Objavljeno 31. decembra/prosinca 2021. od Il Grido del Popolo©

Dok ovih dana više od 150 000 ruskih vojnika na najvišem nivou vojne mobilnosti, operabilnosti i pripravnosti stacionirano na granici s Ukrajinom čeka zeleno svjetlo za ulazak na ruski povijesni teritorij, ruski parlamentarci apeliraju na Dumu da zatraži od predsjednika Putina da prizna proruske separatističke oblasti na istoku Ukrajine kao neovisne države. I to ne bilo tko, već ruski „komunisti“ na čelu s Genadijem Zjuganovim, koji je prvi deponirao svoj potpis na prijedlog rezolucije 11 zastupnika Dume, gdje se navodi da Rusija treba službeno priznati dvije samoproglašene republike kao neovisne države, po modelu na one u Gruziji, kako bi zaštitila stanovnike od vanjskih prijetnji.

„Državna Duma Rusije obraća se Vama, Vladimiru Vladimiroviču, sa zahtjevom da razmotrite rusko priznanje Narodne Republike Doneck i Narodne Republike Lugansk kao samodostatnih, suverenih i neovisnih država“, navodi se u prijedlogu rezolucije.

Naime, radi se o stanovništvu koje na tim područjima već ima rusko državljanstvo stečeno po ubrzanoj proceduri, gdje je službena valuta rublja, i gdje su sve škole po ruskom kurikulumu. Ovakva potpora ratu ruskih „komunista“ uopće nije iznenađenje, imajući u vidu to da su isti ti „komunisti“ sudjelovali u raspadu Sovjetskog Saveza i otimanju državne imovine, zalažući se za restauraciju kapitalizma u prvoj socijalističkoj zemlji u povijesti čovječanstva. Nekima bi to zvučalo pomalo paradoksalno, međutim, za mnoge samoproglašene antiglobaliste danas (lijeve i desne) to je sasvim normalno. Samo postavlja se pitanje, kako to da politički ideolog i vođa partije u čijoj je ostavštini kao povijesno nasljeđe ugravirana i vojna neutralnost sovjetskog i ruskog naroda kada su u pitanju imperijalistički ratovi (za šta se je zalagao i sam revolucionarni vođa V. I. Lenjin) danas traži od ruskog predsjednika da bude nositelj i provoditelj imperijalističkih ideja.

Ono što je još zabrinjavajuće je to da se u lijevim političkim krugovima stvara pogrešna slika percepcije ovog rata koji traje od 2014. godine, uz političkog narativa da se u Ukrajini vodi nekakav antifašistički oslobodilački i revolucionarni socijalistički rat od strane ruske manjine protiv fašističke vlasti u Kijevu koja tobože predstavlja čitav ukrajinski narod. Međutim, iza ove kvazi dijalektičke i lingvističke igre riječi, stoji sasvim druga pozadina, ona interesa krupnog kapitala. Naravno imajući u vidu geoekonomsko, geopolitičko i geostrateško pozicioniranje ovih mineralima i rudom bogatih regiona na istoku zemlje. Nema tu niti zrna istine o tom navodnom mozaiku socijalističke revolucije naroda ovih regiona čije su separatističke aspiracije isključivo ideja i interesa krupnog kapitala u Moskvi i Kijevu, i ništa drugo. Jednako isto kao što je to bio nedavni slučaj od prije par tjedana u Kazahstanu.

Zato što se već godinama nakon raspada Sovjetskog Saveza vodi neprestana borba ruske, ukrajinske i ostale oligarhije na potegu od Baltika preko Urala pa sve do Vladivostoka, tko će imati monopol i potpunu kontrolu na nezakonito stečenu narodnu imovinu koja je bila plod više decenijske socijalističke izgradnje udruženog rada sovjetskog naroda, dok je nisu oteli lažni socijalisti, birokrati i novopečeni oligarsi pod krinkom Perestrojke i nakon toga tranzicije društva. I dok narod u mitovima slavi svoje heroje sa fronta, poput Aleksandra Zaharčenka, Alekseja Mozgovoja, Alekseja Pavlova – Motorolu, Igora Strelkova – Girkina i ostale, gomilanje preostalog društvenog kapitala u rukama međunarodne oligarhije i kriminalnih kartela ne posustaje. Sve to naravno uz blagoslov klerikalnih institucija i svetih oca čije je stado pored komunističke katarze doživjelo i duhovnu i materijalnu bijedu.

Tako, s jedne strane imamo u pravoslavlju objedinjenje četničke dobrovoljce s prostora poslijeratnog Balkana i ruske ekstremno desne nacionaliste pod zastavama monarhije Romanovih i ondašnjih pravoslavnih crkava, dok s druge strane katolički ekvivalent u vidu ekstremnih skupina iz Ukrajine, Poljske Slovačke, Hrvatske i ostalih europskih zemalja pod zastavama u čijem simbolizmu nerijetko vidimo nasljeđe fašizma i nacizma iz prošlog stoljeća. Te kad na sve njih dodate i privatne plaćeničke vojske poput ruske Wagner i američke Blackwater, onda vam je interesni rat od velikog kalibra i više nego zagarantiran. Pitanje je samo tko će platiti najvišu cijenu.

Međutim, ono što je najsimptomatičnije u svemu ovome je to, što kad god se povijest pojavi u vidu farse, onda se pojavi i u vidu tragedije. Sjetimo se samo njemačkih socijaldemokrata tijekom Prvog svjetskog rata, kada su se postavili na stranu imperijalističkih interesa međunarodnog krupnog kapitala, te na taj način izazvali reakciju u vidu fašizma i nacizma, čiji će uspon paklene ideologije kasnije dovesti do Drugog svjetskog rata. Ipak i danas se nisu stvari puno promijenile od onda, pa tako, osim imperijalističkih zahtjeva ruskih „komunista“, možemo po svjedočiti i potpori koju Moskva dobija od strane njemačkih, talijanskih i španjolskih „komunista“, koji u svemu ovome vide pravo na odcjepljenje ruskog naroda u Ukrajini, ali i agresivnu politiku NATO pakta prema Istoku Europe. Ali njihova kratkovidnost ne seže do interesa krupnog kapitala koji kako znamo nema svoju domovinu, državu i naciju.

Pomalo degutantno i licemjerno s njihove strane. U Italiji imamo taj paradoks da su po pitanju Ukrajine na istoj strani „komunisti“ svih rekreativnih „komunističkih“ partija i krajnja desnica na čelu sa Mateom Salvinijem, čiju je izbornu kampanju od ranije financirala Moskva. Dok se recimo nekadašnja prva dama krajnje ljevičarske njemačke partije Die Linke, Sara Vagenkneht, svojevremeno zalagala za bliske i otvorene odnose sa Putinovim režimom zbog viših nacionalnih interesa, svakako misleći na one njemačkog krupnog kapitala.

Pa čak do toga da nam ovih dana stižu izjave glavnog tajnika Komunističke partije Španjolske (PCE) Enrikea Santijaga, jednog od čelnika ljevičarskog saveza Unidas Podemos, koji je nazvao sukob NATO-a i Rusije „grubom pogreškom“ jer „prijeti miru i strateški je pogrešan“. Čak je i bivši čelnik Podemosa Pablo Iglesijas, inače koalicioni partner u socijalističkoj vladi Pedra Sančeza, je oštro kritizirao i odbacio vojnu prisutnost u Ukrajiini, pozivajući na smanjenje napetosti s Rusijom. Isti onaj licemjerni Pedro koji je obećao svojim glasačima da, čim se domogne vlasti, da će inicirati referendum o izlasku Španjolske iz NATO saveza. Osim toga, španjolska je ljevica upozorila socijalistički dio koalicijske vlade, da je „proamerička bura“ završena prestankom premijerskog mandata Josea Marie Aznara 2004. godine.

Kako god, u ovim turbolentnim vremenima, umjesto da politička ljevica bude umirujući faktor stabilnosti na starom kontinentu, ona, čini se posve rasplamsava ionako složenu bezbjednosnu situaciju. Mnogo puta se to do sada pokazalo, a čini se da je i ovaj put progresivni dio političkog spektra na pogrešnoj strani povijesti. Ljevica je tako postala anahrona, te se u potpunosti delegitimizirala na političkom spektru društvene akcije i političke odgovornosti, izgubivši svako institucionalno obilježje odlučujućeg faktora tijekom važnih povijesnih događaja kakav je potencijalni rat u Ukrajiini, možda najveći nakon Drugog svjetskog rata.

Autor teksta Gordan Stošević