Sun. Sep 25th, 2022

Objavljeno 4. aprila/travnja 2022. od Il Grido del Popolo©

 

Pogledamo li dijalektiku kojom se služe ovdašnji ekstremno desni politički korpus, biti će nam jasno da je ovaj posljednji tamni vilajet civilizirane Evrope i dalje duboko natrag u historiji. On ne samo što je kao historijsko-geografski prostor ovisan od svoje prošlosti, već je i kao antropološki, društveni, kulturni i socijalni fenomen duboko zadrt, regresivan, primitivan i nazadan. Čini se da se pripadnici ovdašnjih naroda nisu još umorili i nakon trideset godina svoje auto destruktivnosti, svog auto mazohizma i perfidne potrebe od samouništenja.

Čitav ovaj determinirani haos koji su ovdašnje ruine od naroda uspostavili nakon restauracije kapitalizma potkraj osamdesetih, doživjevši katarzu ludila, će neminovno utjecati na civilizacijski razvoj ovog prostora. Međutim, najveći je paradoks taj, što isti ovaj prostor na putu njegovog historijskog razvoja, umjesto da prođe kroz proces evolucije, doživio je potpunu devoluciju svijesti. Pogledajmo samo taj odnos i ophođenje prema ratu, prema najnižem civilizacijskom činu modernog homosapiensa. 

Gospodo, pa ovakvo negiranje samog koncepta darvinizma nije zabilježeno još od mračnog doba, kada je rulja spaljivala otvorene umove koji su htjeli samo prosperitet ovoj civilizaciji, čija je historija natopljena krvlju stotine milijuna nevinih žrtava. I sve to u ime profita, logike kapitala ili suludih ideala, bilo religijskih, kulturoloških, političkih ili ekonomskih. De humanistički čin koji je uvijek bio popraćen moćnom propagandom u ime nečega. Ili kako će velika Hannah Arendt reći:

„Samo rulju i elitu može privući zamah samog totalitarizma. Mase se moraju pridobiti propagandom.“ 

A ovdašnje mase i danas potpadaju pod utjecaj svojih političkih nomenklatura i akademsko-intelektualne rulje koja tobože glumi inteligenciju, u pokušaju da isprave historijske nepravde iz prošlosti. I ne samo što se navodne historijske nepravde nikada ne mogu ispraviti, jer je to neminovna dijalektika kao odraz historijskog materijalizma čiji se obrazac sastoji u cikličnom (ne)ponavljanju samih historijskih procesa razvoja ljudske civilizacije, već se i svaka nepravda „rješava“ novom nepravdom. 

Jer u nastavku determiniranog haosa razuma je sve manje i manje onoga na račun ludila. Ili kako Hannah Arendt kaže:

„U uvjetima tiranije daleko je lakše djelovati nego razmišljati“.

Pa čak i onda kada je djelovanje opravdano u ime kreiranja nove „stvarnosti“. Ili kako opet Hannah Arendt kaže:

„Razlika između nasilnog i nenasilnog djelovanja je u tome što je prvo usmjereno isključivo na uništavanje starog, a drugo se uglavnom bavi uspostavljanjem nečeg novog.“ 

I sve tako dok se ova civilizacija ne umori na putu svog razvoja. Postavlja se samo pitanje, jesu li ovi narodi dio te civilizacije i kako oni mogu kolektivno poticati sam razvoj iste. Svjedoci smo raznoraznih podjela svih ovih godina, pa čak i onaj, da ne pripadamo evropskoj modernoj civilizaciji, koja u sebe sadrži agresivnu hegemonijsku komponentu, koju nameće duboko uokvireni akademski, birokratski i ekonomsko-politički represivni aparat sa zapada, za razliku od onog koji dolazi sa Istoka i koji je puno fleksibilniji, nenametljiviji i tolerantniji. 

Valjda ga kao takvog doživljavaju ovdašnji konzervativci, suverenisti i tradicionalisti čija dijalektika seže od ideja Ilije Garašanina, preko glavnih eksponenata SANU (neću ih nabrajati da mi ne zamjeri neko što ga nisam spomenuo) pa sve do lingvističkog ludila Jovana Deretića. Valjda to je novi svet na koji se pozivaju neki danas, svet koji se u svojim vrijednostima duboko razlikuje od onog zapadnog koji ipak ne žele po svaku cijenu odbaciti kao takvog.

Rat u Ukrajini je samo nastavak nacionalnog postratnog ludila na Balkanu, koje ulazi u svoju završnu fazu. Čini se da pojedini svjetovi (ruski i srpski) u pozicioniraju na mapi novog svjetskog poretka, zahtijevaju veću međusobnu solidarnost. Jedna vrsta nove civilizacije unutar stare. I koliko god bude bilo zastarjelo Huntingtonovo štivo od prije par desetljeća, ono unutar sadrži jednu esencijalnu podjelu koja se neminovno mora dogoditi. I kako Samuel P. Huntingdon kaže:

„Sukobi i nasilje će se isto tako pojaviti između država i grupa unutar iste civilizacije. Međutim, vjerojatno je da će takvi sukobi biti manjeg intenziteta i manje vjerojatnosti širenja nego sukobi između civilizacija. Zajedničko članstvo u civilizaciji smanjuje vjerojatnost nasilja u situacijama u kojima bi se ono inače pojavilo. U 1991. i 1992. mnogi su bili uzbunjeni mogućnošću nasilnog sukoba oko teritorija između Rusije i Ukrajine, posebno oko Krima, crnomorske flote, nuklearnog oružja i raznih ekonomskih pitanja. Međutim, ako je civilizacija ono što je bitno, vjerojatnost sukoba između Ukrajinaca i Rusa trebala bi biti niska. Radi se o dva slavenska, ponajprije pravoslavna naroda, koji su stoljećima održavali bliske odnose. Unatoč svim razlozima za sukob, već su 1993. vođe ovih dvaju zemalja uspješno pregovarale i deaktivirale probleme između dviju zemalja. Dok je drugdje u bivšem Sovjetskom Savezu bilo ozbiljnih borbi između muslimana i kršćana, a i mnogo napetosti i nešto sukoba između zapadnih i pravoslavnih kršćana u baltičkim državama, između Rusa i Ukrajinaca nasilja uopće nije bilo.“

Ono što se da primijetiti u analitičkom pristupu Samuela Hungtintona u vezi potencijalnog globalnog sukoba civilizacija, sam autor veću težinu civilizacijskog sukoba daje onom na Balkanu nego li u Ukrajini, i možda s pravom. On nedvojbeno kaže kako:

„Okupljanje civilizacija do danas je bilo ograničeno, ali u porastu i jasno je kako ima potencijal mnogo daljnjeg širenja. Kako su se sukobi u Perzijskom zaljevu, na Kavkazu i u Bosni nastavili, položaji naroda i pukotina među njima sve više su bili duž civilizacijskih crta. Političari populisti, religijski vođe i mediji našli su u tome snažan način poticanja masovne potpore i pritiska na neodlučne vlade. U nadolazećim godinama, lokalni sukobi sa najvećom vjerojatnošću prerastanja u velike ratove biti će oni u Bosni i na Kavkazu, duž rasjednih granica između civilizacija. Slijedeći svjetski rat, ako će ga biti, biti će rat između civilizacija.“

Ovakav rasplet događaja se nipošto ne smije isključiti kada je u pitanju historijska nestabilnost i turbulentnost Balkana, iz prostog razloga što su ovdašnji narodi u dijalektici ideja i historije nastavak revizionizma izrazitom reakcionarnom prirodom. Tome su još davno svjedočili Hegel, Marx i Engels u svojim  znanstvenim postavkama dijalektičkog materijalizma.

