“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci

Katarina Peović: Hrvatska kao i Srbija, može izvoziti – samo retoriku, zveckati oružjem igrati ulogu enfant terrible-a na jugoistoku EU

Autor fotografije Bojan Mrđenović

 

Objavljeno 3. januara/siječnja 2022. od Il Grido del Popolo©

 

Katarina Peović (1974.) je Doktor znanosti na Odsjeku za komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu na Zgrebačkom sveučilištu, te kao izvanredni profesor predaje na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Trenutno obavlja dužnost Narodnog zastupnika u Hrvatskom saboru. U prošlosti pored bavljenjem znanstvenim radom, ova dugogodišnja politička aktivistica i ljevičarska teoretičarka kao članica stranke Radnička fronta od 2017. godine, obnašala je i funkciju rotacijske zastupnice svoje stranke u Skupštini grada Zagreba u periodu od siječnja do rujna 2018. godine. Sudjelovala je kao kandidatkinja Radničke fronte i SRP-a na predsjedničkim izborima 2019. godine. Objavila je nekoliko znanstvenih radova između kojih; “Mediji i kultura: ideologija medija nakon decentralizacije”, “Dinamika kulture: što možemo naučiti od Raymonda Williamsa?”, “Filozofija medija”, “Virtualni prostor i problem virtualnosti. Simboličko, Imaginarno i Realno kao virtualno”. A od danas u knjižarama dostupna je i njezina treća knjiga pod naslovom Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim… Historijski materijalizam kao metoda, kritika i analiza u izdanju Durieux, 2021.

 

 

Dok se javnost bavi medicinsko-sanitarnim aspektom globalne pandemije, ekonomska nam kriza kuca na vratima. Je li ovo uvod u novu katastrofu za ekonomiju i radničku klasu?

 

KP: U doba pandemije EU je opustio stroga pravila evropskog semestra – dozvoljenog zaduživanja, državnog deficita, no Evropska komisija će uskoro od nas tražiti reforme, „stezanje remena”, mjere štednje – sve što bi prema standardnim neoliberalnim ekonomskim politikama trebale biti mjere koje će manje razvijene države navodno dovesti do konvergencije što se do sada nije dešavalo. Već sada naša Vlada najavljuje reformu zdravstvenog sustava, a u tome je središnja uloga daljnje privatizacije zdravstvenog sustava, kako bi se „onima koji si to mogu priuštiti” omogućilo bolju zdravstvenu zaštitu. U proračunu je preko 6 milijardi kuna manje za zdravstvo nego prošle godine, a troškovi su ogromni. 5 milijuna kuna dnevno je otprilike trošak 185 ljudi na respiratorima, tu su testiranja necijepljenih i svi drugi troškovi vezani uz pandemiju, pored već strukturalnih problema – nabavke preskupih lijekova i medicinske opreme od veledrogerija i strukturalno utkanog duga. Kreću izmjene Zakona o radu – koji će po svemu sudeći dalje ugrožavati radnička prava. Ukratko, mi još puno toga imamo za izgubiti – pitanje je koliko će biti revolta i prkosa kada takve „reforme” krenu. Pri tome je jasno da novaca ima – ima za vojsku, crkvu i HDZ-ove „poduzetnike”.

 

Jesu li radnici u Hrvatskoj svjesni eksploatacije u doba svjetske pandemije i kako se nose sa izazovima kapitala u uvjetima specifičnog rada na poslu?

 

KP: Rad se brzo prilagodio specifičnostima pandemije no poslodavci koriste te specifičnosti kako bi rezali radnička prava. Radnici u nas nemaju izbora oni ili pristaju na loše radne uvjete, niske plaće i više rada od prosjeka EU ili emigriraju. U zadnjih 10 godina 17,6% radno sposobnog stanovništva je emigriralo (EU prosjek je 3,3%). Novim zakonom o radu vladajući će pokušati prisiliti one koji ostaju da rade za još manje plaće u još nesigurnijim uvjetima. Tzv. fleksibilni radni uvjeti, poput rada od kuće, uvode se samo kako bi poslodavci imali koristi, prema novom nacrtu Zakona o radu moguće je da poslodavac višestruko mijenja raspored radnog vremena radniku, te da radnik bude 24 sata na raspolaganju poslodavcu – dok, naravno, poslodavac plaća samo sate efektivnnog rada, a jednostavno isključuje radnika iz rada kada mu on ne treba. Takva fleksibilizacija za radnika znači brisanje granice između slobodnog vremena i radnog vremena, dok život zapravo dobiva samo jednu svrhu – služiti poslodavcu. Upravo suprotno Vladinim prijedlozima radnici trebaju tražiti jasniju definiciju i predvidivost radnog vremena, sprečavanje neplaćenog prekovremenog rada i kazne za kršenje Zakona – jer već prema postojećem Zakonu poslodavcima se umjesto prekršaja za niz kršenja Zakona izdaju samo tzv. „upravne mjere” čime je zakon praktički pozvao poslodavce na kršenje Zakona.

 

Čini se da Hrvatska država ima dovoljno novca kada je odlučila da u vrijeme ekonomske krize odvoji više od milijardu eura za nabavku borbenih letjelica, što je ekvivalent godišnje robne razmjene dviju zemalja. Čemu ovakvo naoružavanje u sred pandemije uz neracionalno trošenje narodnog novca?

 

KP: Preko milijardu eura dati za polovne vojne avione u doba najveće epidemije od prvog svjetskog rata može samo Vlada koja smatra da je društvenoj većini dovoljno dobro, da su svi osigurani i da je vrijeme da se bacaju novci. NATO je dao naputak da zemlje članice dosegnu 2% BDP-a izdvajanja za obranu, ali to je tek naputak, kojeg je prihvatilo samo 11 zemalja. Također je Hrvatska dobila packu da previše izdvaja za ljude, a premalo za opremu. Autokolonijalna Vlada kakvu imamo jedva je dočekala poslušati takve prijedloge. Pri tome je jasno da nikakve ratne ugroze iz zraka ne prijete i da je takav izdatak potpuno nepotreban. Naravno kupnja aviona od Francusa je svojevrsna ulaznica, odnosno uvjet podrške Francuza za ulazak Hrvatske u Schengen.

 

 

Plenković nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora zrakoplova, rekao je kako će Hrvatska biti izvoznik sigurnosti i važan čimbenik stabilnosti na jugoistoku Europe, dok se u isto vrijeme naoružava i susjedna Srbija, a u Bosni Dodik prijeti ratom. Koliko se može vjerovati ovakvoj retorici i je li Hrvatska talac politike NATO pakta?

 

KP: Hrvatska kao i Srbija, može izvoziti – samo retoriku, zveckati oružjem igrati ulogu enfant terrible-a na jugoistoku EU. Približavanje Milanovića i Dodika u ocjeni genocida u Srebrenici naličje je autokolonijalnih politika poslušnosti prema centrima EU – ukoliko nismo poslušni možemo biti samo nemogući, politički nekorektni, lansirani u političko onostrano i spremni na sve. Umjesto histerije i poslušnosti naši će krajevi izaći iz mračnog tunela polit-ekonomske realnosti u kojoj se nalazimo – tek kada odbace sve mitove, histerije, strahove i autokolonijalne impulse. Jednom kada smo u svjetskoj geopolitici nešto značili, a ja se nadam da će se takva perspektiva jednom vratiti, tada takve autističke politike nisu bile dominantne. No to je bila perspektiva makar motivirana historijskim materijalizmom – „trezvenim” sagledavanjem životnog položaja svakog pojedinog pojedinca i naših međusobnih odnosa.

 

Prije samo par dana dogodio se blam Ureda predsjednika Milanovića na zahtjev Sigurnosne obavještajne agencije SOA-e. Je li postoji kakva povezanost sa svih onih dešavanja u Bosni i Hercegovini, i koliko hrvatski političari u toj zemlji direktno ili indirektno podupiru politiku dezintegracije BiH od strane Dodika?

 

KP: Dva su scenarija ovog blama. Najvjerojatnije Milanović nije otišao u BiH samo zato jer se je dobio dojave da će biti zvižduka i pogrdnih povika. No poznavajući neke ranije ocjene sigurnosnih službi ne bi me čudio ni drugi scenarij – pretjerane ocjene i izmišljene opasnosti. Naime kada je Papa Ivan Pavao II posjećivao RH u pravilu je zagrebačka policija, prema naputcima takvih institucija zatvarala pripadnike anarhističkih organizacija jer su tiskali pamflete Alfreda Bonnana u kojima je stajalo da papu treba ubiti dresiranom zmijom. Vjerujem da na taj način neki pripadnici takvih organizacija legitimiraju vlastito postojanje i vlastitu besmislenost.

 

Austrijska je vlada napokon odlučila da u potpunosti zabrani održavanje proustaškog skupa u Blajburgu. Može li se očekivati premještanje austrijskog Blajburga u Hrvatskoj?

 

KP: Moguće je to očekivati jer se koketiranje s ustaštvom dobro honorira na izborima – tako da HDZ uvijek igra na dvije pozornice – jednoj za EU u kojoj se ponizno prikazuju kao predvodnici svih polit-ekonomskih reformi koje će Hrvatsku smjestiti i zadržati na periferiji EU – no tu se moraju praviti da su makar nominalno protiv pro-ustaških mitologema. I na drugoj koju organizira „pričuvni sastav” ustašoida u HDZ-u poput Josipa Đakića koji imaju uvježbani program i za rigidnu desnicu. Taj folklor puno je izgubio zabranom Bleiburga. U Zagrebu se praktički u tajnosti još 2013. podignuo križ na Mirogoju s natpisom za ustaše i domobrane koje se naziva „hrvatskom vojskom” i hvali ih se i slavi, te im se poručuje, da su „još uvijek s nama”. Taj križ bi nominalno lijeva vlast u Zagrebu trebala maknuti jer to će vjerojatno postati novi ustaški toponim 2022. godine u doba obilježavanja Bleiburga. No umjesto toga oni ipak igraju na kartu „općeg sviđanja” – pa po potrebi komemoriraju Franju Tuđmana, bez ikakve natuknice o razdoblju tuđmanizma i potrebi da se od tog nasljeđa kriminalne pretvorbe i privatizacije napravi otklon i omogućavaju komemoriranje Tita i Titovog nasljeđa. Sve u tonu „za svakog po nešto”, skupljanja glasova, jer glasovi su najvažniji.

 

 

Minimalna neto plaća za 2022. godinu iznosit će 3.750 kuna, što je povećanje za 10,3 posto, a čime će ujedno minimalna plaća po prvi put biti iznad 50 posto prosječne neto plaće. Je li ovakvo povećanje minimalne plaće bacanje pijesak u očima i onako od krize osiromašenog hrvatskog građanina?

 

KP: Ova manipulacija statistikom koja ističe da je to ogromno povećanje minimalne plaće i da je time minimalna plaća dosegla 60% medijalne, a oko 50% prosječne – je tipičan HDZ-ov spin. Naime, mi se nalazimo u skupini zemalja s najnižim minimalnim plaćama a u nas je ta minimalna plaća zadnjih 10 godina najslabije rasla. Istovremeno je naša prosječna plaća ispod iznosa minimalne plaće koja bi osigurala temeljne mjesečne potrebe radniku i njegovoj/njezinoj obitelji. Najbolje se HDZ-ova manipulacija vidi ako usporedite slovensku minimalnu plaću s našom prosječnom – u Sloveniji je minimalna plaća oko 1000 eura i svake godine raste s rastom troškova života. A troškovi života u Sloveniji i Hrvatskoj nisu tako različiti. Dakle da bi minimalna plaća bila ujedno i dostojanstvena plaća ona bi morala biti puno viša – to se ne može desiti preko noći ali je potrebno zadužiti Državni zavod za statistiku da kvartalno računa minimalne troškove života i da se plaća indeksira uz te troškove, te da se donese strateški plan i projekcija prilagodbe minimalne plaće i dostojanstvene plaće.

 

Svjedoci smo da se radnici na Balkanu sve više tlače od strane, kako domaćih tako i stranih poduzetnika, pogotovo kada je u pitanju agencijski rad, pri čemu nemaju pravo na topli obrok, dodatak za prekovremeni rad i regres za godišnji odmor. Može li se ovakvom trendu zlouporabe truda stati na kraj jednom zauvijek?

 

KP: Agencijski rad treba u svim pravilima izjednačiti sa standardnim oblicima ugovora o radu i svesti ga uistinu samo na nužne poslove koji su sezonski i povremeni – u nas se agencijski rad koristi kako bi se poslodavcima omogućilo da eksploatiraju radnika. Uz to, Hrvatska je zemlja koja u EU zadnjih 10 godina prednjači po nesigurnim oblicima ugovora o radu. Odgovor ministra Aladrovića na takve uvjete rada u Hrvatskoj je novi Zakon o radu koji će, umjesto da nestandardne ugovore o radu reducira ili da uvjete rada na tim ugovorima poboljša – sve standardne ugovore o radu učiniti nesigurnima. Radno vrijeme, mjesto rada, vrijeme rada se sada pod izlikom pandemijskih uvjeta fleksibiliziraju i to tako da radnik više neće znati niti gdje radi, niti koliko niti za koga – sve će postati podložno izmjenama, naravno prema potrebama poslodavca.

 

Za kraj intervjua, vaša prognoza o završetku krize s pandemijom i eventualni koraci koji bi se trebalo poduzeti u suzbijanju after šokova krize koja po svemu sudeći je na samom početku?

 

KP: Neće svim zemljama biti jednako – onima koje i ovako zaostaju nakon pandemije bit će puno teže. Umjesto nabrajanja svih političkih i ekonomskih koraka koje je nužno poduzeti da se izvučemo iz pozicije EU periferije, za što bi trebalo iznijeti čitav program Radničke fronte pozvala bih radnike, nezaposlene i umirovljenike, dakle sve one koji žive od svojeg rada a ne tuđeg rada, da ne dopuste da novi Zakon o radu dokine i onako slaba radnička prava u Hrvatskoj – jer radnička prava su temelj ne samo osobne dobrobiti već i ukupnog ekonomskog usmjerenja. Želimo li se odlučiti za utrku prema dnu – biti slabo plaćena radna snaga na periferiji uz šačicu najbogatijih koje servisiramo – onda smo na pravom putu. No ukoliko želimo to promijeniti prvo što treba napraviti je da se radna snaga pobuni i da ne pristane na takvu „utrku prema dnu”.

 

 

 

Intervju pripremio i uradio Gordan Stošević

“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci