Objavljeno 23. juna/lipnja 2023. od Il’ Grido del Popolo©️
“Društveni napredak može se mjeriti društvenim položajem ženskog spola.”
-Karl Marx
Photo: Feministički poster
Inspiriran jednom objavom na platformi Linkendin ovih dana, sjeo sam za stol i napisao ovu kolumnu. Kako i ne bih, kad mi ta platforma, inače moj jedini prozor ka svijetu, ponekad s tim svojim “akademskim“ pristupom, podigne tlak na maksimum. Ovog puta u pitanju je bio neki akademski rad vezan uz feminizam, točnije, tumačenje feminističkog pristupa povijesti umjetnosti. I kao po pravilu, ljudi u visokim akademskim krugovima, naročito onim liberalnim, vole jako da se ističu s mnoštvom citata, referenci koja ukazuju na podređenosti i eksploatiranju žena u društvu. Međutim, bez da pritom upere prst u glavnog krivca, u kapitalizam. Liberalni mainstream feminizam koji je na Zapadu glavni ogranak feminističkog pokreta, uglavnom se usredotočuje na postizanje feminističke društvene promjene unutar liberalnog demokratskog okvira. Liberalne feministice zagovaraju zakone i zaštitu koji podržavaju žene u javnoj sferi, nikako one na marginama društva.
Tri glavna načela po kojima se vodi liberalni mainstream feminizam su: individualizam, pravna i politička reforma i pragmatizam. Liberalni feminizam fokusiran je isključivo na osobnu slobodu i autonomiju djelovanja. Radikalne feministice i aktivistice kritiziraju ovaj individualistički rodni senzibilitet i naglašavaju isključivo potrebu za širokom, sveobuhvatnom, prije svega klasnom solidarnošću i kolektivnim organiziranjem za učinkovitiju društvenu promjenu. Liberalne feministice imaju tendenciju da se usredotoče na korištenje postojećih buržoaskih sustava moći, kao što su sudovi i vlada, kako bi osigurale svoja prava i postigle napredak u životima žena. Međutim, povijesno gledano, žene se nisu borile samo za jednak pristup i zastupljenost u javnim institucijama, već za bolja prava na radnom mjestu širom tvornica u svijetu nakon industrijalizacije, te za niz drugih stvari koje su unutar kapitalističkog patrijarhata privilegija za muškarce.
Mnoge liberalne feministice su pragmatične u svom pristupu reformi. One traže političke bitke koje se čine dobitnima i dobitke koje mogu postići unutar buržoaskih političkih i ekonomskih društvenih struktura. Kao politička filozofija, liberalni feminizam zagovara zakonska i politička prava žena. Liberalni mainstream feminizam, također, naglašava prava autonomne individue i ima za cilj postizanje jednakih prava i zastupljenost kroz zakonodavstvo, što se u velikoj mjeri razlikuje od političke filozofije u teoriji i praksi socijalističkog, marksističkog i komunističkog revolucionarnog feminizma. Liberalne feministice su svojim najranijem političkim aktivizmom vjerovale da je najbolji put prema oslobođenju žena, pravo glasa, crpeći inspiraciju iz djela Mary Wollstonecraft A Vindication of the Rights of Woman: With Structures on Political and Moral Subjects iz 1792. godine, te kasnije iz djela Johna Stuarta Milla The Subject of Woman iz 1869. godine. Ono što je još važno za spomenuti je svakako feminizam drugog vala.
Photo: Feministički poster
Drugi val feminizma zalagao se za jednake mogućnosti na radnom mjestu, kod kuće, te u javnoj sferi. Tijekom ovog pokreta, feministice srednje klase borile su se protiv nejednakosti spolova na radnom mjestu. Javno su govorile o rodnim ulogama kod kuće, razlici u plaćama, seksualnom uznemiravanju na poslu, nasilju u obitelji, zdravstvu, brizi o djeci i naravno reproduktivnim pravima. Nešto što se naravno nastavlja i danas u ovim modernim vremenima, pored činjenice da se je cjelokupni feministički pokret diverzificirao u predstavljanju i političkoj filozofiji. Liberalni mainstream feminizam danas vjeruje da je napravljen ogroman napredak u pogledu prava žena, time što je omogućena jednakost kroz obrazovanje i promjene politike u društvu, te mijenjanje sustava iznutra. Međutim, realnost je sasvim drugačija i ona se ogleda u dijalektičkom i povijesnom materijalizmu neprestane borbe za prava žena. A to je, da se liberalne feministice isključivo bave posljedicama patrijarhata, a ne uzrocima.
One jednostavno ne uspijevaju niti u teoriji niti u praksi, osporiti temeljne uzroke opresije žena, jer promjena zakona nije dovoljna da bi se ostvarila rodna jednakost, već fundamentalna promjena u društvenim strukturama. Nešto što se ne može postići političkom, pravnom i zakonskom reformom. Zato što potlačenost žena ne leži u njihovom nedostatku političkih i građanskih prava, te odsustvu ravnopravnosti spolova u političkoj i ekonomskoj sferi i diskriminatornoj praksi. Već u sustavnom tlačenju perfidnog kapitalizma koji podjednako izrabljuje i žene i muškarce. Stoga, feministička borba ne smije da bude selektivna i svedena na puku ideologiju o muškoj supremaciji, kada u stvarnosti vidimo kako žene pripadnice buržoazije eksploatiraju žene pripadnice radničke klase. I dok ove prve pozivaju na jednaka prava glasa u politici i obavljanju visokih državnih funkcija, pristupu visokim rukovodećim pozicijama u korporacijama, povećanju visine korporativnih plaća, podjednakom sudjelovanju u visokoobrazovanim institucijama i akademskoj zajednici, ove druge nemaju pravo na abortus, osnovnu zdravstvenu zaštitu, pristup socijalnim fondovima, pristup visokom obrazovanju, te svemu onome što znači primarnu društvenu nužnost.
Muškarci, pripadnici radničke klase, moraju podržati žene da se izbore za sva svoja prava, počevši od pravo na abortus, primarnu zdravstvenu skrb, jednake uvjete na radnom mjestu i jednaki dohodak, čak štoviše i poticati žene da se izbore za sve one mogućnosti koje će dovesti do njihovog blagostanja u društvu. Ženska borba mora biti i muška borba kako bismo dobili jedno pravednije društvo. Ali zato sve borbene žene danas moraju pozivati na rušenje postojećeg kapitalističkog sustava, kao glavnog izvora svih klasnih podjela i razlika u društvu, gdje svoje mjesto pored muškaraca imaju i žene. No, imajući u vidu to, da liberalne feministice nikada neće dovesti nužno u pitanje kapitalistički sustav društva u cjelini, jer vjeruju u njegovu sposobnost reformiranja, njihov pristup borbi moramo uzeti s rezervom, da ne kažem neozbiljno.
Photo: Liberalne mainstream feministice koje ponosno poziraju
I kad god pokušate da ukažete na dijalektičku anomaliju u ispoljavanju društvene i političke borbe liberalnim feministicama, pogotovo ako dolazite iz redova suprotnog spola, vi po defaultu, bez imalo sluha za otvorenu znanstvenu diskusiju, bivate proglašeni mizoginima, seksistima i šovinistima. Jer je zapravo pojam seksizma svojevrsni obrambeni mehanizam liberalnog mainstream feminizma u njegovom političkom narativu. Smatra se da su liberalne feministice popularizirale koncept seksizma kako bi se odnosile na ideje i društvene prakse koje žene drže u podređenoj ulozi u društvu. One vjeruju da je seksizam ukorijenjen u ideji biološkog determinizma, što je ideja da su određena ponašanja ili sposobnosti svojstvene ženama ili muškarcima i proizlaze iz bioloških karakteristika. Seksizam je, smatraju liberalne feministice, temeljni uzrok diskriminacije žena. No je li zaista tako?
Je li se itko ikada pitao, da li žene kapitalisti diskriminiraju žene radnice, supresiraju ih, tlače ih? Vjerujem da ne. Zar se ne treba najprije dogoditi oslobođenje žena unutar jedne klase, one potlačene, radničke? U ovom perfidnom svijetu nejednakosti prilikom podjele tržišta rada i kapitala. Velika marksistička teoretičarka, boljševička revolucionarna feministica i prva žena diplomat u Sovjetskom Savezu, Alexandra Kollontai, će još davne 1909. godine u vidu političkog pamfleta napisati:
„Žene mogu postati slobodne i ravnopravne samo u organiziranom svijetu s novim društvenim i produktivnim narativima. Radikalno rješenje pitanja rada moguće je samo potpunom rekonstrukcijom suvremenih proizvodnih odnosa; ali mora li nas to spriječiti da radimo na reformama koje će služiti zadovoljenju najosnovnijih interesa proletarijata? Naprotiv, svaki dobitak radničke klase predstavlja korak koji čovječanstvo vodi bliže kraljevstvu slobode i društvene jednakosti; svako osvojeno pravo žene približava je cilju potpune emancipacije.“ [1]
Činjenica je, da ne ženski svijet duboko podijeljen, kao i svijet muškaraca. Velika je to društvena polarizacija danas, jednako isto kao i u prošlosti. Interes i težnje jedne skupine žena bliži su građanskoj klasi, dok je druga skupina više privržena radničkoj klasi (proletarijatu), a njihovi zahtjevi za oslobođenjem uključuju potpuno rješenje ženskog pitanja. Iako se obje skupine vode istim sloganom slobode žena, njihovi ciljevi i interesi su različiti. Svaka skupina nesvjesno polazi od interesa vlastite klase, čime daje određenoj klasi da izabere svoje ciljeve i zadatke koje si postavlja. I koliko god zahtjevi liberalnih feministica bili „radikalni“, ne smije se negirati činjenica, da se liberalne feministice zbog svog klasnog položaja ne mogu boriti za onu temeljnu transformaciju suvremenog ekonomskog i društvenog ustroja sustava, bez kojega oslobođenje žena ne može biti potpuno. Jer koliko god liberali bili „radikalni“, njihova lojalnost još uvijek leži u njihovoj buržoaskoj klasi. Zato što za njih uspjeh ravnopravnosti s muškarcima u okvirima modernog kapitalističkog društva predstavlja konkretan kraj, jednaka prava u sadašnjem vremenu, ali za radnice i zaposlene žene samo korak naprijed u borbi protiv ekonomskog ropstva radničke klase.
Photo: Portret Alexandre Kollontai, boljševičke revolucionarke i feministice, te prve žene diplomat Sovjetskog Saveza
Evo što piše Alexandra Kollontai u vezi toga:
„Liberalne feministice muškarce vide kao svog jedinog neprijatelja, jer su muškarci nepravedno sebi prisvojili sva prava i privilegije, a ženama ostavili samo obaveze i ropstvo. Za njih je pobjeda izvojevana samo onda kada privilegiju koju ima muški spol, dobije i „nježniji“ spol. Proleterske žene imaju drugačiji pristup i stav. Ne vide muškarca kao neprijatelja i tlačitelja; naprotiv, one vide muškarce kao svoje suborce, s kojima svakodnevno dijele izrabljivanje i s kojima se zajedno bore za bolju budućnost. Žena i njezin partner suprotnog spola su u ropstvu i u istom društvenom položaju i isti lanci kapitalizma tlače njihovu volju i lišavaju ih radosti i blagodati života. Žena radnica ništa manje od svog brata u nevolji, mrzi to isto nezasitno čudovište s pozlaćenom njuškom, čiji je jedini interes iscijediti zadnju kap znoja iz svojih žrtava i rasti na leđima i cijeni rada milijuna života ljudi, bacajući zavist na muškarce, žene i djecu podjednako. S druge strane, čudne su i neshvatljive težnje buržujskih žena. One nimalo ne dotiču i ne griju srce proletarijata, ne obećavaju svijetu budućnost proleterki, budućnost prema kojoj su uprte oči svih izrabljivanih ljudi.“ [2]
Činjenica je da je moderna žena danas u kapitalističkom društvu dvostruko potlačena, prvi put od strane muškaraca kao rezultat kapitalističke ideologije maskuliniteta, a drugi put od strane žena, onih buržujskih, adepti kapitalizma, naravno kao rezultat logike kapitala. Kad smo već kod dvostrukog tereta koji žene nose na svojim leđima, ne možemo ne spomenuti afričkog revolucionara, te marksističkog teoretičara Thomasa Sankaru. Ovaj borac protiv imperijalizma i kolonijalizma, vojnik i kapetan, poznat svijetu kao afrički Che Guevara, u svojoj bespoštednoj borbi za slobodu svog naroda od jarma stranih kolonijalista, najviše je pozornost posvetio upravo ženama. Zalagao se za njihovo potpuno oslobođenje, emancipaciju i integraciju u društvu. Kapetan Sankara će povodom oslobođenja žena i afričke borbe za slobodu jednom izjaviti:
„Specifičan karakter potlačenosti žena ne može se objasniti izjednačavanjem različitih situacija kroz površna i djetinjasta pojednostavljenja. Istina je da su i žena i muškarac radnici svojim izrabljivanjem osuđeni na šutnju. No, po sadašnjem sustavu i supruga radnika je osuđena na šutnju od strane svog muža radnika. Drugim riječima, osim klasnog izrabljivanja zajedničkog objema ženama, žene se moraju suočiti s određenim skupom odnosa koji postoje između njih i muškaraca, odnosima sukoba i nasilja koji koriste fizičke razlike kao svoj izgovor.“ [3]
U povijesti je čak zabilježena i jedna druga vrsta borbe žena na osnovu klasnih razlika koje njihovi životni partneri nisu bili sposobni detektirati. Tako će, godine 1955., čuveni talijanski redatelj Gillo Pontecorvo kao doprinos internacionalnom epizodnom filmu Ruža vjetrova, snimiti film Giovanna, koji tumače isključivo naturščici, a koji se odvija među tekstilnim radnicima Prata. Film je uglavnom sniman u tvornici Giulio Berti koja se tada nalazila izvan grada, tvornica vune koja se još zvala La Romitta. No, ono što je najzanimljivije za nas, je glavna protagonistica ovog društveno-angažiranog filma Giovanna, koja predvodi skupinu radnika u borbi za obranu svojih radnih mjesta od otkaza koje priželjkuju vlasnici tvornice. Radnici, uglavnom žene, okupiraju tvornicu. Giovanna predvodi svoje drugarice i drugove u prosvjedu protiv svojih šefova, ali i protiv vlastitih muževa koji ne odobravaju okupaciju tvornice i koji zahtijevaju kraj okupacije i povratak radnica svojim domovima. Genijalni Pontecorvo je u svom maestralnom djelu prikazao žene u vidu odlučne skupine plavih ovratnika, koje su pokazale prije svega visoko razvijenu klasnu svijest, a onda i rodnu. Giovanna i njezine suputnice u borbi protiv kapitalizma samo potvrđuju teorijsku postavku Friedricha Engelsa koju je iznio u svom kapitalnom djelu Porijeklo obitelji, privatnog vlasništva i države, u kojem piše:
„Emancipacija žene biti će moguća samo kada žena bude mogla sudjelovati u proizvodnji na širokoj društvenoj razini, a kućanski rad više neće zahtijevati ništa osim beznačajne količine njezinog vremena.“ [4]
Photo: Kapetan Thomas Sankara, Predsjednik države Burkina Faso stoji okružen ženama
I kao što vidimo ovdje, za razliku od liberalnih feministica, ženama borkinjama za svoja prava koja prakticiraju metode bazirane na dijalektičkom materijalizmu i marksističkoj teoriji, ne trebaju buržoaske institucije da ih zakonski zaštite. Stoga se još jednom vraćamo na vođu naroda Burkine Faso, Thomasu Sankari, koji nedvojbeno kaže:
„Ne treba nam feminizirani aparat koji bi birokratski upravljao životima žena ili izdavao sporadične izjave o životima žena od strane uglađenih dužnosnica. Ono što nam treba su žene koje će se boriti jer znaju da bez borbe stari poredak neće biti uništen i da se neće izgraditi novi. Ne želimo organizirati ono što postoji, već to definitivno uništiti i zamijeniti. Jer mijenjajući društveni poredak koji tlači žene, revolucija stvara uvjete za njihovu istinsku emancipaciju.“ [5]
Mada veliki revolucionar Thomas Sankara odlično zna, da vladajuća klasa, klasa supremativnih muškaraca i žena, otvoreno tlači drugu skupinu muškaraca i žena, on ipak prst upire u patrijarhat kao izvor zla i opresije nad ženama gdje izričito govori:
„U svakom muškarcu tinja duša feudalca, muškog šoviniste, koju treba uništiti. Drugarice, Unija žena Burkine je vaše borbeno oružje. Ono pripada vama. Oštrite ga uvijek iznova kako bi njegova oštrica rezala dublje, donoseći vam sve veće pobjede.“ [6]
Liberalni mainstream feminizam za razliku od revolucionarnog – marksističkog, ima svoje nedostatke, kako u teoriji tako i u praksi. On se pod krinkom demokracije u zapadnom svijetu transformirao u kičastu razonodu srednje klase. Umjesto da zastupa interese svih žena, on zastupa interese samo onih žena koje bi da budu privilegirane i na povlaštenim pozicijama u svijetu u kojem vladaju muškarci. Počevši od 1966. godine kada je Betty Friedan osnovala National Organisation for Women pa sve do danas, narativ u liberalnim mainstream feminističkim krugovima se nije puno promijenio. Progresivni krugovi, kako se na zapadu misli za akademsku zajednicu, neprestano govore o identitetskim pitanjima i politikama, ali i o rodno senzitivnom jeziku, pa čak i o političkoj korektnosti.
Photo: Svjetski poznata intelektualka i feministica Camille Paglia
A da, rodno osjetljiv jezik jeste jezik kojim se promovira ravnopravnost žena i muškaraca i sredstvo kojim se utječe na svijest onih koji se tim jezikom služe, u pravcu ostvarivanja ravnopravnosti, uključujući promjene mišljenja, stavova i ponašanja u okviru jezika kojim se služe u ličnom i profesionalnom životu, po zakonu. Ništa manje u fokusu nije niti histerija oko političke korektnosti, koja sve više zahtjeva govor novih jezičnih kodova u javnom diskursu, gdje polako ali sigurno lični stav nema tog dopuštanja da se kreće po vlastitom nahođenju, da kritizira slobodno. Sve je to posljedica kako kaže jedna od vodećih intelektualaca u svijetu, akademičarka i feministica, Camille Paglia: „indoktrinacije liberalnog svjetonazora, te jedino čemu je ta nakaradna mašinerija podučila mlade ljude, su politički korektna govna“. [7] Žena koja inače sebe definira liberalom, ali i prezire i apsolutno se odriče svake vrste ispolitizirane edukacije. S druge strane imamo žene radničke klase kojima je akademski novogovor potpuno stran, ali i žene koje nemaju taj problem da britkim i odsječenim jezikom kažu ne! Ispadima suprotnog spola, poklonicima maskuliniteta. Čak štoviše, njihov pogled na kapitalističko društvo gdje je dominantna ideologija, ideologija mačizma, puno prizemniji nego li ono lingvističko prenemaganje žena iz akademske zajednice i srednjih i visokih društvenih slojeva.
Evo kako objašnjava taj elitistički pristup feminizmu od strane povlaštenih skupina žena Camille Paglia:
„Previše je feminističke retorike predicirano kako bi se očuvao buržujski lifestyle koji te djevojke u pravilu njeguju… s tim svojim sitnim, delikatnim glasićima, iskrsnule iz buržujskih stanova interpretiraju svijet kao kulu od bjelokosti u kojoj se namještaju kao kraljice, sve u svijetu valja biti adaptirano na način da ne ugrozi senzitivnost tih buržujskih djevojaka. Te buržujske djevojčice pohađaju satove joge, upoznaju kulture, one đogiraju sa slušalicama u ušima, slušaju glazbu, grudi im pritom nekontrolirano skakuću, a ako im se netko usudi nešto dobaciti, nastupa zgražanje; ‘Ohhhh, kako mi možeš tako nešto kazati!’
U međuvremenu djevojke koje viđam na ulicama Philadelphije koje ne udovoljavaju tom buržujskom patternu, žene iz radničke klase koje su grlate, posjeduju snažne glasove, nastupaju asertivno, svakog ih dana gledam na ulicama, one znaju kako se žena brine o sebi! U slučaju da im netko uputi komentar na ulici, one odmah uzvraćaju, ako je i koketni komentar u pitanju, one se s time nose ravnopravno, flertujući istom mjerom, zviždeći za muškarcem, ili ga ipak ravnodušno otkantavaju. Nevjerojatna je naivnost tih buržujskih djevojaka što dolaze iz više srednje klase, očekujući da se promijeni karakter svijeta, te nisu u stanju pojmiti opasnost i rizike koji dolaze sa životom. Te su žene razvedene od svog tijela!
Stoga vjerujem da je feminizam pregažen i zaražen vrlo limitiranim buržujskim umovima koji iskreno vjeruju da se čitav svijet i čitavo ljudsko postojanje može svesti na one buržujske formule koje su trebale biti odbačene još krajem ’50-ih. Te žene, te buržujske feministice mašu ljevičarskim zastavama, kite se ljevičarskim znamenjem, no one ne razumiju zaista tu materiju, one nemaju potencijal kritizirati vlastite privilegije u ovom društvu ili nanovo razmotriti svoja anakronična vjerovanja. Mi smo, mi, žene ’60-ih, mi smo vidjele autentičnu ljevicu koja je, čak i onda kada je dolazila iz srednjih klasa, afirmirala stil radničke klase. Ja zauzimam poziciju žena iz radničke klase koje nemaju taj buržujski mehanizam zaštite, kojima valja izaći na ulice, apsorbirati dinamiku ovog života!“ [8]
Ono što sve više uočavamo zadnjih par desetljeća u javnom prostoru, te društvenim mrežama, je sve veća podložnost feminističkog narativa užasima postmoderne, kao i taj opskurni liberalni način tumačenja feminističkog pristupa povijesti umjetnosti, bez imalo ozbiljnosti tom pristupu ali i dijalektici koja izvire duboko u povijesnom materijalizmu. Pogledajmo samo spominjanje jedne Fride Khalo, simbola umjetnosti, žene umjetnice koja je prije svega bila jako politična, te gorljivi anti-kapitalist, koju su liberalne mainstream feministice pretvorile u najkomodificiraniju (nakon Che Guevare) personu u smislu robe i drugih proizvoda, a negdje između pogubile bit njenog umjetničkog i političkog duha. Kao gorljivi zagovornik komunizma (onog izvornog, čak prožetog religijskom simbolikom) Frida je svoj politički stav poput ekspresije stavljala na platno u vidu prosvjeda protiv kapitalizma. Detektirajući ga poput dehumanizirajućeg sustava u kojem ne manjka niti opresija nad ženama.
Photo: Autoportret Fride Kahlo na granici između Meksika i Sjedinjenih Američkih Država, 1932.
Sjetimo se samo njenih slika kojim ona nedvojbeno iskazuje svoje gađenje prema kapitalizmu i siromaštvu koje on rađa. Imajući u vidu da je 1930. godine sa svojim mužem Dijegom Riverom otputovala u SAD, gdje se razočarala američkom potrošačkom kulturom, kada je u pismu svojoj majci napisala o neizmjernom siromaštvu gdje milijuni ljudi nemaju što jesti, bez posla i vlastitog doma. Frida Khalo je samo realistično prikazivala Sjedinjene Američke Države kao industrijsko društvo u raspadu. Pogledajmo njenu sliku Autoportret na granici između Meksika i Sjedinjenih država iz 1932. godine. Na slici Khalo stoji između zemljane meksičke strane i sive američke strane. Dok na meksičkoj strani cvjeta cvijeće, na američkoj strani dominiraju teška industrija i neboderi. Ona na taj način implicira na to, da je američki san obična varka i fantazija, veliki privid; američka zastava zamagljena je dimom koji izbija iz visokih tvorničkih dimnjaka. Njeni vizionarski pogledi na prirodu i destruktivne učinke kapitalizma relevantni su i danas. Međutim, i ono malo što je bilo povijest umjetnosti koja ukazuje na revolucionarnu bit feminizma, danas je od strane liberalnih mainstream feministica pretvoreno u najgore užase postmoderne, te komercijalni proizvod vođen logikom kapitala.
U tom smjeru da je ženski identitet unutar prirodnog poretka zadan, dok muškarcu slijedi da se unutar tog poretka pronađe, što ukazuje na to, da u povijesti niti jedna žena nije značajno utjecala na stilske tokove. Na što Camille Paglia ima odgovor:
„Suština mog objašnjenja zašto u povijesti umjetnosti nema velikih ženskih umjetnica u suprotnosti je mišljenja liberalnih feministica. Standardna feministička interpretacija kaže da je razlog muška represija. Ta je analiza vrlo naivna i semplificirana te zadovoljava publiku koja nije studirala i proučavala povijest umjetnosti. Tvrdim da je ozbiljan kriminal, poput seksualnih prestupa, ustvari devijacija muškog genija, serijski ubojica Jack Trbosjek zrcali sliku Mozarta, klasičnog kompozitora. Kada su se, početkom ’70-ih, pojavile ženske studije, teorija je bila da su povijest umjetnosti pisali muškarci i da će se opsežnom istragom, prije ili poslije, nabasati i na ženskog Michelangela. Te su žene očajnički tražile jedan takav slučaj, 40 godina poslije o tome se više ne govori, u čitavoj povijesti naprosto takvog primjera nije bilo!
Umjesto toga, kada sam napisala Sexual Personae, jedna od tih feministica, ranih ’90-ih, objavila osvrt na moju knjigu, preneražena, ustvrdila je da sam previše pozornosti posvetila Michelangelu, umjesto da sam pisala o istinski važnim umjetnicima poput Sofonisbe Anguissole. U povijesti umjetnosti, nijedna žena nije značajno utjecala na stilske tokove ili uopće imala ikakvog utjecaja. Uzmimo Emily Brontë, ona je u Orkanskim visovima zaista nanovo osmislila pojam novele, afirmirala modernističku narativnu strategiju, no nije imala apsolutno nikakvog utjecaja, Visove je objavila pod muškim pseudonimom tako da nema ni govora o patrijarhalnoj opresiji. Emily Dickinson također, reinventirala poeziju i čitav ritam, nikakav utjecaj. Čitava povijest umjetnosti, žao mi je što moram reći, jest i ostat će napisana u kapitalnim stilističkim promjenama koje je kreirao muškarac.“ [9]
I koliko god danas liberalne feministice budu zagovarale rodnu ravnopravnost kroz institucije postojećeg kapitalističkog sustava, bez redefiniranja istog koji sustavno tlači i uništava jednu klasu, klasu koju podjednako čine žene i muškarci, nećemo izaći iz determiranog kaosa modernog društva, gdje muškarci eksploatiraju muškarce, a žene eksploatiraju žene. U svijetu gdje je žena ženi vuk, nema mjesta otrcanim političkim floskulama o rodnoj ravnopravnosti, a da vas pritom ne zanimaju klasne podjele i razlike, otvorena borba protiv krupnog kapitala, te na koncu urušavanje kapitalizma. Jer kako kaže Barbara Balzerani (koju sam intervjuirao prije par godina), jedna od ključnih ljudi marksističke revolucionarne skupine Brigate Rosse, te jedna od njenih posljednih vođa:
„Feminizam je bio pokret koji je pronašao pristalice u srednje visokim društvenim skupinama, u akademskoj i intelektualnoj sferi i koji nije imao nikakve veze s proleterskim ženama. One su iskoristile svoja veća znanja i vještine i privilegirani socijalni položaj za određenu nadoknadu rodnih nejednakosti i interes za održavanje dominantnog društvenog sustava u kojem bi se osigurale pozicije u karijeri, vidljivost, prepoznatljivost… Žene bi trebale biti maksimalno zainteresirane za svrgavanje kapitalizma, jer je to najveća prepreka njihovom oslobođenju.“ [10]
Photo: Barbala Balzerani, jedna od klučnih ljudi i zadnji vođa marksističke revolucionarne skupine Brigate Rosse
Ipak na kraju dana, akademski obrazovanim ženama koje dolaze iz srednje i visoke klase, nije u interesu potpuno oslobođenje žena, kako bi ih držale u podređenom položaju, uvijek spremne da ih zloupotrebe u njihovim javnim društveno političkim kampanjama u vidu elektorata. A onda kad se dočepaju visokih političkih funkcija će još bolje pokazati svoje drugo lice time što će vlast dijeliti s onima koji bi da žene drže i dalje u mračnom srednjem vijeku. Pogledajte samo Giorgiju Meloni, najmoćniju ženu Italije, ali u isto vrijeme i najglasniju protivnicu abortusa. Sapienti sat!
Izvor citatnosti:
[1] Žene i marksizam: Socijalno stanje pitanja o ženi, Alexandra Kollontai, 1909. [2] Žene i marksizam: Socijalno stanje pitanja o ženi, Alexandra Kollontai, 1909. [3] Oslobođenje žena i afrička borba za slobodu, Thomas Sankara. [4] Porijeklo obitelji, privatnog vlasništva i države, Friedrich Engels, 1884. [5] Oslobođenje žena i afrička borba za slobodu, Thomas Sankara. [6] Oslobođenje žena i afrička borba za slobodu, Thomas Sankara. [7] Intervju za Jutarnji, Camille Paglia: ‘Feminizam je pregažen i zaražen vrlo limitiranim buržujskim umovima!’, 2017. [8] Intervju za Jutarnji, Camille Paglia: ‘Feminizam je pregažen i zaražen vrlo limitiranim buržujskim umovima!’, 2017. [9] Intervju za Jutarnji, Camille Paglia: ‘Feminizam je pregažen i zaražen vrlo limitiranim buržujskim umovima!’, 2017. [10] Intervju za Il Grido del Popolo, Barbara Balzerani: Brigate Rosse bile su sastavni dio sukoba otkako su rođene u tvornicama, 2020.Autor teksta: Gordan Stošević