Tue. Nov 29th, 2022

Objavljeno 1. avgusta/kolovoza 2022. od Il Grido Del Popolo©

Sjećam se ne tako davno, bilo je ljeto 2015., 2016. i 2017. To doba prije pandemije, navodno nešto normalnije od ovoga. Iako u smislu eksploatacije ljudskog rada ništa bolje nego sada. Idem u Italiju daleko na zapad, u prelijepi Pijemont (Piemonteis, što označava “podnožje brda” ili “podnožje planina”, gotovo iste veličine kao i Makedonija), kažu jedno od najljepših mjesta na “čizmi”. Drevni ljudi Pijemonta ponosni na svoju kulturu i tradiciju čak međusobno govore starim pijemontskim jezikom (piemontese). Pokušavam svojim skromnim znanjem talijanskog promijeniti tijek rasprave na meni barem malo razumljivom jeziku ali ne uspijevam. Previše je ponosa u tradicionalnog Pijemonca da bi ga na to prisilio, čak i ako ste stranac.

Ljubazni ljudi blistavih lica čiji su nepregledni vinogradi uklesali svoj genetski kod i kolektivno sjećanje kroz povijest. Taj divni miris vinove loze, od čijih plodova generacije i generacije ponosnih Pijemontaca prave Božji eliksir, poznatiji kao vino. Ljepota pretvorena u umjetnost. Vjerujte, nema ništa bolje nego kada od proljeća do jeseni, pa i do početka zime, napravite jednu ekspresnu kaleidoskopiju, kada na snijegu uberete jednu od najzanosnijih sorti grožđa, Nebbiolo. Mada ništa slabije nisu niti ostale sorte kao što su puno poznatije Barbaresco, Barbera, Barollo, Dolcetto, itd, itd… Taj očaravajući miris i okus kasne jeseni i magle koja prima u svoj zagrljaj zlatno lišće prije nego što nevoljko padne na zemlju.

Biti dio tog pijemontskog folklora i krajolika zaista je velika privilegija. Ova kultna tradicija odavno se pretvorila u festival, ali ne u festival vina i vinove loze, nego u festival života. Festival iznimne sreće i radosti svakog Pijemonca. A mnogi će reći da su Talijani od vina napravili kult, totem koji obožavaju. I ako je tako, s pravom. S vremenom su mala naselja poput Barola ili La Morre stekla kultni mondenski status usred plantaža, zbog čega ih svake godine posjećuju stotine tisuća ljudi iz cijelog svijeta. Možda sjeverna Italija nema taj duh i temperament, niti toplinu juga, prekrasne Sardinije, Sicilije ili Kalabrije, ali ima onu široku paletu boja i raznolikost poljoprivrednih kultura, koje cijeli krajolik pretvaraju u svojevrsni zemljani tepih u milijun različitih boja.

Počevši od planinskog Južnog Tirola ili Alto Adige kako ga Talijani nazivaju, preko Giulia Friuli i Veneto, zanosne Toscane i vječno „crvene“ Reggio Emilije, te visokotehnološke Lombardije i idiličnog Pijemonta, pa sve do čarobne Aoste ispod francuskih Alpi i sunčane Ligurije koju miluje Sredozemlje. Boje koje odaju tirolske plantaže jabuka i krušaka, toskanske plantaže masline i vinove loze, lombardijske plantaže riže i „cherry pomodori“, te piemontske plantaže lješnjaka i vinove loze. A ono što je svakako neodvojivi dio te boje su sezonski najamnici koji svojim vrijednim rukama ubiru svaku rekoltu (berbu) voća i povrća po kojoj je Italija prepoznatljiva u svijetu.

Polako, ali sigurno prenosim dijalektiku s profinjenijeg i suptilnijeg, da ne kažem umjetničkog karaktera priče, na pragmatičniji, realističniji, povijesno-materijalistički i egzistencijalniji koji se uklapa u kapitalistički način proizvodnje robe koja je dar prirode. U tom ambijentu kod radničke klase koja je na povijesnom rubu izumiranja jedino se još može detektirati međunarodni karakter njene pripadnosti. Sve ostalo nema nikakvu dijalektičko-materijalističku težinu unutar kapitalističkog ustrojstva svijeta. Igrom slučaja te život i egzistencijalizam donese s periferije u središte kapitalističkog poretka, tamo gdje se svi nadaju da je to obećana zemlja za radnike.

Međutim, radnička klasa nema svoju obećanu zemlju kao što nema niti svoju domovinu. U dijalektici ideja se govori da, ukoliko radnici posjeduju sredstva za proizvodnju, onda će i zemlja koju obrađuju biti njihova podjednako. Dok se u dijalektici povijesti ipak pokazalo da je doista malo radnika imalo tu privilegiju, čak i u vrijeme prve radničke države na svijetu, Sovjetskog Saveza. Pitate se gdje se ovdje uklapam? U ovoj priči jako puno, imajući na umu potrebu istraživanja i proučavanja egzistencijalne prirode današnje (moderne) radničke klase. Klasa koja je od proletarijata de evoluirala u nomadski prekarijat* duboko nesvjesna svoje raspoložive moći.

(*Prekarijat je teška opstojnost na poslu bez predvidljivosti ili sigurnosti, koji utječe na materijalno i psihološko stanje. To je neologizam nastao kombinacijom latinske riječi precarius, što znači nesiguran i završetka -ijat iz pojma proleterijat).

Klasa koja više nije u stanju prepoznati perfidni ugnjetavački odnos prema njoj njezinih izrabljivača. Klasa koja je u odnosu na povijesni tijek klasne borbe postavljena isključivo oportunistički i konformistički. Klasa koja za sebe tvrdi da je glavni pokretač egzistencijalnog postojanja čovječanstva, dok je istovremeno kapital njen glavni odlučujući faktor. Kakav dijalektički oksimoron. Stoga vratimo se na sami početak ove naracije o mom putovanju kroz Pijemont. Razlog je goli život i egzistencijalno pitanje u „nedostatku“ avanturističkog duha i turističkog užitka. Lokacija Alba, prelijepi ultra stari grad, središte talijanskih slatkih delicija na temelju kojih je obitelj Rocher stvorila svoje kapitalističko carstvo. 

Kad se tamo negdje na sjeveru iz Novare, preko Alessandrije i Astija uputite prema Cunea dole na jugu, možete sagledati sve čari zelenih površina velikih plantaža vinove loze, riže i lješnjaka. A na plantažama talijanske male i srednje buržoazije u većini slučajeva se uglavnom čuje govor radnika nama poznatih jezičnih skupina, koje većinom pripadaju ovom mračnom vilajetu zvanom Balkan. Dominantni jezik širom talijanskih plantaža vinove loze je svakako makedonski, ali se ne rijetko mogu ćuti bugarski i rumunjski. Dok u tragovima , na primjer, mogu čuti i slovački, koji sve više potiskuju jezici plemena (ruševine od naroda kako ih je svojevremeno svojedobno Hegel) s Balkanskog poluotoka. 

Egzotični jezici kao što su joruba, svahili i drugi rezervirani su za plantaže maslina, rajčica i riže. Ono što se danas slobodno može nazvati dijalektičkom tragedijom radničke klase je manifestacija posluha. Posluh je duboko ukorijenjena moralno-etička kategorija u redovima radničke klase, do te mjere da je ad actom regulirana talijanskom legislativom, što pak nužno promiče eksploataciju radničkog truda. Nakon što su kapitalisti i politička elita pronašli zajednički jezik kako eksploatirati radničku klasu na tržištu rada i kapitala u Italiji, tada se otvorila mogućnost balkanskim domišljatim „probisvjetima“ da otvore svoje kooperative preko kojih bi kao posrednici ustupili radnu snagu malim i srednjim kapitalistima u Italiji.

Umjesto da talijanska kapitalistička klasa brine o jeftinoj radnoj snazi, ona je sada predala zadatak svojim mapetama da regrutiraju taj potrošni materijal na Balkanu. Oglasi koje, naravno, ne izdaju talijanske državne službe za zapošljavanje, ali se mogu naći na društvenim mrežama ili čuti po kuloarima diljem gradova Istočne Makedonije, obećavaju vam po 6-7€ po satu, naravno bez plaćenog smještaja koji ne rijetko košta isto toliko po noći. Smještaj koji ponekad podsjeća na onaj u poslijeratnim talijanskim filmovima koji govore o radnicima na rižinim poljima. Budite sretni da malu sobicu, koja je nekad bila konjušnica, ne dijelite još s nekim kao u mom slučaju na jednom imanju nadomak idiličnih Guarannea ili Serallunge. 

Uz to, naravno, nemate niti jedan obrok, a često niti vodu. Kava se gotovo u svim slučajevima smatra luksuzom. Uz to, naravno, nemate niti jedan obrok, a često i vodu. Kava se u gotovo svim slučajevima smatra luksuzom. Da tragedija bude još veća, poznato je da ti posrednici kooperativa (svi do jedan porijeklom iz Sjeverne vukojebine Makedonije) od talijanskih kapitalista koji od njih unajmljuju radnu snagu koju tretiraju kao stoku, za tu vrstu „usluge“ im plaćaju po 10-12€ na sat, dok nama ovi daju gotovo duplo manje a ostatak sebi stavljaju u džep. Nije rijedak slučaj da jedan takav posrednik (makro) kupi hacijendu i najnoviji model luksuznog terenca ili ultra sportski automobil za par sezona. A i kako ne bi, kada svake godine preko svoje kooperative dovede 20, 30 ili 50 radnika koje će krvavo iskorištavati talijanski kapitalisti koji ih angažiraju na poslu.

Neki od njih, vođeni instinktom trbuhom za kruhom, riskiraju da budu uhvaćeni s krivotvorenim putnim ispravama, koje uvijek završavaju s deportacijom i zabranom ulaska na par godina. Jer, javna je tajna da su poželjni jedino radnici s bugarskim (EU) dokumentima zarad puno jednostavnije procedure na tržištu rada u Italiji. Tragedija radničke klase u nekoliko činova, kojoj sam i sam jednom svjedočio, kada su karabinjeri spektakularnom filmskom akcijom sa helikopterima upali na plantažu na kojoj sam radio sa ostalim radnicima. Sve su nas uhitili i odveli u lokalnu policijsku postaju na ispitivanje i identifikaciju. Nakon utvrđivanja identiteta, ispostavilo se da je jedan od prisutnih radnika na plantaži imao krivotvorenu putnu ispravu na temelju koje je prijavljen.

Akcija je bila dio masovne državne akcije protiv suzbijanja rada na crno, ali i krivotvorenja radničkih isprava iza kojih stoje makedonski državljani. Afera velikih razmjera o kojoj su danima izvještavali talijanski mediji, a koja je na kraju kulminirala uhićenjem tridesetak osoba koje su optužene po raznim osnovama. Ljudi koje sam vidio mnogo puta u “centrima za novačenje” (lokalnim pubovima) diljem talijanskih pokrajina, uglavnom kriminalne prirode. Kao što je to bio slučaj i s mojim poslodavcem, ako ga mogu tako nazvati, koji me je jednom prilikom i fizički napao kada sam prigovorio o radnom vremenu i pauzi za ručak. Nakon toga je došla policija i napravila zapisnik u kojem sam ja izvukao deblji kraj. 

Bilo je dosta takvih čudnih epizoda tijekom mog proleterskog putovanja po sjevernoj Italiji, koje je gotovo uvijek završavalo lošim ishodom. Stoga idemo dalje… Regija je i ovog puta Pijemont, ali provincija Cuneo. Nadomak Albe nalazi se mali gradić Gallo. Tamo se ja moram sresti s moji starim „prijateljem“ iz studentskih dana koji mi je trebao naći posao na plantažama lješnjake. Dočeka me tip na stanici i kaže idemo sad da ti nađem koji će ti omogućiti da dobro zaradiš. Naravno, nisam mu vjerovao, jer to nisu poslovi od kojih se može pristojno zaraditi, a kamoli tako dobro kako mi on „prodaje priču“. 

Nakon par sati pojavi se mladi čovjek sa ženom, oboje ne više od trideset godina stari. A moj prijatelj mi kaže: „ovo su tvoje gazde, tvoja gazdarica i gazda, njen suprug“. A ja, kako sam dijalektički odgojem, ispalim kao iz topa: „Ja, prijatelju, nisam pas da imam svog gazdu. Samo kućni ljubimci imaju svog vlasnika.“. Prekidam ga prijekornim pogledom čak i u fazi uljudnog pozdrava, jer se nije osvrnuo na jezično značenje te mađarske poslovice u leksikonu stranih riječi. Istog trenutka mu se zahvaljujem na “gostoljubivosti” i krećem prema stanici. Jer ipak je to prevelik ontološki teret za moju malenkost. Tako je propala još jedna moja proleterska odiseja u zemlji starih Rimljana. 

Ne zato što imam slab karakter i loše radne navike, kako mnogi misle, već zato što je moja percepcija eksploatacije ljudskog rada u suprotnosti sa zakonima novih sitnih kapitalista, kojima je ovaj smiješni sustav eksploatacije omogućio sve pogodnosti eksploatacije radničke klase. Priča se svakako tu ne završava. Ipak je Italija zemlja umanjenih radničkih prava i ništa nije bolja od ovdašnjih vukojebina koje pretendiraju da budu države. Jedina razlika je što tamo veliki komercijalni sindikati znaju pozvati radnike na prosvjede, dok su kod nas radnički prosvjedi nepostojeća društvena kategorija.

I tako sam jednog dana krenuo na bogati sjeveroistok Južnog Tirola, kako ga Austrijanci od milja zovu. Pokrajina koju je Hitler dao svom dobrom prijatelju i savezniku Mussoliniju. Na prvi pogled djeluje kao mjesto iz snova gdje sve funkcionira besprijekorno, ali pod uvjetom da svoje prste nisu upleli nasljednici boga Makedona. Ovi tvrdoglavi i nestašni pripadnici plemena uz rijeku Axios, kojoj je Komunistička partija Jugoslavije u Jajcu 1943. godine dodijelila status nacije i priznala pravo državotvornog naroda s vlastitim jezikom. Mjesto kao stvoreno za njihov mentalitet prisvajanja svega tuđeg, pa i rada svojih sugrađana. Dok ovdje dolje u Sjevernoj vukojebini Makedoniji zdušno brane svoj identitet od prokletih imperijalista i kapitalista, ovdje u središtu kapitalizma im ne smeta da u „talu“ s tim kapitalistima zarađuju na račun izrabljivanja radničke klase na koju gledaju s velikim prezirom. 

I kao i uvijek, domišljati antički i tvrdokorni potomci boga Makedona ne bi bili to što jesu ukoliko im to da im to netko nije dopustio. Ovoga puta su to disciplinirani Austrijanci vjerniji više Beču nego li Rimu, koji bi rado svoje račune polagali Austrijskom „dvoru“ nego li Talijanskoj republici. Naime, godinama ustaljena praksa tamo gdje rade prekarni radnici iz Sjeverne vukojebine Makedonije putem posredništva, je da osim rada za minimalnu plaću, svoju plaću dobiju na ruke, osim možda manjeg dijela koji ide na račun zbog pravdanja nadležnim institucijama. Kako se bližio kraj sezone berbe jabuka, postajao sam sve više ljut kad sam saznao da nisam prijavljen na puno radno vrijeme i da će mi većinu plaće isplaćivati ​​na ruke.

Nakon što sam dao otkaz, odmah sam tražio da mi se sav novac prebaci na račun u obližnjoj banci i da ne želim ni centa na ruke. Međutim, austrijski veleposjednik u Italiji to nije htio učiniti, na što sam nazvao direktora lokalne banke u Meranu i rekao mu ako ne inzistira kod veleposjednika na cijelom iznosu, onda ću biti prisiljen nazvati Guardia di finanza provjeriti poslovanje banke s lokalnim kapitalistima. I da ću pozvati sindikate i medije kako bi lokalni kapitalist dobio još veći publicitet kao istaknuti član austrijske zajednice u Italiji. Nakon višesatnog mučnog naprezanja situacija se ipak smirila i slučaj je završio u moju korist, nakon čega sam krenuo na željeznički kolodvor kako bih uhvatio vlak za Bolzano, gdje sam napravio kratki predah prije nego što sam nastavio put prema Trstu. Ono što moram posebno akcentirati je neviđeni stupanj solidarnosti potlačenih s tlačiteljima, te empatije koju prema njihovim izrabljivačima njeguje nesposobna radnička klasa koju karakterizira odsustvo srama kao prvi znak svoje gluposti. Klasični Stokholmski sindrom atrofirane i degenerirane radničke klase koja je na dijalektičkoj razini svoje naobrazbe od prije velike Oktobarske revolucije. Čak mi se i maestralno djelo Elija Petrija, Radnička klasa ide u raj, s velikim Gian Maria Volonté u glavnoj ulozi glumi pomalo pesimistički ogleda danas u kontekstu akcelerirajućeg kapitalizma u nasrtaju. Dokaz da je lobotomirana masa svjetskog prekarijata postala reakcionarni element koji će polako ali sigurno završiti na smetljištu povijesti. Radnička klasa je mrtva, živjela radnička klasa!

Autor teksta Gordan Stosevic