Foto: Privatna arhiva Tonya Saunoisa

Objavljeno 16. maja/svibnja 2018. od Il Grido del Popolo©

Tony Saunois iz Komiteta Radničke Internacionale, autor knjige “Che Guevara: Simbol borbe”. 

Što biste iz vašeg političkog iskustva mogli reći o budućnosti socijalizma?

TS: Ako gledamo sa stanovišta situacije suočavanja s globalnim kapitalizmom danas, možemo biti veoma optimistični po pitanju budućnosti socijalizma. Globalna kriza kapitalizma je strukturalna i napreduje. Kolaps socijalne baze glavnih uporišta kapitalističkih pravila- političke partije, parlamenti, država zajedno s još dosad nedoživljenomnejednakošću između super bogatih i siromašnih, sve to upućuje na sistem koji je truo i sazreo jeza propast.Taj sistem je sasvim istrunuo. S druge strane, razvoj novih tehnologija I mogućnosti koje iz toga proizlaze, zajedno s globaliziranom ekonomijom, pokazuju da bi izgradnja socijalizma bila lakša danas nego li u prošlosti, ako bi radnička klasa preuzela kontrolu te vodila društvo na demokratski način. To ne znači da će socijalizam tek tako pasti s neba, za njega se treba boriti. Vladajuća klasa će se boriti kako bi zaštitila vlastite interese. Najoptimističnije prognoze polažu se na nove mlade  generacije koje bi s realnim socijalističkim programom i sredstvima za borbu mogle promijeniti svijet, te izgraditi novu socijalističku alternativu. Budućnost je ili socijalizam ili barbarstvo.

Kakvo je vaše mišljenje o Europskim sindikatima? Da li oni pomažu radnike ili su dušu prodali korporacijama?

TS: To je vrlo važno pitanje. Sindikati su potencijalno nezaobilazan instrument za borbu u zaštiti radničkih prava. Međutim, većina sindikalnih vođa u Europi je inkorporirana u kapitalizam. Široke privilegije sindikalnih birokrata znače da ih se ne dotiču uvjeti života u kojima žive njihovi članovi. Takvi lideri ponajviše unazađuju borbu radnika i daleko su od toga da je predvode. Potrebno je mijenjati sindikate iz baze, te ih izgrađivatiboreći se protiv opozicije vodstva. Također bi bilo potrebno graditi sindikate među mladimslojevima radnika, naročito onima u prekarijatu koji većinom nisu zastupljeni u sindikatima. To predstavlja nove izazove i zadaće.

Kakva je budućnost UK nakon Brexita?

TS: Brexit je uglavnom izrazio revolt protiv elite i političkih lidera, izraz gnjeva. Klasne razlike i borbe u UK nakon Brexita, samo će se još više produbiti. Vrlo je moguće da će se Torijevska partija podijeliti, a možda isto tako i Laburistička stranka. Ništa se neće promijeniti, samo će se otvoriti mjesto novim sukobima. Ipak, što se tiče same kapitalističke osnove, isto bi bilo i da je UK ostala u EU. Brexit bi, povezan s radnim ljudima cijele Europe zademokratsku socijalističku Europsku konfederacijutrebao biti realna alternativa.

Što Trotsky predstavlja za današnji socijalizam?

TS: Trotsky je bio jedan od velikih vođa Ruske revolucije 1917, koji se kasnije borio protiv Staljinovog diktatorskog vodstva koje je potom izašlo na površinu. Njegova povijesna uloga je imala veliki značaj. Iz njegovih pisanja i analiza mogu se izvući krucijalne pouke za današnju borbu, mada je sada svjetska situacija uvelike drugačija. Bilo bi važno shvatiti metode Trotskog, Lenjina, Marxa i Engelsa i primijeniti ih na današnju situaciju. Ne radi se o tome da se jednostavno ponavljaju fraze Trotskog, već je njegov način izuzetno značajan i za primjenu u aktualnoj situaciji.

Vaš komentar o Putinovoj politici? Da li je ona antiimperijalistička?

TS: Putin vodi režim ruskih oligarha i kapitalista. Njegov režim je u sukobu sa zapadnim silama koje jevrlo umješno izmanevrirao na internacionalnom polju u Siriji, Ukrajini i drugim krajevima. Zapad optužuje Putinov režim i njegove metode. Zapadni vođe su licemjerni jer optužuju Putina za sve ono što i sami rade. Ipak, njegov režim ne predstavlja interese radnika, već štiti oligarhe.

Kako moderna ljevičarska politika može odgovoriti na izazove 21. stoljeća, gdje ne postoji mainstream socijalizam kao što je to bio slučaj u 20. stoljeću?

