Оbjavljeno 27. maja/svibnja 2019. оd Il Grido del Popolo©
Prije neki dan održani su izbori za Europski Parlament, na kojima su posve čini iscrtane nove konture političkog ambijenta na starom kontinentu, koji sve više podsjeća na tridesete godine prošlog stoljeća. I ne bi bilo to toliko tragično da nije europska ljevica doživjela još jedan uvjerljivi poraz od desnice. Naime, ovi izbori su pokazali, da su lijeve političke snage u Europi totalno delegitimirane, bez ikakvog političkog kredibiliteta, a da desne populističke i krajnje desne uživaju sve veću popularnost. Ovakav splet okolnosti bio je i sasvim nego očekivan, sa obzirom na to kako se europska ljevica obnaša već desetljećima unatrag, bahato, nezrelo i neodgovorno. Postavlja se pitanje, je li potrebna nova ljevica Europi, koja će iznova proći kroz ideološku naobrazbu, ili već postojeća koja će se morati prilagoditi novim uvjetima koje diktira pokretljivost tržišta rada i kapitala, te društvenim promjenama.
Svjedoci smo da socijaldemokrati desetljećima unatrag ne vode odlučnu politiku na polju društvene djelatnosti i političke odgovornosti, koristeći se već poznatom retorikom i praznih floskula o demokraciji, vladavini prava, pravednom društvu, socijalnoj državi, očuvanju zdravog okoliša, itd… itd… No, ono što glasače zanima su konkretne rezultate njihovih političkih zastupnika, pa čak i ako oni budu rezultat populizma, jer ljudi vole ćuti konkretne stvari, poput smanjenja stope nezaposlenosti, povećanja plaća i penzija, zaštite tržišta rada od nelojalne konkurencije, pa čak za mnoge desne ali i lijeve suvereniste, očuvanje državnog i nacionalnog suvereniteta. Nego, pustimo sada socijaldemokrate po strani, što je s krajnjom ljevicom koja je osvojila jedva 5% glasova, s onima koji uporno govore kako ne pristaju ni na kakva odstupanja ispred neoliberalnog kapitala, da „sveto“ drže do svojih ljevičarskih principa po pitanju političke borbe, koja je sve, samo ne odlučna. Otuda nas ne treba ništa čuditi to što neke ciljne skupine, koje su nekada davno pripadali lijevom spektru, danas svoj glas daju liberalnom centru na kojem obitavaju raznorazni liberalni konzervativci, te zelene unije koje bi da provode eko-socijalizam u kapitalističkim uvjetima. Međutim, ovo sve ide u prilog desnici, u čijim redovima sve više učvršćuju svoje pozicije ekstremna desnica i njeni profašistički elementi, kao što je to slučaj u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Grčkoj, Italiji, pa čak i Španjolskoj po primjeru na novi VOX pokret.
Ono što su nam pokazali ovi izbori je zapravo smjer u kojem će se kretati korporativni projekt EU u buduće sa svim svojim otvorenim pitanjima, poput Brexita, migrantske politike, proširenja unije, zaokruženja monetarnog i Schengen sustava, stvaranja vlastite vojske, te odbacivanja politike SAD-a i NATO-a, kao i suradnje s Kinom i Rusijom. Sva ova pitanja su otvorena i tumače se različito od strane političkih sudionika najmoćnijeg ekonomsko – političkog bloka u svijetu. Ovi izbori su također nam pokazali da neoliberalni segment EU projekta postaje sve jači, ako pogledamo tri najmoćnije države Europske unije, Njemačku, Francusku i Veliku Britaniju, gdje su liberali osvojili više mandata nego li Laburisti i Torijevci skupa. Onamo gdje je najveći broj glasova odnio zagovornik Brexita, Nigel Farage, čovjek koji je najglasniji po pitanju istupanja monarhije iz Europske unije, mada se je on osobno odrekao od svog državljanstva uzevši ženino Njemačko državljanstvo, a pritom i dalje koristeći sve povlastice koje njemu pruža sustav „protiv kojeg se bori“.
Ipak, pad popularnosti narodnih i demokršćanskih stranaka se ne može ocijeniti poput onog socijaldemokrati, jer i dalje dobro drže svoja uporišta, primjerice u Njemačkoj, Austriji, ili Španjolskoj, te u Poljskoj i Mađarskoj gdje su uvjerljivo pobijedili. Tu su svakako i oni koji pripadaju liberalno – konzervativnoj desnici poput Nove Demokratije u Grčkoj, gdje je preuzela primat od lijeve populističke Syrize, onda koalicija SDS – SLS u Sloveniji, te Lega Nord ministra Salvinija u Italiji, gdje je pobijedila uvjerljivo svog koalicionog partnera u vlasti, populističkog M5Stelle, te u Portugalu gdje dišu u vrat socijaldemokratima.
No, ono što svakako zabrinjava je pojava krajnje desnice, poput Nacionalnog Fronta, Marine Le Pen u Francuskoj, koji je odnio pobjedu ispred liberala Emanuela Macrona. Onda, tu je njemački AFD, trenutno četvrta po moći politička grupacija u naj mnogoljudnoj državi Europske unije, kao i novi pokret VOX u Španjolskoj, te Fratelli d’Italia u Italiji, koja se puno ne razlikuje od vodeće Lega Nord, ali i belgijska Flamanska Alijansa koja zagovara odvajanje od Belgije. I na kraju, dvije desničarske ekstremne radikalne stranke koje moram spomenuti su grčka neo-Nazi stranka Zlatna Zora i slovačka Kotleba, također neo-Nazi stranka koja zagovara anti-migrantsku politiku, trenutno treći politički subjekt u Slovačkoj.
Generalni zaključak od svega ovoga je, da je desnica uvjerljivo pobijedila ljevicu, ako ne uzmemo u obzir „zelene“ koji koketiraju s krupnim kapitalom i liberale koji po difoltu zastupaju njegove interese, opcije koje su nakon ekstremne desnice ponajviše profitirale na ovim izborima. Najveći gubitnici ipak nisu socijaldemokrati, već „ekstremna“ ljevica, čiji su njeni predstavnici Syriza, Podemos, Diem-25, Die Linke, Razem, Levica, RF, La Sinistra i Partito Comunista doživjeli potpuni debakl. Sve o svemu, politička borba vodi se između zagovarača projekta EU bez granica, čiji se koncept ne veže uz teritorijalnog i nacionalnog entiteta, i nacionalnih i državnih suverenista koji se zalažu za očuvanje vrijednosti koji se vežu uz određeni entitet.
Nekadašnji predsjednik Europske komisije, Romano Prodi, je svojevremeno govorio da je cilj Europske unije uspostavljanje „velesile na starom kontinentu koja će biti ravna Sjedinjenim Američkim Državama“. Dali će do ovoga doći zasad je veliko pitanje, jer će zasigurno Washington pokušati upotrijebiti sva moguća sredstva, kako ne bi dozvolila Europi da postane novi hegemon i prijetnja američkim interesima. Brexit zasad ide tome u prilog, ali i sve glasnije zahtjeve europskih suverenista o decentralizaciji vlasti u Briselu. Kako je Europska unija rođena u starome svijetu vertikalne organizacije i centraliziranog nadzora, zbog udruživanja gospodarskih, društvenih i političkih resursa zemalja članica, te stvaranja „gospodarstva globalnih razmjera“, koja će se moći nadmetati s većim političkim i gospodarskim silama u svijetu, ovakav slijed događaja samo dovodi u pitanje brzinu i intenziteta odvijanja ovog korporativnog projekta, ali ne i cilja i ostvarenja istog. Svoju šansu svakako u ovoj političko – ideološkoj borbi, ali u prvom redu u ekonomskom nadmetanju, vide i ostali veliki igrači poput Kine i Rusije.
Autor teksta Gordan Stošević
