Objavljeno 28. avgusta/kolovoza 2022. od Il Grido del Popolo©️
Inicijativa Otvoreni Balkan koju podupiru Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija, ali ne i Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Kosovo, sve više postaje aktualna. Svjedoci smo kako se u zadnjih par mjeseci sve više zagovara regionalizacija balkanskih zemalja u odsustvu konkretnih obećanja iz Brisela o potpunoj integraciji ovog prostora. Oni koji najglasnije zagovaraju ovu inicijativu, kako bi se olakšalo slobodno kretanje ljudi, robe, usluga i kapitala u regiji, hoće uvjeriti i ostale da se priključe ovoj inicijativi.
Međutim argumente su slabe, imajući u vidu to da je regionalna suradnja već dio agende o integraciji regije u EU, poput inicijative kakva je Berlinski proces iz 2014. godine. Platforma o suradnji na najvišem nivou između šest zemalja Zapadnog Balkana. Mogu se sve glasnije čuti argumenti o otvaranju granica između svih ovih zemalja, ne bi li se građanima olakšale procedure zbog kojih se mnogi osjećaju nepoželjnim. Misleći prije svega na ukidanje voznih režima između pojedinih država. Ipak, mora se naglasiti da je regionalna suradnja na Zapadnom Balkanu u samom spektru europskih integracija.
Mnogo toga je urađeno u proteklih par desetljeća, osnovana su brojna regionalna tijela i inicijative. Od Vijeća za regionalnu suradnju, pa sve do Regionalne kancelarije za suradnju mladih. Zatim, ukinute su naknade za mobilni roaming, te je omogućeno putovanje samo s osobnim iskaznicama, kao i još mnogobrojne povoljnosti u cilju izgradnje dobrosusjedskih odnosa, ali i doprinosa pomirenju i izgradnji zajedničke budućnosti. Međutim, ukidanje bezviznog režima koje vodi ka potpunoj implementaciji Berlinskog procesa, nije nikakav garant prosperiteta svih ovih naroda, ako se uzme u obzir visoki stupanj kriminala i korupcije.
Ako na sve dodamo još i sunovratni pad građanskh prava i slobode govora, te životnoga standarda i povećanje siromaštva, možemo slobodno reći da je mjera ukidanja granica sve samo ne u interesu građana ovih zemalja. Od ovoga bi jedino profitirale određene biznis grupacije unutar državne vlasti zemalja Zapadnog Balkana koje su već godinama predmet kritiziranja zbog korupcije. Ali i neke kriminogene strukture koje su u nacionalnim okvirima, a koje u regionalnom povezivanju vide svoje bolje pozicioniranje i realizaciju svojih financijskih transakcija sumnjivog kapitala.
Ipak jedna ovakva inicijativa kakva je Otvoreni Balkan može imati i neke veće implikacije na prostoru Balkana koje se tiču sigurnosti i opasnosti od izbijanja novih međunacionalnih sukoba. Na to već mjesecima upozoravaju mnogi poznavatelji ovdašnjih prilika, među kojima je i istaknuti američki geopolitički analitičar Edwawd P. Joseph. On naglašava da je inicijativa Otvoreni Balkan skretanje pažnje s pravih problema u regionu koji su političke prirode, a koji se mogu rezimirati u tri stvari: „sumnjive teorije, naivne konstrukcije i opasne implikacije“.
Između ostalog, Joseph ne zaboravlja da istakne i velikosrpski nacionalizam koji danas promoviraju Aleksandar Vučić i njegov ministar policije Aleksandar Vulin pod zastavom Srpskog sveta. Za ovog iskusnog analitičara upitna je implicitna teorija u suštini Otvorenog Balkana, a to je „trgovina jednaka povjerenju“, koja bi se, kako on kaže „u realnosti urušila“. Kao argument on nudi primjere Rusije i Ukrajine, zemlje koje su, do prije ruske vojne invazije na susjednu Ukrajinu, imale trgovinsku razmjenu od gotovo 10 milijardi dolara, te Kine i Tajvana, otoka koji u Kinu izvozi robu u vrijednosti od čak 273 milijardi dolara, uključujući i kritične poluprovodnike. S time je Kina trgovinski partner broj jedan Tajvanu, odgovorna za jednu trećinu njegove trgovine.
