Mon. Oct 3rd, 2022

Objavljeno 15. avgusta/kolovoza 2022. od Il Grido del Popolo©️

William Nassar je kanadsko-libanonski protestni pjevač i kompozitor. Postigao je svjetsku popularnost kao izvođač protestne muzike i mirovni aktivist. William Nassar je doktor nauka Etno-muzikologije te je predavao  arapsku kompoziciju i orkestraciju na raznim muzičkim institucijama i konzervatorijima, uz pisanje i izvođenje svojih pjesama. Član je više muzičkih udruga te ga se smatra jednim od današnjih vodećih političkih “protestnih” kompozitora i pjevača koji promoviraju mir i nenasilje na Bliskom istoku. Dodijeljena mu je Medalja Časti 2010. godine od strane nacionalnih vlasti Palestine za podršku palestinskoj borbi kroz  pjesme, naročito  palestinskim izbjeglicama u Libanonu.

Protestna pjesma, kao niti jedna forma umjetničkog izričaja, pokušava promijeniti svijet. Držite li da je ovaj tip izričaja odigrao veliku ulogu u revolucionarnoj borbi u suvremenoj povijesti?

WN: Prije nego li odgovorim na vaše pitanje, važno je pojasniti kratku povijest protestne pjesme.

Protestna pjesma, ili šire poznatija kao politička pjesma, jest davna forma ljudskog izričaja koji se pojavio stotinama, možda i tisućama godina prije te se  razvijala usporedo s društvenim, ekonomskim i političkim iskustvom čovječanstva.

Prvi oblici ovog umjetničkog izričaja pojavljuju se kod ruralnog stanovništva koje  je  kroz pjesmu izražavalo svoju bol i napor za vrijeme sezona žetve. Tako je ostalo sve do pobuna protiv feudalaca kad se, u tom trenutku događa da pjesme, u svojim tekstovima uključuju i  moćniji izričaj nego što li je  to bio samo umor. Ipak, najsnažniji glazbeni izričaj u protestnoj pjesmi započeo je jazzom i bluesom za vrijeme Ropstva u SAD-u.

Na prostorima Mediterana, začetnik protestne pjesme bio je legendarni egipatski glazbenik Sayed Darweesh (umro je sa samo 31 godinu) za vrijeme britanske kolonizacije Egipta, koji je u svojim pjesmama dodirnuo teme slobode i nezavisnosti, uz teme iz društvenog i svakidašnjeg života. 

Ali da se vratimo na vaše pitanje, možda smo u početku i bili sanjari i htjeli smo mijenjati svijet, pisali smo revolucionarne tekstove te komponirali razne vrste muzičkih izričaja, ali nakon pada Sovjetskog Saveza i promjena koje su uslijedile u komunističkim partijama diljem svijeta, ali i uz doprinos poplave liberalnih ideologija u komunističkim partijama, a sve pod lijepim sloganima o reformama ili i o većoj demokraciji; svim ovim okolnostima doprinijelo je i ono što nazivamo Društvenim mrežama i napredovanjem tehnologije, što nas je, nažalost, odvelo u unazađivanje uloge koju je imala protestna pjesma. Ipak, ja sam osobno još uvijek sanjar i još uvijek imam želju da mijenjam svijet, ali u međuvremenu, vjerujem da se svatko od nas mora u sebi  boriti kako bi preživio svu ružnoće ovog NOVOG SVJETSKOG PORETKA tehnologije i DRUŠTVENIH MREŽA te im ne dozvoliti da nas promijene, ili bar ne slijediti glavna stremljenja.

Politički angažman je uvijek imao veliki utjecaj na muzičku scenu, premda se taj utjecaj vremenom smanjio .

Što je tome uzrok? 

Čvrsto vjerujem da politički angažman nema utjecaj na muziku, dok je korištenje političkih tema u muzici ili/i u pjesmama nešto sasvim drugo. Postoji puno politički angažiranih umjetnika i glazbenika, ali oni  u svojim djelima ne izražavaju politički stav. Angažirati politiku u muzičkom djelu je stvar osobnog vjerovanja i izbora.

