji status bez velike stvari (uvijek sam koristila svoj stari Xiaomi a za moj osamnaesti rođendan majka mi poklonila IPhone koji i danas koristim za sve moje videe).
To što već pet godina svaki tjedan snimam kako pjevam mnoge različite pjesme na drugačiji način djelo je moje brutalne spoznaje o sebi i svom glasu koji ne bi imala da nije bilo tako.
Nije nikakva tajna da je moj cilj na društvenim mrežama pridobiti popularnost na Balkanu, znači, vidim društvene mreže kao mjesto tranzicije koja će mi pomoći izgraditi muzičku karijeru koju želim.
Svejedno, to što ne želim biti “influenserka” zauvijek, ne znači da ne uživam u ono što danas radim. Mlada sam i volim društvene mreže.
Španjolka si ali i ponosna Galicijka, jedan od razloga za ovaj naš intervju. Jesi li uspjela pronaći kakvu slučajnu povezanost između tvog galicijskog i ovdašnjih naroda?
Apsolutno da. Iako priču o Galiciji većina vas kao moja publika i ne zna (što je potpuno normalno), kako ona starija tako i ona mlađa, da bi lakše razumjeli našu današnju situaciju i borbu.
Prvo što mi pada na pamet je naš krajolik. Krajolik Galicije i onaj bivše Juge su identični. Kad bismo slikali neko selo, ne bismo znali je li ono Galicijsko ili s Balkana.
Povijest galicijskog revolucionarnog karaktera u mnogome podsjeća onom ovdašnjih naroda, pogotovo u djelu nacionalnog oslobođenja, ali i antifašizma i radničke borbe. Kako danas tvoja generacija gleda na revolucionarnu povijest Galicije?
Iako moje korijene su malo dolje, cijeli život živim u Korunji, gdje većina mladih ljudi govore španjolski a ne znaju ni zašto. Naravno svega ima i trudim se kretati se na mjestima gdje ljudi makar malo imaju interes prema političkoj i ekonomskoj situaciji širom svijeta, kao i znanje o prošlosti.
Nije sve izgubljeno, ali većina mladih ljudi nisu svjesni bilo kog pitanja vezano uz historiju ili politiku, ni o prošlosti, ni o sadašnjosti, a još manje o budućnosti.
Dolaziš iz ateističke obitelji i društva gdje se godinama gaji duh antifašizma ali i antiimperijalizma. Koliko je taj sentiment danas bitan u suvremenom društvu Galicije?
U Galiciji živi oko 2,7 milion ljudi, iako grad na svijetu gdje živi najveći broj Galicijaca je Buenos Aires (Argentina). Postoje mnogi ljudi i mladi i stari, koji mukotrpno rade i trude se za bolju budućnost našeg naroda. Ali, svakako, ja kao Korunjanka, mogu da kažem da većine ljudi nije briga, govore španjolski, ne zato što misle da je Galicijski jezik nepismenih, nego jednostavno on nije dio njihovih života.
Francova diktatura je bila najduža u Evropi (1939 – 1975) i kad je on umro, svi političari koji su stvorili današnju demokratiju i napisali današnji Ustav su njegovi nasljednici. Dokaz svega toga je što Španjolci nikada nisu glasali za obnovu republike.
Iako ideologija koju je imala Francova diktatura ima svoje korijene u katoličanstvu, on je bio taj koji je uspio da mi Galicijci polako izgubimo naš jezik zbog jezičke asimilacije. Veliki dio europskog stanovništva prestao je biti nepismen i sva su djeca išla u školu, dok u Španjolskoj je bilo potpuno zabranjeno (i kaznivo) da se koristi bilo koji drugi jezik osim španjolskog.
Kao što je teško razumijeti cijelu historiju bivše Jugoslavije, tako je i s našom ovdje u Galiciji. Mogla bih satima da govorim na ovu temu, ali mislim da se može lako shvatiti poanta priče, pošto je u pitanju čist imperijalizam.