TS: Nakon propasti režima u Istočnoj Europi, te u bivšem Sovjetskom Savezu, kapitalistička klasa je povela veliku ideološku ofanzivu, govoreći kako je socijalizam mrtav. Obećali su novu eru kapitalističkog mira, demokracije i napretka. A lideri starih tradicionalnih socijalista i Laburistička partija su to prihvatili. Danas vidimo stvarnost globalnog kapitalizma: masovno siromaštvo, nejednakost, ratove, ekološke probleme i nemire. Potrebno je izgraditi novi iskreni demokratski socijalistički pokret kao izazov ovom sistemu, te pokazati da je alternativa moguća. Taj zadatak, premda nije lagan, predstavlja novi povijesni zadatak za socijaliste i potreban je stoga što ne postoji druga alternativa kapitalističkom sistemu. I nije propao socijalizam nego su propali birokratski diktatorski režimi. Globalna kriza kapitalizma vodi nove generacije da se protiv njega izbore. Novi i moćni socijalistički pokret može i mora biti izgrađen kroz iskustvo i pojašnjenja socijalizma od strane socijalista.

Da li je socijalizam danas na političkoj sceni Europeizgubio na svojoj političkoj “težini”?

TS: Kapitalisti vole dokazivati kako je socijalizam danas irelevantan. Međutim na 200. obljetnicu rođenja Karla Marxa, mnogi ozbiljni kapitalistički analitičari su primorani prihvatiti činjenicu da je Marx bio u pravu u svom opisu i analizi kapitalizma. Kapitalistička klasa je ustvari prestrašena da, u vremenima društvene krize,  nove generacije mladih počinju tražiti u marksizmu i u socijalističkim idejama alternativu kaosu kapitalizma od kojeg danas patimo.

Napisali ste knjigu o Che Guevari, “Che Guevara: simbol borbe”- što danas ostaje od njegovog nasljeđa?

Mislim da je najvažnije nasljeđe njegove borbe beskompromisna bitka koju je Che Guevara vodio da zaštiti potlačene, te da je bio nepotkupljiv. Njegove metode su bile pogrešne, ali njegovo herojstvo, posvećenost borbi i nepotkupljivost, zajedno s empatijom prema siromašnima i narodu koji pati, ostavili su trajno nasljeđe budućim generacijama.

Na koji način educirati radničku klasu danas dok tehnologija zauzima sve veću kontrolu nad mjestimau tvornicama i drugdje?

TS: To je za socijaliste danas od presudnog značaja. U mnogim zemljama primjena nove tehnologije kao i druge promjene u ekonomiji, promijenile su sastav radne snage.  Ipak, tradicinalniji sektori radničke klase postoje, premda u smanjenom broju. I ovi slojevi se mogu pridobiti za socijalističke ideje, te u nekim zemljama još uvijek zauzimaju ekonomski moćne pozicije. Istovremeno, nastaju novi slojevi mladih radnika u call centrima, fast food restoranima, prekarijatu itd. Jedan od krucijalnih zadataka za socijaliste i za radnički pokret jest da povedu ove slojeve u borbu i da ih organiziraju po prvi put. To nije lagan posao obzirom na uvjete rada i ostale činjenice. Ipak, nešto se pokrenulo. Štrajkovi mladih zaposlenih u McDonaldsu koji su se priključili sindikatima su važni. U UK ostali zaposleni u isporuci brze hrane se organiziraju u nove sindikate i pokreću štrajkove. Istovremeno i novi slojevi iz nekadašnje srednje klase priključuju se radnicima. To se posebno vidjelo na jakom militantnom štrajku liječnika u UK. Oni su po prvi put krenuli u štrajk i druge vrste prosvjeda kojima se obično služi radnička klasa. Ovi slojevi su se politički razmahali u podršku Corbyna I Laburističke partije za odbranu NHS besplatnog javnog zdravstva. To su vrlo ohrabrujući znakovi borbe, premda još uvijek u ranoj fazi. Kroz iskustva u borbi, ovi novi slojevi će morati naučiti lekcije od tradicionalnijih radnika, ali početak je tu.  Kako je govorio Marx, kapitalizam još jednom stvara grobare vlastitog sistema.

Da li je Kuba posljednja socijalistička država “humanog lica”?

TS: Velika Kubanska revolucija predstavljala je skok naprijed i osvojila je ogromnu internacionalnu podršku. Kuba je bila i ostaje,  za mnoge radnike i za mlade, posljednji socijalistički oponent imperijalizmu, posebno onom američkom. Uspjesi u zdravstvu i obrazovanju, te uloga Kube koja podržava radničku borbu u Africi i drugim zemljama, s pravom dobija entuzijastičku podršku. Revolucija, međutim, premda neviđeno popularna, s rezultatima velikih ostvarenja za kubanski narod, imala je neke značajne slabosti. Od samog početka, hijerarskijskim pristupom CDR-a i ostalih organa vlasti koji su sve više i više djelovali kao tranzicijski pojas za vladu negoli sistem potpune demokracije radničke kontrole i upravljanja. Danas Kuba poduzima neke korake prema obnovi kapitalizma. Većinom zbog posljedica embarga, te izolacije koja je usljedila nakon propasti Sovjetskog Saveza.  Kapitalizam još nije u potpunosti obnovljen, te ostaju još uvijek neka dostignuća revolucije. Mi to podržavamo. Ipak, sad se je potrebno boriti za punopravnu demokraciju radnika na Kubi kako bi se obranila dostignuća revolucije, te je stoga potrebno razviti revoluciju u ostalim državama Latinske Amerike da se stane na kraj izolaciji Kube.

Intervju pripremio i napravio Gordan Stošević

Tekst s engleskog prevela Nina Nadramija