“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci

Šta je zajedničko za Mihailovića, Mladića i Putina?

Objavljeno 25. aprila/travnja 2022. od Il Grido del Popolo©

 

 

Odgovor je zločin. Zločin koji se ne može izbrisati niti jednom krivotvorenom i revidiranom historijom, ili pokriti bilo kojom bojom i akvarelom u vidu konceptualne opskurne umjetnosti kakvu danas vidimo po Srbiji. Street art koji niče u Vučićevoj Srbiji graniči se ludilom ili bolje rečeno degenerativnosti jedne cijele generacije, koja pokušava da svoje omiljene likove iz prošlosti i sadašnjosti ovjekovječi kao civilizacijsko dobro. I upravo se tu sukobljavaju zdravi razum s ludilom, i dobro sa zločinom. Međutim, društvo uvijek po pravilu voli banalizirati i relativizirati, detektirajući ovakve pojave kao društveni problem, umjesto kao svjesno legitimiziranje danog historijskog zločina.

Historijski revizionizam i državni relativizam nije samo problem Srbije, već i čitave Evrope, koja pokušava da u svom neoliberalnom poimanju svijeta ne uvrsti ono što zaista predstavlja civilizacijsko dostignuće, a to je antifašizam. I ne samo to, ovakva pogubna politika evropskih neoliberala daje još više snagu ekstremnoj desnici. Desnica koja je sve više u usponu i koja polako ali sigurno zbija svoje redove u pokušaju da učvrsti svoje pozicije u ideološkom sukobu iz kog će se kao reakcija pojaviti neofašizam. I ne samo u srcu Evrope, već i ovdje na periferiji, gdje se je nekada davno čitava jedna generacija borila i izborila za civilizacijske vrijednosti kao što su one koje proizlaze iz antifašizma.

Da tragedija bude još veća, nasljednici onih koji su bili na suprotnoj strani, danas bez imalo stida pokušavaju revizionističkim metodama da prikažu svoje pretke kao antifašiste, umjesto kao nacifašističke kolaboracioniste i neprijatelje svog naroda. Otuda i mural slavnom četničkom vojvodu Dragoljubu Mihailoviću na Vračaru u srcu Beograda. Umjetničko djelo sumanutog post revizionizma, koje kao i u slučaju čitave te postavke,  zločinaca čuvaju Vučićevi komunalni i partijski redari u civilu, kao i navijačka rulja spremna da odbrani svu ostavštinu onih koji su bili na pogrešnoj strani historije. Kakva li samo sociološka paraliza srpskog društva, kada građani Beograda zlikovca Vladimira Vladimiroviča nazivaju svojim bratom. 

Zamislite samo to kolektivno ludilo u kojemu su nalazi jedna nacija u ekstazi, prouzrokovana mitomanijom o superiornosti naspram ostalih. I ne, ovdje se ne radi samo o negiranju zločina iz prošlosti koja su načinjena od strane političkih lakeja i manipulatora kojima je mandat dala ista ta nacija koja danas glasno uskliče i likuje dok ruske trupe ubijaju, siluju i razaraju po Ukrajini. Ovdje se zapravo radi o vječitom podaništvu i oslanjanju na nekog tko je jači i koji će vas „štititi“. I onda se sjetimo donošenja rezolucije 757. SB UN-a s kojom su uvedene sankcije tadašnjoj SR Jugoslaviji, a za koju je glasala i Ruska Federacija, koja je u isto vrijeme naoružavala Hrvatsku s najmodernijem oružjem kako bi se održao balans snage na terenu i rat trajao što duže. Jebi ga, mi to zaboravili Putine brate Srbine.

Onaj koji iole ima osjet za historijske činjenice ne bi zasigurno veličao zlikovce čije su okrvavljene ruke sinonim ljudskog zla i moralnog pada civilizacije, ruke koje su i isto vrijeme dijelile čokoladice i izdavale naređenja tko će biti smaknut. Doduše Putinova agresorska ruka nije tako izdašna poput one generala Mladića. U Ukrajini sve manje hrane a sve više oružja. Možda dugoruki Vladimir nema čokoladice za ukrajinsku djecu, ali zato ima kasetne i termobarične bombe s okusom smrti. A vojvoda Draža? On u ono vrijeme čak i da je imao te čokolade, sigurno ga ne bi spasile od pravde narodnog suda zbog izdaje. Čudi me da freska generala Mladića na uglu Njegoševe i Nenadovićeve nije oslikana sa oreolom oko glave i čokoladice u ruci. Bogomolje usred Beograda bi onda imale više smisla.

I da, kada danas Vučić kaže da je Srbija skrenula u desno, nije to točno. Srbija je već odavno u desno, desno da desnije ne može biti. Samo što to srpsko društvo ne može artikulirati i tome se suprotstaviti. Čini se da ovakvom diskursu itekako odgovara stanje svijesti čitave nacije, koja po svemu sudeći ne želi raščistiti s prošlošću. Nacional romantizam koji sve više prelazi u šovinizam kao i mitomanija s kojom se hrani srpsko društvo, su dovoljan garant da je Srbija i dalje na pogrešnom putu. Ma koliko god htjela Vučićeva vlast balansirati između istoka i zapada, ovakva interpretacija historije itekako šteti Srbiji na putu evropskih integracija. Pa čak i kad ta ista Evropa ne slavi 9. maj kao Dan pobjede nad fašizmom, već kao Dan Evrope.

Ako danas većina srpskih građana suosjeća sa svojim pravoslavnim ruskim braćom i sestrama u Donbasu, podržavajući rusku „denacifikaciju“ i debanderizaciju Ukrajine, zar nije pomalo degutantna sva ona ikonografija na Vračaru? Čekajte, pa zar nisu Stepan i Draža bili na istoj strani u Drugom svjetskom ratu? Logično bi bilo da najprije srpsko društvo izvede denacifikaciju kod kuće, u svom dvoru, ako ništa drugo bar civilnim i građanskim metodama. Ne možete u isto vrijeme veličati izdajnika naroda kakav je bio vojvoda Draža, i osuđivati veličanje Stepana Bandere u Ukrajini, koja uzgred nema nikakvih historijskih tačaka sa Srbijom. Pogotovo ne ako se znaju činjenice da je Ukrajina platila najveću cijenu tijekom Drugog svjetskog rata kao sastavni dio Sovjetskog Saveza.

I koliko god da se danas provodi revizija historije u post socijalističkim zemljama, to nikako ne može biti dovoljan razlog za otvorenu vojnu agresiju na jednu suverenu i neovisnu zemlju. Šta je onda sa dekomunizacijom i desovetizacijom Putinove Rusije danas? Šta je sa dekomunizacijom čitavog ovog Balkanskog prostora, gdje se danas dislocira čitava antifašistička zaostavština naših predaka na račun nacifašističkih kolaboracionista, suradnika okupatora i izdajnika svog naroda? O revizionističkom pristupu Zapada i da ne govorim. Historiji je mjesto u udžbenicima i obrazovnim institucijama i ustanovama, a ne na ulicama, po kvartovima, na stadionima… Pogotovo ne kada se ona revizionističkim pristupom interpretira u društvu, s dnevnopolitičkim ciljem.

No, ono što je važno jest prebacivanje kolektivne krivice jednoj cijeloj naciji, što je naravno pogubno. Svatko onaj koji danas veliča zločine i zločince ima svoje ime i prezime i mora biti javno sankcioniran zbog toga. Ili kako kaže velika teoretičarka totalitarizma Hannah Arendt:

„Kad su svi krivi, nitko nije; priznanja kolektivne krivnje najbolja su moguća zaštita od otkrivanja krivaca, a sama veličina zločina najbolji paravan za nečinjenje.“

Suprotstaviti se zlu je najveća dužnost svakom pojedincu u društvu. Odoljeti masovnoj propagandi koja se širi i duboko metastazira unutar javnog diskursa je od krucijalno značenje za društvo, koje po pravilu mora sankcionirati ovakve devijantne pojave. Jer kako Hannah Arendt kaže: 

„Masovna propaganda otkrila je da je njezina publika u svakom trenutku spremna povjerovati u ono najgore, ma koliko apsurdno bilo, i nije se posebno bunila da je prevarena jer je svaku izjavu ionako smatrala lažnom.“ 

Pitanje je samo je li srpsko društvo danas u 21.  vijeku ima volju da postane demokratsko, i jednom zauvijek stane na put ovakvom pogubnom narativu koji zemlju vuče natrag u jedno mračno doba, kada su se neki kreatori zla u svojim ratnohuškačkim pozivima na rat koristili mitomanijom, nacional-romantizmom i nacional-šovinizmom kako bi pokrenuli mase. Ali kako stvari stoje, a tome svjedoče i ankete, većina srpskih građana je sklona podršci pogubnim politikama, kako svojih političara, tako i onim stranih, koje ih s ponosom nazivaju braćom. Valjda većina od te većine ne bi imala ništa protiv kada isti taj brat iz Kremlja krene u ratni pohod na Balkanu. Dočekala bi ga crvenim tepihom. Sapienti sat!

 

 

 

Autor teksta Gordan Stošević

“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci