Objavljeno 21. januara/siječnja 2022. od Il Grido del Popolo©
Pola veka od velike rock manifestacije i prvog duplog LP live albuma…
Kao da jučer bilo je kad me je brat od strica Goran odveo u robnu kuću NA-MA u Ilici i kupio mi taj dupli album u živo sa rock koncerta u Ljubljani. Posle smo išli tramvajem preko mosta Slobode kod rođaka koji su imali gramofon da se to blago odmah presluša.
Inače, ta godina beše izdašna po rock vinilima! Grupa TIME izdaje svoj istorijski prvi album a isto tako i Korni grupa posle četiri godine postojanja svoj lepo oblikovan album. Tu su i Indeksi sa svojim mini albumom, a ima i antologijskih singlova kao što je prvi od POP Mašine! Te godine i grupa FLEŠ izbacuje zanimljivu malu ploča sa pesmom Svet je bez ljubavi!
Na omotnici tog prvog duplog LP live Albuma ispisa su (abecednim redom) imena učesnika – izvođača:
Alarm,
Drago Milinarec, Ivica Kiš, Tomaž Domicelj,
Grupa M(arina) Škrgatića,
Grupa 777,
Had,
Indexi,
Ivica Percl,
Mladi Levi,
Nirvana,
Time.
IVICA KIŠ je jedno od imena sa omota tog prvog duplog LP live albuma, a (te 1972. godine) bio je student arhitekture. Setio sam se nekih stihova njegovih pesama koje je izvodio 70-ih kada je nastupao sa Dragom Mlinarcem, a kada sam našao komentar na svom blogu (WWW….) u jesen 2017. koji je potpisao Ivica Kiš, uzpopratnumail-adresu, poslao sam poruku (na priloženuu mail-adresa (8.11.2017. 14:45) da proverim da li je to zaista Ivica Kiš čije se ime nalazi među imenima izvođača na omotu prvog duplog LP live albuma „B00M ’72.“, i (08-11-17 22:32) dobio sam odgovor:
“Željac bok! Geneacijo!
Još nas ima i jošme ima. Onima prije bili smo previše desni, a ovima sada smo prevše levi, a mi samo idemo ravno putem kroz bespuće krčimo i utabavamo put ka smislu.
Hvala Ti za linkove. Fino sakupljeni tragovi proživljenog. Čestitam Ti na obavljenom.
Stoj zdravo i uživaj.”
Tako je počela naša komunikacija u virtuelnom prostoru interneta, u kojoj je Ivica sa mnom podelio niz uspomena ali i potpuno nepoznatih detalja iz muzičkog života u kome je učestvovao, ali i privatnog života. Stupio sam u kontakt sa idolom iz mog vremena kad sam bio klinac i danima pisao tekstove, kada sam je naišao na radiu, pesmu Zvijezda . Ivica Kiš je diplomirao decembra 1974. i odmah počeo da radi na gradilištu, čime je prekinuo intenzivno bavljenje muzikom u kojoj je proveo više od decenije (pored školovanja i studiranja). Povodom 50. godišnjice prvog “B00M’72.” festivalu u Ljubljani, na kojiem je snimio prvi autentični domaći bluz, “Kaj God Blues” čiji je autor (teksta i muzika) i na kojem je bio učesnik, poslao sam mu m@il i pitao da li može da odgovori u intervjuu za neka pitanja o tome šta se dešavalo u to vreme i kako se sve to dogodilo. Jednostavno je predložio: „Čovječe, pošalji mi pitanja o svemu što te zanima, a ja ću ti poslati odgovore, a ti ćeš izbaciti sve što je previše“. I tako sam poslao pitanja Ivici Kišu, a sve što mi je poslao dragoceno je i nisam našao ništa što bi bilo previše;
-Od kada datira i kako je tekloVaše poznanstvo sa Dragom Mlinarcem ?
-Što možete reći o prvom Rock festivalu B00M kojise održao prije pola veka?
-U proteklih pola veka odjekivala mi je u glavi najava Drage Mlinarca sa B00M festivala, za pesmu“Skladišta tišine”, “da svi protestiraju i u sebi šute…”, Znači, svako je u sebi nezadovoljan i besan, ali to ne sme nikome reći.Bila je to vrlo slobodna pesma za ono vreme koje neki karakterišu kaovreme mnogih zabrana. Kako je nastala ta pesma?