Ipak, postoje mnogi razlozi zašto je politički angažman u umjetničkim djelima, uključujući tu i muziku i pjesmu, vremenom smanjen:

  1. Nadovezujući se na ono što sam već prije spomenuo, ne bismo smjeli zapostaviti invaziju Kapitalističke kulture, koja je pogodila čak i komuniste, i kao individue, ali kao i partije.
  2. Nedostatak političkog i ideloškog obrazovanja, a ponekad i neznanja.
  3. Trgovanje političkim umjetničkim djelima, kao da se radi o komercijalnom proizvodu, od strane samih umjetnika. U potpunosti razumijem da umjetnost nije slobodna i ne bi trebala biti slobodna, ali izvoditi političku pjesmu u kafeu, ili pjevati revolucionarne slogane bez političke agende ili kao cilja na koncertu, prouzrokuje trenutni efekt koji  već sljedećeg jutra izblijedi.
  4. U bliskoj prošlosti postojali su jasni i pravedni ciljevi  kao što su mir, antiratni, anti cionistički i, naravno, palestinska stvar. Imperijalistima je uspjelo da nas navedu da se borimo oko sporednih stvari te da zapostavimo glavne ciljeve. Nekoliko primjera:
  • Svjedoci smo krvave ideološke borbe među ljevicom o tome tko je bio pravi komunist, Staljin ili Trocki.
  • Lijevi intelektualci su podijeljeni između podrške Rusiji ili Ukrajini, zaboravljajući pritom da je Rusija danas nova imperijalistička sila, dok Ukrajina ne predstavlja ništa više od  naoružane imperijalističke lutke.
  • Na one koji podržavaju Palestinu utječu i  različiti stavovi palestinskih frakcija, te se njihova podrška i solidarnost palestinskoj stvari pretvorila u odbranu jedne frakcije od druge. Ja sasvim sigurno za takvu situaciju okrivljujem same Palestince, a iznad svega okrivljujem palestinske frakcije jer svi oni žele oslobođenje Palestine, ali svatko od njih želi slobodu sukladno  političkoj agendi svoje frakcije.

Mogao bih nabrojiti još na stotine razloga, ali mislim da sam ukratko objasnio svoj stav.

Na vašem profesionalnom Facebook profilu, upućujete “veliki pozdrav prostitutkama i stranim kućnim pomoćnicama (ropkinjama) u Libanonu, jer su one jedini i stvarni proletarijat (…)”. Ove tvrdnje ne štede ni ljevičare ni desnicu u Libanonu?

WN: Dobro ste shvatili, ne štedim ni libanonsku ljevicu, uključujući tu i komuniste, a niti desno krilo. 

Slavimo 1. Maj, a nemamo radnika, nemamo industriju. Kapitalistička kultura koja je snažno zavladala od 1993. uništila je Libanon na svaki način. Ljudi su se promijenili u  mentalnom, moralnom i društveno pogledu.

Oponašanje životnog stila drugih društava i kultura postalo je bolest.

Kako možeš iznajmiti “SLUŽAVKU”, a  da je pri tom tvoja plaća manja od njezine, te da na koncu, tu jadnu kućnu pomoćnicu i ne isplatiš, jer ako ona zatraži svoju plaću, optužiš ju da te je pokrala. (Jadno i žalosno, ali mnoge od njih izvršavaju samoubojstvo zbog nehumanih uvjeta i pritisaka).

Kako sebe možeš nazvati progresivcem ili ljevičarem, a porobljavaš ljudsko biće, kućnu pomoćnicu, kako bi bio u trendu?

U bliskoj prošlosti, osjećali smo se ponosnima kad bismo pomagali skupljačima smeća čisteći naše ulice? Smatrali smo ih ljudskim bićima koji izvršavaju svoju dužnost, a nipošto inferiornim ljudima.

Ono čemu danas svjedočimo ne spada u našu, niti je naša tradicija, to nije ni naš mentalitet niti moral. Kapitalistička kultura je dokazala da je sposobna unišititi i kulturu i društvo.

To je razlog zbog kojeg sam uputio veliki pozdrav prostitutkama i stranim kućnim pomoćnicama, a to je također i razlog što ih smatram jedinom radničkom klasom u Libanonu.

Vrlo mi je tužno i teško to izreći, ali istina je. Ipak, nisam pesimista i vjerujem da će ovaj crni oblak proći prije ili kasnije.

U vašem kratkom eseju “Ja sam Izrael”, opisujete tragediju vašeg naroda iz perspektive one “druge strane”. Postoji li nada za pomirenje između naroda čiji su ljudi ostali bez zemlje, i onima koji je nikad nisu posjedovali da bi je kasnije dobili?

