“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci

Istina i laži o kontrarevoluciji u Mađarskoj 1956. godine

Objavljeno 22. oktobra/listopada 2021. od Il Grido del Popolo©

 

U jesen 1956. Mađarska je objavila povlačenje iz Varšavskog pakta, ali su sovjetske trupe napale zemlju i ugušile ustanak. Godine 1968. na pokušaj Čehoslovačke da se distancira od Moskve naišla je invazija na zemlju od strane država članica Varšavskog pakta. Povijesno iskustvo socijalističke izgradnje u Sovjetskom Savezu i narodnim demokracijama Europe potvrdilo je da se tijekom socijalističke izgradnje nastavlja klasna borba, što znači da je moguća kontrarevolucija.

Pokušaji rušenja radničke moći u nizu europskih zemalja (kontrarevolucionarni pokušaj puča u DDR-u 1953. godine, pokušaji kontrarevolucije u Mađarskoj 1956., Čehoslovačkoj 1968. i Poljskoj 1980-81.) nisu bili ništa drugo do napori poražene buržoazije. Pokušaj da buržoaska klasa ovih zemalja ponovno preuzme vlast. Ove napore, kao što ćemo vidjeti u nastavku, snažno je podržao međunarodni imperijalizam na više aspekata.

 

 

Naravno, katalitička uloga imala je dominacija oportunističkih snaga u partijskim i državnim organima u odnosu na pojavu navedenih kontrarevolucionarnih akcija. Ta vodstva ne samo da su oslabila budnost prema aktivnosti imperijalizma i podcijenila zaoštravanje klasne borbe, već su u tom procesu iste stranke postale nositelji kontrarevolucije, čak su vodeći narodne snage u kontrarevoluciju i podržavajući kontrarevolucionarne akcije (npr. Nagy u Mađarskoj, Dubcek u Čehoslovačkoj).

 

 

Sve te kontrarevolucionarne akcije imperijalistička propaganda predstavlja kao ustanak za “demokraciju” i protiv “represije”, dok je njihov tretman od strane Sovjetskog Saveza i drugih socijalističkih zemalja predstavljen kao vojna “invazija”. Ono što piše u školskim udžbenicima je karakteristično i odgovarajuće reference preplavljuju buržoaski tisak kada imamo “godišnjice” događaja. Tumačenje koje događajima daje imperijalistička propaganda prihvaća i oportunizam.

Ali što se zapravo dogodilo? Trebalo bi ispitati kako su se razvijali i organizirali kontrarevolucionarni događaji u Mađarskoj i Čehoslovačkoj. Kontrarevolucionari su organizirali opsežnu potragu koja je bila usmjerena uglavnom protiv članova i kadrova Mađarske stranke radnog naroda. Dana 30. listopada 1956. godine, na primjer, prema Associated Pressu, 130 ljudi u uredima Partije zarobljeno je i obješeno naglavačke ili pretučeno na smrt.

 

 

Od 13. do 16. lipnja 1953. godine vodstvo partijskih ureda na čelu s Mathiasom Rakosijem, glavnim tajnikom RP i premijerom, boravilo je u SSSR-u na poziv sovjetskog vodstva. Nakon ove posjete Politički biro Partije odlučio je da u svoj sastav uključi kadar Partije Imrea Nagya. Dana 2. srpnja za premijera je imenovan Nagy, koji je podržavao građanski višestranački sustav.

 

 

Ovaj razvoj događaja zaoštrio je unutarstranačku borbu. Godine 1955. Nagy je smijenjen sa stranačkih i državnih funkcija i kasnije izbačen iz Partije. U prosincu ’55. stvoren je antikomunistički književni klub “Petofi”. M. Rakosi, generalni sekretar CK Mađarske radničke partije, na plenarnoj sjednici CK u svibnju 1956. godine okarakterizirao je Staljinov stav o zaoštravanje klasne borbe u uvjetima radničke moći kao “pogrešne i štetne.” Dva mjeseca kasnije Rakosi je razriješen dužnosti. Dana 13. listopada 1956. godine Nagy je vraćen i ponovno integriran u partijske redove.

Iz gore navedenog, jasno je da se u partijskom vodstvu vodila intenzivna borba i da je vladala zbrka i pokolebanost u pogledu revolucionarne linije. Čini se i da su unutar Partije postojali različiti trendovi oportunizma, otvorenijeg na čelu s Nagyom i centrističkog Rakosija. Partija ne samo da je pokazala slabost u suočavanju s kontrarevolucijom, već je i pojava oportunizma u njezinim redovima pomogla ovom procesu.

 

 

Kontrarevolucionarni događaji započeli su 23. listopada 1956. godine organizacijom velikih kontrarevolucionarnih demonstracija s pogrešnim parolama poput “socijalizma s mađarskim bojama” i zahtjevima da se Nagy promakne u vodstvo vlade. U isto vrijeme, pokrenut je veliki val terorizma i ubojstava komunista, posebice u Budimpešti. Vodstvo Partije se suočilo sa situacijom proglasivši izvanredno stanje u zemlji, pozivajući na pomoć sovjetske trupe i složilo se da Nagy preuzme dužnost predsjednika vlade.

 

 

Kada je Nagy preuzeo vlast, otvorio je granice s Austrijom i dopustio infiltraciju u zemlju tisućama kontrarevolucionara i agenata, fašističkih i reakcionarnih elemenata koji su napustili zemlju. Opremanje i opskrba kontrarevolucionara obavljalo se zračnim prijevozom od Beča do Budimpešte, uglavnom američkim zrakoplovima.

Ujutro 25. listopada institucije javnog reda, uz pomoć vojnih snaga pokrajine koje nije nagrizla kontrarevolucija, proglasile su strogi policijski sat u Budimpešti kako bi olakšale suzbijanje oružanih kontrarevolucionarnih skupina. Ovu mjeru suspendirao je Nagy koji je nastavio pregovore s kontrarevolucionarima. Istodobno je prijetio Ministarstvu obrane da će, ako napadnu arkadu “Korvin”, gdje su se okupile najvažnije kontrarevolucionarne snage, podnijeti ostavku.

 

 

Istodobno, vlada Nagya je obećavala oružje revolucionarnim radničkim gardama koje su se osnivale u raznim tvrtkama i partijskim uredima, ali ga je dostavljala kontrarevolucionarima. Nagy nije mogao otvoreno istupiti kao neprijatelj socijalizma.

 

 

Kako se navodi u publikaciji Mađarske državne informativne službe: “… Imre Nagy je u svom radijskom priopćenju od 25. listopada napomenuo da su “intervenciju” sovjetskih trupa u borbama zahtijevali vitalni interesi naših socijalista (…) Čak se i Imre Nagy u ovom trenutku nije mogao predstaviti kao ništa drugo doli nepokolebljivi pristaša socijalističke narodne moći, kao prijatelj Sovjetskog Saveza, kao nepomirljivi neprijatelj kontrarevolucionarnih napadača. (…) Da je Imre Nagy 23. listopada otvoreno zauzeo stav protiv Varšavskog pakta i za “neutralnost po modelu Austrije”, o njegovom imenovanju u Predsjedništvo Vlade ne bi moglo biti rasprave.

Deklasifikacija tajnih dokumenata iz arhiva imperijalističkih sila omogućuje nam da imamo “sliku” subverzivne aktivnosti koju su tajne službe međunarodnog imperijalizma provodile na različite načine. Indikativni za ovu aktivnost su sljedeći smjerovi dati u izvješću Vijeća za nacionalnu sigurnost “Politika SAD-a prema sovjetskim “satelitima” u istočnoj Europi” koje je odobrio američki predsjednik Dwight Eisenhower, u srpnju ’56. godine:

 

 

“Kako biste potaknuli uspostavu vlada koje su slobodno izabrane u ‘satelitima’ kao sredstvo dezorganizacije, a ne kao svrha samoj sebi, trebali biste u svakom slučaju biti spremni, prikriveno i pod odgovarajućim vodstvom pomoći nacionaliste na svaki način na koji je moguća neovisnost od sovjetske dominacije i gdje dosljednost SAD-a i ‘slobodnog svijeta’ neće biti ugrožena time.” (Vidi Izvješće Vijeća za nacionalnu sigurnost NSC 5608/1, „Politika SAD-a prema Sovjetskim satelitima u istočnoj Europi”, 18. srpnja 1956.).

 

 

30. listopada sovjetske su se trupe povukle iz zemlje na Nagyjev zahtjev. Potom su kontrarevolucionarne snage nastavile još žešću divljačku ofenzivu. Kontrarevolucionarni terorizam je dominirao na ulicama Budimpešte – ubijani su komunisti i progresivni ljudi. Tisuće partijskih militanata, predsjednika udruženja poljoprivrednika, predsjednika vijeća, a pristaše socijalizma bili su zatvareni u cijeloj zemlji. Nad njima je načinjen pravi pokolj. U političkoj areni ponovno su se pojavili kapitalisti, zemljoposjednici, bankari, prinčevi i grofovi na čelu s Midsentijem. Pojavili su se u parlamentu i za samo dva dana osnovali 28 kontrarevolucionarnih stranaka.

Fašisti i pristaše nacista otvoreno su bili uključeni u kontrarevolucionarne događaje. Dopisnik istočnonjemačkih novina Veli Autsontag napisao je o jednom od kontrarevolucionara: “Prvo što sam na njemu vidio bila je medalja njemačkog željeznog križa”, dok je francuski list France-Soir napisao da su “najreakcionarniji i najfašistički elementi imali vodeću ulogu u događajima”.

 

 

 

Najava vlade Nagya o povlačenju iz Varšavskog pakta i “neutralnosti” zemlje 1. studenog dala je takav zamah kontrarevolucionarima da je čak navela dopisnika Reutersa da napiše: “Od jučer na ulicama Budimpešte, ljudi se love i kolju kao pse, vješaju ih na svjetiljke i balkone. Diljem zemlje postoje scene koje nas podsjećaju na povratak ‘bijelih’ u Mađarsku 1919. godine.”

 

 

O umiješanosti imperijalističkih sila u “mađarski ustanak” svjedoči ono što je britanski dužnosnik izjavio 40 godina kasnije, ne otkrivajući svoj identitet: “Godine 1954. uzimali smo agente s mađarskih granica, koje smo vozili na britansku kontrolu. područje Austrije. Odveli smo ih u planine i dali im vojnu obuku. Zatim, nakon što smo ih uvježbali s eksplozivom i oružjem, vratio sam ih nazad. Obučili smo ih za ustanak”.

Pravda je također napisala u članku: „Zapadne buržoaske novine dovoljno iskreno pišu da je reakcija pripremala mađarske događaje davno i marljivo, kako iznutra, tako i izvana, da se od početka u svemu moglo vidjeti iskusno. Vođa američkih špijuna, Allen Dulles, otvoreno je izjavio da “zna” što će se dogoditi u Mađarskoj.

 

 

Imperijalisti su i tijekom trajanja kontrarevolucije preko radio postaje Slobodna Europa, koju je financirala i vodila američka vlada, pozivali Mađare da “ustanu”. Svojim emisijama pozivali su ih na sabotažu, potporu hranom i opskrbom kontrarevolucionara i potporu njihovim akcijama. Emitirao je da će SAD poslati vojnu pomoć. Radio postaja je, prema onome što je napisao Henry Kissinger, apelirala na Mađare da “ostanu privrženi svojoj revoluciji i da ne prihvate nikakav kompromis. I da “borci za slobodu”, ne vješaju oružje na zid!”.

 

 

Planove SAD-a otkriva i preporuka Johna Dullesa na sastanku Vijeća za nacionalnu sigurnost 31. listopada 1956. godine u vezi s američkom politikom u Mađarskoj i Poljskoj, dok je kontrarevolucija bila u tijeku. O Mađarskoj je rekao: “(…) 22. Neposredna humanitarna pomoć za mađarski narod. (…) 23. Ako vlada dođe na vlast barem jednako neovisna iu Poljskoj: a. Da bude spremna pružiti (…) ekonomska i tehnička pomoć u razumnim količinama, dovoljnim da Mađarima daju alternativno rješenje za potpunu ovisnost od Moskve. (…) d. Poduzeti odgovarajuće korake za preorijentaciju mađarske trgovine na Zapad.

Kao što je spomenuto, koherentni komunisti, radnici i seljaci formirali su revolucionarne straže i pokušali se suprotstaviti kontrarevolucionarnim skupinama. No, samo su se na nekim područjima uspjeli naoružati i pobijediti teror. Konačno, 3. studenog, kadrovi Partije u gradu Szolnoku osnovali su Revolucionarnu radničko-seljačku vladu koja je pozvala Sovjetski Savez da pomogne u suzbijanju kontrarevolucije. SSSR je odgovorio na zahtjev, ispunjavajući svoju internacionalističku dužnost, a 4. studenog mađarski komunisti i vodeći radnici uz pomoć Crvene armije nadjačali su kontrarevolucionarne snage.

 

 

 

 

* Izvadci iz publikacije Komunističke omladine Grčke (KNE) “Istina i laž o socijalizmu” (Synchroni Epohi 2012) u vezi s kontrarevolucionarnim događajima koji su se dogodili u Mađarskoj 1956. godine.

“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci