Оbjavljeno 9. maja/svibnja 2018. od Il Grido del Popolo©
Tko je mogao pretpostaviti, daleke 1946. godine, 19. rujna, tijekom govora Winstona Churchilla na Sveučilištu u Zurichu, o „tragediji Europe“, u kojem je pozvao na stvaranje Ujedinjenih država Europe, naravno, ne uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, te da će jednog dana postojati najmoćnija nadnacionalna ekonomska i politička unija, supernacionalna zajednica europskih država, EU. Naravno, oni koji su je stvorili, nepopravljivi ideolozi i neumoljivi sljedbenici slobodnog tržišta kapitala.
Foto: sir Winston Churchill / izvor: Keystone
Međutim, sama ideja o nekakvom projektu Ujedinjene države Europe, seže daleko natrag u povijesti, točnije u srednjem stoljeću, za vrijeme vladavine Karolinške dinastije u Europi, mada se je taj pojam više koristio u kultorološkom aspektu. Prvi ozbiljni pokušaji da se etablira tzv. europska ideja, rađaju se u vrijeme Islamske ekspanzije na stari kontinent, nakon pada Konstantinopolja, 1453. godine, a prvi koji je predložio europsku uniju kršćanskih nacija u obranu od Turaka 1464. godine, je bio Jirí z Poděbrad, kralj Bohemije, čovjek koji je poznat po svojoj originalnoj ideji i pokušaju da uspostavi zajedničke europske institucije, potez koji se vidi kao prva povijesna vizija europske unije. Drugi koji je zagovarao neku vrstu Europske asambleje ili parlamenta je bio engleski kolonijalist i Quaker, William Penn, krajem XVII stoljeća, dok je početkom XVIII stoljeća francuski autor i novelist Charles de Sent – Pierre predlagao formiranje europske lige 18 suverenih država sa zajedničkim trezorom i ekonomijom bez granica između njih. Među ostalima koji su također, kasnije promovirali europsku ideju su i francuski aristokrat i vojni oficir, Marquis de Lafayette, te Poljsko-Litvanski državnik i vojni lider, Andrey Tadeusz Kościuszko, kao i poznati nemački filozof Immanuel Kant.
Međutim sama ideja ne posustaje, već se intenzivira tijekom XIX stoljeća, pa tako njeni zagovaratelji postaju sve brojniji i glasniji. Počevši od poljskog znanstvenika i pronalazača Wojciecha Jastrzębowskog, koji pominje koncept Ujedinjenih država Europe u njegovom radu O vjećnom miru između naroda, publikovanom 31. svibnja 1831. godine. Tu svakako moram pomenuti i talijanske nacionaliste i ujedinitelje, Giuseppe Garibaldija i Giuseppe Mazzinija, pogotovo ovog drugog, koji je stvorio pokret Mlada Europa. Svakako ništa manje značajnije ideje nisu ni one čuvenoga francuskoga pisca, novelista i dramaturga, Victora Hugoa, koji je upotrebljavao termin États – Unis d’Europe na međunarodnom mirovnom Kongresu koji se je održao u Parizu od 22-24 kolovoza 1849. godine, kao i na kongresu Lige za mir, u Genevi, 1867. godine na kojem je prisustvovao i revolucionarni anarhista Mikhail Alexandrovich Bakunin. Razdoblje između dva svjetska rata nalaže sve veću aktualizaciju ideje o politički ujedinjenoj Europi, što zbog nadolazećeg fašizma i nacizma u Italiji i Nemačkoj, kao rezultat nezadovoljstva kolonijalne preraspodjele teritorija između velikih imperijalističkih sila u Versaillesu, što zbog velikog povijesnog događaja u Rusiji, izbijanje Oktobarske revolucije i dolazak Boljševika na vlast. U tom pogledu ne mogu a ne pomenuti mišljenje Vladimira Ilicha Lenina o projektu Sjedinjene Države Europe:
„Bez revolucionarnog obaranja Njemačke, Austrijske i Ruske monarhije, taj slogan je besmislen i falšiv.“
… dodavši još:
„Pod kapitalističkom režimom Sjedinjene Države Europe su ili nemoguće ili reakcionarne.“
To samo pokazuje čvrsti stav boljševičke vlasti o kolonijalizmu velikih imperijalnih sila i njihovih imperijalističkih pozicija nakon Prvog svjetskog rata, te još dodaje:
„Sjedinjene Države Europe u kapitalizmu izednačavaju se na osnovu sporazuma o podjeli kolonija, jer u kapitalizmu je nemoguć drugi osnov, drugi princip osim sile.“
… te one nisu volja proletarijata, već buržoazije, primetivši još:
„Sjedinjene države svijeta (a ne Europe) su državna forma ujedinjavanja i slobode svih nacija, koju mi povezujemo sa socijalizmom, dok puna pobeda komunizma ne dovede do konačnog nestanka demokratske države.“
Foto: V. I. Lenin na zasedanju II Kongresa Kominterne u Petrogradu 19. srpnja 1920. godine / izvor: arhiva
S druge strane, bili su oni koji su zagovarali projekat Ujedinjene Europe koji će se bazirati na principima kršćanstva, liberalizma i socijalne odgovornosti. Naime, 1922. godine, grof Richard von Coudenhove-Kalergi, pokrenuo je pokret europskog jedinstva, ili Paneuropsku uniju, projekat Ujedinjene Europe. Mada je Paneuropska unija od samog početka bila anti-komunistički orijentirana zbog stvaranja bedema protiv nadolazećeg „sovjetskog carstva“, u cilju ostvarivanja čvršćih veza sa Sjedinjenim Američkim Državama, nakon širenja fašističkih i nacističkih ideja u Italiji i Njemačkoj, te zbog proglašenja Anschlusa 1938. godine, grof von Coudenhove-Kalergi odbija svakakvu mogućnost suradnje u ujedinjenu Europu kako ju je zamišljao Adolf Hitler, te je zbog toga prinuđen emigrirati u Francusku, a kasnije i u SAD. Osim stvaranja bedema pred „sovjetskim carstvom“, Paneuropska unija promovira poštovanje načela supsidijarnosti, načelo prema kojem odlučivanje o zajedničkim pitanjima mora biti preneseno na najniži mogući stupanj društvene organizacije, dok središnja vlast ima samo ulogu nadopune političkog odlučivanja na mesnom nivou.
Načelo supsidijarnosti potiće iz učenja Rimokatoličke Crkve, obrađenog u enciklici Rerum Novarum (O novim stvarima) koju je objavio Papa Leo XIII 15. svibnja 1891. godine, koja je bila upućena svim katoličkim biskupima, s podnaslovom „Prava i obaveze rada i kapitala“. Zanimljivo je to, što će ovo načelo biti uvedeno u Europskoj uniji Ugovorom iz Maastrichta, koji je stupio na snagu 1. studenog 1993. godine, na temelju Europske povelje o lokalnoj samoupravi Vijeća Europe iz 1985. godine. Glavna krilatica Paneuropske unije od samog početka će biti „grčka mudrost, rimsko pravo i kršćanska vjera“, koja obuhvaća tri temeljne odrednice zajedničkog europskog identiteta u kojem su podjednako učestvovali grčka filozofija, rimsko pravno nasljeđe i kršćanski humanizam. Premda je ovaj pokret u to vrijeme bio začetak jedne velike ideje, pogotovo u razdoblju između dva svjetska rata, mora se priznati da je Paneuropska unija kao organizacija bila od velikog međunarodnog ugleda, ubrajajući u svojim redovima brojne uvažene političke ličnosti, kao što su Winston Churchill, Konrad Adenauer, Georges Pompidou, Aristide Briand, André Léon Blum i Edvard Beneš, ali i akademske i kulturne veličine poput Alberta Einsteina, Sigmunda Freuda, Thomasa Manna, Georgea Bernarda Shawa, Benedetta Crocea…
Foto: Richard von Coudenhove-Kalergi / izvor: Wikipedia
Hitlerove su trupe već bile duboko na teritoriji Sovjetskog Saveza, dok je Petenova Višijevska vlada uživala u svojim privilegijama u okupiranoj Francuskoj. Međutim, u istoj toj višijevskoj Francuskoj, u redovima francuskog pokreta, sve više se aktualizirala europska ideja, ideja koja će objediniti sve progresivne snage koje će stati na put ondašnjeg najvećeg zla, fašizma i nacizma. Ova ideja nije cirkulirala samo u redovima francuskog pokreta otpora, već i u redovima njemačkog pokreta otpora Hitleru, posebno, građanskog krila, tzv. Krajzau kruga, organizacije pod vođstvom grofa Helmutha Jakoba von Moltkea, koji je imao svestranu podršku svog prvog bratučeda Hansa Adolfa von Moltkea, diplomate od karijere, njemačkog ambasadora u Poljskoj pijre nacističke invazije na tu zemlju. Tu svakako moram pomenuti i Winstona Churchilla koji će u njegovom dopisu britanskom vojnom kabinetu tijekom listopada 1942. godine napisati:
„Ma koliko to sada teško bilo izreći, verujem da bi europska porodica mogla da radi složno kao cjelina pod nekim Europskim vijećem. Sa nestrpljenjem isčekujem stvaranje Ujedinjenih država Europe.“
Druga važna osoba koju moram pomenuti je dr. Józef Retinger, politički savjetnik poljskom premijeru i generalu Władisławu Eugeniuszu Sikorskom, koji je bio na čelu poljske Vlade u egzilu. Dr. Retinger je veoma važna karika u stvaranju supernacionalnog mega projekta Ujedinjene države Europe. Njegove veze sežu duboko u europski aristokratski establišment, ali i u krugove moćne industrijske elite i sigurnosno-obavještajnog aparata najmoćnijih zemalja svijeta. Godine 1943, dr. Retinger je pristupio britanskoj Izvršnoj upravi za specijalne operacije, i u pedeset šestoj godini svog života, padobranom iskočio iz aviona i tako dospio u Poljsku kao SOE operativac. Mjeseca srpnja, iste godine, otputovao je u Sjedinjene Američke Države zajedno sa Winstonom Churchillom, Duncanom Sandysom i belgijskim premijerom Paul-Henrijem Spaakom, kako bi osigurao financijsku potporu za Europski pokret. Ovo putovanje će dovesti do stvaranja američkog Komiteta za ujedinjenu Europu (ACUE) 29. ožujka 1949. godine. Sa stvaranjem ACUE-a otvoren je proces, kojim su redom, svaku organizaciju što je radila na europskom jedinstvu, uspješno preotimale američke agencije, radeći za američke interese. Tako, prvi predsjednik novoformiranog Komiteta postaje William „Wild Bill“ Donovan, prvi direktor obavještajne službe OSS, preteče posljeratne CIA-e, dok potpredsjednik Allen Dulles, peti po redu direktor CIA-e i bivši načelnik ispostave OSS-a u Švajcarskoj. Sekretar ACUE-a postao George S. Franklin, koji je bio direktor famoznog Vijeća za spoljne odnose, a kasnije postao koordinator Trilateralne komisije.
Izvršni direktor ACUE-a postao još jedno veliko ime obaveštajnih krugova, aktivni operativac CIA-e, Thomas Wardell Braden, direktor odelenja CIA-e za međunarodne odnose, čovek koji je Retingeru slao veliku količinu novca preko tajnih kanala američkog State Departmenta, novac namenjen Europskom pokretu koji je bio izvorno zamišljen kao oruđe stvaranja europskog jedinstva, mada je postepeno regrutiran za pomoć u stvaranju bedema protiv komunizma i radeći na njegovom suzbijanju, novac koji je neupadljivo prebacivan u glavni stan Europskog pokreta u Bruxellesu. Čim je Sovjetski Savez svoj utjecaj rasprostro širom Istočne Europe, otpočela je epoha hladnog rata, a s time i jedna nova era u kojoj će cvjetati tajne i polutjne organizacije, koje su direktno ili indirektno povezane sa projektom Ujedinjene države Europe. Međutim, i ljudi od velikog utjcaja po primeru holandskog princa Bernarda, poznat po svojim bliskim vezama sa europskom aristokracijom i industrijalcima, ili De Gaullevim ministrom informacija, francuskim piscem Andréom Malrauxom, koji je još od 1941. godine, zastupao ideju europskog New Deala, upozoravajući prije rata na opasnosti od fašizma i nacizma dok se još kretao u krugovima komunista, s kojim se je razišao nakon potpisivanja pakta Molotov – Ribentrop. Još jedan važan lik u promociji evropske ideje je, takođe čuveni francuski maršal Alphonse Juin, čovjek koji će se kasnije dokopati visokih pozicija u NATO-u, novoformiranog severnoatlantskog saveza, preuzevši zapovjedništvo združenih savezničkih snaga CENTAG, postavši veliki protivnik De Gaulleove politike o neovisnosti Alžira. Kao i njegov istomišljenik Georges Bidault, koji će kao načelnik OAS-a (Organization de l’Armée Secrète), tajne vojne organizacije, posle De Gaulleove volte – face u pogledu Alžira kovati zavjere za atentat na Generala.
Foto: Put ka Ujedinjenim državama Zapada, ilustracija u prvom broju lista Vaincre od 21. septembra 1942. / izvor: arhiva
Nezaobilazni segment formiranja projekta Ujedinjene države Europe svakako je Marshalov plan, službeno Europski program oporavka, u cilju obnavljanja posljeratne Europe, modernizacije industrije, uklanjanja trgovskih barijera, te sprečavanja širenja komunizma. Iako je prvobitno bila ponuđena pomoć i Sovjetskom Savezu i njegovim satelitima, službeni Kremlj je to kategorično odbio. Tako, financijska pomoć od 17 milijardi dolara (današnji ekvivalent od gotovo 200 milijardi američkih dolara), iako su prvobitno Europljani tražili 22 milijardi dolara ukupne pomoći, će biti namijenjena 16 zapadnoeuropskim državama, od kojih će 26% pripasti Ujedinjenom Kraljevstvu, 18% Francuskoj, 11% Njemačkoj itd… Ova američka inicijativa je svoje ime dobila po generalu Georgu Marshallu, državnom sekretaru u Trumanovom kabinetu, dobitniku Nobelove nagrade za mir 1953. godine. Plan je dobio potporu od obije stranke, Republikanske, koja je kontrolirala Kongres, i Demokratske, koja je imala kontrolu Bijele kuće s predsjednikom Trumanom. Usvojen je od strane Senata 13. ožujka 1948, a 31. ožujka, iste godine, i od strane donjeg, Predstavničkog doma, na šta je predsjednik Harry S. Truman stavio svoj paraf tri dana kasnije, 3. travnja 1948. godine. Plan je trebalo provesti u nekoliko etapa u periodu od četiri godine. U biti, sami počeci Marshalovog plana nalaze se u konsultacijama koje je 1939. godine, održao Vijeće za spoljne odnose sa prestavnicima State Departmenta. Kako Mike Piters u svojoj studiji Grupa Bilderberg i projekat unifikacije Evrope, piše:
„Plan koji je Marshal pretstavio u svom obraćanju na univerzitetu Harvard, 5. lipnja 1947. godine, u biti je bio prijedlog kojeg je pod naslovom Rekonstrukcija Zapadne Europe sastavila radna grupa Vijeća za spoljne odnose 1946, godine, na čelu sa Davidom Rockefellerom. Plan je predviđao pozivanje europskih zemalja da se pridruže kooperativnom planu za ekonomsku obnovu, s izričitim zahtjevima za liberalizaciju trgovine i povećanje produktivnosti.“
Tako je oformljena Organizacija za ekonomsku suradnju (ECA) koja će upravljati Europskim programom oporavka (ERP). U četiri godine ECA će biti zmijenjena od strane Agencije za uzajamnu sigurnost (MSA) 1951. godine, koja će biti transformirana 1954. godine, u Agenciju za spoljne operacije (FOA), a kasnije u Međunarodnu agenciju za suradnju (ICA) 1955. godine, i na kraju u Agenciju za međunarodni razvoj (AID) 1961. godine. Mora se napomenuti da je ova pomoć imala izrazito militarističku svrhu, što je u biti preduslov za razvoj NATO-a. Kao što sam i ranije pomenuo, samo porijeklo Marshalovog plana zapravo se nalazi u Istraživačkim skupinama za rat i mir, koje je utemeljilo Vijeće za spoljne odnose još 1939. godine, s kojima su direktno ili indirektno bile povezane raznorazne fondacije i instituti, kao što su, fondacija Rockefeller, Karnegi i Ford, kao i Kraljevski institut za međunarodne poslove, još poznatijeg pod imenom Chatham House, zatim kontroverzni institut Tavistock u Londonu, a kasnije i institut za mir Aspen u Koloradu (SAD), kao i RAND, korporacija vezana uz američki vojno-industrijski kompleks. Tako je moćna Rockefellerova fondacija okupila preko 120 utjecajnih pojedinaca, akademika i poslovnih ljudi, najmanje pet odijela na nivou vlada kao i dvanaest zasebnih vladinih agencija, biroa ili ureda koji su bili uključeni u tim. Međutim ono što je manje poznato je to, da je Marshalov plan uključivao paket zahtjeva. Amerika je s ovim postavila rigorozne uvjete za liberalizaciju trgovine i za povećanje produktivnosti, obezbeđujući time „amerikanizaciju Europe“, kako bi europske političke i ekonomske elite bile ovisne od svojih američkih partnera, bez čije suglasnosti više nisu mogle donositi značajne političke i ekonomske odluke.
Foto: Faksimil prve stranice Marshalovog plana / izvor: Wikipedia
Nego vratimo se Retingeru, vodećem čovjeku pokreta Ujedinjene Europe, koji sve do svoje smrti 12. lipnja 1960. godine, bio onaj koji je vukao konce iza scene, mada ideje koje je preneo dr. Retinger nisu bile nove, već je postojala čitava povijest takvih projekata za europsko ujedinenje i još veće globalne šeme. Godine 1946. dr. Retinger će reći:
„Kraj razdoblja tijekom kojeg je beli čovjek svoje aktivnosti po cijelom svijetu vidio je sam kontinent koji prolazi kroz proces unutrašnjih poremećaja…….. nema velikih sila u kontinentalnoj Europi……. čije stanovnike ipak predstavljaju najvredniji element na svijetu.“
Ubrzo nakon tog govora ambasador SAD-a W. Averell Harriman pozvao je Retingera u SAD, da osiguraju američku potporu za ILEC, Neovisnu ligu za europsku suradnju, čiji je glavni sekretar bio dr. Józef Retinger. U SAD-u će biti ostvareni kontakti sa mnogim poslovnim ljudima, političarima i financijerima, među kojima David i Nelson Rockefeller, Alfred P. Sloan, predsjednik kompanije General Motors, zatim Sir William Wiseman iz britanskog SIS-a i partner u kompaniji Kuhn Loeb, te George S. Franklin i John Foster Dulles i mnogi drugi. Tako je osigurana američka pomoć za formiranje Europskog pokreta, čiji će prvi kongres biti održan u svibnju 1948. godine. Na kongresu će prisustvovati učesnici iz šesnaest zemalja. Za počasnog predsjednika će biti odabran sir Winston Churchill, a na zaključnoj sjednici izdat je kominike koji glasi:
„Želimo ujedinjenu Europu na čijem će području biti obavljan nesmetani promet ljudi, ideja i dobara.“
S time se je ispunila „želja“ Winstona Churchilla, iskazana dvije godine ranije u govoru na Sveučilištu u Zurichu, kada je izgovorio poznatu rečenicu:
„Moramo stvoriti neku vrstu Ujedinjenih država Europe.“
Ali ne samo to, već i onaj prijedlog o ujedinjenu zapadno-europskog basena ugljena i čelika, kao bedema protiv Sovjetskog Saveza, kojeg je izradio John Foster Dulles, u siječnju 1947. godine, mada je još 1942. godine, u jeku rata bila rođena Carinska unija Beneluksa, svojevrsni prototip zajedničkog tržišta. Na taj način će zauvijek biti implicitan protekcionizam u projektu evropskog ujedinjenja, uspješno podređen liberalizirajućoj hegemoniji Amerikanaca, kroz blisko sudjelovanje ključnih američkih igrača u svakoj fazi. Tako, Carroll Quigley, američki povjesničar i teoretičar evolucije civilizacija, te profesor na Međunarodnoj školi pri Sveučilištu Georgetown, u svojoj knjizi Tragedija i Nada, kaže:
„Integracija Zapadne Europe, koja je započela 1948. godine, bila je motivirana od strane Marshalovog plana, te da su Sjedinjene Američke Države ponudile pomoć u vidu Marshalovog plana pod jednim uvjetom, da rekonstrukcija bude izvedena na korporativnim osnovama.“
Profesor Quigley još dodaje:
„… da je to korporativna organizacija sa obzirom na to što ima svoju nadležnost, (neovisno od poreskih organa suverenih država) da prikuplja poreze, da kontrolira cijene, da usmjerava investicije, te da raspoređuje ugljen i čelik u vrijeme nestašice i da opredeljuje nivo njihove proizvodnje. Zato Europska zajednica za ugljen i čelik predstavlja rudimentirani oblik jedinstvene Europske vlade.“
Tako će ovaj korporativno-konglomeracijski projekat, koji će s Ugovorom iz Maastrichta dobiti svoje konture supernacionalnog projekta koji teži ka postepenom ukidanju nacionalnog suvereniteta, trasirati sebi otvoreni put globalizacije, što je samo još jedan korak prema sprovedbi svjetskog globalizma.
„….. pokušavaju svim snagama da ukinu nacionalni suverenitet novcem i podrškom koja dolaze iz američkih obaveštajnih izvora za potrebe Europskog pokreta.“
- napisat će Ambrose Evans-Pritchard u svom članku, u rujanskom izdanju časopisa Telegraf of London, iz 2000. godine. To samo pokazuje svu ozbiljnost ovog financijskog megaprojekta, koji je u sebe inkorporirao sve zajedničke snage multinacionalnog krupnog kapitala u ostvarivanju svojih zacrtanih ciljeva. Dennis Behrend, takođe u svom članku, objavljenom u časopisu The New American, rujna 2004. godine piše:
„Regionalne filijale međunarodnih organizacija i regulatorna tijela rasprostranjeni po cijelom svijetu, su proizvod dugoročnog planiranja i napora posvećenih grupa internacionalista…“
U tom smjeru će poznati kreator američke dugoročne spoljne politike, Henry Kissinđer izjaviti:
„Marshalov plan inspirirao je novi međunarodni poredak, omogućujući narodima Europe da prvo otkriju svoj identitet u svojoj potrazi, a zatim da nastave izgradnju sustava koji nadilazi nacionalni suverenitet, kao što su Zajednica ugljena i čelika, i na kraju, Europska Unija.“
Možemo li posumnjati imalo ovim rečima Henryja Kissinđera, čovjeka bez kojeg se ne može zamisliti niti jedan veliki skup europske aristokracije, te moćnih industrijalaca i bankara, s čime samo potvrđuje reči moćnog italijanskog industrijalaca i šefa Fijata, pokojnog Giannija Agnellija:
„Europske integracije su naš cilj, a ono što nije pošlo od ruke političarima, nadam se da će uspjeti nama industrijalcima.“
Zanimljiv je, također, i izvještaj britanskog Observera od 7. travnja 1963. godine, u vezi grupe Bilderberg:
„Ovi ljudi vjeruju da budućnost pripada tehnokratima, zato što među njima preovladava mišljenje da ozbiljna pitanja u međunarodnim odnosima su previše delikatna da bi ih prepustili diplomatima. Međutim, njihove poverljive diskusije pokazuju da ‘oni’ u biti hoće samo jednu stvar: da osiguraju dominaciju nad suverenim vladama koje se nalaze u rukama marionetskih političara.“
Foto: oznaka koja se koristila na paketima pomoći koji su poslani u skladu s Marshalovim planom / izvor: Wikipedia
Ono što je važno, također, pribilježiti, je to, da je Marshalov plan bio povezan sa sustavom Breton Woods, sustavom monetarne uprave nakon sporazuma sa Konferencije iz 1944. godine, gdje su uspostavljena pravila, institucije i postupci za reguliranje međunarodnog monetarnog sustava, a, također, bio izložen i plan o stvaranju prve međunarodne financijske institucije, Međunarodne Banke za obnovu i razvoj (IBRD) i Međunarodnog monetarnog Fonda (IMF). Ozbiljnost projekta Ujedinjene države Europe, daje nam za pravo da izvršimo još veću opservaciju njegovog nastanka, koji kako vidimo nije puka slučajnost, već dugo pripremana agenda globalističke elite. To se može sagledati u njegovu povezanost sa američkom spoljnom politikom, bez koje se ne bi mogao tako olako realizirati ovaj projekt, oslonivši se na logistiku koja je uključivala moć, novac i politiku. Čini se da je moć u stvaranju ovog projekta bila najvažnija karika, koja je glavnim ideolozima dala na raspolaganju sve svoje kapacitete. Svakako nezaobilazna karika u tom lancu moći je i famozna skupina mudraci, sastavljena od šest članova, američkih vladinih dužnosnika, među kojima: Dean Acheson, državni tajnik za vrijeme Trumanove administracije, Charles E. Bohlen, američki ambasador u Sovjetskom Savezu i Francuskoj, W. Averell Harriman, ministar trgovine za vrijeme Trumanove administracije, te Robert A. Lovett, ministar obrane u Trumanovoj administraciji, kojeg su ga smatrali arhitektom hladnog rata, ključni član skupine mudraca, kao i John J. McCloy, drugi predsjednik Svjetske banke, visoki povjerenik SAD-a za Njemačku, predsjednik Chase Manhattan Bank i predsjednik Vijeća za vanjske odnose (CFR).
I na kraju, George F. Kennan, poznat kao zagovornik politike ograničavanja sovjetske ekspanzije tijekom hladnog rata, američki diplomat i povjesničar. Bio je ambasador u Sovjetskom Savezu za vrijeme Trumanove administracije, kao i u Jugoslaviji dok je u White House bio John F. Kenedy. Dok je obavljao funkciju političkog savjetnika američkog ambasadora u Moskvi, generala Waltera Bedella „Beetle“ Smitha, inače Eisenhowerov hatchet man, Kennan je postao poznat po svom Dugačkom telegramu iz Moskve 1946. godine, kojeg je poslao u Washington 22. veljače kao odgovor na pitanje Ministarstva financija SAD, zašto Sovjeti ne podržavaju novoosnovanu Svjetsku banku i Međunarodni monetarni fond. A onda i po svom X-člankom, zvanično nazvan Izvori sovjetskog ponašanja, koji je bio objavljen u časopisu Foreign Affairs u srpnju 1947. godine, časopis koji je bio servis famoznog Vijeća za vanjske odnose (CFR). Koristeći se dobro raspoređenog kabela State Departmenta, Kennan će poslati veoma važne informacije američkoj administraciji. Ovi tekstovi u kojima se tvrdi da je sovjetski režim bio ekspanzionistički, te da se njegov utjecaj mora zaustaviti u područjima od vitalnog strateškog značaja za Sjedinjene Države, će pružiti opravdanje novoj anti-sovjetskoj politici Trumanove administracije. S time će pomoći u razvoju i stvaranju veoma moćnih institucija, inicijativa i programa hladnog rata, kao što su NATO, Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Marshalov plan, itd… itd… pod pokroviteljstvom nekih od ideologa takve politike, kao što su bili Ernest Bevin, Paul Henry Nitze i Walter Lippman. Ova moćna skupina ljudi, šest prijatelja i svijet koji su napravili, kako ih nazivaju autori knjige The Wise Men, Walter Isaacson i Evan Thomas, bila je čvrsto vezana uz ideju američkog New Deala, zastupajući na taj način internacionalne spoljne politike, te odricanja izolacionizma. Nešto u čemu su uspjeli, sa obzirom na to da su njeni poklonici više od tri desetljeća bili na vlasti, od 1933. do 1969. godine, izuzev dva mandata republikanca Dwighta D. Eisenhowera. Međutim ono što je najvažnije je to, da se je ova skupina u potpunosti oslanjala Trumanovoj doktrini, nezaobilazni segment američke spoljne politike, čija je glavna svrha bila suprotstaviti se sovjetskoj geopolitičkoj ekspanziji tijekom hladnog rata, koju je predsjednik Harry S. Truman priopćio 12. ožujka 1947. godine, koja će kasnije dovesti do formiranja NATO saveza.
Foto: Logo Središnje obavještajne agencije – CIA / izvor: natoassociation.ca
Važan period koji je itekako povezan sa stvaranjem projekta Ujedinjene države Europe, je također onaj između operacije Husky u noći između 9-10. srpnja 1943. godine, nakon iskrcavanja savezničkih trupa na Siciliji, i 25. ožujka 1957. godine, kada je potpisan Rimski ugovor o stvaranju Europske ekonomske zajednice (EEZ). Svakako u centru pažnje svih zbivanja će biti Italija, mjesto okršaja između dvaju hegemona hladnog rata, onog zapadnog kojeg su ustrojili kapitalisti, i onog sa istoka, pod vodstvom socijalista. Ne slučajno će Italija postati poprište sukoba dvije različite ideologije, u periodu koji će biti obilježen državnim terorom tijekom perioda poznat kao godine olova, koji je trajao od 1968-1989, pod okriljem NATO-vih super tajnih Gladio operacija. Na tom periodu ću se navratiti kasnije, pa ću se sada fokusirati na dva bitna segmenta oko stvaranja sigurnosno-obavještajnog poligona budućeg ekonomsko-političkog bloka Ujedinjene Europe. U obzir dolaze dvije veoma moćne obavještajne strukture, britanska SOE i američka OSS, koje itekako imaju svoji udjel u formiranju ovog globalističkog projekta. Nakon pada Francuske, 1940. godine, sir Winston Churchill je osnovao Izvršnu upravu za specijalne operacije (SOE), pod upravom ministra Hugha Daltona, tijelo s kojem bi se pomoglo pokretima otpora tijekom rata. Ipak je to bila organizacija stvorena u ekstremnoj tajnosti, na osnovu koje će se nakon Drugog svjetskog rata, i njenog raspuštanja, u Velikoj Britaniji i SAD oformiti paravojne stay behind organizacije.
Moćna SOE ili kako su je mnogi nazivali „Churchillova tajna vojska“ ili ministarstvo nemilosrdnog ratovanja, kao i njena američka inačica kasnije, OSS, je prvenstveno bila stvorena sa ciljem suzbijanja moguće sovjetske invazije, kroz sabotaže i gerilsko ratovanje iza neprijateljskih linija. Tajne ćelije su trebale ostati na teritorij pod kontrolom neprijatelja i djelovati kao pokreti otpora, provodeći sabotaže, gerilsko ratovanje i atentate. SOE je nastala putem spajanja triju britanskih odjela, Odjel Electra House, kao odjel za propagandu, kojeg je oformilo Ministarstvo vanjskih poslova, onda Odjel D, kao odjel za sabotažu, kojeg je oformila tajna obavještajna služba SIS (poznatija kao MI6) i Odjel GS, kao odjel za gerilsko ratovanje, kojeg je oformio Ratni ured. Među najistaknutijim osobama povezani sa SOE su svakako dvojica ministara ekonomskog rata, baron Hugh Dalton, i erl od Selborna-Roundell Cecil Palmer. Pogotovo ovaj drugi, koji je bio prvorazredni oficir, koji je tijesno surađivao sa sir Williamom Stephensonom, čovjekom zvanim „neustrašivi“, obavještajni guru svih sigurnosnih službi zapadne hemisfere. Dva nezaobilazna izvrsna direktora SOE, sir Frank Nelson i sir Collins Gubbins su također bitna karika ove organizacije, čiji je operativni kapacitet bio oko 13000 ljudi, od čega je bilo više od 3000 žena. Poznato je da je britanska SOE bila usko povezana sa privatnom armijom Zbor francuskog naroda (Rassemblement du People Français – RPF) koju je stvorio André Malaraux, čiji je rođeni brat Roland bio agent SOE-e, koja je imala zadatak da osigura De Gaulleov položaj i onemogući pokušaje francuskih komunista da se domognu vlasti u Francuskoj. RPF je bila sastavljena prvenstveno od bivših boraca pokreta otpora, kao što je krajem rata sir Gubbins osnovao Udruženje bivših operativaca SOE-e (Members Association for Former SOE operatives), koja je bila više od uobičajene veteranske organizacije. SOE je na okupiranim teritorijama ubacivala svoje agente, povezivala se sa lokalnim skupinama pokreta otpora, označavala mete vazdušnih napada i izvodila sabotaže i smetnje iza neprijateljskih linija. SOE je tijesno surađivala sa američkom OSS-om, pretečom CIA-e. Iza ćoška glavnog štaba SOE-e, na broju 64. u Baker Streetu nalazio se tajni glavni štab svih specijalnih agenata Slobodnih francuskih snaga, koji su također potpadali pod nadležnosti Erla od Selburna.
Foto: Faksimil neoficijalnog ugovora o podjeli sfera interesa sa 4. Moskovske konferencije/ izvor: Wikipedia
Općepoznato je, također, da je u redovima SOE-e bilo puno pripadnika koji su bili dovedeni iz sfera bankarstva, osiguravajućih društva, brodogradnje, vojne industrije, novinskih kuća, itd… itd… koji su kao agenti i operativci SOE-e kasnije zauzeli bitne funkcije korporativnih institucija koje su radile na osnivanju projekta Ujedinjene države Europe. Druga još moćnija obavještajna struktura koja je bila involvirana u samom osnivanju ovog projekta, je svakako američki Ured za strateške usluge (Office of Strategic Services – OSS), preteča Središnje obavještajne agencije (Central Intellegence Agency – CIA), stvorena po uzoru na britanskim SIS i SOE. Dok je u Europi buktao Drugi svjetski rat, a Njemačka je soldateska harala Europom, kako kopnenim tako i vodenim i zračnim putem, predsjednik Franklin D. Roosevelt zabrinut zbog nedostatka američke obavještajne službe, razmišljao o stvaranju moćne agencije. Tako, na prijedlog Williama „Little Bill“ Stephensona, visokog britanskog obavještajca u Kanadi, Roosevelt je zatražio da William „Wild Bill“ Donovan izradi plan za obavještajnu službu, na temelju britanske obavještajne službe, SIS (poznatija kao MI6), te Izvršne uprave za posebne operacije, SOE. U tom cilju je usvojen Memorandum o uspostavi službe strateških informacija, 11. srpnja 1941. godine.
Nastavlja se…
Autor teksta Gordan Stošević
Korištena literatura:
“How to Abolish War“, Max L. Waechter, London, 1924.
“The Unated States of Europe“, Edouard Herriot, London, 1930.
“Europe Must Unite“, Richard von Coudenhove – Kalergi, Plimouth, 1940.
” An Idea Conquers the World“, Richard von Coudenhove – Kalergi, London, 1953.
“The Struggle to United Europe“, Arnold J. Zurcher, New York, 1958.
“From War to Peace“, Richard von Coudenhove – Kalergi, London, 1959.
“SOE in France“, M. R. D. Foot, London, 1966.
“The European Idea“, Lord Gladwin, London, 1967.
“Manual of the Council of Europe“, J. T. McNeill, London, 1970.
“Joseph Retinger: Memoirs of an Eminence Grise“, John Pomian, Brighton, 1972.
“The Global Manipulators“, Robert Eringer, Bristol, 1980.
“The Marshal Plan“, Michael J. Hogan, Cambridge University, 1987.
“The Shadows of Power: the CFR and the American Decline“, James Perloff, Western Islands, 1988.
“The Marshall Plan: fifty years after“, Martin Schain, New York, 2001.
“A Look back at the Marshall Plan“, Open Society Archives
“Marshall Plan, Summary and Significance“, Encyclopedia Britanica
