“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci

Lino Veljak: Moguće nove forme totalitarizma su tek prijelazna forma na putu do transhumanog totalitarizma

Objavljeno 24. jula/srpnja 2021. od Il Grido del Popolo©

 

Lino Veljak (1950.) rođen je u Rijeci, a svoju akademsku naobrazbu stekao u Zagrebu gdje je diplomirao 1973. godine. Magistrirao je 1976. godine na temu “Filozofijske osnove teorije odraza”, te doktorirao 1982. na temu “Filozofija prakse Antonija Gramscija” na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1974. do 1976. nastavnik je filozofije i logike na Drugoj gimnaziji u Zagrebu, a od 1976. asistent u Institutu za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu, a od 1978. na Odjelu za povijest filozofije Centra za povijesne znanosti, gdje je 1978. stekao suradničko zvanje znanstvenog asistenta. U istom zvanju radi od 1979. na Katedri za teorijsku filozofiju Odsjeka za filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1983. izabran je u zvanje docenta, dok 1990. u zvanje izvanrednog profesora, a 2002. u zvanje redovitog profesora. Od 1992. do umirovljenja 2020. bio šef  Katedre za ontologiju.

Akademske godine 1990/91. boravio kao Humboldtov stipendist na Sveučilištu u Frankfurtu. Gostovao na većem broju domaćih i inozemnih sveučilišta. Od 2001. do 2008. dopunski je predavao filozofiju povijesti na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, a od akad. godine 2005/06. do 2009. i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Nakon toga predavao je dvije godine spoimenuti kolegij na Odjelu za filozofiju Sveučilišta u Zadru.

Bio je voditelj nekoliko znanstveno-istraživačkih projekata, član je raznih uredništava i savjeta filozofskih časopisa i u više navrata član Upravnog odbora Hrvatskog filozofskog društva a od 2009. do 2011. predsjednik HFD-a.

U više mandata bio je član Matičnog odbora za filozofiju i teologiju, a predsjednik tog odbora je od 2017. do 2021. godine. Od 2005. do 2020. godine također je i voditelj doktorskog studija filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Autor je nekoliko knjiga između kojih:

  • Marksizam i teorija odraza, Naprijed, Zagreb, 1979.
  • Filozofija prakse Antonija Gramscija, SIC, Beograd, 1983.
  • Horizont metafizike, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1988.
  • Raspuća epohe, Biblioteka “Pitanja”,  Zagreb, 1990.
  • Prilozi kritici lažnih alternativa, Beograd: Otkrovenje, 2010.
  • Uvod u ontologiju, Naklada Breza, Zagreb, 2019.

 

Već trideset godina na području bivše Jugoslavije caruju historijski revizionizam i državni relativizam. Nove generacije koje su nakon restauracije kapitalizma izgubile svoj identitet, danas ga pokušavaju povratiti nacional-romantičarskom mitomanijom. Otkud mladima ta nasušna želja za metafiziku?

 

Nema sumnje da su revizionistička i falsifikatorska tumačenja prošlosti prisutna (pa i zahvaljujući galami jedne agresivne manjine – dominantna) u zemljama bivše Jugoslavije – i šire (posebno u zemljama bivšeg „realnog socijalizma“, ali i na Zapadu). Takve pristupe i tumačenja srećemo i u značajnom dijelu medija, a posebno u školskim udžbenicima. Jednako tako može se zapaziti dominacija diskursa kojim se mračne strane recentne (i manje recentne) prošlosti istovemeno i prešućuju ili barem relativiziraju ukoliko je riječ o „našoj strani“ i prenaglašavaju i preuveličavaju ukoliko je riječ o tomu što su „oni“ činili „nama“ (a ti „mi“ i „oni“ mijenjaju mjesta ovisno o poziciji s koje se pristupa: „mi“ smo bili i ostali dobri i pravedni i nikoga nismo mrzili ili ugnjetavali, a „oni“ su nas oduvijek mrzili, tlačili i proganjali, „oni“ su za razliku od nas  po svojoj prirodi genocidni – ako smo „mi“ Hrvati – „oni“ su Srbi, ako smo „mi“ Srbi, onda su „oni“ Hrvati ili Albanci, itd.). Takav pristup favoriziraju političke i socijalne snage koje od etničke homogenizacije i širenja mržnje te zaluđivanja naroda profitiraju tako što se prikazuju nenadomjestivim čuvarima ugroženog naroda i države a istovremeno prikrivaju zbiljske tokove redistribucije nacionalnog bogatstva. Ne bih se, međutim, složio da su nove generacije izgubile svoj identitet i da ga danas stječu na osnovi nacionalne mitomanije. Takva ocjena svakako važi za dio mladih (a i starijih), ali ne i za većinu: većina je nažalost sklona ravnodušnosti i rezignaciji, a mnogi se osjećaju prikraćeni u svojim težnjama za njima nedostižnim stilovima luksuznog života: tu ozlojeđenost će neki kompenzirati prihvaćanjem nacionalne mitomanije, a neki će – nadajmo se u sve većoj mjeri – dospjeti do uvida u uzroke uspostavljenog stanja.

