Objavljeno 13. januara/siječnja 2022. od Il Grido del Popolo©
Izvor fotografije: Mladina
Ulazimo u treću godinu globalne pandemije, pa nam je nekako pomalo dosadno da svaki dan brojimo žrtve, motivirani voajerskim nagonima i mehaničkom potrebom za statističkim operacijama baratanja brojkama. I taman kad pomislimo da je sve tako crno, da nam ništa ne ide od ruke i da se cijeli svijet ruši, pojavi nam se na TV-u Djed božićnjak u vidu Slavoja Žižeka, da nam čestita Novu godinu i poželi uspješnu revoluciju. Samo što nije rekao: „Pa gdje vam je revolucija stoko?“ Lik sa svim svojim vrlinama i manama, pa čak i tikovima, koji kada izađe pred kamere stvara dojam da je on zapravo lik iza kamere, koji ustvari sam režira svoj show. Šaljivđija za kojeg je moja kolegica iz slovenačkog lista Mladina, Ursa Matos, jednom davno rekla „da je posljedni marksista, koji je od filozofije napravio pop, i iz popa filozofiju“.
I tko god danas pokuša negirati ovu povijesnu sentencu, riskira da bude shvaćen ozbiljno kada je u pitanju opservacija skandaliziranja marksizma u naučnim okvirima. Što se tiče samog skandaliziranja te znanstvene doktrine to i ne moramo nužno uzimati za zlo ekscentričnom Žižeku. Zato što su to mnogo prije njega učinili adepti filozofskog blebetanja s poznate Frankfurtske škole, čiji je zadatak bio da kao neomarksisti umrtve svaku revolucionarnu nit marksizma, te kao političku i znanstvenu ekonomsku doktrinu svesti je na puku filozofiju, odnosno deradikalizirati je u potpunosti. Akademska imena poput Waltera Benjamina, Maxa Horkheimera, Herberta Marcusea, Ericha Fromma i Theodora Adorna (upravo onakvu kakvu je mogul nove znanstvene doktrine Marx, opisao sto godina ranije u svojoj XI. Tezi o Feuerbachu) kada s filozofije filozof Marx prelazi na kritiku društva i kao ekonomista postaje teoretičar istog.
Međutim, da ne zaboravimo i dekonstrucioniste i poststrukturaliste poput Jacquesa Derride, Michela Foucaulta i Jacquesa Lacana, koji su putem filozofije i psihoanalize „tratili“ svoje vrijeme na dekonstrukciju metafizike, a da pritom ne svrstaju dijalektiku u samu postavku povijesnog materijalizma kako su to radili Marx i Engels, ili recimo Joseph Dietzgen. Ili za razliku od recimo jednog Louisa Althussera koji je prepoznao Gramscijev koncept hegemonije kao ideološki aparat pomoću kojeg se ostvaruje određena hegemonija u društvu, ali i determiniraju nevidljive strukture u kapitalističkom društvu koje ograničavaju mišljenje pojedinca. U takvoj konstelaciji teoretiziranja dijalektičkog i povijesnog materijalizma čitavo se jedno stoljeće potiskuje razorna moć koju može izazvati marksizam kao revolucionarna, politička i ekonomska doktrina na znanstvenim postavkama.
Dakle, gdje je sada tu pozer i TV star Slavoj? Naravno da je sa zadatkom i da nije slučajno, već osmišljeno, kako bi se u političko-ideološkom spektru, u kojem bi se po svim znanstvenim parametrima trebala događati svaka progresivna misao vezana uz društvene akcije i djelatnosti, te političke odgovornosti, a to je lijevi spektar, (onaj kojeg Žižek zapravo oštro kritizira) unese prava pomutnja i pomoću zabluda dovede u pitanje sama revolucionarnost marksističke misli. Naravno, otkako su je on i njegovi akademski kompanjoni u potpunosti pasivizirali i sveli isključivo na mainstream panel diskusije kritičke akademske elite i visokoobrazovane inteligencije, te znanstvene zajednice, koje jedine imaju monopol na znanje. Otuda i referenca hiberniranoj ljevici u Europi, jer ga ova nešto revolucionarnija van starog kontinenta i baš ne gotivi, zato što u borbi protiv kapitalizma ima preča posla od slušanja Žižekovih doskočica i viceva o Antigoni.
Revolucionarna teorija i praksa marksizma odjednom je zamijenjena povlaštenim mainstream pop ikonama i predavačima poput Slavoja i njegovog prijatelja i brata po oružju Yanisa, koji su pritisnuti svojim hedonističkim porivima shvatili da se revolucije više ne vode po šumama i gorama, već na Wall Streetu. I tako, dok danas ekstremna desnica polako ali sigurno zauzima politički prostor u Europi, mladi ljevičari onaniraju u svojim sofama kući, gledajući na YouTube-u Žižekov skupo plaćeni performans postmoderne, zaronjeni duboko u svoje vlažne snove o revoluciji koja samo što nije se rodila na horizontu. E sad, postavlja se dijalektičko pitanje. Je li je san svakog mladog ljevičara da doživi prvi seks ispred svog tableta uz nabreknuti falus, dok u dubokoj ekstazi posmatra kako čika Slavoj autistično prepričava svoje intimne viceve?
Ne želeći autor ovog teksta da postavlja aluziju na Žižekovu internu komunikaciju sa svojim kolegom Mladenom Dolarom, dok je ovaj prvi bio na nekoj panel diskusiji u Minhenu, kada je bio smješten u nadbiskupovom apartmanu, pored čije spavaonice je bila i prostorija za molitvu, na šta je ovaj razmišljao, kako bi bilo da taj osviješteni prostor oskvrne masturbacijom. Međutim, da se predomislio nakon razgovora s Dolarom poslije zaključka: „da je san svakog mladog katolika naime, da bi prvi seks doživio u kapeli“. Ovaj mnogima simpatičan Slovenac, inače izvozni brend ove zemlje ispod Julijskih Alpa, se u predvečerje jugoslavenske tragedije u više činova, razbacivao s revolucionarnim floskulama tipa: „Pazite šta je rekao Lenjin: ‘Svaki dan kad se ništa ne dogodi, za nas je izgubljen dan’.“
Da bi isti ovaj pseudo revolucionar kasnije svojim subverzivnim aktivnostima zalagao za raspad socijalističke države i i njezinog federativnog ustrojstva, pa mu zatim kasnije slovensko ministarstvo znanosti dodjeljuje zvanje ambasadora znanosti, te diplomatski putni list. Tako ova nova pop ikona i marksistički dezerter, odjeven u majice, traperice i tenisice, uz naravno proletersku simboliku, ali samo kao relikt totalitarnog režima u kojem je vladao potpuni kaos, koji je ovaj detektirao navodno dok je još bio na odsluženju vojnog roka u Karlovcu, kada je izjavio da u redovima JNA vlada potpuni kaos. Kako god, to mu nije smetalo da nakon krvavog raspada Jugoslavije, svoje akademsko znanje debelo unovči na zapadu, pišući isključivo na engleskom jeziku, dok je svoje izdavače tražio isključivo među uglednim kućama kakve su bile Verso ili Shortcuts. Sve o svemu, egzemplar pseudo marksizma kakvog s pravom zaslužuju današnji hibernirani ljevičari bez imalo dijalektičke naobrazbe iz povijesnog materijalizma.
Autor teksta Gordan Stošević