WN: Da se razumijemo, u prvom redu, Judaizam nije ni nacionalnost, niti identitet, u suprotnom bismo prihvatili imperijalističku propagandu. Židovi koji su okupirali Palestinu nikad nisu bili bez zemlje ili bez države. Napustili su svoje zemlje u Americi, u Rusiji, u Europi itd…u potrazi za novim životom , upravo kao Europljani koji su u zadnja dva stoljeća ostavili svoje države tražeći novi život u Sjedinjenim Državama. Jedina je razlika što su oni koji su naseljavali Palestinu bili vođeni zločinačkom  ideologijom pod krinkom religije i mitova, za razliku od onih  koji su napustili svoje zemlje u zamjenu za neke druge te su naporno radili kako bi izgradili novi život za sebe i svoju djecu, dok je kolonima koji su dolazili i nastavljaju dolaziti u Palestinu, jedini zadatak bio da konfisciraju palestinsku zemlju, njezine ljude i njihove snove. Oni su plaćeni za takve zločine od strane vlasti Izraela i internacionalnih moćnika koji podržavaju postojanje kolonije zvanu Izrael.

Da bi se moglo pomišljati o pomirenju među civilizacijama, među njima bi trebale postojati sličnosti, što nije slučaj s Izraelom, a to je i glavni i snažni razlog zbog kojeg pomirenje nije moguće.

Palestinci su dio mediteranske i arapske kulture, vezani su uz druge narode, društva i kulture u regiji kroz jezik, običaje, tradiciju i povijest, a iznad svega kroz ista ljudska osjećanja, dok njihovi kolonizatori, Izraelci, pripadaju različitim kontradiktornim kulturama, društavima i civilizacijama. Suprotno Palestinacima, oni nemaju svoje korijene u regiji. Mogu shvatiti marokanske Židove ili one iračanske, ili egipatske i libanonske Židove koji bi mogli imati iste korijene kao i Palestinci kroz jezik, ženidbe, obiteljske veze itd…ali, nema te sile koja bi me mogla uvjeriti da Židov iz Poljske, ili Amerike ili Rusije ili Europe ima svoje korijene u Palestini. Samo isprani mozgovi mogu vjerovati u takvu jednu ružnu šalu.

Nažalost, u bliskoj budućnosti nema rješenja za ovu tragediju, a krug krvi, smrti i ratova je beskonačan.  Jedino logično i trenutno rješenje jest:

Prvo, zaustaviti dovodenje doseljenika, koji, usput, dobrim dijelom i nisu Židovi.

Kao drugo, osuditi doseljeničku agresiju na Palestince.

Treće, zaustaviti kreiranje čiste Židovske države koja neće preživjeti te će predstavljat opasnost i za same Židove, prije nego li za Palestince i Arape.

Četvrto, okončati političku diskriminaciju Palestinaca na Zapadnoj obali, Gazi, Dijaspori kao i u samom Izraelu.

Osobnog sam uvjerenja da je samo laička država za sve građane jedino odgovarajuće rješenje ovog sukoba.

U gore spomenutom eseju, glas izraelskih političkih vlastodržaca moćno odzvanja na ironičan način. Da li izraelsko civilno društvo čuje taj glas? I, kad smo već kod toga, da li u Izraelu i općenito, postoje Židovi koji slušaju vašu muziku?

WN: Da,  moja muzika se slušala i pronosila naveliko među izraelskim civilnim društvom, ljevčarima i mirovnim aktivistima u Izraelu. Međutim, kao što znate, oni nisu organizirani i nisu uspjeli iskoristiti taj trenutak. S druge strane, neki cionistički intelektualci napisali su i objavili članke kao odgovor na moj gore spomenuti esej, te su ga isto ironično nazvali “Ja sam Izrael” ali su, naravno, preokrenuli činjenice.

Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, da, ja imam i svoju publiku i  fanove i  među Židovima, neki imaju iste ideje kao i ja, a neki su Cionisti koji slijede uputstva svojih gospodara da prate  moje pjesme, muziku, pisanje i svaki moj politički stav, ali to me uopće ne uznemirava niti zastrašuje , više bih ih volio uspjeti prosvijetliti i osloboditi neke od tih robova Cionisma.

Jedna od vaših pjesama govori o Che Guevari i posvećena je Victoru Jara, simbolu demokratske misli u vrijeme najveće tragedije čileanskog naroda.  Je li vas inspirirala revolucionarna borba Che Guevare ili umjetnička misija Victora Jara u borbi protiv Pinocheta?

WN: Pjesma je posvećena svim političkim zatvorenicima širom svijeta, to je moj skromni pokušaj da tim zatvorenicima ulijem malo nade, da im podignem moral. U pjesmu  sam uključio muzičku ikonu Viktora Jara, Sheikha Imama, ikonu egipatske političke pjesme i simbol revolucije, Che-a.

Pjesma ne spominje revoluciju, ali njezino značenje je snažno:

Još sam ovdje

Unutar svoje ćelije

Iza željeznih rešetaka

Još pjevam

Svojim drugovima

Victor Jara i Sheikh Imam

Pjevam

Guevara…Guevara

Batina egzekutora

Nije me porazila

A niti bičevanje

Zastrašujućih ugnjetavača

Jer u grudima nosim domovinu

A u srcu 

Široke horizonte

I pticu koja luta za slobodom

Jer zbog svega toga

Još uvijek pjevam

Svojim drugovima

Ja pjevam

Victor Jara i Sheikh Imam

Guevara…Guevara

Da sam sam, pao bih

Okružen mrakom i

Ugnjetavanjem

Ali, sve dok si u mojoj krvi

Biti ću Galeb

Mediterana

A duša će moja biti posvećena uvijek

Slobodi

I zato jer 

Svojim drugovima

Victor Jara i Sheikh Imam

Ja još uvijek pjevam

Ja pjevam

Guevara…Guevara

Kao što ste izjavili u jednom od vaših intervjua, “vaša je muzika je oružje za društvene i političke promjene…dočim je vaša ranjena Gitara vaše oružje”. Da li muzika liječi?

WN: Prije sam spomenuo , muzika bez političkog cilja je samo drugačija forma komercijalnog proizvoda, i kad dodiruje političke ili socijalne teme.

U mom slučaju, muzika predstavlja moje utočište i moje sklonište. Kroz muziku pridonosim borbi za bolji svijet i bolji život. Kroz svoju muziku i pjesme ohrabrujem ljude da izdrže i da slome svoje okove. Hrabrim ih da podignu svoj glas za svijet bez bolesti i gladi, svijet u kojem bolnice ne odbijaju pacijente jer si ona/on  ne mogu priuštiti da plate liječenje; za svijet u kojem niti jedan student neće morati napustiti školu ili sveučilište da bi radio kako bi pomogao da prehrani njezinu/njegovu obitelj.

Možda sam sanjar, ali ovo su razlozi zbog kojih vjerujem da muzika zaista liječi, liječi bar dušu.

Bogatstvo vaše muzike, što se tiče poezije  kao i vašeg muzičkog izričaja, zasnovano na arapskoj tradiciji, komunicira  lirikom, izražava nježnost, dok su tekstovi vaših pjesama puni krvi, suza i patnje. Želio bih vas pitati o vašem intelektualnom i političkom angažmanu, o njegovim korijenima u vašoj rodnoj zemlji? Da li je to bila i obiteljska tradicija ili se kod vas radi o prirodnom talentu?

WN: Naravno da je tradicionalna arapska muzika, kao i mediteranska, imala duboki utjecaj na mene, ali dok komponiram, ne uzimam u obzir ni identitet ni bilo koju drugu vrstu utjecaja. Ipak, duh daje identitet muzici.

Što se političkog angažmana tiče, odrastao sam u Libanonu i u djetinjstvu sam svjedočio svim grubostima građanskog rata te sam već u ranoj dobi počeo sebi postavljati pitanja o razlozima tog sukoba. Već znani odgovori iz kruga moje obitelji, susjeda i vijesti nisu zadovoljili moju žeđ za znanjem i istinom, stoga sam započeo vlastitu potragu za odgovorima.

Kad mi je bilo 8 godina, pročitao sam svoju prvu političku knjigu, našao sam je u biblioteci svoga ujaka. Jos uvijek se sjećam naslova knjige, Bosonog. Tema je bila o borbi komunista i njihovoj patnji u zatvorima. Ta me je knjiga navela da još više čitam o politici.

Kad mi je bilo 11 godina, kad je građanski rat pogodio Libanon, oformio sam svoju prvu muzičku grupu kako bih pobjegao od ludila rata, izvodili smo antiratnu muziku u libanonskim komsomolskim ljetnim kampovima.

Ovo iskustvo mi je otkrilo važnost muzike u suprotstavljanju ratu i zauzimanju za pravu stvar, kao što su Globalni mir, Palestinska stvar, izbjeglice, antifašizam i anti-Cionizam.

Intervju pripremio i napravio Gordan Stošević