Objavljeno 20. avgusta/kolovoza 2022. od Il Grido del Popolo©️
Izvorno objavljeno na platformi Novi Plamen https://www.noviplamen.net/glavna/multipolarni-svijet-u-kapitalizmu-ili-kako-ga-vidi-slijepa-radnicka-klasa/
„Sloboda u kapitalističkom društvu uvijek ostaje otprilike ista kao što je bila u starogrčkim republikama: sloboda za robovlasnike.“
Reći će, jednom prilikom, veliki vođa Oktobarske revolucije, Vladimir Ilyich Lenin. U potpunosti se čini da ove riječi druga Lenjina današnji anti-globalisti nisu u stanju razumjeti. A i kako bi razumjeli, kad dijalektika povijesnog materijalizma nije na njihovoj strani. Nema većeg očaja ili nepoznavanja dijalektike, kad uvrstite iranskog Ayatollaha, autokrata Putina i neo-sultana Erdogana u anti-imperijalistički blok u borbi protiv Amerike. Fali im još samo nadobudni i samouvjereni totalitarni vođa Sjeverne Koreje, Kim Jong-un, kako bi ovaj savez poprimio sve reakcionarne elemente. Raspoloženje ide dotle, da u nekim državama kao što su Srbija i Makedonija, gotovo 70% ne vjeruje u učlanjenje u EU, dok 80% podržava Rusiju u ratu protiv Ukrajine. Ne samo da većina ljudi ne vjeruju u EU integraciju, već su svi jednoglasni u mišljenju da nas tamo ne žele i da je najbolje da potražimo alternativu. Alternativa je svakako na Istoku, ni manje ni više nego u bloku koji predvode Rusija i Kina.
Ova ideja koju sve više zagovaraju građani Srbije, BiH (Republike Srpske) i Makedonije, ali ne i Albanije, BiH (Federacija), Crne Gore i Kosova, podržana je od strane nekih političkih struktura koje vide u svemu tome veliki interes kao rezultat novih blokovskih podjela. Tu svakako prednjače srpski član kolektivnog predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik, kao i srpski ministar policije Aleksandar Vulin, koji sve više ističe potrebu od stvaranja srpskog sveta, valjda kao produženu ruku ruskog. Rat u Ukrajini ubrzano mijenja konture postojećeg multipolarnog sveta u novi bipolarni, koji nas posve i sigurno vraća u novi hladni rat nalik onome od prije pada željezne zavjese. Samo što ovoga puta to neće biti sukob između dvaju političko-ideoloških sustava, već unutarnji sukob u samom kapitalističkom sustavu po pitanju dominacije i utjecaja sfera interesa vladajućih elita.
Onda bi se svaki normalan ljevičar trebao upitati, je li nužno potrebno poduprijeti bilo koji kapitalistički blok u toj borbi za dominacijom. Svaka potpora bloku koji predvode zemlje poput Kine, Rusije, Turske (NATO članica), Irana, pa čak i jedne Indije, koju NATO vidi kao svog saveznika na području Indopacifika, bila bi jednaka onome kao kad autistični klaun Slavoj Žižek kaže: „da je za istinskog ljevičara danas neprihvatljivo podržavati Putina i Rusiju, jer ako ljevica ovdje zakaže, igra je za nju gotova“. On se čak nije postidio i onda kada je izjavio da je zbog ovakve politike Rusije opravdano jačanje NATO-a. Ovakva reakcionarnost unutar ljevičarskih krugova je sasvim očekivana, imajući u vidu genezu svih štetnih odluka političke ljevice.
Ne možemo, a da ne primijetimo in flagrante poricanje imperijalističke prirode rata u Ukrajini, gdje se isključivo bore dvije suprotstavljene strane unutar kapitalističkog ustrojstva svijeta. Kao rat na periferiji kapitalističkog sustava, on ima sva moguća obilježja imperijalističkog rata, gdje se sukobljavaju interesi kapitala, ali i povijesne proturječnosti zbog kojih niti jedna od zaraćenih strana nije u stanju detektirati glavni uzrok nasilja. Malo je danas političkih subjekata poput Komunističke partije Grčke (KKE) i Komunističke partije radnika Španjolske (PCTE) koje imaju izgrađen stav prema ratu u Ukrajini, smatrajući da je ruska vojna agresija na Ukrajinu imperijalistički čin s kojim Moskva neskriveno pokazuje svoje imperijalne namjere. Generalni sekretar Komunističke partije radnika Španjolske (kojeg sam intervjuirao osobno u vrijeme pandemije) Ástor García kaže: „da poricanje imperijalističke prirode današnje Rusije znači poricanje stvarnosti“. [1]
García nadalje kaže: „da je rat u Ukrajini isključivo imperijalistički rat, rat za spor oko sfera utjecaja i kontrole tržišta, prometnih puteva i sirovina. Te da su, nekoliko desetljeća nakon trijumfa kontrarevolucije u SSSR-u, nakon što su EU i NATO požurili proširiti svoj utjecaj na bivše sovjetske republike, ruski kapitalisti sada u poziciji da povrate svoj utjecaj na neke od tih teritorija, jer se odnos snaga promijenio, pa monopoli i kapitalističke sile idu u novu podjelu svijeta“. García se tu ne zaustavlja, pa ide dalje u kritici ljevice i kaže: „kako je rat u Ukrajini dokaz valjanosti stajališta koja su komunisti godinama zastupali: potrebe očuvanja europskih granica nakon pobjede kontrarevolucije“. [2]
Ono što je paradoksalno u vezi rata u Ukrajini, je to što sebmnoge komunističke i radničke partije protive definiranju Rusije kao imperijalističke sile. Mnogi čak misle i da Rusija i Kina igraju anti-imperijalističku ulogu jer su suočene sa SAD-om, EU i NATO-om. To su oni isti ljudi koji nedvojbeno brane teoriju multipolarnog svijeta u kapitalističkom obliku, koji zaboravljaju da je takva rasprava, rasprava u smislu imperijalističkog sukoba o modelima kapitalističkog razvoja, temeljena na tezi da unipolarni svijet koristi zapadnim silama, dok bi multipolarni koristio drugim silama na račun zapadnih, ne mijenjajući ni u kom slučaju kapitalističke proizvodne odnose koji postoje u različitim silama, što ukazuje na to, da su moguća dva glavna ishoda rata u Ukrajini. Prvi, porast ratne eskalacije i opasnost od globalnog sukoba među velikim silama, te drugi, puno realniji i vjerojatniji, reorganizacija saveza oko dviju glavnih imperijalističkih sila – SAD-a i Kine.
Međutim, postavlja se pitanje, je li na duge staze „partnerstvo“ Rusije i Kine ima svoju budućnost, ili je to samo privremena koalicija interesnih sfera na području Euroazije, Afrike i Latinske Amerike. Posvuda gdje se anglo-saksonski kolonijalizam povukao i ostavio vakuum prostor. Tako recimo Madridski koncept NATO-a karakterizira razmatranje Rusije i Kine kao strateških konkurenata i potencijalnih neprijatelja čije strateško savezništvo potkopava vrijednosti i interese NATO-a. S ovakvim pristupom sa sigurnošću možemo reći da je put do velikih međuimperijalističkih sukoba u potpunosti popločen u godinama koje dolaze. Europska unija postaje sve više podčinjena Sjedinjenim Američkim Državama, a Rusija Kini koja ubrzano crpi ruske prirodne resurse.
Jedan od stratega američke dugoročne vanjske politike, Henry Kissinger ipak ne vjeruje u dugoročnu stratešku suradnju Rusije i Kine. Rat u Ukrajini je natjerao sve komunističke, radničke i socijalističke partije u svijetu da se po pitanju ideologije u potpunosti otvore. Može se zaključiti kako su se u te partije infiltrirale strana ideološka stajališta, naročito ona koja znače podvrgavanje interesima različitih imperijalističkih sila. Te kako kaže Ástor García: „pretpostavka teorije multipolarnosti politički se izražava u raskidu s internacionalizmom, a pogrešne analize imperijalizma i fašizma dovode do opravdavanja imperijalističkog rata pod istim argumentima koje koriste kapitalisti. Otvoreni primjeri socijal-fašizma i socijal-šovinizma“. On još dodaje: „da ova stvarnost stvara ozbiljna iskrivljenja u političkoj praksi mnogih komunističkih i radničkih partija koje nažalost dovode do političkog nazadovanja komunističkih snaga“. [3]
Kako García navodi: „sve ove diverzije ispunjavaju temeljni cilj, a to je ništa drugo do držanje radničke klase s lisicama na rukama, nesposobnom za formuliranje neovisne politike za promicanje vlastitih interesa. Takva stajališta iskrivljuju pogled na stvarnost radničke klase pod kapitalizmom u njegovoj imperijalističkoj fazi, dok takve pozicije uvijek rezultiraju većom podložnošću radničke klase buržoaziji, i stoga ih treba stalno identificirati, razotkrivati i boriti se protiv njih. Nešto što je moguće samo ako se čitav komunistički pokret pregrupira na revolucionarnoj marksističko-lenjinističkoj bazi“. Rat u Ukrajini je nedvojbeno pokazao povijesnu dijalektičku proturječnost reformističkih i revizionističkih komunističkih, radničkih i socijalističkih partija širom sveta. [4]
Samo nekoliko njih, među značajnijima, u zajedničkoj se izjavi izjasnilo protiv imperijalističkog rata u Ukrajini, među kojima i Komunistička partija Grčke, Komunistička partija radnika Španjolske, Komunistička partija Meksika, Komunistička partija Venezuele, Komunistička partija Canade, Komunistička partija Južne Afrike, Komunistička partija Swazilanda, Komunistička partija Filipina, Komunistička partija Bangladeša, Komunistička partija Pakistana, Komunistička partija Turske, Komunistička partija Kurdistana – Irak, Palestinska komunistička partija i još par manjih komunističkih partija u svijetu. One su sve suglasne, da je imperijalistički rat u Ukrajini sukob između dva tabora pljačkaša, s jedne strane osovina EU-SAD-NATO koja podupire ukrajinsku buržoaziju, protiv kapitalističke Rusije s druge strane. Rat koji se vodi unutar svjetske buržoazije nauštrb radničke klase.
Međutim, jedina poražena strana u ovom imperijalističkom sukobu između anglo-američkog i ruskog imperijalizma će biti radništvo i seljaštvo dviju uključenih strana u ratu, ruske i ukrajinske. Kratkovidost progresivnih lijevih snaga u svetu koje zastupaju politiku dviju snaga u ratu, seže do reakcionarnog i revizionističkog poimanja povijesti klasne borbe, te umjesto da se drže po strani i osude ovaj rat kao nuspojavu krize kapitalizma, oni ga podupiru i zagovaraju potpunu militantnost i militarizaciju prostora. Vratimo se ponovo na marksističkog pop star filozofa Slavoja Žižeka, apologetu kapitalizma prerušenog u akademski autoritet na lijevom spektru društvene akcije i političke odgovornosti. Ovaj autistični klaun (ne)marksističke pop kulture ne libi se uopće izjaviti: „da je najmanje što dugujemo Ukrajini puna potpora, a da bismo to učinili potreban nam je jači NATO […] Danas se ne može biti ljevičar ako se nedvosmisleno ne stoji iza Ukrajine“.
Međutim, oduvijek je bilo moderno biti ljevičar, ali je teško biti komunist i pritom javno iskazati svoj stav po pitanju imperijalističkih ratova i osuditi ih. Stoga i ne smijemo biti iznenađeni ovakvom otvorenom stavu jednog pseudo marksističkog šarlatana kakav je Žižek, koji godinama slovi za hegelovskog marksistu i filozofa. Isti onaj degutantni filozof koji je na užas mnogih ljevičara pokazao razumijevanje za NATO bombardiranje SR Jugoslavije govoreći: „oprostite, ali je ovo bombardiranje zaustavilo užasan sukob“. Ne samo zbog ovoga, nego i zbog mnogih njegovih neprimjerenih nebuloza, ovaj kapitalistički apologet nije nikakav radikalni lijevi filozof, a još manje revolucionarni marksist. Ali ne, on nije samo autistični klaun koji iznosi gluposti samo da bi privukao pozornost na sebe, već vrlo načitan apologet kapitalizma i ogavni anti-komunist.
Na drugoj strani imamo pak, anti-globaliste koji sebe vide također na lijevom spektru, od kojih su meni osobno najzanimljiviji ovi naši, svakidašnji, izvorni s brdovitog Balkana. U taj kolorit suportera ruskog i kineskog imperijalizma, pretapaju se od onih s majicama Che Guevare s kleronacionalističkim zastavama, koji mašu i prave selfije ispred crkava i hramova, pa sve do crvenih četnika, ljubitelja lika i djela Slobodana Miloševića, Vladimira Putina, Aleksandra Lukašenka, Bashara al Assada, Ayatollaha Alia al Khamenia i ludog Kim Jong-una. Sve sami užasi postmoderne. Oni u isto vrijeme podržavaju i autoritarne režime u Moskvi i Minsku, kao i teokratski režim u Teheranu, ali i Juche božanstvo u Pyongyangu. Čak im nije mrsko podržati ni i apologetu perfidnog kapitalizma kakav je Donald Trump, kao borca protiv duboke države, ali se onda sjete da im je dronom ubio omiljenog generala iranske garde, Qasema Soleimanija, pa mu krenu “spominjati cijelu familiju”.
U svom narativu o promicanju anti-globalizma u svom džihadističkom ratu protiv Zapada,oni ne zaboravljaju poricati Srebrenicu, Sarajevo, Dubrovnik i Vukovar, ali zato oplakuju Vučića što nije mogao otići na piknik u Jasenovac. Štoviše, u njihovom krstaško-litijaškom pohodu na Zapad, oni se ne zaboravljaju pozvati na „druga“ Staljina po pitanju nacionalnog samoopredjeljenja Rusa u svakoj zemlji koju Moskva vidi kao satelit NATO-a. A onda se prisjete Kosova koje „ne daju“ ni za živu glavu na svakom derbiju između Zvezde i Partizana. Slika već dobro poznata, sprijeda crvena zvijezda petokraka, a straga kokarda, kao nezaobilazna ikonografija ovog tamnog vilajeta. Poprište na kojem se nebeski narodi nadmeću koji je stariji i koji dolazi s daljeg sazviježđa, mašući zastavama majčice Crkve u krstaškim litijama. Ako ništa drugo, ispod slovo Z objedinjeni marširaju kada krenu na pedere u vrijeme održavanja parade ponosa. Fale im samo čečenski „hirurzi“ Ramzana Kadirova specijalizirani za vazektomiju. Koja li samo dijalektika ludila!
To što radnička klasa sve manje ostvaruje svoja radnička prava više nije važno, ali je zato važno da Putinova ratna soldateska pod okriljem ruske buržoazije što prije izvrši “denacifikaciju” Ukrajine, tako što će poraziti ukrajinsku buržoaziju iza koje stoji zapadna buržoazija. Ovih dana možemo čuti i izjave pojedinih poslanika Vučićeve vladajuće SNS, kako pozivaju i na “denacifikaciju” Balkana, dok se međunarodna zajednica bavi izbornim zakonom u Bosni i Hercegovini koji neminovno vodi ka Dayton-2. Ratnohuškačka retorika iza koje stoje interesi buržoazije i kapitala. Onaj koji danas ne vidi otvoreni sukob unutar redova međunarodne buržoazije i globalnih financijskih kartela, nije shvatio važnost dvaju svjetskih ratova u reinvestiranju kapitala na račun proletarijata. I jedan i drugi rat su ratovi imperijalističke prirode, s ciljem ostvarivanja dominacije vladajuće elite.
Sovjetski Savez je kao novonastala boljševička država platila najveću moguću cijenu, dajući čak 27 milijuna žrtava, vojnika i civila, u pobjedi nad nazi-fašizmom. Današnja se Rusija kao pravna nasljednica SSSR-a sve više poziva na svoje anti-fašističko nasljeđe, dok u isto vrijeme sprovodi ubrzanu dekomunizaciju i desovjetizaciju prostora. Podjednako isto kao što to provode sve post socijalističke zemlje Istočne Europe. Stoga nije ni čudo kad danas vidimo kako se u Srbiji i drugdje rehabilitiraju najveći satrapi i izdajnici svoga naroda tijekom Drugog svjetskog rata. Da tragedija bude još veća, u Srbiji po tom pitanju postoji nacionalno jedinstvo, jednako isto kao što je to i u slučaju ruske vojne invazijom na Ukrajinu, koju podupire čak 80% građana. Zato Vladimir Putin bilježi veliki procent popularnosti u Srbiji, veći nego li čak i u Rusiji, pa i od samog Aleksandra Vučića.
Militarizacija javnog mnijenja u Srbiji ne jenjava, pa otud i sve veće zanimanje kod ruskih propagandnih medija za ovo tržište. Svoj interes ovdje naravno vidi i jedna od najvećih TV postaja u svijetu, te istureni glasnogovornik ruske propagande RT, čiji su predstavnici ovih dana trebali otvoriti svoju kancelariju u Beogradu. Turbo četnici na Balkanu slave slovo Z kao novi totem oslobađanja slavenskih naroda od zlih anglosaksonaca, te svjedočimo zagovaranju potpune militarizacije i vojni intervencionizam protiv Zapada i njihovih satelita na Balkanu. Rusko-srpske imperijalne ambicije polako ali sigurno ulaze u svoju novu fazu kreiranja multipolarnog sveta u kapitalizmu koji zagovaraju obje nacionalne buržoazije, koje svoju potporu vide i u mnogim krajnje desnim i lijevim pokretima na starom kontinentu, ali i svetu.
S druge strane, pseudo marksistički lijevi korpus u Europi također zagovara odvraćanje Rusije od njenih imperijalnih namjera uporabom vojne sile. Tako recimo već gore spomenuti pseudo marksistički pop star Slavoj Žižek, zagovara tijesnu globalnu suradnju unutar kapitalističkog bloka, kritizirajući pacifističko razmišljanje kod nekih intelektualaca poput Henryja Kissingera ili Noama Chomskog, tvrdeći: „kako su se obojica nedavno izjasnili da Ukrajina treba razmotriti rješenje kojim bi odustala od prava na dio teritorije kako bi se brže postigao mirovni sporazum. Te da njih dvojica predstavljaju istu verziju ‘pacifizma’ koja samo radi na tome, ako zanemarimo ključnu činjenicu, da u ovom ratu nije riječ o Ukrajini, već o brutalnom pokušaju da se promijeni cjelokupna geopolitička situacija, tj. razbijanje europskog jedinstva. Nešto što zagovaraju ne samo američki konzervativci i Rusija, već i europska ekstremna desnica i ljevica“.
Kada Žižek kaže: „da se danas ne može biti ljevičar bez nedvosmislene potpore Ukrajini, jer biti ljevičar koji pokazuje razumijevanje za Rusiju je isto kao biti jedan onih ljevičara koji su prije nego što je Njemačka napala Sovjetski Savez, ozbiljno shvatili njemačku anti-imperijalističku retoriku“. On još dodaje: „da je za istinskog ljevičara danas apsolutno neprihvatljivo ne samo da podupire Rusiju, već i da iznosi ‘skromniju’ neutralnu tvrdnju da je ljevica podijeljena na pacifiste i pristalice Ukrajine, koja ne bi trebalo da utiče na globalnu borbu ljevice protiv globalnog kapitalizma, te da Ukrajini dugujemo punu potporu, ali da bismo to uradili, potreban nam je jači NATO – ali ne kao produžena ruka američke politike“. Kakva li samo kontradiktornost i proturječnost u stavovima ovog samo nazvanog ljevičara i promotera pop marksizma.
I sve bi bilo u redu da se ovaj autistični klaun kad govori o vojnom odupiranju Rusiji, ne poziva na imperijalističko nasljeđe EU projekta kao dio NATO-a, i koji bi trebao odbaciti po svaku cijenu američku dominaciju unutar ovog ofanzivnog vojnog pakta koji nema više razloga da postoji nakon raspada Varšavskog ugovora. Stoga hajde da malo pogledamo Lenjinov pamflet Imperijalizam: najviši stadij kapitalizma, objavljen usred užasa i brutalnosti Velikog rata, koji je imao za cilj odgovoriti na dva ključna pitanja: zašto ovaj imperijalistički rat i zašto slom Druge internacionale? Poznavajući natjecateljski karakter kapitalističkog ustrojstva svijeta, drug Lenjin je u jeku rata napisao: „Kad bi bilo potrebno dati najkraću moguću definiciju imperijalizma, morali bismo reći da je imperijalizam monopolistički stadij kapitalizma“.
Taj monopolistički kapitalizam koji je karakterizirao enormni porast značaja banaka, koje su posuđivale novac velikim tvrtkama koje šire svoje poslovanje u procesu koncentracije kapitala i stvaranja većih monopola, ništa se ne razlikuje od današnjeg koji je, nažalost, još više akcelerirao, pretvarajući se u živ organizam sposoban sam sebe održavati, multiplicirati se i na koncu opstati. Ono što je drug Lenjin nazvao spajanjem bankarskog i industrijskog kapitala koje je proizašlo iz tih trendova, stvorio je novi fenomen, tzv. financijski kapital. Dominacija financijskog kapitala u svijetu, kreirala je „slobodno tržište“ u kojemu su nadnacionalni financijski karteli i trustovi nadjačali nacionalne ekonomije, osiguravši sebi na taj način monopolistički položaj.
Međutim, to „slobodno tržište“ financijskog kapitala u pokušaju koncentracije moći, naročito nakon pada socijalizma i restauracije kapitalizma u post socijalističkim zemljama, stvorio je financijsku oligarhiju koja će kasnije izazvati sukob unutar svjetske buržoazije čiji egzistencijalni fundament počiva na kolonijalizmu. Ako su do 1910. godine samo četiri zemlje – SAD, Velika Britanija, Francuska i Njemačka – držale 80% svjetskih financijskih vrijednosnica (obveznice, zajmovi, dionice, itd.), danas na svjetskom tržištu kapitala postoje novi veliki igrači koji bi da sruše već ustanovljeni sustav monetarne politike iz Brettom Woodsa. Na tom putu stvaraju se novi savezi kako bi se osigurale nove sfere utjecaja. Ovakvo nadmetanje za potpunu kontrolu nad međunarodnim tržištima i sirovinama unutar same buržoazije, će biti sve izraženije, kako će vrijeme odmicati, a resursi se Zemlji sve više smanjivati.
Takvom nadmetanju trenutno svjedočimo u Ukrajini, gdje se anglo-saksonska buržoazija obračunava s ruskom oligarhijom u borbi za dominacijom na tom području. Klasičan frontalni imperijalistički sukob u kojem učestvuju dva suprotstavljena tabora interesnih sfera globalnog kapitala. I dok iz jednog tabora tvrde da se suprotstavljaju imperijalnim ambicijama Rusije, iz ovog drugog, pod izgovorom “denacifikacije” Ukrajine, se pokušavaju domoći resursa na koje pretendira onaj prvi. Začarani krug logike kapitala!
Međutim, dok ova dva suprotstavljena financijska tabora unutar buržoazije pokušavaju da ostvare svoju dominaciju, jedan treći, oslikan u kineskom državnom kapitalizmu, mudro šuti i čeka ishod financijskog obračuna između zapadne i ruske vladajuće klase, iz kojeg će naravno opet profitirati međunarodno ujedinjeni financijski kapital, i sve to na račun radničke klase i seljaštva.
A kad smo već kod toga, povijest je dosad bezbroj puta pokazala da su buržoazija i financijski kapital sposobni itekako amortizirati svaku kontra reakciju proletarijata na njihovu reakciju. Kapitalisti se nikad nisu libili da podmite gornje slojeve proletarijata, oličene u sindikatima i komunističkim, radničkim i socijalističkim i političkim strankama, koje su svojom reformističkom i revizionističkom politikom čitav radnički pokret prilagodili i podredili vladajućoj klasi. Revolucionarnim ostacima, unutar radničkog pokreta stjeranim u kut, preostaje jedino frontalna borba s izdajničkim i reakcionarnim elementima u radničkom pokretu, te ih istjerati. Nešto što se u današnjem povijesnom kontekstu egzistencije radničke klase i konstelacija odnosa između dviju suprotstavljenih klasa, buržoaske i radničke, čini prosto nemoguće.
Koliko je ovo vjerojatno, pokazuje nam i političko-ideološka dezorijentiranost današnje radničke klase kojoj očigledno nedostaje obrazovanje povijesnog materijalizma, jer nije u stanju prepoznati sve proturječnosti kapitalističkih proizvodnih odnosa. Ali je zato, svakom iole malo obrazovanom komunistu danas jasno da nipošto ne smije zauzimati bilo koju stranu u imperijalističkom ratovima, a dužnost svakog revolucionara i svih onih koji žele kraj krvavih imperijalističkih ratova kao što je ovaj u Ukrajini, jest da se pritaji na pričuvni položaj dok ne prođe ova oluja, sve dok se ne pojave i najmanji uvjeti za djelovanje, s jednim ciljem, srušiti kapitalizam. Najveće zlo u povijesti ljudske civilizacije.
Autor teksta Gordan Stošević