Edward P. Joseph još dodaje „da prema teoriji Otvorenog Balkana, sve bi zemlje trebale biti u miru. Umjesto toga, one su ili u ratu, ili korače k ratu. Stoga se od podupiratelja inicijative Otvoreni Balkan treba zatražiti da objasne neke stvari u vezi toga“. Joseph još ističe „da autokracije ili autoritarni režimi, te totalitarni režimi kakvi su Rusija i Kina, ali i Srbija pod Vučićem, koji imaju teritorijalne aspiracije i političke ambicije da destabiliziraju svoje susjede, dok vode trgovinu, stvaraju rastuće nepovjerenje, umjesto povjerenja“.
Tu se prije svega misli na povećanje dominantnosti srpske ekonomije u odnosu na ostale, koja je gotovo petnaest puta veća od crnogorske i duplo veća od albanske i makedonske zajedno. S time bi Srbija mogla proizvoditi robu s većom vrijednosti za izvoz, čime bi u budućnosti postala još dominantnija. Ekonomska moć koju bi Aleksandar Vučić i njegovi suradnici pretvorili u političku i vojnu moć kao što danas radi Putin. Stoga, kako kaže i sam Joseph, „bilo bi zaista neodgovorno dozvoliti autokratskoj državi kakva je Srbija pod Vučićem da dobije još veću moć“.
Naročito u vrijeme kada Vučić sve više daje signale Zapadu da neće odustati od bliskih relacija između Beograda i Moskve te Pekinga. Mada se druge strane njemu već sugerira da Srbija ne može sjediti na dvije stolice i pitanje je vremena samo kada će Srbija uvesti Rusiji sankcije i pod kojim uvjetima. Tu je svakako predviđeno i pitanje priznavanja Kosova kao uvjet za članstvo u EU, nešto što Srbija više ne može beskonačno odugovlačiti, već odlučno postupati, za što će najvjerojatnije imati mandat premijerka Brnabić u naredne dvije godine. Stoga pozicije koje udaljavaju Srbiju od euroatlantskog puta moraju biti napuštene zauvijek.
Ipak inicijativa Otvoreni Balkan može ugroziti i potkopati inicijativu Berlinski proces, pa čak i CEFTU i Regionalno vijeće za suradnju, ukoliko dvije vodeće sile, Francuska i Njemačka, ne preuzmu stvari u svoje ruke. Iz prostog razloga što u jednom ovakvom pregrupiranju na Balkanu svoju šansu vide i Rusija i Kina, naročito ova druga kroz svoje strateške inicijative kakva je Jedan pojas, jedan put. Stoga se režim kakav je Vučićev, idealno uklapa u nacionalističku sliku Balkana, naročito nakon uvjerljive pobjede Viktora Orbana u Mađarskoj koji direktno zastupa interese Kremlja u Europskoj uniji.
Ako na ovo dodamo još i predstojeću pobjedu ekstremne desnice na izborima u Italiji, predvođenu Giorgiom Meloni i Matteom Salvinijem, zasigurno ćemo imati vrlo moćan proruski blok u ovom dijelu Europe, što direktno daje motiv Kremlju da nastavi svoju destabilizaciju starog kontinenta. Vučićev i Orbanov režim su dva režima koja trenutno odbacuju zapadno ustrojstvo svijeta koji se odnosi na Balkan, miniranjem državnog poretka Bosne i Hercegovine, te Crne Gore, ali i održavanje permanentne napetosti od izbijanja sukoba na sjeveru Kosova.
Na opasnosti od inicijative Otvoreni Balkan je prije samo par tjedana upozorio i predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, koji je bio vrlo eksplicitan u svojim tvrdnjama, izjavivši da je cilj Otvorenog Balkana nestanak Bosne, Crne Gore,Kosova i Sjeverne Makedonije. On je istakao „da je Crna Gora prva sljedeća članica. Između ostalog se Milo Đukanović osvrnuo i na „navodnu alternativu koju nude Crnoj Gori na europskom putu, alternativa koja znači još dublje zaostajanje za europskim nivoom i demokratskim razvojem i frekventnih poremećaja regionalne stabilnosti“.
Đukanović je bio decidan kada je izjavio „da oni koji ne vide našu regiju u Europi, ne vide ni multietničku demokraciju na Balkanu. Njima se dopada ideja promjene granica, etničke i vjerske homogenizacije u okviru uvećanih država. A kao i obično, sve kreće tradicionalno sa srpske strane, ovog puta ‘srpskim svetom’. I nastavlja se, po automatizmu, istim takvim velikodržavnim ludorijama. Jer, Srbija već dva stoljeća ima ‘hegemonističku ulogu’ na Zapadnom Balkanu, koja je ‘providno upakirana u zabrinutost zvaničnika Beograda za ugroženost Srba u regionu’“.
Dakle, politika forsiranja inicijative Otvoreni Balkan po mnogima eksplicitno ukazuje na tzv. final solution za ovaj prostor, gdje bi, po nekim parametrima, trebali nastati velikodržavni projekti koji su zagovarani još u prethodnom stoljeću, ali su i danas aktualni. Ono što zabrinjava je svakako politička indiferentnost Zapada da stavi ovaj prostor pod svoje okrilje integrirajući ga u potpunosti u svoje političko-sigurnosne mehanizme. Može li ovakva oportuna politika Zapada biti pogubna za Balkan?
Čini se da može, imajući u vidu sve češće poruke koje dolaze iz Banja Luke i Beograda, ali i iz Moskve. Ostavljanje izvan granica EU ovaj nestabilni prostor, prijeti da se front s Ukrajine prebaci na Balkan, i time ugrozi već uzdrmanu koegzistenciju između nekih naroda, primjerice u Bosni. Na to upozorava i bivša predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, koja je nedavno sudjelovala u Estorilu na konferenciji o globalnim izazovima. U intervjuu za portugalsku novinsku agenciju, očito nezadovoljna što EU nije otvorila pregovore o članstvu s Bosnom i Hercegovinom, izjavila je da bi u ovoj zemlji mogao eskalirati konflikt započet sukobom Rusije i Ukrajine.
Upitana o potencijalnim opasnostima za destabilizaciju regije, Grabar-Kitarović je spomenula i situaciju na Kosovu, gdje se nalazi misija NATO pakta, te posebno situaciju u BiH. „Pitam se trebamo li novi rat da ta zemlja napreduje prema Europskoj uniji“, upozorila je bivša predsjednica Hrvatske. Na potencijalne moguće sukobe je svojevremeno također sugerirao i Timothy Less u intervjuu koji sam prije godinu dana napravio s ovim vodećim istraživačem pri Centru za geopolitiku u okviru projekta za Dezintegracijske studije, te bivšem diplomatom i kreatorom politike pri britanskoj kancelariji vanjskih poslova, gdje je između ostalog vodio i kancelariju britanske ambasade u BiH.
Ovaj iskusni diplomat kaže „da je Zapadni Balkan opterećen neispunjenom željom Srba i Albanaca da osnuju svoje velike nacionalne države, te da ne može biti trajnog mira ili značajnijeg razvoja sve dok se ne ispune te aspiracije“. On još dodaje, „da su zapadne sile, koje u zadnjoj instanci određuju rezultate Balkana, žmurile godinama na ovo pitanje, pokušavajući raznoraznim rješenjima, poput pokušaja o integraciji regije u EU, zaobilazeći sve realne regionalne probleme“. On dalje u intervjuu ističe „da pored institucionalne disfunkcionalnosti Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije, postoji i zastoj u političkom i ekonomskom razvoju regije, ali da se opstanak ovih država koji je upitan, prije svega odnosi na duboke strukturne probleme“.
A kada su strukturni problemi u pitanju, tu najprije moramo istaknuti visoki stupanj korupcije koja vlada u svim ovim društvima, te manjak demokracije, kao i katastrofalnu vladavinu prava i potpuno nefunkcioniranje institucija sustava. Uz to, naravno, imamo već ustanovljenu politiku populizma i nacional-šovinizma za domaću uporabu, koja se direktno kosi s principima inicijative Otvoreni Balkan.
Ipak u ovakvim okolnostima, mala i siromašna zemlja kakva je Sjeverna Makedonija, opterećena bilateralnim sporovima sa svojim susjedima na putu ka EU, inicijativu kao što je Otvoreni Balkan, vidi kao ključ svog opstanka. Ima li ova inicijativa svoju opravdanost ili ne, pokazat će vrijeme koje dolazi. Solidarnost između malih zemalja u kriznim vremenima je od suštinskog značaja u izgradnji povjerenja. Pitanje je samo koliko iskrenosti ima u ovoj inicijativi. Ili će pasti granice između svih država, ili će se podići zidove razgraničenja i pretvoriti ovaj prostor u geto.
Autor teksta Gordan Stošević