-Za ono vreme to je bilo originalno i uspešno “Skladišta tišine” na festivalu B00M je pored Vas i Drage Mlinarca, izveo i Tomaž Domicelj, kako je došlo do tog da ste vas trojica izveli tu kompoziciju? Kažite koju riječ o toj izveddbi?
-Neki festival B00M u Ljubljani posmatraju kao YU Vudstok. Možete li bar malo opisati atmosferu toejedinstvene rock manifetacije?
– u maniru svetskih izdavača helidonnam na početku nudi himnu na usnjaku!?
recite nam tajnu ko je od Vas trojice izvođač ove značajne sitnice.
Posle nekog vremena dobio sam m@il sa odgovorima na sva postavljena pitanja.
– Od kada datira i kako je tekloVaše poznanstvo sa Dragom Mlinarcem ?
U Studentskom Centru u Zagrebu (na čagi koju je ‘držao’ “Orkestar Dražena Bojića” 1965. godine, ujesen), upoznao sam Dragu Mlinarca. Drago je tada na ‘čagi’ u “Centru” nastupio kao gost večeri, izvodeći pjesme Donovana i Dylana. Pjevao je ‘engleski’ (skinut sa radija), a ja sam te godine, sa ljetovanja u Londonu donio dvije sveske baš tih pjevača (sa akordima i tekstovima pjesama koje su pjevali), pa sam Dragecu rekao da bi ih trebao pregledati. Tako je počelo naše druženje, upoznavanje i suradnja. U to se vrijeme Drago razišao sa (svojim prvim bendom) “Jutarnjim zvijezdama” i okupio “Grupu 220”. Dobili su ‘gažu’ na Vrbiku, tada na periferiji grada ‘preko štreke’ (čit. s južne strane željezničke pruge, ‘vragu iza leđa’), dok su sve gradske ‘čage’ bile “na Ribnjaku”, “u Brešći”, “na Tuškancu”, “kod Slovenca”(u Massarykovoj), “u klubu Mladost”, “u Šrapči”, “u klubu Lika”, “u Tucmanu”, “u Tvrtkovoj”, u “(Studentskom) Centru” . . .
Na neke od ‘proba’ u ‘malom zmazanom’ (ostavi u Vrbiku u kojoj je “GRUPA 220” držala instrumente i održavala probe) kao ‘fanovi’ došla je i “Legija Strasti”, bend mojih kolega koje sam okupio u trešnjevačkoj gimnaziji, a svirali smo kao i svi VIS-ovi ‘hitove sa Luxemburga’ ali i moje uglazbljene sihove koje su svi razumjeli. U uspostavljenoj ‘glazbenoj komunikaciji’ Dragec je predložio da sa svojim ‘stvarima’ nastupimo na ‘čagi’ u Vrbiku kao ‘gosti večeri’. Poziv smo oduševljeno prihvatili, jer prijedlog je bio da samo dođemo i izvedemo nekoliko skladosročbi koje sam napravio za “Legiju Strasti”. “GRUPA 200” je bila u strelovitom usponu. Publika, a i “GRUPA 220”, odlično su prihvatili svima razumljive stihove i naš nastup, pa je nakon toga “GRUPA 220” na ‘čagi’ u vrbiku izvodila i neke skladosročbe iz repertoara “Legije Strasti”; “Dvorska budala” i “Viseći vrt susjede Terezije”, a i skladbe Drage Mlinarca za koje sam (u međuvremenu u suradnji sa Dragecom) napisao stihove “Moj pas i ja”, “Zrinjevac” i “Psihodelikt”.
U tada veoma gledanu TV emisiju “TV MAGAZIN”, koju je režirao Anton Marti, TV Zagreb je emitirala uživo iz ‘Radničkog Doma’ (danas “Tvornica Kulture”), a Marti je pozvao “GRUPU 220” da nastupe sa skladosročbom (iz repertoara “Legije Strasti”) “Dvorska Budala” 1967. godine. Anton Marti je za nastup dočekao “GRUPU 220” sa iznenađenjem. U garderobi su ih dočekali srednjevjekovni kostimi koje je Marti za tu prigodu posudio iz dramskog kazališta “Gavella” i naredio bendu da ih obuku za svoj TV nastup. Iznenađenje je bilo potpuno, kako za “GRUPU 220”, za sve prisutne u emisiji i čitavu TV publiku u studiju tako i za puvliku i pred TV ekranima. Bio je to prvi kostimirani nastup jednog VIS-a, a već iduće godine 1968. to ‘Martijevo iznenađenje’, kao svoj ‘brend’ je prihvatio VIS “Dubrovački trubaduri” i počeo svoj streloviti uspon.
Sa Dragom Mlinarcem sam se dopisivao i kada je bio na odsluženju vojnog roka u Rijeci, a tješnju suradnju smo nastavili nakon njegovog povratka u Zagreb 1971. godine. Tada se “GRUPA 220” (u izvornom sastavu) razišla, a u novm sastavu su se okupili, Piko Stančić na bubnjevima, Husein Hasanefendić Hus na gitari, Nenad Zubak na bas gitari, u realizaciji LP-a Drage Mlinarca “A ti se nedaj”, u kojem je sudjelovao i Pero Gotovac.
Tada sam surađivao na kazališnom projektu “Bajka o kneževiću Sveboru i svarožici Sunčici” (Nina Škrabea, Tahira Mujićića i Borisa Senkera) u studentskoj amaterskoj glumačkoj družini “Malik Tintilinić” (koju su osnovali autori Tahir Mujićić, Nino Škrabe i Boris Senker). U toj sam predstavi radio projekt i izvedbu scenografije, projekt i izvedbu scenskih efekata, surađivao na dizajnu i izvedbi rekvizita za predstavu, kao i kostimima i maskama (šminke) u predstavi, te dizajnu likovne opreme predstave (plakat i cast lista). Autori predstave tražili su da se prihvatim i skladanja songova za predstavu (prema stihovima Irfana Horozovića), no (već zauzet svim ranije navedenim poslovima koje sam prihvatio) za taj sam im posao predložio Dragu Mlinarca. Prenio sam taj prijedlog i Dragi Mlinarcu i kako je moj prijedlog bio svestrano prihvaćen, Drago Mlinarec je koncem 1971. godine skladao svoje prve skladbe za kazalište. Osim toga Drago Mlinarec je snimio (stereo!) i zvučnu kulisu za predstavu. Bile su to odlične snimke iz prirode, sa močvara u okolici Jaske, kreketanjem žaba, cvrčcima, pjevom ptica. Do tada nečuveno u kazalištu. Na žalost te pjesme Drago Mlinarec nikada nije snimio i ostale su samo u sjećanjima članova studentske amaterske glumačke družine “Malik Tintilinić” i kazališne publike koja je gledala predstavu “SVEBOR” (kako je finalno imenovana predstava), u kojoj je Drago Mlinarec (u ulozi pjevača lutalice, Slavoja) izvodio te svoje prve kazališne skladbe. U kazališnoj predstavi “SVEBOR”, alternacija Drage Mlinarca (u ulozi pjevača lutalice, Slavoja) bio je Mladen Čimin, a u jednoj sam predstavi (kada su i Drago i Mladen bili spriječeni nastupiti u ulozi pjevača lutalice, Slavoja) i ja odigrao ulogu Slavoja pjevajući te skladbe Drage Mlinarca. “Svebor” je praizveden u kazalištu “Trešnja” na Trešnjevci, pred proljeće 1972. i bio uspješnica trojca Škrabe-Mujičić-Srnker i dobio je odlićne kritike, a već sljedeći igrokaz Škrabe-Senker-Mujičića, “O’Kaj” (koji su pisali za studentsku amatersku glumačku družinu “Malik Tintilinić”) uzeo je Vlado Štefančić za kazalište “Komedija”, pa je u suradnji sa Stipicom Kalođerom napravio (prvi domaći) western mjuzikl koji je (pored mjuzikla “Jalta Jalta”) postao drugi najizvođeniji mjuzikl kazališta “Komedija”.
Radom u družini “Malik Tintilinić” počela je i moja ‘ozbiljnija’ suradnja sa Dragom Mlinarcem i našim zajedničkim nastupima koje je publika dobro prihvaćala. Imali smo repertoar vlastitih, a i nekoliko zajedničkih pjesama koje smo izvodili uz još nekoliko svjetskih standarda prateći se akustičnim gitarama. Nakon “Svebora”, dobili smo ponudu da nastupimo kao predgrupa na promotivnom koncertu (u ‘Strudentskom Centru’) novoosnovane grupe “TIME”. Bio je to (21.3.1972.) naš prvi nastup pred ‘koncertnom publikom’ koji je publika odlično prihvatila, pa su zaredale ponude za niz novih nastupa.
Prvi angažman u profesionalnom kazalištu dobili smo na poziv Pere Gotovca u predstavi Williama Shakespearea “McBeth” koju je ražirao Georgij Paro, a glazbu je skladao Pero Gotovac. Premijera je bila pred kraj 1972. godine u novouređenom dramskom kazališu “Gavella” čije uređenje je projektirao arhitekt Andrija Mutnjaković. Dočekivali smo publiku dok je ulazila u dvoranu, sjedeći na prosceniju pred spuštenim zastorom pozornice i preludirajući akustičnim gitarama improvizacije na zadanu temu sa pasažima nekih poznatih glazbenih fraza sve dok se publika ne smjesti. Zatim su se svjetla u dvorani potpuno prigušila, a nas dvojica smo ostali osvjetljeni mlazom svjetla u potpunom mraku i (kao početak predstave) izvodili smo Šekspirov 66. sonet “Sit svega toga”. Za vrijeme našeg izvođenja pjesme, iza zastora su se u zadanom mizanscenu postavo čitav glumački ansambl predstave, a onda se u potpunom mraku digao zastor iz anas (što publika naravno nije mogla vidjeti. Završetkom pjesme ugašena su sva svjetla i dvorana je ustala u potpunom mraku koji se polako počeo rastapato tamnoplavom zenitnom rasvjetom pod kojom su iz mraka izronili likovi glumaca na sceni (kao mračne siluete), a Drago i ja smo ustali sa proscenija i nez glasa prošetali se sa gitarama između glimaca (kao između stabala u šumi) u dubinu scene i izgubili se iza scenografije.
U kazalištu je bio i nastavak naše suradnje, na Dubrovačkim ljetnim igrama 1973. u predstavi “Kristofor Kolumbo”, Miroslava Krleže, koju je režirao Georgij Paro, a glazbu je skladao Pero Gotovac.
Drago Mlinarec je tada ušao u kazalište kao izvrstan kazališni glazbenik uključivši se u rad na predstavi “Pozdravi”, unijevši na kazališne daske “svježu krv” iskustvom sa rock scene koju su kazalištarci obgrlili kao teatarsku novinu. U Dubrovniku je te godine Drago Mlinarec počeo suradnju sa Ivicom Boban u kazališnoj družini i predstavi “Pozdravi”. Nalazili smo još vremena da se odazovemo na pozive za nekoliko zajedničkih nastupa. Nastupili smo u glumačkom snsamblu Dubrovačkih ljetnih igara još 1974. u predstavi “Kristofor Kolumbo”, a koncem te godine sam diplomirao i odmah nakon diplome počeo raditi na gradilištu (od 6 do 6) pa vtše nisam mogao naći ni vremena ni energije za glazbene nastupe.
– Što možete reći o prvom Rock festivalu B00M koji se održao prije pola veka?
Što se tiče prve jugoslavenske rock smotre (festivala) “B00M’72”, učestalo se ispušta spomenuti ime čovjeka koji je organizirao tu manifestaciju. U tadašnjem sustavu ‘privatna inicijativa’ je mogla proći samo ako je prošla kroz filtere (da ne kažem cenzuru) sustava da bi se provela kao ‘akcija omladine’ ili sustavnih institucija kao S.S.O. (savez socijalističke omladine). Projekt prve jugoslavenske rock smotre (festivala) “B00M’72” je zamisao jednog čovjeka, dakle ‘privatne osobe’, što tada nije bilo sukladno sustavu. Ipak, autor te ideja našao je izlaz za realizaciju zamišljenog projekta kroz ‘društvena vrata’ koja su bili “Slovenija koncert” (organizator koncerta) i “Helidon” (audio snimatelj koncerta). Isti čovjek okupio je i grupu “TIME” te (kao manager – menadžer) organizirao nastupe grupe. Jednom prigodom u kazalištu “Trešnja” (u kojem je studentske amaterske glumačke družine “Malik Tintilinić” pripremala predstavu “SVEBOR”), nakon probe kojoj je nazočio, u neformalnom druženju na kojem smo Drago i ja korepetirali songove iz predstave i izvodili još neke standarde i ‘naše brojeve’, predložio je da nastupimo na promotivnom koncertu grupe “TIME”, kao predgrupa! Prihvatili smo ponudu, pa i nastavili sa nastupima na koncertima i gažama koje nam je organizirao sljedećih par godina. Ime tog čovjeka je Vladimir Mihaljek (Miha).
Bio je odličan organizator, ali imao je i ono što je neko (ne znam koje) čulo, da osjeti vibracije koje zrače pokretačkom energijom.
Sve je pokretao osobnom komunikacijom, direktnim kontaktima, razgovorima sa ljudima, bez nepotrebnih piskaranja. Taj izostanak ‘prepiski’ je ono što zovemo “nema pisanih tragova”, ali oni nužni (da bi se sve izvršilo) trebali bi biti sačuvani u pismohranama ili arhivama “Slovenija koncerta” i “Helidona”.
Zanima me da li su sačuvane trake sa “B00M’72.”, jer čitav je (analogno) snimljen (na magnetofonskim trakama), a na duplom LP albumu sa tog rock simpozija je publiciran samo odabir izvedbi koje su se tada činile da će imati odjek (i potražnju) na diskografskom tržištu.
Zanimljivo bi bilo SADA publicirati (sa tih traka) odabir izvedbi koje nisu bile prezentirane na LP albumu “B00M’72.” iz 1972. godine. Ne znam da li je itko od ljudi iz “Helidona” i “Slovenija koncerta” razmišljao o tome. Sada kada na ‘zapadu’ djeca i unuci onih kojima je bio ispiran mozak (time da “tamo iza željezne zavjese nema apsolutno ničega”) ‘otkrivaju ameriku’ tu na ‘istoku’, jedan takav ‘nalaz’ bio bi senzacionalan, a zacijelo bi naišao na dobar prijem ‘zapadnog tržišta’.
– Uproteklih pola veka odjekivala mi je u glavi najava Drage Mlinarca sa B00M festivala, za pesmu “Skladišta tišine”, “da svi protestiraju i u sebi šute…”, Znači, svatko je u sebi nezadovoljan i besan, ali to ne sme nikome reći. Bila je to vrlo slobodna pesma za ono vreme koje neki karakterišu kao vreme mnogih zabrana. Kako je nastala ta pesma?
Negdje koncem ožujka 1972. godine dobili smo poziv da nastupimo u programu TV Beograd (u nastavku TV emisije “Serija koje nema”) pod naslovom “Skladišta tišine”. Doputovali smo u Beograd u četvrtak 7. travnja. Dočekala nas je ekipa TV Beograd, dala nam program rada i smjestila nas u hotel “Slavija”. Sljedećeg dana ujutro, nakon upoznavanja svih sudionika počela je prva proba u ‘densing holu’ Doma Omladine u Beogradu odakle će emisija biti emitirana. Nakon pauze za ručak, počela je druga (popodnevna) proba koja je trajala sve do naveče.
Tokom probe, voditelj emisije Nikola Nešković, predložio je Dragecu i meni da napravimo naslovnu pjesmu za emisiju”Skladišta tišine”. Naziv emisije trebao je biti i naslov te pjesme, a naravno, i sadržaj je trebao odgovatari sadržaju emisije u kojoj su poed Drage Mlinarca i mene nastupali još; Maja de Rado i “Porodična manufaktura crnog hleba”, Tomaž Domicelj, i Ivica Percl.
Maja i njen bend tada su izveli ‘brojeve’; “Nisam htela nju”, “Genocid” i “Pitaš me”, Tomaž Domicelj; “Točak života”, “Pesma za sina”, “Daleko je sunce” i “Hej gospodična”, Ivica Percl; “Lešinari”, “Stari Pijer” i “Bluz”, a Drago i ja, moju “U neke bistre ljetne noći”, i Dragecove “U njegovom srcu” i “Da joj pjevam”. U izvedbi mog “Kaj Godl Bluza”, pridružio nam se Tomaž Domicelj, dok sam moju skladosročbu “Tako je rakao gavran” izveo kao ‘one man band’.
Bio je izazov napraviti naslovnu pjesmu za tu emisiju, a mi smo prihvatili prijedlog Nikole Neškovića i tako ostavili ekipu u iščekivanju.
U programu rada sljedećeg dana (u subotu 8.4.) ujutro bila je (još jedna, treća) radna proba, na kojoj su (po zamisli Nikole Neškovića) svi izvođači trebali uvježbati naručenu (naslovnu) pjesmu, da bi ju (kako je zamislio Nikola Nešković) svi zajedno izveli.
Kasno naveče po povratku u hotel “Slavija” gdje smo boravili, Drago je odmah uzeo gitaru počeo skladati (od u 22:00 h 7.4.), a na listu papira (memorandumu putničke agencije “KOMPAS”) koji je našao u noćnom ormariću, počeo je pisati stihove. Shvatio sam ga odmah. Imao je jasnu ‘sliku’ glazbe, a prvi stih koji je napisao bio je na neki način sažetak zbivanja prethodnog dana.
“To što od sebe i ostalih tražiš,
bježeći kao prognano pseto,
jača tvoj jad.”
Nakon toga smo malo ‘razgovarali gitarama’ i razmjenjivali misli i Drago je zapisao i drugi stih;
“A izreka ona ‘ljudi su ljudi’,
svoje pravo značenje prima
i jača tvoj jad.”
Odmah je nastavio pisati i ‘u dahu’ sročio;
“Ako istinu tražiš, reći će “NEMA!”,
ili zbog možda upornosti tvoje,
reći će netko ‘čiji zanat je mudrost’
reći uz osmjeh što sjaji i plijeni,
evo ti divje. ili još bolje,
evo ti pregršt sve istina čistih!
Još čistijih ne vidje svijet!”
Do tu se i skladba ‘izbistrila’. Pjevali smo zajedno do tada napisane stihove, a zaboravili smo na vrijeme. Biližila se ponoć, a mi smo u hotelskoj sobi! Došlo je upozorenje da je vrijeme za počinak. Stali smo. Drago je odložio svoj “Gibson”, a ja sam nastavio prebirati po mojoj (tišoj) “Gario” ‘najlonici’. Drago je zapisao još jedan redak, zamislio se i stao, a onda ga iskrižao. Nastupila je pauza, a ja sam i dalje prebirao po najlonici i tiho pjevušio do tada napisane Dragecove stihove. Drago je uzeo do pola ispisan list papira i pružio mi ga govoreći, “Daj Kiša ti dovrši to sutra moramo imati gotovo!”. Prepoznao sam nervozu u tim njegovim riječima. Obično me zvao ‘Caki’, kako su me zvali i moji frendovi iz gimnazije, a kada bi ‘nešto zabrljao’ vikao me ‘Kiša’. Uzeo sam list i nastavio prebirati po ‘najlonici’ do tada sročenu skladbu koja je određivala ritam riječi koje je trebalo nadovezati.
Trenutna situacija me inspirirala i zapisao sam:
“Iz relativnosti svakoga stanja,
tako i ovog u kome si sada,
tražiš svoj put.”
Odmah nakon toga slijedio je, sasvim spontano;
“Skladište tišine ponijet ćeš sobom,
sa svojom istinom o kojoj šutiš,
zbog koje si ljut.”
A na kraju je došao i zaključak.
“Skladišta tišine su u nama,
skladišta u glavama, u duši.
Tu se uvijek svatko može skriti,
kada svijet se svud oko nas ruši.”
Taj ‘zaključak’ sam, poštivajući glazbu koju je Drago do tada već uobličio, uskladio tako da ga mogu pjevati svi, kad nam je predložio Nikola Nešković, a za razliku od Drageca, kojem je urođen slobodni izričaj stiha, nisam se mogao oteti svojoj navici da pišem rimovane stihove.
Tako su (po narudžbi) nastala “Skladišta tišine” u hotelsko sobi na Slaviji u Beogradu, u 1 sat iza ponoći, u subotu 8. travnja 1972. godine.
Tog jutra, na jutarnjoj probi, sve smo dotjerali do kraja i svi su izvođači dobili pročišćen tekst;
Skladišta tišine
To što od sebe i ostalih tražiš,
bježeći kao prognano pseto,
jača tvoj jad.
A izreka ona ‘ljudi su ljudi’,
svoje pravo značenje prima
i jača tvoj jad.
Ako istinu tražiš, reći će “NEMA!”,
ili zbog možda upornosti tvoje,
reći će netko ‘čiji zanat jem mudrost’
reći uz osmjeh što sjaji i plijeni,
evo ti divje. ili još bolje,
evo ti pregršt sve istina čistih!
Kakvih nevidje svijet!
Iz relativnosto svakoga stanja,
tako i ovog u kome si sada,
tražiš svoj put.
Skladište tišine ponijet ćeš sobom,
sa svojo istinom o kojoj šutiš
zbog koje si ljut.
U nama su skladišta tišine,
skladišta u glavama, u duši.
Tu se uvijek svatko može skriti,
kada svijet se svud oko nas ruši.
Pjesmu smo uvježbali sa svim sudionicima emisije u zajedničkoj izvedbi, a Nikola Nešković je znalački, tu naručenu naslovnu pjesmu emisije, na generalnoj (popodnevnoj probi), po onoj staroj mudrosti “šećer na kraju”, u TV emisiji (koja je išla uživo) ostavio za kraj, kao zajedničku odjavnu pjesmu.
– Za ono vreme to je bilo originalno i uspešno “Skladišta tišine” na festivalu B00M je pored Vas i Drage Mlinarca, izveo i Tomaž Domicelj, kako je došlo do tog da ste vas trojica izveli tu kompoziciju? Kažite koju riječ o toj izvedbi?
Na tom rock simpoziju bilo je izuzetno ozračje. Okupilo se čitavo društvo koje se spontano formiralo u proteklom deceniju van kontrole sustava.koji je htio sve imati pod kontrolom. 50-ih godina rock je bio na margini estradne scene. Na radiju se tada puštala narodna glazba, klasika, šlageri, meksičke pjesme, a nova glazbena produkcija je dolazila sa festivala (Opatija, Zagreb, Beogradsko proleće…). Festivali su bili model za provjeru i selekciju produkcije koja se puštala na radiju (do ušiju masa). Vanfestivalske produkcije nije bilo. Sistem je (kasnih pedesetih) ignorirao rock. Kada je usprkos tog ignoriranja (početkom šezdesetih) rock stasao i počeo sticati svoju publiku (uživo), sistem ga je još tolerirao, a nakon toga (kasnih šezdesetih i početkom sedamdesetih) sistem je pokušao manipulirati rockom, ali bilo je već kasno. Rock je izrastao kao jedini autentični kulturni izdanak u bivšoj državi, jer se razvijao spontano, izvan sistema, a ne po repubičkom ključu i planski kako se tada sve moralo raditi (pod kontrolom sistema). Mladi su sami birali koji VIS (vokalno-instrumentalni sastav) će slušati i tko im je najbolji; “Kameleon”i iz Kopra, “Siluete” iz Beograda, “Atomi” iz Zagreba, “Galija” iz Niša ili “Legija strast”i sa zagrebačke Trešnjevke. Sistem je i na rock sceni pokušao primijeniti već uhodani festivalski ključ kontrole pa je pored do tada ustaljenih estradnih “prvih pljeskova” počeo organizirati i “festivale vokalno-instrumentalnih sastava” (festivali VIS-ova) na kojima je bendovima ‘neprikladnih’ imena bio uskraćen pristup. Tako je zagrebački bend “crveni đavoli” (!!!) promijenio ime da bi mogao nastupiti na ‘organiziranom’ koncertu pa su prihvatili drugarsku kritiku omladinskih ‘dušebrižnika’ i ‘đavole’ zamijenili ‘koraljima’. Trebam li dalje pojašnjavati o kojem se bendu radi?
Druženja svih iza pozornice B00M-a bila su prožeta tom pozitivnom energijom. Svi su zajedno pjevali pjesme svih. To ozračje zajedništva je promovirao i Nikola Nešković u emisiji TV Beograd, “Skladišta tišine”, kada je naručio ‘naslovnu pjesmu’ kojom su svi sudionici, u zajedničkoj izvedbi odjavili tu TV emisiju.
Budući da smo Drago Mlinarec i ja, u emisiji TV Beograd, “Skladišta tišine” (emetiranoj prije B00M-a), već nastupili sa Tomažim Domiceljem (u izvedbi mog “Kaj God Blues”-a i našeg “Skladišta tišine”, a Tomaž Domicelj je bio moderator B00M festivala, nakon što je publici najavio nastup Drageca i mene, predložio sam mu da ostane sa nama i da na pozornici ponovimo to što smo napravili u Beogradu, a Tomaž je pristao. I to je to. Ostale su na LP-u jedine dvije snimke tog sastava koji se poslije više nikad nije okupio. Sve je u njima. Uživo. Jednom mi Dragec dovikuje “Kiša svakaj si!”, a drugi put me najavljuje “Sad bi Caki malo sviral usnu harmoniku”.
Taj prvi live (uživo snimljen) i prvi double (dvostruki) LP album objavljen u bivšoj državi je dokumentarac par excellence ne samo za diskofile.
– Neki festival B00M u Ljubljani posmatraju kao YU Vudstok. Možete li bar malo opisati atmosferu te jedinstvene rock manifetacije?
Mislim da pored svega što sam do sada tu ispisao o B00M-u nije potrebno još nešto dodavati, ali o tom uspoređivanju B00M-a i Woodstocka moglo bi se reći mnogo, jer se radi o besmislenom uspoređivanju dva neusporediva događaja.
Od takve usporedbe čini mi se da je daleko bliža usporedba suvremenih nogometnih utakmica sa gladijatorskim predsatavama u rimskom carstvu.
Woodstock se održao u potpuno drugačijem okruženju od B00M-a.
Jedino što im je zajedničko je, privatna inicijativa.
Woodstock je održan na privatnom posjedu Maxa Yasgura, kolovoza 1969., a B00M je održan u (društvenoj) hali “Tivoli”, privatnom inicijativom Vladimira Mihaljeka Mihe, ni tri godine nakon Woodstocka.
Da pojasnim?
Max Yasgur NIKADA NEBI MOGAO NAPRAVITI B00M u hali “Tivoli”, da je tada bio tu, a Vladimir Mihaljek Miha, da je tada bio tamo, mogao je to što je bilo u Woodstocku napraviti i na više mjesta i više puta.
No ostavimo po strani te pretpostavke, “kad bi” i “da je”, jer ozbilno se mogu uspoređivati samo izmjerljivi podaci, veličine, količine, površine, obujmi, a kad se usporedi; veličine država, broj stanovnika tih država, i broj sudionika, u ta dva događaja, koja neki žele usporediti, Woodstock nije ni do koljena B00M-u.
Dragi prijatelj mi je jednim prilikom rekao; “Imaš pravo. Čovjek prvo treba neko vrijeme svirati u orkestru da shvati što su u stanju odsvirati, da bi za njih mogao komponirati.”
Ostala je samo glazba za gušt.
– … u maniru svetskih izdavača Helidon
nam na početku nudi himnu na usnjaku!?
recite nam tajnu ko je od Vas trojice izvođač ove značajne sitnice?
Za Helidon je sve snimano (analogno), a što je snimljeno to je i urezano u ploču.
U Helidonu tada nisu bili dostupni uređaji, a ni znanje za posebne efekte, pa čak ni aplauzi publike nisu utrostručavani (‘u maniru svetskih izdavača’). Sve je dokumentarna snimka i to je njena prava neosporna vrijednost.Moderator festivala “B00M’72.” bio je Tomaž Domicelj, a on je i ‘otvorio’ festival najavom kakva je snimljena i urezana u ploči; https://www.dailymotion.com/video/x14wklm Tomaž Domicelj je na usnoj harmonici i otpuhao himnu. . . . Tomaž Domicelj ‘otvara’ festival izvedbom himne (na usnoj harmonici), a zatim najavom: “Pop festival Ljubljana dvainsedamdeset imenovan tudi buuuuuum!”. . . “
Prilažem Ti dokumentarnu fotografsku sliku sa “B00M,-a’72.” (nastup Drage Mlinarca i mene) koju mi je poslao netko iz redakcije festivalskog “Bilten”-a (pretpostavljam da je tu sliku snimio fotograf Janez Pukšič)
Autori ovog vrednog delića iz istorije YU-roka: Ivica Kiš i Željko Građin