Оbjavljeno 10. oktobra/listopada 2019. od Il Grido del Popolo©
Ovih dana se u javnosti digla velika fama oko dodjele Nobelove nagrade za književnost austrijskom piscu Peteru Handkeu. Ovo se je prije svega dogodilo ovdje na brdovitom Balkanu, gdje koliko se ja sjećam nije bilo tolike pompe u javnosti kada je prije samo par tjedana u Europskom parlamentu izglasana rezolucija o povijesti Europe, s kojom se kao dva totalitarna režima izjednačavaju nazi-fašizam i komunizam, te Hitler i Staljin, a Sovjetski Savez proglašava se totalitarnim režimom u kojemu su stradali ljudi. Pazi bogati, a to što je isti taj Sovjetski Savez na čelu sa Staljinom „inkasirao“ živote svojih 26 milijuna građana u Drugom svjetskom ratu protiv tog istog Hitlera, ne bi li spasio svijet od podčinjavanje Trećem Rajhu, tko mari a? Zar nije ovo pomalo licemjerno dame i gospodo Balkanci, vi koji se stremite da postanete kozmopoliti i izaći iz te ljušture balkanskog tamnog vilajeta u kojemu čuči duh palanke?
Tako, svi pozvani i nepozvani intelektualci “visokih akademskih” krugova na Balkanu, uputili su oštre strelice ka odboru pri Komitetu za dodjelu Nobelove nagrade Švedske akademije. Govore kako jedna ovakva nagrada ima velike društvene implikacije u javnosti, s obzirom na to da se Nobelova nagrada za književnost ne tiče samo književnosti, već velikim dijelom govori o trenutnom ideološkom raspoloženju komisije koja o tome odlučuje i nju uručuje. Te da je puno više eksponirana zajedno sa nagradom za „mir“ od recimo onih za postignuća u oblasti fizike, kemije, biologije i medicine. Kao da znanstvenici u ovim oblastima nemaju svoja politička stajališta i uvjerenja, kao i društvenu odgovornost, jer je njima jedini posao tragati po božjoj pra čestici, crnih rupa, razbijanje atoma u CERN-u, mapiranje ljudskog genoma s kojim će se potvrditi postojanje veza sa nasljednim faktorom oboljenja kod ljudi, itd, itd… Ovakav pristup prema znanosti pojedinih „autoriteta“ meni uopće nije stran, s obzirom na moje iznimno poznavanje matematike i fizike, za šta svjedoče i mnogobrojni komentari, zaključci i ekspertize koje su priložili razni društveni čimbenici na Balkanu (koji jadni ne znaju izvaditi korijen od dva, a kamoli riješiti determinante, integrale, izvode ili limese) u pokušaju da po svaku cijenu odbrane društveni konstrukt u vidu gretenizma, govoreći pritom kako je mala Greta razvalila elitu prilikom svog teatralnog govora u Ujedinjenim Nacijama.
Nego pustimo sad „čudo od djeteta“ i vratimo se spornog Handkea. Zašto je Handke sporan i kome smeta? Čemu toliko intelektualnog naboja u pokušaju da akademska elita na Balkanu ospori uručivanje Nobelove nagrade za književnost ovom autoru? Valjda mu previše zamjeraju što je svojevremeno oštro napao i žestoko kritizirao i osudio NATO kampanju na Srbiju i Crnu Goru, kao što bi svaki normalan čovjek trebao da to uradi u to vrijeme, nešto što je i sam autor ovog teksta, kao 20-godišnjak s molotovljevim koktelima u ruke tijekom masovnih protesta adekvatno odgovorio na to zločinačko djelo. Možda mu zamjeraju to što je u par navrata negirao počinjene ratne zločine u Bosni, pogotovo u Srebrenici, nešto za šta se je kasnije pokajao, ili možda zato što je veličao krvnika Miloševića. Ali sjetimo se da je tog istog krvnika veličao i jedan drugi pisac, doduše ne Nobelov laureat, čuveni nacional-boljševik i kompanjon deklariranog fašista Alexandera Dugina, Eduard Limonov. Kada je popet na oklopno vozilo pucao iz mitraljeza na civile u opkoljenom Sarajevu, a bogami i bio u društvu drugog Haškog osuđenika, Radovana Karađića.
Govorio je čak kako su Hrvati zločinački narod u njegovoj Crnoj listi naroda, zbog čega su ga oštro napali i krivično gonili pojedini narodi sa spiska njegove crne liste. Pitam se, bi li bi svi ovi žestoki kritičari Petera Handkea s istim intenzitetom napali i drugog čuvenog ruskog disidenta Alexandera Solzhenitsyna, koji je javno tijekom hladnog rata pozivao SAD da upere svoje nuklearne projektile na SSSR i sravne ga s licem zemlje. Ali zato svi i dandanas masturbiraju na njegova reakcionarna djela poput Arhipelag Gulag, U prvom krugu, Odjel za rak ili Jedan dan Ivana Denisoviča. Pa se još pitam, kako to, da i dandanas intelektualna elita na zapadu pa ovdje na Balkanu, gaji taj prisan odnos prema ovom reakcionaru i nije joj mrsko da govori o njegovim bljuvotinama. Valjda će sada pozvani cenzori reći, pa kakve sad veze ima on kad je Nobela dobio 1970. godine.
foto: Ivo Andrić
I zamislite, isti ti cenzori bi danas da postave umjetničko djelo pisca pored njegovog društveno-političkog angažmana na meniju njihovog kritičkog jelovnika, bez pritom da naprave jasnu distinkciju između umjetničke vrijednosti stvaralačkog rada, koji može svakako biti imaginaran, i ono što mi kažemo da je lični stav u dnevnopolitičkom diskursu. Jbg, ajmo cenzori onda to uraditi i sa Andrićem ili Milošem Crnjanskim, pa valjda su i oni bili u ona mračna vremena „zbunjeni“ ili ludi. Šta je, ne sviđa vam se usporedba jel’da? I meni se ne sviđa vaše preseravanje o moralu pa vas moram čitati, jer vaši tekstovi niču iz svake paštete koju otvorim. Eto, uzmite za primjer Andrića, velikog pobornika jugoslavenstva, kojeg danas kao i Teslu svojataju podjednako i Srbi i Hrvati, pa čak i neki Bošnjaci. Andrić nije bio zbunjen, niti glup, a još manje lud. Svjesno je prihvatio zadatak u talijanskom konzulatu u Trstu 1922. godine, u vrijeme Duceovog pohoda na Rim. Kasnije, 1939. godine, prihvatio je još teži zadatak, opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Svi dobro znamo, da je 19. aprila/travnja iste godine predao akreditive kancelaru Trećeg Rajha, Führeru Adolfu Hitleru. Jednako isto kao što znamo da je 25. marta/ožujka 1941. godine u Beču, prisustvovao kao zvanični predstavnik Kraljevine Jugoslavije prilikom potpisivanja Trojnog pakta. Svi su znali da je imao neskrivene simpatije prema Hitlerovom usponu i ideologiji koju on zastupao. Čak je jednom prilikom poznati Jugoslavenski albanolog i povjesničar, Aleksandar Stipčević ocijenio Andrićev elaborat o Albaniji iz 1939. godine riječima:
„Ono što je Andrić predlagao savršeno se uklapalo u rasističke teorije koje su u to vrijeme bile u modi u nekim zemljama Europe, posebice Hitlerovoj Njemačkoj, čiji je poklonik, inače, Andrić bio.“
Crnjanski je također priča za podetaljnu opservaciju, mada neću se previše zadržavati na njemu. Trebamo li onda „zbunjenom“ Milošu zamjeriti što je u vrijeme Hitlerovog uspona, u Berlinu bio ataše za štampu pri ambasadi Kraljevine Jugoslavije, ili kasnije u Rimu u vrijeme Mussolinija. Vrijedno je za spomenuti i to, da je u vrijeme španjolskog građanskoga rata, kada je kao dopisnik lista Vreme, izvještavao iz Frankovog vojnog štaba, glasno i nedvojbeno kritizirao komunizam i Staljina, pokazujući na taj način simpatije prema diktatorskom režimu, samom diktatoru i njegovim trupama. Poslije je to isto uradio i sa Mussolinijem, kada je javno kritizirao zapadne zemlje za njihovo licemjerno ponašanje, kada su zamjerili fašističkoj Italiji za uspostavljanje njenog ponovnog imperijalizma, dok su ove bile na izdisaju svog kolonijalizma.
foto: Miloš Crnjanski
Trebamo li zato Miloševa djela baciti u tamnici, kao što je to nekada surovo radila Inkvizicija? Ili trebamo dopustiti svakom autoru da iznese svoja djela na svijetu dana. Čak je i nesretni Ćopić jednom rekao, da najbolji pisci treba da sačinjavaju jezgro, za razliku od kriterija poslijeratne vlasti, kada su pisci bili preporučivani po nacionalnosti i „koji su bili poznati kao pisci samo njihovim obiteljima“. Da se odmah razumijemo, ja ovdje ne namjeravam biti apologet Handkea iz nekog razloga kao što je on bio Miloševiću, pa čak i ne volim osobno njegov stvaralački opus. Ali, kada bi nekako bio u ulozi prokuratora i mogao suditi Peteru Handkeu, ja bi radije tog mačo tipa i šovinistu poslao na prinudni rad u odjelu za resocijalizaciju koncepta “glavnoye upravleniye lagerey”, zbog njegovog nasilničkog ponašanja prema ženama, o kojemu je i sam pričao u njegovim intervjuima. Kada je rekao da je morao istući svoju bivšu suprugu, jer se osjećao kao zatvorenik, kako kaže, zbog toga što ga je ova gušila, nije mu davala disati i raditi, zato što je bila veoma posesivna. E zbog ovoga bi ja stvarno sudio ovom liku, ma koliko on bude govorio da je istinski lud. Mada, zanimljivo je i to, da je Handke svojevremeno rekao, kako je Günter Wilhelm Grass bio genij i gigant, no negdje je putem izgubio svoju genijalnost pošto je dobio Nobelovu nagradu i sada samo glumi genija. A da je to veoma opasno i bolje da se ubije.
E sada, vrijedi li ovo i za samog Handkea? Mada će jednom francuski filozof Alain Finkielkraut, poznat po njegovog zalaganja za Hrvatsku i hrvatskog naroda reći, da je Handke ideološko čudovište koje vjeruje da je nepovredivi genij. Ne mogu a ne progovoriti i par riječi o već spomenutom Günterom Grassom, autor čuvenog romana Limeni bubanj, koji je dobio svoju ekranizaciju od strane njemačkog redatelja Volkera Schlöndorffa, film za kojeg je Schlöndorff 1980. godine dobio nagradu Oscar u konkurenciji za najboljeg stranog filma, film koji je djelomično bio snimljen u Jugoslaviji. Trebamo li osuditi i Güntera zbog toga što je 2006. godine, kao pristalica Socijaldemokratske partije Njemačke priznao da je na kraju Drugog svjetskog rata bio pripadnik elitnim nacističkim SS trupama, kao dio 10. tenkovske jedinice Frundsberg, vojnih postrojbi Wehrmachta. U ono vrijeme su također od Grassa tražili da vrati dodijeljenu nagradu od 1999. godine, ili da mu se oduzme, kao što to traže danas mnogi intelektualci za ovogodišnjeg laureata, Petera Handkea, i pored toga što svi znaju da je to prosto nemoguće. Zar trebamo zabraniti čitanje samog Grassa, kao što su to neki ranije zahtijevali za Handkea, mada takvi i danas ne manjkaju? Ili možda trebamo jednom zauvijek zabraniti briljantnog njemačkog filozofa Martina Heideggera, apologeta nacističkog režima, koji je javno propagirao svoje antisemitske stavove, mada mu niti teorija rasne čistoće nije bila mrska?
foto: Günter Grass
Šta ja znam, možda trebamo zabraniti i Fritza Langa, maestralnog njemačkog filmaša, koji je tijekom Prvog svjetskog rata boravio na Istočnom frontu boreći se protiv Rusije, na istoj strani na kojoj je bio i Crnjanski, tko zna? Čak se govorilo da je nakon dolaska Hitlera na vlasti i izbora za Kancelara Njemačke, od Guebelsa dobio nepristojnu ponudu koju je bez razmišljanja odbio i pobjegao u Ameriku. Što je onda i sa Knutom Hamsunom? Ovaj norveški pisac, rođen kao Knud Pedersen, koji u ranoj mladosti s dubokom mržnjom i rezignacijom gledao prema bezdušnoj i tehniciziranoj američkoj kulturi, koju je duboko prezirao, došao do toga, da u srednjim godinama postane pristalica marionetske vlade Vidkuna Quislinga, da bi kasnije u svojoj starosti pokušao objasniti svoje političko ponašanje. Mada je Nobelovu nagradu dobio prije uspona nazi-fašizma, ali to nije sprečavalo norveško čitateljstvo, rezignirano njegovim političkim angažmanom da se odluči na radikalne korake, s time što je bacalo njegove knjige preko ograda svojih kuća na ulicu. Međutim, isto to čitateljstvo se nije odvažilo kao i svi normalni ljudi da se suprotstavi Trećem Rajhu, umjesto da uživa konformizmu skandinavske neutralnosti.
foto: Knut Hamsun
Vidim hrvatska javnost i njihovo pučanstvo uzrujani također zbog dodjele Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu, što zbog njegove podrške Miloševića, to zbog neke njegove ranije izjave, u kojoj on govori kako Dubrovnik nije bio granatiran u vrijeme srpske agresije, te ako je već bilo tako, poriče da je to bio stari grad i centralno jezgro. Zamjeraju mu i to da je rekao kako nije bila Slobina ideja stvaranje Velike Srbije, već da je to bila preventiva da u slučaju bude opasnosti od formiranja Velike Hrvatske. Svakako da ovdje Handke daje legitimitet srpskoj paranoji, i ono što želim reći je, da nikako ne opravdavam njegovo apologetsko ponašanje. Međutim, zar ne bi bilo bolje da se hrvatska „uzrujana“ javnost malo više pozabavi s onim što je kao povijesnu zadužbinu ostavio jedan drugi, opasniji pisac od Handkea, zbog čijeg imena drhti cela Istra a bogami i Dalmacija, Gabriele D’Annunzio.
Poet vojskovođa u čiju je čast prije samo par tjedana, na dan proglašenja Talijanske uprave Kvarnera, svečano otkriveno spomen obilježje u Trstu. Ovaj čovjek, puno opasniji kao zapovjednik nego kao pisac, je nakon završetka Prvog svjetskog rata, u septembru /rujnu 1919. godine, pod njegovom zapovjedništvu proveo talijanske ardite i započeo (krenuo iz mjesta Ronchi) osvajački pohod na Istru, točnije na gradu Rijeka (Fiume) gdje je 11-og istog mjeseca proglasio Talijansku upravu Kvarnera. Ali čini se hrvatska klerofašistička vlast, kao i u slučaju kada je prvi čovjek EU Parlamenta, Talijan Tajani, na skupu u Bazovici pozvao na vraćanje Istre i Dalmacije Italiji, s riječima „živjela Italija, živjela Istra i živjela Dalmacija“ zauzeta kao po običaju s državnim neprijateljima iznutra. Valjda vođena kroničnom paranojom od srpskog faktora u zemlji, nema vremena baviti se povampirenim D’Annunzijem, jer je fokus na Milorada Pupovca.
Inače, zanimljivo je pogledati taj javni diskurs u kojemu se svi pozvani i nepozvani bave kulturnjacima i njihovog društveno-političkog angažmana. Ali zato svima njima ne smeta prošlost njihovih političkih elita, najodgovorniji čimbenici u društvu, čiji su postupci i odluke od puno većeg značaja na ljestvici društvene akcije i političke odgovornosti. Uzmemo za primjer četvrtog generalnog sekretara UN-a, Kurta Waldheima, čiji je izbor 1986. godine na toj poziciji izazvao burne reakcije u socijalističkom svijetu, posebice u Jugoslaviji, gdje je otkriveno da je novoizabrani Generalni sekretar tijekom Drugog svjetskog rata pripadao jedinici Hitlerovog Wehrmachta, koja je na Sjenjaku u Pljevljima počinila ratne zločine nad civilima. Djelo za koje ga je u odsutnosti osudila Državna komisija za ratne zločine FNRJ 17. decembra /prosinca 1947. godine. Jedan je također od 25 njemačkih oficira koje je poglavnik HDH Ante Pavelić odlikovao za učešće na Kozari 1942. godine.
Stoga bjelosvjetski kritičari svega i svačega, pustite na miru Handkea, jedino ako ne namjeravate da cenzurirate, ili u najgorem slučaju krenete zabranjivati. Da! Ne tako davno su neki tamo najprije krenuli zabranjivati knjige, pa onda i njihove autore, a onda su počeli spaljivati knjige, da bi na kraju sudbinu knjige zadesila i ljude.
Autor teksta Gordan Stošević