“Galicijski Johnny Cash” kako ga mnogi nazivaju, te neotrubadur 20. stoljeća i nezaobilazna referenca galicijske glazbe, Andres Lapique do Barro je u vrijeme okrutne Frankove diktature pjevao na galicijski jezik koji kako on navodi svojevremeno, nije ga koristio kao političko oružje, već kao dignitet prema materinjem jeziku koji je godinama bio pao u zaborav i najokrutniji prezir. Koliko je zapravo danas važna glazbena ekspresija u izvedbi galicijskog jezika?
Na radiju ili na televiziji nećeš ćuti nikada niti jednu pjesmu na Galicijskom. Većina ljudi moje generacije znamo poneku pjesmu od Andres do Barro ili Ana Kiro. Postoje neke skupine koje pjevaju na Galicijskom i ja osobno mnogo uživam dok ih slušam (SonDaRua, Verto, Sés…). Ali postoji jedna skupina koja se zove “Tanxugueiras”, koja je napravila historiju sa svojom hitom “Terra”. Preporučujem svima da ih poslušaju i potraže njihovu priču.
Sedamdesetih godina prošloga stoljeća je Galicija bila na samome vrhu procesa uvježbavanja općeg političkog protesta i radničkog štrajka u strategiji svrgavanja diktature kroz veliku mobilizaciju masa, gdje je bastion političke naobrazbe bila PSOE, a na čelu samog procesa bili radnici Ferrola i Viga, te studenti Compostele. Je li danas nakon pedeset godina građani Galicije s pijetetom govore o revolucionarnim podvizima svojih predaka?
Nažalost, ne. Ja osobno nemam nitko u familiji koji se je borio. Moj otac je sin Kastilijaca koji su podržavali Franca, a majka je kćerka nepismenih mornara. U svojoj kući nikada se nije znalo za te revolucionarne i hrabre žene koje su se borile za svoju pravdu. Ali ja sam veliki patriot jer sam se rodila kao Galicijka u jednom lijepom selu i ponosna sam na to. Kroz svoj sam život pročitala bezbroj knjiga, pogledala puno dokumentaraca i moji profesori mogu računati na mene za najteže projekte, gdje sam dobila povjerenje da danas posvećeno i aktivno radim za svoj narod.
Što se mojih prijatelja tiče, samo oni sa sela, koji cijeli život govore Galicijski i žive pravi galicijski stil života, svjesni su kakva je općenito politička situacija. Sigurno da mnogi moji prijatelji iz grada imaju zanimljive priče u svojoj familiji, ali da to i sami ne znaju. Nije da ne vole Galiciju, samo nisu zainteresirani za politiku. Većina Španjolaca ne vide dalje od PP i PSOE. Isto se dešava sa svim ostalim narodima Evrope i svijeta. PItajte nekog iz Galicije za šta se vodio rat u bivšoj Jugoslaviji tijekom devetdesetih, nitko neće znati da vam odgovori, a mnogi mladi moje generacije neće znati ni da je uopće bilo rata na Balkanu.
Tri žene heroine su dio povijesnog kolektivnog pamćenja Galicije i Ferrola, sve tri militantice Komunističke partije Španjolske, Fina Varela, Mela a Carboeira i Sari Albau. Bila su to teška vremena za španjolske žene jednako isto kao što je to bilo i razdoblje Građanskog rata kada su supruge, kćeri i sestre republikanaca pretrpjele užasne represije od strane Frankističkog režima, jer su mnoge od njih na grozomoran način bile obrijane, silovane i ubijene. Koliko su danas mlade djevojke i žene klasno osvješćene u Galiciji i Španjolskoj općenito?
U zadnjih desetak godina feminizam je jedna od društvenih tema koja se najčešće ponavlja. Svakako, diskurs je usmjeren na slobodu žena. Nažalost, djevojke moje generacije misle da je puno bolje to što se više vidi.
Naravno da je bitno da žena odluči šta će obući ili ne obući, to je ljudsko pravo. Ali, gdje je naša sloboda o tome da otvorimo OnlyFans?
Živimo u doba gdje imamo najviše prava, mogućnosti, informacije, a najmanje to koristimo. Ali se ja trudim da budem svjesna toga i da sve radim na najbolji mogući način.
Intervju pripremio i uradio Gordan Stošević