“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci

Radnička klasa i viši stupanj akceleracije kapitalizma kao njezin najveći izazov

Objavljeno 15. januara/siječnja 2021. od IL GRIDO DEL POPOLO

 

Ma koliko god to danas htjela moderna liberalna ljevica negirati, radnici u i dalje najveća društvena skupina, čak i onda kada puno manje rade u mehanici i teškoj industriji koje više nema, a puno više u uslugama i logistiku. Možda radnici nisu u mogućnosti obnoviti klasne mreže solidarnosti iz prošlosti, kao što su organizacije uzajamne pomoći, radnički savjeti, sindikati ili zadruge, ali to ne znači da i dalje radnici se trebaju tretirati kao retrogradna skupina neukih ljudi koji glasaju protiv vlastitih interesa. Je li transformacija radničke klase treba biti razlog negiranja postojanja iste? Naprotiv, devastirana radnička klasa mora konsolidirati svoje redove i prepoznati svoju snagu i moć s kojom raspolaže, posvetiti se edukaciji i poduzeti određene korake u javnom prostoru kapitalističkog društva, za kojeg je davno Margaret Thatcher rekla da ne postoji, već samo pojedinac u njemu. Trenutno postoji veliko nerazumijevanje a samim time i odsutnost solidarnosti unutar redova radničke klase, naročito između one sa Zapada koja svoju političku borbu vodi neprekidno stoljeće i pol u centru kapitalističkog ustrojstva, i one sa Istoka, koja je odustala od svoje borbe nakon urušavanja socijalističkog poretka i restauracije kapitalizma. Ova druga, pored toga što je pretvorila internacionalnu klasnu solidarnost u unutarnju nacionalnu konkurenciju, bez imalo solidarnosti, u potpunosti je napustila ideje klasne borbe na kojima je zasnovana čitava povijest klasnog društva dviju suprotstavljenih klasa. Ta podijeljenost unutar radničke klase je oduvijek vladajuća elita (buržoazija) koristila u borbi protiv nje, iz koje po pravilu je buržoazija uvijek izlazila kao pobjednik, osim u nekim povijesnim izuzecima kakav je bila velika Oktobarska revolucija.

 

Nasuprot radničke klase s periferija kapitalizma, koja pokušava odbaciti svoju genezu povijesnog naslijeđa klasne borbe iz njezine revolucionarne prošlosti, stoji zapadna, također reakcionarna radnička klasa, koja nikada u svojoj povijesti se nije htjela odreći svoje oportunističke prirode. Njoj je neoliberalna elita uspjela usaditi duh hedonizma, te zavesti je mitom o srednjoj klasi u kapitalističkom ustrojstvu svijeta, sustavu jednakih mogućnosti za sve. Čak i danas, nakon 40 godina smo svjedoci neoliberalne retorike koja kaže da, ako ste siromašni to i zaslužujete, i, da ako niste sposobni ništa učiniti i živite od socijalne pomoći, vi ste parazit koji zloupotrebljava sustav. Po neoliberalnoj logici, bijeda nije socijalno pitanje, već bolest ili kvarnost pojedinca. Međutim, neoliberalna ideologija kapitalizma se ovdje ne zaustavlja. Ona je u svom potrošačkom duhu konzumerizma, depresivnoj radničkoj klasi unutar radničke četvrti koja je postala geto sama po sebi, ponudila lijek u vidu droge i alkohola, te nogometa kao jednu vrstu razbibrige. Na taj način je privilegirana klasa uspjela u potpunosti potisnuti sav akumulirani bijes „srednje klase“, koja nije zapravo to, već klasa potlačenih radnika, čija su radna mjesta za njih zauvijek izgubljena nakon procesa deindustrijalizacije. Masa radnika velikih predgrađa industrijski razvijenog starog kontinenta, kao i novog (američkog) preko „bare“, suočila se s padom životnog standarda i pored toga što je akcelerirajući kapitalizam podigao razinu življenja za stupanj ili dva više. Globalizacija je kapitalističkog sustava uvela u četvrtu industrijsku revoluciju digitalne ere i na taj način sve više istakla nemoć radnika.

 

Nezadovoljstvo radničke klase se danas svodi na očuvanje suvereniteta nacionalne države, pitanje migracije, pitanje građanskih prava i sloboda, pitanje seksualnih manjina, pitanje zdravog okoliša, itd…, itd…. Sve, samo ne pitanje klasne borbe i društvene emancipacije, koja radničkoj klasi daje upute i navode za političku akciju. Međutim, nije samo kriv povampireni konzervativni populizam desnice, već višedecenijska apatičnost ljevice, koja nikako da izađe iz svoje komforne zone i pogleda u oči kapitalističkom realizmu. Isti onaj kapitalistički realizam za koji je veliki društveni, kulturni i politički kritičar Mark Fisher napisao da „se sastoji u tome da skup političkih uvjerenja postane prirodan“. Svrha je ideološke prirode atrofirati našu sposobnost da zamislimo drugačiju budućnost, ne zato što je to nemoguće, već zato što vladajuća klasa, jedina koja postavlja ciljeve, ne bi bila korisna. Obrazloženje se temelji na iznimnoj prirodi kapitalizma; svi prethodni političko-ekonomski sustavi su prevaziđeni, sustignuti i formatirani, ali ne i sam kapitalizam. Postavlja se pitanje, je li kapitalizam ima alternativu? Fisher tvrdi kako u stvarnosti postoji alternativa kapitalizmu. Mada on ne vidi ništa nalik na revoluciju, njegova se vizija oslanja na to, da kapitalizam neće trajati vječno, da društvo zaista postoji i pored konzervativne tathcerističke negacije istog u promicanju individualizma, te da se ljevica mora boriti da bi pobijedila. Fisher dodaje, kako dominantna ontologija kategorički isključuje bilo koji društveni uzrok mentalne bolesti, te da postojeći kapitalistički sustav nema veze sa tim, štoviše, da korijene depresije treba prepoznati samo u kemiji mozga ili u dječjim iskustvima, što je jednako banalno tvrditi da je svaki pojedini slučaj depresije generiran od strane ekonomskih i političkih čimbenika. Ipak sam Fisher je optužio neoliberalnu meritokraciju za njegove iluzije, s jasnom namjerom da zasjeni načine na koje vladajuća klasa reproducira sebe i svoju moć u kapitalističkom sustavu – da onaj tko želi naporno raditi ili posjeduje odgovarajuće količine hrabrosti i inteligencije, zapravo može imati pristup najvišim društvenim slojevima. S druge strane, oni koji se nađu na srednjoj ili nižoj razini, moraju kriviti samo sebe zato što nisu dostigli zadovoljavajući životni standard.

Još jedan drugi britanski veliki intelektualac, društveni kritičar, te filmski redatelj, Ken Loach, neprestano javno govori o problemima koji danas najviše pogađaju radničku klasu. U svojim filmovima ovaj kultni redatelj, glavni akcent po pravilu uvijek postavlja na klasnu borbu, radništvu, te uvjetima u kojima danas radi većina radnika, kao i sve manja prava s kojima raspolaže današnja radnička klasa. Loach ne zaboravlja da potencira, da je ljevica potpuno kapitulirala ispred vladajuće elite, dok desnica sve više jača kao rezultat nejednakosti i sve većeg jaza između najbogatijih i najsiromašnijih u svijetu. Loach još dodaje, da se kapitalizam više nipošto ne smije tolerirati. Dakle, kapitalizam sve više akcelerira u pokušaju da se održi kao sustav u budućnosti zbog nedostatka određenih prirodnih resursa i sužavanja životnog prostora, ali zato sve to pokušava zamijeniti uglavnom ulaganjem u tehnološkim rješenjima i naprednom inovativnom tehnologijom koja će omogućiti još više slobode u proizvodnom procesu i sasvim drugi odnos tijekom relacije proizvodnih snaga, što direktno baca radničku klasu u još nezavidniju situaciju u kojoj se ona trenutno nalazi. A to nije posve slučajno. To nam govori i Loach kada kaže da to nije neuspjeh kapitalizma, već da je to njegov najveći uspjeh. On kaže da je to kapitalizam koji djeluje, jer je to fleksibilan rad, i da to kapitalizam želi, bez imalo odgovornosti za poslodavca. Stoga on tvrdi da se ovaj sustav mora promijeniti. Na kraju postavlja se pitanje, je li to zaista moguće nakon ove pandemije? Čini se sve više da je to vražji težak posao za radničku klasu, iz prostog razloga što će velike multinacionalne korporacije nakon ovoga još više učvrstiti svoju moć (primjerice automobilski div Stellantis koji objedinjuje čak 14 velikih proizvođača automobila u svijetu) a radnička klasa pasti na marginama društvene ljestvice koja odstupa mjesto nekim drugim „primarnim“ stvarima.

 

 

 

Autor teksta: Gordan Stošević

“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci