Оbjavljeno 12. decembra/prosinca 2018. оd Il Grido del Popolo©
Krajem XIX i početkom XX stoljeća primjenjivali su ga farmerskl radikali i izolacionisti u SAD, u sklopu pokreta koji je 1892. godine, prerastao u političku stranku „People’s Party“. U Evropi imamo seljačke stranke i pokreti, dok u Rusiji narodnjaštvo. Dok se u današnjem suvremenom političkom diskursu s njime služe svi oni koji se čvrsto drže svoga populusa, kako oni s desne i s lijeve strane, tako i oni iz centra. Populizam pored toga što ima mnogo lica, u biti je bezličan. Svi oni koriste se već dobro poznate tehnike populizma, obraćajući se pažljivo odabranim ciljnim grupama koje pronalaze u demosu. Svakako u prvom redu postavlja se akcent na interese običnih „malih“ ljudi, koji su na udaru vladajuće elite. Zato je njihova populistička retorika usmjerena prema običnim ljudima, s ciljem da pobudi anti-elitistički sentiment, znajući da je emocija u ljudima najmoćnije oružje u ostvarivanju svojih ciljeva. Populistički koncepat javnog nastupa možemo posmatrati jedino kao tehnika neposrednog kontakta sa svojom ciljnom grupom, nikako kao ideološku matricu, jer tu postoji odsustvo svake vrste ideologije, imajući u vidu da se bilo kakva ideja ili prijedlog na na kraju svodi na diskreditiranje političkog oponenta. S toga, niti desni niti lijevi populizam ne rješavaju probleme u društvu, već ih pogoršavaju.
Zanimljivo je to, što danas mnogi liberalni relativizatori, kako u političkim, tako i u akademskim krugovima, kritiziraju desni populizam, dok zatvaraju oči ispred populizma, koji dolazi iz redova sistemske i antisistemske ljevice. Radikalna ljevica, u čijim redovima ne rijetko bilježimo rasizam, ksenofobijе i islamofobijе, elementi koji se ne mogu prepisati samo ekstremnoj desnici, ima problem sa institucionaliziranim nasljeđem evropskog imperijalizma. Prisjetimo se samo Oscar Lafontainea, nekadašnjeg predsjednika njemačkog SPD-a, a kasnije i „radikalne“ lijeve stranke Die Linke, i njegovih zahtjeva za smanjenjem imigracije iz Istočne Njemačke u Zapadnu. Ili pak nizozemske Socijalističke stranke, koja se zbog svojih rasističkih i antiimigrantskih ispada, našla na listi rasističkih i antisemitskih organizacija fondacije Ana Frank. Na udaru britanskih medija se našla i kontroverzna antisemitska retorika prvog čovjeka Laburističke partije, Jeremy Corbyn. Također, nije nam nepoznata retorika, u kojoj se opovrgavaju Holokaust i totalitarni režimi, podizajući patriotski duh nacije. Također, nisu nam nepoznati slogani euroskepticizma, te obnavljanje nacionalnih ekonomija, u cilju otvaranja više radnih mjesta za domaće radnike, jednako isto kako to rade i njihovi „ideološki protivnici“ krajnje desnice. A radnik koji se već dugo vrijeme osjeća izdanim od socijaldemokrata, polako naklanja desnom populizmu, koji nudi bar za sada bolje odgovore na pitanja koja sustav ignorira.
foto: pripadnik žutih prsluka sa likom anonimusa / izvor: Twitter
Međutim naglasak na ekonomskim pitanjima i nezaposlenosti, nije jedini u obračunu između dvaju populizma, desnog i lijevog. Još jednu činjenicu koju moram apostrofirati je ta, da radikalna ljevica privlači sve više visokoobrazovnu srednju klasu, koju je kriza Euro zone radikalizirala, i koja se želi vratiti na svoj stari položaj dobrostojeće i slobodoumne društvene inteligencije. Na taj način današnja europska radikalna ljevica sebi puca u svoju zdravu nogu, jer ona nije svjesna da leti visoko u oblacima, umjesto da se spusti među obične ljude na koje se poziva, dok sebi prisvaja ekskluzivnost na „revolucionarnu“ borbu. U njenim redovima kako primjećujem, monopol na „znanje“ jedino ima akademska intelektualna elita, koja se u međuvremenu otuđila solidarnosti i empatije, ponajviše od radničke klase, dok mnoge europske lijeve stranke zapravo nemaju nikakvog pojma o interesima, željama i očekivanjima radnika. Ljevica zapravo ne zna da je zauvijek izgubila kontakt sa stvarnošću na terenu, te da njoj često nedostaje nekadašnji kontakt sa sindikalnim pokretom, te podršku koja bi proizlazila iz tog odnosa.
Tako, u redovima pokreta Indignados, u samog jezgra bili su mladi i visokoobrazovani ljudi, čija je glavna krilatica „možemo“ (Podemos) bila udarna pesnica novog vala južnjačkog temperamentnog populizma, nakon nametnutih mjera štednje južnim zemljama euro zone u doba kriza eura. Ta mobilizacija, prije svega mladih, obrazovanih i „gnjevnih“ građana, htjeli su pokazati svijetu novu sliku „revolucionarne“ ljevice. Međutim, tu je kvaka njihovog tobože aktivizma, kojeg ga povezuju sa idealima direktne demokracije, danas moderno zvanom „demokratski socijalizam 21-og stoljeća“, suprotno od onoga što zagovara politika delegiranja moći, preko partijskih profesionalaca. Ova politička „avangarda“ lijevog spektra društvene akcije i političke odgovornosti, koja zagovara direktnu demokraciju, od barikada i ulice, preko blogova i društvenih mreža, do glasačke kutije i demokratskog odlučivanja, je ipak jedna umišljena skupina razmažene djece, bez revolucionarne discipline, s teorijskim znanjem, koje ničemu ne služi, već u ostvarivanju njihovih ličnih interesa.
Ovi demagozi i politolozi smatraju da su odabrana kasta, koja treba povesti svoj populus, protiv političkih elita, koji u slučaju Podemos-a su gore (arriba) naspram jadnog puebla, koji je dolje (abajo). Lijepa metafora, koja živopisno opisuje ovo licemjerje mlade akademske elite lijevog političkog spektra, implicira se u njihovoj retorici; da su elite mačke, a narod miševi. Zanimljiva je i sama politička ikonografija vezana uz lijevih populističkih skupina, pogotovo u ovim koje dolaze sa ruba perifernog kapitalističkog poretka, koja se ogleda u neskrivenom snažnom (uglavnom muškom) liderstvu, ne, kako kaže njemački profesor i politolog, Jan-Verner Müller, da bi potencirali, prirodu južnjačkog mačizma, već da bi harizmatićne ličnosti pomogle uspostavljanju brenda. Kao što je u ranoj fazi svog političkog djelovanja i radio Podemos, stavljajući portret svog lidera, profesora, Pablo Iglesiasa, s njegovim zaštitnom znakom – konjskom repom, na glasačkim kutijama. Ovakvi pokušaji brendiranja su postali trend nekonvencionalnog predstavljanja političke nomenklature.
foto: Lider stranke Podemos Pablo Iglesias / izvor: Oficijalni Facebook profil
U jednoj ovakvoj borbi, između elitizma (deep state politički establišment) i populizma (narodnjaštvo), kolateralna šteta će ipak biti većina onih koji zapravo ne umiju prepoznati populističku retoriku, ma bilo da se populisti zalagali za revolucionarne ideje, ili za reforme. Do prije nekoliko godina, kaže se u članku u The Guardian, iz 17. veljače 2015. da je među evropskim elitama na ljevici i na desnici postojao konsenzus, da je populizam inherentno loš i smatran „patologijom demokracije“. Dok danas mnogi teoretičari kažu kako populizam izražava upravo suštinu demokracije, te da je problem u liberalizmu. Ako se je nekada dobro znalo, da ljevica zastupa interese sirotinje, bijednih, radnika, žena, te najzapostavljenijih skupina najnižih slojeva društva, a desnica interese bogatih i moćnih, danas se ne zna tko pije, a tko plaća. Tako da mogu reći, da niti ljevica niti desnica danas nemaju nikakve veze sa svojim svjetonazorom. Naprosto klijentelizam se je duboko uvukao u njihovim redovima, iz prostog razloga što današnja intelektualna djeca, žele samo očuvati pozicije svojih očeva. Oni ne mogu štititi rad, jer radnička klasa je totalno devastirana nakon deindustrijalizacije potkraj prošlog stoljeća, u državama perifernog centra, i krajnje periferije kapitalističkog poretka starog kontinenta, gdje je postsocijalistička tranzicija uzela svoj danak.
Vidimo da populizam nastaje kao reakcija na prividnu korupciju, mjerama štednje, te centralizaciju kapitalističke moći, u okrilju lijeve političke opcije (mahom liberalne). Međutim i zbog sve veće kampanje korporativnih medija, koji šire kolektivni pesimizam nacije u društvu, tako što potiču strahove, nezadovoljstvo i mržnju, čime otvaraju vrata populistima. Svjedoci smo zadnjih par mjeseci protesta pokreta „žutih prsluka“ u Francuskoj, pokret kojeg su ga mnogi već nazvali „novom revolucijom“. Ono što u prvom redu primjećujem, je to, da su se u ovaj pokret objedinili lijevi i desni populisti, puno bolje nego li što su to uradile političke nomenklature, po primjeru Grčke i Italije. No deklarirani fašista, Alexander Dugin, ima svoju spiku:
„Populistički pokreti odbacuju ovu klasičnu političku lijevo-desnu šemu i ne prate nikakve stroge ideološke stavove, bilo desne, bilo lijeve. Ovo je snaga i uspjeh populizma, ne igra se po unaprijed određenim pravilima. Ipak populizam ima svoju logiku, uz svu njegovu spontanost, sasvim je moguće pratiti neku logiku, pa čak i početke populističke ideologije, koja se oblikuje pred našim očima. Prije svega, upečatljiva je činjenica da su populistički pokreti usmjereni protiv političke elite u cjelini, bez razlike, bilo da su one desne ili lijeve. Ovo je ustanak periferije društva protiv njenog centra.“
Mogao bih se i složiti s ovim dokazanim ultra-desnim populistom, ukoliko ne bi on relativizirao činjenično stanje na terenu, a ono se prepoznaje u sintagmu; neprijatelj našeg neprijatelja, je naš prijatelj. Tako smo svjedoci neizmjerne podrške „žutim prslucima“ od strane Kremlja, ali i oficijalnog Rima, koji nudi svoju logistiku, preko svog vice premijera i predsjednika stranke M5Stelle, Luigi Di Maio, koji se je sreo sa predstavnicima pokreta, što je u diplomatskim krugovima protumačeno kao veliki skandal. Međutim podrška stiže i od pokreta Pegida iz okolnih zemalja, koji održava bliske veze sa njemačkom AFD-m i NF-m, Marine Le Pen. Međutim fašista Dugin ide korak dalje u svojim stavovima o „žutim prslucima“:
„Da su desni populisti uplašeni od ludih novih politika vladajućih elita, vezanih za imigraciju i uništavanje ostataka francuskog identiteta. Lijevi populisti su ogorčeni zbog katastrofalne ekonomske politike liberala, koji brane samo interese velikog biznisa, te da je ova pobuna „žutih prsluka“ usmjerena upravo protiv kombinacije liberalne desnice i liberalne ljevice. Jer „žuti prsluci“ nisu samo protiv ekonomske politike ili imigracije, oni su protiv Macrona kao simbola kompletnog sustava, protiv kulturološkog marksizma, protiv postojećeg stanja stvari. Pokret „žutih prsluka“ je populistička i popularna revolucija, i riječ ljudi (populus, le people) u konceptu populizma se mora shvatiti ozbiljno.“
Tako Dugin u potpunosti daje legitimitet ovim protestima, koji su u dijalektici ideja nastavak populizma, i samim time su isključeni iz oblasti društvene stvarnosti. Međutim Duginova populistička retorika nastavlja se istim tempom:
„Shodno tome, populizam, uključujući i populizam ‘žutih prsluka’ se može posmatrati kao povod za ustanak ljudi protiv elita, koje su potpuno izgubile vezu sa društvom. Elite su izgradile sopstveni svijet u kome vladaju dvostruki standardi i normi političke korektnosti, liberalna demagogija. Ovo nisu apstraktne mase ili bezlični proletarijat – ovo su posljednji živeći ljudi koji su podigli protiv svjetske moći globalističkog potomstvu, pobunjenici kulture i civilizacije, kao i čovjeka kao takvog, kao ljudi, kao Boga. Danas više nema niti desnog niti lijevog populizma, samo ljudi protiv elite. ‘Žuti prsluci’ stvaraju novu političku povijest, novu ideologiju. Macron nije lično ime, to je etiketa Matrixa. Da bi se ostvarila sloboda, Macron mora biti uništen. Tako kažu ‘žuti prsluci’ i oni govore istinu.“
No jedno je sigurno, a to je, da populizam u današnjem političkom diskursu cvijeta poput gljiva posle kiše. Međutim ono što zabrinjava je distinkcija, koju manifestiraju akademici i intelektualci u vezi desnog i lijevog populizma, tvrdeći kako lijevi populizam ne postoji, kojeg su ga mnogi detektirali, a ponajbolje intelektualni tandem Laclau i Mouffe u svojim djelima. Međutim negiranje lijevog populizma, ne može smanjiti utisak kako se sve više promoviraju idoli novog vala lijevog populizma, počevši od grčkog socijalista i „revolucionara“ Alexis Tsiprasa, a kasnije i njegovog gruga i osnivača pokreta Diem-25, Yanis Varoufakisa, preko francuskog socijalista Jean-Luc Mélenchona, te španjolskog „revolucionara“ Pablo Iglesiasa, do nizozemskog „zelenog“ socijalista Jessej Klevera. Svi se oni redom bez isključka razbacuju sa standardnim floskulama; bogati su sve bogatiji, siromašni sve siromašniji, a ljudi na dnu ljestvice su zaboravljeni od strane njihovih političara. Tako, postajemo svjedoci sukoba dvaju populizma, lijevog i desnog, koji polarizuju kritičko mišljenje s obe strane, a tu ponajviše gube zdravi razum oni koji se ne uklapaju u dualistički pristup političkog populizma.
Činjenica je da je populizam opasan i kada se nalazi u oporbi i kada je na vlasti. Da stvar bude još gora, potrudili su se akademici i intelektualci, teoretičari marksizma, koji ne nude nikakva rješenja, gubeći se u beskrajnim raspravama o potpuno nevažnim temama. Pišući bezbroj eseja, što dovodi do toga da se prosječnom građaninu starog kontinenta, da se ogadi to prazno teoretiziranje u beskraj, i okrene se desnom populizmu, koji je puno konkretniji. Na Balkanu pak imamo, praznu, ofucanu i istrošenu frazeologiju, sa bezbroj floskulama o antifašizmu, o četnicima i ustašama, o samoupravnom socijalizmu, o društvenom radu koji ne postoji već trideset godina, o mnogim stvarima koja neće nahraniti gladna tranzicijska usta. Takva ljevica na Balkanu nažalost nije zvijezda vodilja potlačenog čovjeka.
foto: pokret “žutih prsluka” u čijim redovima su inkorporirani i mnogi pripadnici desničarskih skupina / izvor: Twitter
Međutim i ona zapadna nije puno bolja, jer ne čini ništa kako bi se suprotstavila elitističkoj neoliberalnoj tehnokratiji, koja je u biti njen pravi neprijatelj, a ne desni populizam. No što čini moderna zapadna ljevica, osim što godinama zbunjuje radničku klasu, od začeća ideje „dugog marša kroz institucije“ i odbacivanja nasilnog prevrata i boljševičkih metoda primjene sile tokom Druge internacionale, gdje su Kautskijeve otpadničke sofistrije i njegovo potpuno odricanje od marksizma, te njegovo pretvaranje u „Struvizam“ i „Brentanoizam“, (buržoasko-liberalna teorija koja prepoznaje nerevolucionarnu „klasnu“ borbu proletarijata) ta opasna sofistika koja je dovela u zabludi radničku klasu. S time Treći put, kojim žele poći novi „marksisti“, koji su izvitoperili izvornu filozofiju prakse o teoriji kulturne hegemonije Antonio Gramscia, nije ništa drugo do nastavak oportunizma. To je nova salonska klika, koja voli paradirati našim ulicama sa crvenim barjacima sa srpom i čekićem, uz parolama; ‘kada nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost’, ‘smrt fašizmu, sloboda narodu’, itd… itd… i sve to uz debele grantove NGO sektora. I sve tako u krug, promovirajući nenasilnu promjenu vlasti, ali ne i sistema, uz naravno bogatu kritičku esejistiku, u kojoj se parafraziraju kuknjave, kako nam nije dobro.
Svijet se je puno promjenio, i znamo da ovo nije početak prošlog stoljeća, ali ciljevi se ne mogu promjeniti, jer u biti tok povijesti je propraćen, vječitom borbom između klasa, kako je nekada davno rekao Marx. Zato, put klasne borbe, može biti jedino popločen revolucionarnom otvorenom borbom, kako je to svojevremeno opisao Lenjin u svom djelu „Socijalizam i rat“. Problem je u tome, što današnji salonski ljevičari ne mogu razumjeti, da je znanstveni marksizam u sebi duboko revolucionarna politička doktrina, čija neminovnost nasilne promjene društva, postavlja revolucionarnu teoriju kao fundament političke borbe. No, ipak su ovo ne-revolucionarna vremena, koja se nisu predvidjela u postmarksovoj teoriji klasne borbe, pa shodno tome se današnji marksisti i tako ponašaju, potpuno bahato i neodgovorno.
Epa ne može tako gospodo „ljevičari“, prepustili ste „brigu“ o svim ciljnim grupama, od radnike do umirovljenike koji rovare po kontejnerima, nevladinim udrugama, raznoraznim zakladama, i naravno, desno konzervativnim populističkim pokretima. To je prostor, kojeg su salonski ljevičari svjesno prepustili onima koji se pozivaju na svoj populus, bez ikakvih ideja i sadržaja, jer je to samo pro-forma. Nije to sasvim slučajno, kako kaže Miljenko Jergović:
„Putinu se danas jednako dive lijevi i desni populisti.“
Stvari su toliko postale trivijalne, da osim nostalgično revolucionarne mitomanije, propraćenom veoma bogatom kostimografijom i scenografijom, gdje dominiraju crvena zvijezda petokraka, srp i čekić, a u ponovo vrijeme i stisnuta pesnica, crvena ruža i po neka ptica lastavica, ne vidimo ništa u ispadima salonskih lijevih populista. Zato imamo, desne populiste kojima je Putin obećanje rušenja Europe i europskih tradicionalnih vrijednosti, i lijeve populiste, kojima je Putin obećanje rušenja unipolarnog kapitalističkog svijeta, američkog lika, koji se puno ne razlikuje od onog ruskog, oligarhijskog. Bitno je, da populisti, i desni i lijevi prodaju uspješno svoju priču masama, bezidejnu, u kojoj ni sami ne vjeruju, kako kaže poznati celebrity marxist, Slavoj Žižek o pokretu „žutih prsluka“:
„They don’t know what they want.“
Zato nas ne sme ništa iznenaditi, niti to što se Pablo Iglesias (Podemos) i Pedro Sanchez (PSOE) žestoko protive neovisnosti Katalonije, i ukidanja Španjolske monarhije, te istupanja zemlje iz NATO saveza. Kao niti koalicija između Alexis Tsipras (Syriza) i Panos Kamenos iz nacionalističke (Neovisni Grci), koji su mjesecima pregovarali sa socijaldemokratima u Skopju, oko promjene imena Makedonije, i to sve pod pokroviteljstvom NATO-a. Otud i pomalo licemjerni postaju svi oni napadi na liberalnu demokraciju, od strane desnih i lijevih populista, pogotovo zbog njihovih zajedničkih interesa na političkom spektru. Tu svakako moram pomenuti slučaj u Italiji, gdje su lijevi populisti iz pokreta „pet zvijezdi“ (M5Stelle) našli svoje saveznike u u redovima krajnje ekstremnog desnog pokreta Lega Nord.
foto: Jeremy Corbyn (lijevo) i Alexis Tsipras / izvor: Oficijalna Facebook strana Alexis Tsipras INTL
Postavlja se pitanje, zašto ljudi sve više vjeruju populistima i demagozima, koji kroz njihovu retoriku obećavaju med i mlijeko, te da će ukinuti kapitaliste i bankare, i nacionalizirati njihovu imovinu, ukinuti privatizaciju, te da će pravilno redistribuirati društveni kapital i ravnomjerno raspodijeliti nacionalno bogatstvo. Međutim ja sam zaprepašten s time, što njih nitko neće da ih pita, kako to oni namjeravaju izvesti, i pomoću čega. Možda pomoću Facebook-a, Twitter-a i Instagram-a, ili pomoću oružja kojeg nemaju. A kako što znamo, revolucije se ne izvode balovima i paradama na otvorenom, već direktnim oružanim sukobom sa vladajućom kastom, onda mi ništa ne preostaje, sem da se dobro nasmijem ovakvim paušalnim tvrdnjama, koje su van svakog konteksta. I ne samo da ih to ne pitaju, već ih ne pitaju niti o tome, kako planiraju postići gospodarsko blagostanje u zemlji, niti na koji će način obrazovati polukvalificirani i polupismeni prekarijat, koji sa periferije kapitalizma bježi u sam njegov centar. Prekarijat koji se mora preadaptirati novim uvjetima za rad, koje zahtjeva akceleracijski kapitalizam. On se mora uklopiti visokotehnološkim standardima, nove tehnotronske ere, gdje odnos proizvodnih snaga između fizičkog radnika i tehnologije se drastično menja. Gdje se radnik baca izvan tržišta rada, kako bi ga zamijenili roboti i strojevi.
Ali posve čini se da to nije toliko bitno, već ono što narod želi ćuti, svijet crno-bijele slike, u kojem ipak prevladavaju pedeset nijansi sivog, svijet dobrih i loših. Onamo gdje se na račun drugih, stvari pojednostavljuju, u stilu mi smo dobri, a ovi su loši, tako što se prikriva odgovornost skretanjem pažnje, s bitnog na nebitno, pomoću praznih floskula. Populistička retorika se katkad odnosi na diskreditiranju svih političkih oponenata, s tvrdnjom o korumpiranim političkim elitama, ali bez jasnih i validnih argumenata. Na taj način se vrši javno etiketiranje neistomišljenika kao izdajica naroda, pogotovo kada su ugroženi interesi, u slučaju ovih dana aktuelnim zbivanjima u Venezueli, gdje narkopopulista Nicolas Maduro, provodi politiku nemogućnosti neslaganja s vlasti. Svjedoci smo ovih dana, kako ovog lijevog populista brane i podržavaju ga podjednako, i oni koji su pozicionirani desno, i oni pozicionirani lijevo na grafikonu političkog i ekonomskog populizma. Od najokrutnijih totalitarnih režima, poput onog u Pyongyangu, pa preko lažnog komunista i tehnokrata, Xi Jinpinga, te oligarhijskog autokrata Vladimir Putina, do neofašističkog talijanskog ministra unutarnjih poslova, Mateo Salvinia, i čitave teokratske klike u Teheranu na čelu sa Ajatolahom.
Onda postavlja se ozbiljno pitanje. Jeli doista lijevi populizam sredstvo za borbu protiv elitističke neoliberalne tehnokracije i reakcionarnih ksenofobičnih ispada desnog populizma? Svakako da NE! Ima više razloga za to, a meni najupečatljiviji je svakako onaj talijanskog sociologa, Vilfredo Pareto, koji kaže:
„Iluzija je vjerovati da nasuprot vladajućoj klasi stoji narod. Ne, nasuprot vladajućoj klasi stoji nova buduća aristokracija, koja se oslanja na narod.“
Dok drugi poznati talijanski sociolog i teoretičar partijskog aparata, Robert Michels će reći:
„Stare elite počinju propadati kada izgube kvalitete koje su ih dovele ili zadržavali na vlasti, ili izgube važnost u društvenom ambijentu u kojem žive.“
Još jedan relevantan autor, Christopher Lush, također slikovito opisuje prostor u koji uskaču tzv. populisti, zapravo nove elite, koje svoj uspjeh ostvaruju kada narodu jasno nacrtaju neprijatelja, uzroka njegovih problema, i još dodaje:
„Elita koja se udaljava od baze, od naroda, od teritorija koja se treba čuvati, gubi legitimitet. Te elite, inficirane povlasticama, zatvorene u sebe, gube građanske kreposti, zauzimaju snobovski, kozmopolitski stav i govore o stvarima za kojima narod nema potrebe, ne osjeća ih.“
Populizmu je inherentan jedan veliki paradoks, on iskorištava anti-establišment osjećaje među građanima koji se osjećaju isključenima iz procesa političkog odlučivanja, dok u isto vrijeme populisti propagiraju politiku isključivanja. Sve o svemu, populizam (bilo desni, bilo lijevi) je jedan veliki kič i šund političkog življenja, koji se tako mora tretirati.
Autor teksta Gordan Stošević
