Objavljeno 12. aprila/travnja 2022. od Il Grido del Popolo©
Rat u Ukrajini i dalje bjesni, masovna ubijanja ne prestaju, opsade gradova ne posustaju, a na Balkanu se podrška ratnim zločinima nastavlja nesmanjenim intenzitetom. Kako na društvenim medijima, tako i u svakodnevnom životu, na pijaci, u trgovinama, u kvartovima, svugdje gdje se treba ruska slavenska duša podržati u nastojanju da potamani onu ukrajinsku, također slavensku. Opsada rusofila na društvenim mrežama gora nego ikada. Solidarnost s ruskim narodom pljušti sa svih strana. Od Bugarske preko Grčke i Makedonije, pa sve do Srbije, Crne Gore i Republike Srpske. I taman kada pomislite da je Vulinov Srpski svet najgori košmar koji možete da zamislite, onda vam se pojavi čitav Ruski svet od Dinare i Save pa do Crnog Mora. Užas nad užasima!
Zlo u čovjeka će uvijek opsjedati dobrog
I da, kad smo već kod opsada, ovih dana obilježava se godišnjica opsade Sarajeva, olimpijskog grada čiji duh nitko nije uspio slomiti. Opsada koja je trajala više od 1400 dana, jedna od najdužih u historiji modernog ratovanja. Opsada tijekom koje je stradalo više od 11 500 Sarajlija, od kojih 5 500 civila, od kojih pak je bilo 1 600 djece, dok je bilo ranjeno više od 50 000 građana. Grad na kojeg je svakodnevno padalo po 330 granata, obasipajući ga krvlju, smrću i najgorim užasima rata. Granatirali ga ratni zlikovci mimo svih pravila ratovanja i konvencija o zaštiti civilnog stanovništva. Ljudi (ako se mogu zvijeri uopće nazvati tako?!) koji su ovaj grad mrzili iz dna svoje duše. Ratni zločinci po svim mjerilima međunarodnog prava. Opsada o kojoj je više puta pisano i snimano na tone materijala, ali koja se nikada ne smije zaboraviti već zauvijek mora ostati u kolektivnom sjećanju svih ovih naroda, koji bi trebalo s posebnim pijetetom govoriti o civilizacijskom zlu koje su zlikovci nanijeli ovom divnom gradu. Svojevremeno će poznata novinarka Radislava Dada Vujasinović, mučki ubijena od strane Miloševićevog režima 8. aprila 1994. godine o gradu Sarajavu izgovoriti ove riječi:
“Ne možeš ti, čoveče, uz čips i pivo da gledaš kako naša artiljerija sravnjuje sa zemljom jedan grad, a da se ne zapitaš – kako bi meni, mom detetu, bolesnoj majci, bilo kome bilo, da neko sedne na Avalu i tuče me odozgo.”
Ožiljci su i danas vidljivi, a građani koji žive u njemu pamte sve ratne traume koje su doživjeli tokom četverogodišnje opsade grada koja svjedoči o jednom vremenu kolektivnog ludila i propasti velike države. I dok građani Sarajeva danas duboko suosjećaju s ukrajinskim građanima dok ih ruske vojne snage svakodnevno bombardiraju, građani Beograda, Sofije, Skopja, Podgorice i Banja Luke se nesebično solidariziraju sa svojom ruskom braćom i sestrama, dajući potpuni legitimitet ruskoj vojnoj agresiji na susjednu Ukrajinu. Kakva li samo dijalektika ludila! Ideja o Ruskom svetu na Balkanu doživjela je pravi procvat. Građanima već spomenutih gradova nije mrsko izaći na ulicama sa ruskim zastavama i transparentima s podrškom Putinu i majčici Rusiji, kako bi izrazili svoju solidarnost s napaćenim bratskim ruskim narodom u Ukrajini.
Dok taj isti napaćeni ruski narod širom cijele Rusije hapsi Putinov represivni režim zbog anti-ratnih prosvjeda. Isti taj narod koji živi u totalnom medijskom mraku, kako je nekada ne tako davno, živio i bratski srpski narod pod režimom Slobodana Miloševića. Onaj koji dobro poznaje dijalektiku historijskog materijalizma svih ovih ruina od naroda koji žive u ovim samo nazvanim državicama bez suvereniteta i međunarodnim kolonijama jeftine radne snage, ne bi trebao biti iznenađen ovakvim sumanutim ponašanjem balkanskih podupiratelja ratnih zločina. Mitomanija nije prošlost kako to neki vole da kažu, već historijska konstanta na čijim vremenskim polugama vise nacional-romantizam i nacional-šovinizam u većini ovih zadrtih naroda. Većina koja prelazi granicu od 70-80% kada je u pitanju san o slobodnom slavenskom pravoslavnom svetu na čelu s majčicom Rusijom i njezinom Crkvom.
Kolektivna amnezija društva po pitanju prošlosti
Taj čisti i prefinjeni pravoslavni svet na kojeg su se okomili zapadni bezbožnici i žele ga uništiti pod svaku cijenu. Polazeći istom onom mantrom kojom su nekada mantrali pravovjerni hrišćani da ih katolici i muslimani uz pomoć stranih plaćenika i mudžahedina žele protjerati s vjekovnih ognjišta u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu i etnički očistili taj prostor od pravoslavnog življa. Da bi sad isti ti i njihovi potomci slavili čečenske muslimanske paravojne formacije pod imenom „ruskog heroja“ Ahmata Hadži Kadirova i njihovog vođu Ramzana Kadirova, po primjeru na patriotski Kosovski front, koji to javno ističe. I zamislite još crvenu četničku retoriku o tobožnjem ratu ruskih komunista na istoku Ukrajine protiv ukrajinskih naci-fašista, a nigdje antifašizma, te još manje komunizma. Oksimoron van svake zdrave pameti!
A Bosna je bila kao jučer, kada je brat krenuo na brata i došao mu puškom u ruci na kućni prag da otima, pali, siluje i ubija, sve u ime kauze onih koji su pokrali i zavadili svoj narod u tranziciji, te krčmili njegov društveni kapital koji je bio plod udruženog socijalističkog rada i planske socijalističke izgradnje zemlje, i sve to naravno po uobičajenoj tarifi, ni za šta. A danas je to Ukrajina, gdje isto tako brat krenuo na brata u ime iste te kauze onih koji su također pokrali svoj narod u tranziciji post sovjetskog društva, obogatili se na račun svog naroda dok su izvozili vani devize u strane banke, a unutar zemlje patriotizam s kojim su hranili gladni, jadni i bijedni ruski narod. Međutim, ovi napaćeni ljudi nikako da shvate, da ih svi ti razni Vučići, Vulini, Dačići, Dodiki i Krivokapići za koje glasaju na izborima, upotrebljavaju u svojim kampanjama kako bi sebe održali na vlasti.
Isti oni koji su nekada, ne tako davno, bili ratoborni omladinci suludog režima Slobodana Miloševića i njegove životne saputnice Mire Marković i ratnih huškača poput vojvode Šešelja. Sjetimo se samo kako je današnji srpski apsolut Aca Vučić bio nosač gajbi s pivom istom tom vojvodi, dok je njegov imenjak i dvorska luda, te ministar policije i obrane Vulin, bio salonski miljenik Mire Marković i funkcioner njezinog JUL-a. Dok mu je koalicioni partner iz Žitorađe bio Miloševićev ratni propagandni omladinac i portparol smrti njegovog režima. Sve sami pobornici Srpskog sveta pomoću kojeg će Ruski svet očuvati svoje vjekovne aspiracije za dominaciju na Balkanu.
Srpska desnica kao podrška Ruskom svetu i svi oni koji to kao ne vide
I dok se Aleksandar Vučić ovih dana „čudi“ koliko se to država Srbija odmakla u desno, potpuni politički legitimitet građani Srbije dali su Zavetnicima, Dverjanima, Vacićima u blindiranim džipovima i liberalnim četnicima iz NADE, za koje nema nade, kako piše Toma Marković u svojoj nedavnoj kolumni, proruske se struje ne samo u Srbiji, već i u Crnoj Gori pregrupiraju u namjeri da ostvare što bolju poziciju u velikoj oluji koja nadolazi a koja bi trebala ustoličiti Srpski i Ruski svet ispod Durmitora. Čak su u tu svrhu angažirali poznatog ruskog ekstremista Vladislava Podznjakova, čiji je boravak u Podgorici navodno iznenadio tamošnje bezbjedonosne strukture, jer mu je rad u majčici Rusiji zabranjen pravosnažnom sudskom odlukom, kao i rad njegove ekstremističke organizacije Muška država.
O feudalcu iz Laktaša da i ne govorim. Njegov feud kraj Laktaša ne samo da je osiguran dividendom osiromašenog naroda, već je glavna ruska mjenica za Bosnu, kada dođe taj trenutak da se Ruski svet oplodi na Balkanu na osnovu jajašceta Srpskog. A Evropa mudro šuti uz povremene „pretnje“ da će uvesti sankcije Dodiku i njegovoj imperiji. Međutim kako kaže naš narod, selo gori, a baba se češlja. Ruski i Srpski svet su sve više aktualni, političari kolo vode, a navijačka rulja željna zle krvi na društvenim mrežama, a bogami sve više i u stvarnom čulnom svetu, poziva na solidarnost s ratnim zlikovcima i razaračima. Ova rulja ne skriva da uživa u svom nadrealnom i slobodnom umjetničkom izražaju dok crta naokolo po urbanim kvartovima grafite i murale sa zlokobnim slovom Z, kao simbol ratnog zločina Putinove vojske koja opsjeda ukrajinske gradove.
Onako kako su to nekada, ne tako davno Mladićeve i Karadžićeve vojske opsjedale grad Sarajevo, danima, mjesecima, godinama… Zločinački čin pomoću kojeg su ovi ratni zločinci pokušavali slomiti i ubiti duh nepokora njegovih stanovnika. Isti onaj ratni „heroj“ i general koji je dijelio čokoladice bosanskim dječacima ispred kamera, dok je njihove očeve trpala u kamione njegova četnička kamarila i vojna soldateska sa šajkačama, kako bi ih istovarila ispred obližnjeg jarka prije nego što ih postroji pred streljački vod koji će im pucati u potiljak. Onako kako to danas isto rade psi rata u Ukrajini. To je isti onaj haški osuđenik kojem na Vračaru u znak zahvalnosti njemu i njegovoj majci što ga takvog „hrabrog“ rodila, crtaju murale poput zidnih fresaka, kako bi ga štovali poput sveca i svakodnevno molili za spasenje njegove duše koje nema, kao što je nema niti njegov mural na uglu Njegoševe i Nenadovićeve. Đaba ti je svakodnevno salutiranje generale, ruka će ti uvijek biti krvava do lakta!
Ludilo kojem se ne vidi kraj
Međutim, ono što je najveća tragedija ove zle krvi kontaminiranog prostora je to, što ovoj propagandi jedne sulude ideologije vjeruje većina građana ovih napaćenih avlija od država na ovom tamnom vilajetu, gdje pored historijski ustanovljenog duha palanke, egzistira i ta glad i žeđ za zatiranjem tuđeg i različitog. Iluzija prividnog mira na Balkanu se može srušiti kao kula od karata koliko sutra. Dovoljno je da ova čitava rulja bude izmanipulirana propagandom koja duhovno hrani sve poklonike ratova, ljudske patnje i stradanja, te ljubitelje smrti i bolesne nekrofile. Ona bi da opet opsjeda, terorizira i ubija nevine i bespomoćne, sve u ime nečije kauze i ideologije. Tako je bilo u prošlosti, tako je danas, tako će biti i u buduće…
Autor teksta Gordan Stošević