Pogledajmo samo stav nekih bosanskohercegovačkih političara iz sva tri entiteta u odnosu na moguće političke reperkusije za zemlju ukoliko se kriza proširi na Zapadni Balkan koji i dalje ostaje na periferiji evropskih civilizacijskih vrijednosti. Izbori u Srbiji itekako odaju sliku političkog momentuma podijeljene Evrope. Pogledajmo samo predsjedničke izborne kandidate i njihove političke platforme, i osim njih dvoje troje, svi ostali jašu na krilima novonastale situacije i jedva čekaju da ludilo pobjedi a oni sebe pozicioniraju na pobjedničkoj strani koja će po njihovom mišljenju biti na istoku.

Ovakav odabir nikako nije slučajan imajući u vidu geostrateški položaj Balkana i važnost njegovog pozicioniranja u novom poretku svijeta. Glasačima ne preostaje puno izbora i oni će moći da biraju između osam kandidata na predsjedničkim izborima, a oni su: Biljana Stojković (koalicija Moramo), Miša Vacić (Srpski patriota), Branka Stamenković (Suverenisti), Zdravko Ponoš (Ujedinjena Srbija), Milica Đurđević-Stamenkovski (Zavetnici), Aleksandar Vučić (koalicija Zajedno možemo sve), Miloš Jovanović (koalicija NADA), Boško Obradović (Patriotski blok Dveri – POKS).

Kao i na izborima za Skupštinu Srbije Aleksandar Vučić (koalicija Zajedno možemo sve), Ivica Dačić (Premijer Srbije), Ištvan Pastor (Savez vojvođanskih Mađara), Dr Vojislav Šešelj (Srpska radikalna stranka), Marinika Tepić (Ujedinjeni za pobedu Srbije), Boško Obradović (Dveri – POKS), Dr Miloš Jovanović (koalicija NADA), Milica Đurđević-Stamenkovski (Zavetnici), (Koalicija Moramo), Saša Radulović (Suverenisti) od kojih će mnogi od njih s nekoliko mandata ući u Skupštinu Srbije.

Od ovih izbora u mnogo čemu ovisi kurs Srbije koji se u odnosu na Rusiju i EU neće previše mijenjati, ali će se morati striktno definirati neke buduće smjernice po pitanju ekonomskog pozicioniranja zemlje ako se zna da neće biti nikakvog odstupanja od dosadašnje vojne neutralnosti. Mada je i sama vojna neutralnost dosta upitna ako za nju ne postoje čvrste garancije kao što to imaju zemlje poput Austrije i Švicarske. Staro nova vlast na čelu s Vučićem i SNS-om ovaj će put biti izložena velikom pritisku, kako je i on sam više puta rekao, pa će moraju biti donesene radikalne odluke po pitanju pozicioniranja srpske vanjske politike.

Da li će to utjecati na radikalne stavove Banja Luke koje zastupa Milorad Dodik, u mnogo čemu će ovisiti od nastavka politike oficijalnog Beograda prema Moskvi. Kako god, mnogi zanesenjaci u revolucionarnom haosu kako ga neki zamišljaju ovdje na Balkanu, kao nastavak predstojećeg redefiniranog poretka Evroazije, moguće je da nestanu u vatri koju će rasplamsati gospodari rata. Pitanje je samo tko će na čijoj/kojoj strani biti, ali je jedno sigurno, da neće pobjedničke strane jer će svi izgubiti. Ili kako ponovno kaže Hannah Arendt:

„Najradikalniji revolucionar postat će konzervativac dan nakon revolucije“.

Historija kao majka svih znanja je do sada više puta to pokazala i dokazala, samo je pitanje koliko smo svi mi išta od toga naučili. Nikad nije kasno, suprotstavimo se ratu i reći glasno NE!

 

Izvori citatnosti:

Izvori totalitarizma, Hannah Arendt, 1951.

Sukob civilizacija, Samuel P. Huntington, 1996.

 

 

 

Autor teksta Gordan Stošević