 

Kako je došlo do toga, da se neoliberalna ljevica uglavnom u svom praksisu oslanja na kulturni marksizam, dok se ekonomski marksizam na veliko proučava na Wall Streetu. Šta se to u međuvremenu dogodilo i je li zapravo dogmatsko tumačenje marksizma u velikom dijelu pridonijelo ovakvoj paradoksalnoj situaciji?

 

Posve je nejasno što bi to trebala značiti sintagma neoliberalna ljevica, a ni kulturni marksizam nije baš najsretnije izabran pojam. A neistina je da se ekonomski marksizam (još jedan zbrkan pojam, valjda se tu misli na Marxovu kritiku političke ekonomije i ono što se na tom tragu oblikovalo i oblikuje) proučava na Wall Streetu. Istina je da je dogmatsko tumačenje marksizma (koje među ostalime dolazi do izražaja u tzv. marksističkoj političkoj ekonomiji) dodatno pridonijelo misaonom kaosu; u tom sklopu valja naglasiti i ulogu dominatnih struja u tzv. postmodernizmu koje su sa svoje strane pridonijele zbrci. Radikalni relativizam ne može biti alternativa dogmatizmu, kao što ni dogmatizam nije alternativa postmodernističkom kaosu. Kritička rekonstrukcija i analiza logike proizvodnje profita kakva vlada u našim vremenima neoliberalne globalizacije jedina je prava alternativa tom kaosu, i ne može se reći da toga danas nema ili da je marginalno (iako možda nije na razini masovnih medija vidljivo adekvatno svojoj važnosti). I – što je posebno važno – ona nije u suprotnosti s kritikom kulture koju proizvode neoliberalni centri moći.    

 

Svjedoci smo kako se ljevica zadnjih par desetljeća bavi isključivo identitetskim pitanjima i ekološkim problemima, a najmanje socijalnim i klasnim, te kritikom kapitalizma. Koliko zapravo ovakvo skretanje s puta daje mogućnost desnici da apsorbira nezadovoljstvo određenih ciljnih grupa koje u dijalektici ideja i historiji nužno pripadaju lijevom političkom spektru?

 

Ne bih se mogao složiti s ovako kruto formuliranom ocjenom. Bavljenje identitetskim pitanjima kao glavnom temom, definitivno, predstavlja stramputicu. To posebno važi ukoliko se barata s ekskluzivnim idenitetima (gdje se ljudska bića i njihove zajednice svode na jedan jedini identitet, u pravilu etničkog ili religijskog – ali danas i rodnog itd. – karaktera), čemu je sklon najsmušeniji dio ljevice. No, što se tiče ekoloških problema, htio bih upozoriti da je u njima sadržan značajan emancipatorski (zapravo revoluccionarni, u strogom smislu riječi) potencijal: tko se bavi zaštitom prirodnih pretpostavki života na zemlji, suočit će se s nemogućnošću efikasne zaštite ukoliko se ona svodi na kozmetičko popravljanje i morat će – želi li uistinu zaštititi prirodu i život na planetu – dovesti u pitanje i samu logiku proizvodnje koja ima za cilj stvaranje profita. A to znači dovođenje kapitalističkog poretka u pitanje, ili, kako bi se to dalo formulirati, stavljanje otuđenih centara financijske i svake druge moći pod demokratsku kontrolu udruženog čovječanstva. Mogućnost takve kontrole danas djeluje posve utopijski, ali alternativa joj je samo propast: spasit će se samo odabrana manjina, kako je to još sredinom prošlog stoljeća prognozirao francuski filozof  Lefebvre, a što ovih dana letovi nekih milijardera u svemir dokazuju kao nešto tehnički izvedivo. Tko hoće ozbiljno pristupiti stvari, mora ići do korijena koji izazivaju probleme, ne može ostati na površini i baviti se popravljanjem privida. Jednako važi i za odnos između historijskog revizionizma i kapitalističke eksploatacije. Tko u ovoj našoj regiji odbacuje suočavanje sa zločinima u recentnoj prošlosti (a jedan od rezultata tog suočavanja sastoji se u uvidu o izravnoj povezanosti nacionalizma i ratnih zločina s prvobitnom akumulacijom kapitala na balkanski način, s divljačkom privatizacijom koju su izveli upravo inspiratori, organizatori i korisnici etničkih čišćenja) ostat će na apstraktnom i, dakako, nemoćnom, fraziranju o zlu kapitalizma. 

 

Kako će završiti unutarnji sukob između nove kršćanske i suverenističke Europe s jedne strane i stare oronule sa liberalnim shvaćanjima s druge strane? 

 

Nisam prorok, tako da ostavljam otvoren moguć odgovor na to pitanje. No, ako se mađarski i poljski model „neliberalne demokracije“ proširi i na zapad Evrope (pri čemu je, kako se čini, Francuska najbliža takvom scenariju), Evropska unija postaje labavi savez „suverenih nacija“ (zapravo autokratski vođenih država s populističkim vodstvima), kako je to priželjkivao jedan od tvoraca tog modela Franjo Tuđman) – i to je samo korak od novog totalitarizma. Problem s Evropskom unijom jest taj što je eurobirokracija u veoma značajnoj mjeri transmisija globalnih centara kapitala. Taj polukolonijalni status u odnosu na globalni kapital (čiji je ideologijski i praktičko-politički izraz neoliberalizam) ne treba, međutim, brkati s nužnošću očuvanja osnovnih vrijednosti klasičnog liberalizma (iz kojih valja eliminirati neprikosnovenost privatnog vlasništva nad javnim dobrima) te izbjeći da se u ime opravdane kritike neoliberalnog modela populistički osporavaju smislenost ljudskih prava, dostojanstva ljudskog bića i važnost procedure. Alternativa je totalitarizam sjevernokorejskog tipa.     

 

Je li danas nakon svega multikulturalizam zaista mrtav? 

 

Multikulturalizam je u stanju agonije u onoj mjeri u kojoj je postao multifundametalizam, tj. dinamičan suživot više međusobno suprotstavljenih fundeementalizama, religijskih ili i sekularnih, kojima je zajedničko apsolutiziranje jednog jedinog identiteta i dogmatsko tumačenje karaktera tog identiteta (uz antitetičnu solidarnost nositelja tih fundamentalističkih identiteta. Iako je tendencija transformacije multikulturalizma u multifundamentalizam vidljiva, ona – barem zasad – ne može biti ocijenjena kao nešto što dominira.

   

U jednom vašem intervjuu između ostalog ste rekli da “filozofija predstavlja zadnji branik protiv nadiruće dehumanizacije čovječanstva.” Je li transhumanizam prijeti da uruši taj branik? 

 

S dehumanizacijom se započinje onda kad se odsutnost kritičkog mišljenja javlja u kontekstu širenja zloćudnih čovjekomrzačkih ideologija. Utoliko filozofija kao izvorište kritičke svijesti predstavlja – u mjeri u kojoj je proširena među ljude kroz obrazovni sistem i javno mnijenje pouzdan branik protiv onih tipova dehumanizacije koje donose rasističke ili šovinističke i općenito totalitarne ideologije. No, transhumanizam je druga vrsta prijetnje, utoliko što on prijeti urušavanjem fizičke osnove ljudskosti, a to onda znači i svim instrumentima kojima ljudi raspolažu ili mogu raspolagati da bi se oduprli duhovnom i fizičkom ropstvu i svakojakim oblicima barbarstva. 

 

Na pragu smo četvrte industrijske revolucije, ali i duboko unutar tehnotronske ere onakvom kakvu ju je opisao još prije četrdeset godina poznati geopolitički strateg Zbigniew Brzezinski. Može li se ljudski rod oduprijeti akcelerirajućem kapitalizmu ojačanim visokom tehnologijom i transhumanizmom, ili se zauvijek mora potčiniti njemu? 

 

Ako se u nekom ne odviše dugom periodu (možda desetak, možda pedesetak godina, ne znam), prije uspostavljanja potpune kontrole nad ljudima, ne uspostavi demokratska kontrola nad spominjanim globalnim centrima moći koji streme uspostavljanju totalne kontrole, vječno ropstvo bit će neumitan usud čovječanstva. S napomenom: veliko je pitanje hoće li se ta transhumana bića uopće i smjeti nazivati ljudima. 

 

Je li danas i nakon sto godina i dalje aktualan Gramscijev koncept hegemonije? 

 

Gramscijev koncept hegemonije danas je aktualniji nego ikada. Njegova aktualnost među ostalime (ako ne i u prvom redu) dolazi do izražaja u praktičkoj primjeni teorije hegemonije na desnici. Još 70-ih godina prošlog stoljeća teoretičari francuske nove desnice preuzeli su tu teoriju i na temelju nje oblikovali strategiju borbe za hegemoniju desnice. Mora se reći, to su učinili veoma uspješno, tako da je ta strategija preuzeta i u drugim desničarskim agendama (od SAD pa nadalje). Gramscijevo ime se u svim tim aplikacijama iz razumljivih razloga rijetko spominje, ali se jednoznačno može pokazati kako je upravo borba za hegemoniju u Gramscijevom smislu ugrađena u takve teorijske prakse desnice. Dakako, teorija hegemonije se tu koristi posve suprotno Gramscijevim intencijama, ona služi za suzbijanje emancipatorskih potencijala koji su nadahnjivali Gramscija ili, pojednostavljeno, njezina je funkcija u uspostavljanju i učvršćivanju duhovnog ropstva kao pretpostavke ovjekovječivanja vladavine kapitala.      

 

Zašto je od velikog značaja tumačiti Gramscija iznova i iznova, i tako neprestano, međutim u njegovom izvornom obliku, a ne onako kako ga žele danas predstaviti zapadni marksisti na osnovu interpretiranja filozofskih “magova” iz čuvene Frankfurtske škole? 

 

Postoji izvorni tekst, postoje i tumačenja. Ne može se ništa tumačiti u izvornom obliku: kad se neki tekst (ili neki opus) tumači, onda je moguće tumačenje ili na temelju izvornog teksta ili na temelju falsificiranog izvora. To, dakako, važi i za Gramscijev opus, koji valja uzimati u njegovoj razvojnosti: Gramsci iz Budućeg grada nije jednak Gramsciju iz Zatvorskih bilježnica, iako će svako pošteno tumačenje uočiti duboku liniju kontinuiteta između ranijeg i kasnijeg Gramscija. No, autori ne žive samo u svojim djelima, nego i u recepcijama, interpretacijama, pa i instrumentalizacijama/falsifikacijama. Na kritičkoj interpretaciji bilo kojega djela leži zadaća da razdvoje naknadne nadogradnje od izvornog teksta, a u okviru tih nadogradnji ono što se može ocijeniti kao kreativno razvijanje izvornih misli i kao njihovo obogaćivanje kontekstualizacijama s obzirom na nove okolnosti od onoga što predstavlja ili sterilni akademizam ili pak instrumenalizaciju za svrhe suprotne izvornim intencijama autora. Bojim se da bi se zahtjev „za tumačenjem Gramscija u izvornom obliku“ mogao razumjeti kao nešto zasnovano na uvjerenju da posjedujemo ekskluzivan ključ interpretacije – a odatle do dogmatizma ima samo jedan korak. Nužno je inzistirati na razlikovanju mislilaca i praktičara revolucije poput Antonija Gramscija od posjednika pravog ključa jedine dopuštene interpretacije istine (nekad  je to bio Staljin sa svojim sljedbenicima, danas takve figure najočiglednije među fundamentalističkim propovjednicima tobožnjih istinitih tumačenja obavezujućih formi vjerovanja i življenja).    

 

Gramsci je jednom odavno rekao da je “filozofija prakse imala dva zadataka: da se bori protiv modernih ideologija u njihovom najrafiniranijem obliku, kako bi mogla obrazovati vlastitu grupu neovisnih intelektualaca, i da vaspita narodne mase, čija je kultura bila srednjovjekovna”. Koliko dijalektika postmoderne danas i u buduće može ozbiljno utjecati na povijesne tokove razvoja teorije i prakse filozofije, imajući u vidu to kako Gramsci kaže da je “filozofija prakse već jedanput pretrpjela dvostruku reviziju, tj. bila asimilirana u dvostruku kombinaciju”? 

 

Bitna razlika između Gramscijevih i naših vremena sastoji se u karakteru kulture „širokih narodnih masa“. S elektrifikacijom se srednjovjekovna kultura narodnih masa svodi na rezidue značajne uglavnom  za etnografiju; na taj proces modernizacije nadovezuje se prijelaz iz moderne u postmodernu, koji simbolizira (a u pogledu narodnih masa i tehnički omogućuje) internetizacija. Narod (negjde u većoj, negdje u manjoj mjeri, ali načelno – svugdje) živi u okružju hibridne postmodernističke kulture, jedini element kontinuiteta s predmodernom epohom čini autoritarizam popraćen sindromom truleži patrijarhata. Ljudi žude (u čemu ih potiču i ideologijski aparati u službi lokalnih i globalnih centara moći) za velikim vođom, pravednim i strogim ocem nacije (ili, u postmodernim ludilom zahvaćenijim sredinama, za ocem koji je ne samo strog i pravedan nego ujedno i smiješan i zabavan). U tom je kontekstu zadaća filozofije još kompleksnija i izazovnija: ona mora kritički suzbijati vladajuću ideologiju (kako onu koja se formulira u iracionalističkim, tako i onu koja se poziva na racionalnost, a zapravo predstavlja instrumentalni razum reprodukcije zatečenih i danih oblika reprodukcije života, ali i onu ideologiju koja svojim relativizirajućim estetiziranjem uništava kritičke potencijale mišljenja), te istodobno tragati za mogućnostima obnove borbe za hegemoniju u Gramscijevom smislu, što upućuje na dimenziju medija i na nužnost  oblikovanja adekvatne  strategije uspostavljanja nove hegemonije.    

 

U vašoj knjizi “Uvod u ontologiju” između ostalog pišete da: “filozofija ima za svoj predmet cjelinu svega što jest. A u našim se danima snažno razvijaju nove filozofske discipline, poput onih koje obuhvaćaju već imenovane aspekte: filozofija sporta, filozofija slobodnog vremena, filozofija mode (…) Čini se da se u izjednačavanju važnosti filozofije sporta, filozofije mode i sličnih disciplina s ontologijom, logikom, epistemologijom i etikom jednoznačno može prepoznati teror relativističkog apsolutizma.” Čini mi se da ova vaša opaska još više dobija na značaju nakon ovog velikog reseta izazvanim globalnom pandemijom. Šta vi mislite o tome? 

 

Moram prizati da ne vidim po čemu je teror relativističkog apsolutizma baš toliko dobio na važnosti nakon nastupanja globalne pandemije. Pandemija je pokazala opravdanost Agambenove dijagnoze potencijala izvanrednog stanja (iako se, usput budi rečeno, sam Giorgio Agamben nije baš najbolje snašao u razumijevanju značaja pandemije), empirijski upućujući na krhkost niza stvari koje smo smatrali definitivno izborenima i zajamčenima (od prava na nekontrolirano prelaženje državnih i lokalnih granica, barem za privilegirane državljane Evropske unije i posjednike drugih relevantnih dokumenata, pa do slobode da se šećemo po javnim prostorima, kad god i dokle god želimo). Dakako, uspostavljanje jednakosti između svih dimenzija i aspekata života i svijeta bitno otežava (misaono i praktičko) snalaženje u novonastalim oklonostima. Ako ne možemo živjeti kako bismo htjeli – možemo se barem zabavljati, onako kako nam nude, zabavljati se sve do smrti, da parafraziram Neila Postmana. I tako se zabavljajući stvarati profit industriji zabave!   

 

Velika intelektualka Hannah Arendt u svom intervjuu s francuskim književnikom Rogerom Errerom kaže da “totalitarizam počinje s prezirom prema onom što imate. Sljedeći korak je misao: ‘Stvari moraju da se promjene – nema veze kako. Sve je bolje od onog što imamo.” Da li nakon donošenja Rezolucije Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. godine, s kojom se između ostalog izjednačavaju naci-fašizam s komunizmom, te se u potpunosti zabranjuje njihova ideologija i simbolika, pod krinkom o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, svjedočimo stvaranju novog totalitarizma? 

 

Izjednačavanje nacizma s tzv. komunizmom (ali i s idejom komunizma kao takvom) samo po sebi nije znak stvaranja novog totalitarizma, ali predstavlja jedan korak u tom smjeru. Na djelu je primarno tendencija da se postavi znak jednakosti između desnog ekstremizma (koji je itekako realan i djelatan, i na Zapadu i na Istoku) i lijevog ekstremizma (koji se javlja – ako uopće – u sasvim marginalnim oblicima), a budući da se na taj način ne može uspostaviti željena ravnoteža između dva pola ekstremizma, pol lijevog ekstremizma proširuje se na cjelokupnu sferu antifašizma; kao centar se tu afirmira prividno neutralna pozicija „umjerene desnice“, koja će se u kriznoj situaciji opredijeliti za ono što joj je bliže, a kako bi to mogli izgledati znamo iz iskustava Vajmarske Njemačke i njezine propasti. No, moguće nove forme totalitarizma su tek prijelazna forma na putu do transhumanog totalitarizma, koji nam krajnje opasno prijeti, i to ne u nekoj dalekoj budućnosti već, bojim se, za života većeg dijela danas živućih ljudi.

 

 

 

Intervju pripremio i napravio Gordan Stošević

“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci