Thu. Mar 23rd, 2023

Objavljeno 10. juna/lipnja 2022. od Il Grido del Popolo©️

Izvorno objavljeno na platformi Novi Plamen https://www.noviplamen.net/glavna/ima-li-kapitalizam-alternativu-tko-to-nije-razumio-komunizam/

Tko to nije razumio komunizam? 

Gotovo svaki dan na lijevom spektru društvenog djelovanja i političke odgovornosti govori se o tome kako se kapitalizam nužno mora transformirati za dobrobit čovječanstva. Međutim, postavlja se pitanje ima li on danas zapravo alternativu i što je to što bi ga moglo zamijeniti? “Komunizam je najvelikodušniji prijedlog koji je čovječanstvo ikada dalo”, rekla je Sofia Manzano, kandidatkinja brazilske komunističke partije (PCB) za predsjedničke izbore u listopadu, u intervjuu za novine Brasil de Fato ranije ovog mjeseca. Govoreći o stogodišnjici PCB-a, koja se obilježavala 25. ožujka, i aktualnoj borbi brazilskih komunista, Manzano je istaknula da se „Komunistička partija pojavila kao potreba radničke klase da se organizira po uzoru na Veliku listopadsku socijalističku revoluciju iz 1917.” Da, komunizam je ono stanje svijesti koje bi moglo spasiti ljudsku civilizaciju od propasti. Ali je li ono sposobno prihvatiti ovo dobro bez evolucije svijesti samo kroz revoluciju? Povijest je najveći pokazatelj, ujedno i najveći negator ideje komunizma koja se na Zemlji može ostvariti revolucijom. Gotovo svi pokušaji kroz povijest završili su neslavno. Čak i onda kada je ruski seljak i podanik srpom i vilama oborio carizam u zemlji.

A komunizam je najvelikodušniji prijedlog koji je čovječanstvo ikad dalo, ali ga zauzvrat nije prihvatilo zbog nedostatka svijesti o njegovoj suštini. Masovna proizvodnja, a zatim masovna potrošnja i konzumerizam, imali su dubok utjecaj na logiku kapitalizma više od tri stoljeća kao superiornog modela održivosti ljudske civilizacije na Zemlji. Taj okrutni model iskorištavanja dvaju najvećih resursa na planeti, prirode i čovjeka. Model koji u svojoj egzistencijalnoj jezgri sadrži najperfidniji oblik iskorištavanja prirode i izrabljivanje ljudske vrste. Uz to se on može replicirati i egzistirati u različitim varijacijama kako bi se održao kao funkcionalni sustav koji više dolikuje živom biću sposoban za razmišljanje i stvaranje, a ne kao mrtvo slovo na papiru koje zastupa interese određene ideologije.

Ova njegova prilagodba može se tumačiti samo kao izostanak ubrzanja svijesti unutar ljudske civilizacije, koja u svom evolucijskom procesu još nije dosegla svoj stupanj postojanja na Zemlji gdje će moći implementirati komunizam. Komunizam kao utopijski svijet blagostanja na Zemlji, koji jedino može uspostaviti jednakost među ljudima.

Tehnokratski korporativizam i mentalitet roja

Ono o čemu danas govore liberalni ljevičari je potpuna dijalektička proturječnost imajući u vidu kapitalističku sposobnost preobrazbe dominantnog sustava, ne kao ideologiju, već kao samoodrživi sustav koji se samo tehnološki nadograđuje, a kapital i dalje ostaje njegova nepromjenjiva matematička konstanta. To je zapravo ono što danas ne vide zagovaratelji humanog, zelenog ili svakojakog kapitalizma koji će poprimiti ljudski oblik. Govoreći da je kapitalistička dominantna ekonomija po svojoj prirodi militaristička i da se mora pacifizirati, što je u najmanju ruku oportuno te kako je gospodarski razvoj koji je donijela neoliberalna globalizacija od početka novog tisućljeća isključivo orijentiran na militaristički izbor razvoja globalnog tržišta oružja i ekonomije ratovanja, a ne na ekološku rekonverziju koja zahtijeva hitnu sanaciju ekoloških kriza diljem svijeta, ili na temelju promišljanja cjelokupnog svjetskog gospodarstva. Stoga, niti jedna neoliberalna ideja koja danas pokušava relativizirati kapitalizam, a u bliskoj budućnosti i humanizirati ga, ne može se uzeti za ozbiljno. Ali što činiti dalje?

To je pitanje koje ćemo sve češće postavljati u nadolazećoj četvrtoj industrijskoj revoluciji, koju će obilježiti tehnotronska era i transhumanizam kao dvije njene glavne komponente. A vrhunac svemu tome će biti tehnološki singularitet koji će postaviti pitanje egzistencije ljudske vrste. Točka u kojoj tehnološki rast postaje nekontroliran i nepovratan, rezultirajući nezamislivim promjenama ljudske civilizacije. Točnije, tehnološka singularnost je hipotetička točka u budućnosti u kojoj tehnološki razvoj civilizacije dobija sve veću akceleraciju (ubrzanje) u sve kraćim vremenskim intervalima i teži beskonačnosti u obliku eksponencijalne funkcije. Povijesno-materijalistički stadij koji se može dokazati matematičkom formulom. No, kako će na ovo odgovoriti čovječanstvo? Brzezinsky u svojoj knjizi Tehnotronska era kaže, između ostalog, “da se naše društvo sada nalazi u informatičkoj revoluciji koja se temelji na na fokusu zabave, spektaklima za gledatelje (zasićeni televizijski prijenos sportskih događaja) koji predstavlja opijat za sve besmislenije mase“. Krajnje distopijski scenarij kroz koji kapitalizam ulazi u sljedeću postindustrijsku fazu kruha i igara, gdje će kruha biti sve manje, a sve više igara (industrija zabave).

Tehnokratsko razdoblje kao nastavak deindustrijalizacije i post demokratskog društva 

Transhumanizam kao jedna od faza postkapitalističkog ustrojstva svijeta može se opisati kao slojeviti projekat, koji putem tri historijska smjera – postindustrijsko društvo, post demokratsko društvo i korporativni fašizam (krajnji stadij kapitalizma koju drug Lenjin nije mogao predvidjeti prije sto godina) – želi postići potpunu tehnokraciju svijeta. Glavni cilj je stvoriti kontrolu i dehumanizaciju, odnosno rođenje trans čovjeka koji će biti biotehnološki organizam, što se doslovno može prevesti kao genetsko reprogramiranje čovjeka. I onda se svaki samoprozvani ljevičar nedvojbeno mora zapitati što misli pod pojmom “radnička klasa” kada govori o nadolazećoj revoluciji. S obzirom da je pojam proletarijata od prije sto pedeset godina odavno dijalektički zastario. Današnji prekarni (obespravljeni) radnik, zadovoljan svojim svakodnevnim životnim potrebama, nije u stanju prepoznati samu prirodu eksploatatorskog sustava kapitalizma. I ne samo to, nije ni spreman napustiti svoju udobnu zonu zabave u zamjenu za svijet bez eksploatacije.

Kapitalizam je u svojoj višestoljetnoj transformaciji prepoznao nužnost amortiziranja i na koncu potiskivanja nezadovoljstva i revolta radničke klase, do te mjere pasivizacije da je ona u potpunosti izgubila svoju bit. I ne samo to, već partija (Komunistička partija) koja je trebala čuvati leđa radničkoj klasi, dajući joj ideološku naobrazbu i upute za borbu, će napustiti Marxovu misao prije nego što će se dezintegrirati u buržoasku partiju. Tada će se “skrbništvo” nad tako nezaštićenom radničkom klasom prepustiti buržoaskim strankama, čija će glavna zadaća biti suzbijanje klasne borbe. Iako se mnogi marksistički teoretičari i mislioci poput Henrija Lefebvrea se ne slažu s potiskivanjem klasne borbe. On u svom kapitalnom djelu Misao postala svijetom – Treba li napustiti Marxa? piše:

“Tehnokratska teza da će znanje i funkcionalizam potisnuti klasnu borbu pokazuje se sve više i više utopijska.” Klasna borba se transformira, napustila je usko grlo jer se i ‘delokalizira’. Klasna borba nije nestala, postala je generalizirana, preko radničkih organizacija, kroz znanje, preko države u svijet. Kako možemo razumjeti promjene u proizvodnom procesu i podjelu rada bez spominjanja Marxa?“ [1]

Oportunizam kao društveno-politička norma siromašnih radnika

No, je li Lefebvre ovdje svjesno proturječi povjesnom kontekstu u kojem se radnička klasa nalazi, s obzirom da je djelo pisao između prosinca 1978. i prosinca 1979. godine, u vrijeme kad je većina komunističkih partija u svijetu napustila Marxovu misao i time okrenule leđa radničkoj klasi? O tome svjedoče sve velike komunističke partije koje su nekada bile jedini oslonac radničke klase u borbi protiv svojih izrabljivača i tlačitelja, protiv vladajuće klase i buržoazije. Klasa, sama po sebi, na koju društvo želi zaboraviti u potpunosti, ili je već zaboravilo. S druge strane, jedan od glavnih britanskih ljevičarskih autoriteta, poznati povjesničar Eric J. Hobsbawm, u svom grandioznom djelu Doba revolucije kaže „kako su se siromašnima otvarale tri prilike na stazi buržoaskog društva, kad ih više nije štitilo tradicionalno društvo: mogli su pokušati postati buržuji, pomiriti se s propadanjem, ili se pak pobuniti“. Jedina alternativa bijegu ili porazu radničke klase je pobuna. U ono doba situacija radne sirotinje, osobito industrijskog proletarijata koji je bio njezino jezgro, bila je takva da je pobuna bila ne samo moguća, već i neizbježna. 

Da, u to je vrijeme to bila povijesna nužnost. Dužnost je proletarijata bila da se pobuni, iako su se “bogati prema siromašnima ponašali milosrdno, a siromašni su živjeli jednostavno zato što su u ono vrijeme niži slojevi trebali manje za hranu, odjeću i druge potrepštine nego danas”. Nisu tražili puno. Imamo slučaj da očajni šleski tkalac, jedan od onih koji su se uzalud pobunili protiv svoje sudbine 1844., kaže: 

U naše vrijeme ljudi su izmislili izvanredne vještine kako bi oslabili i potkopali tuđe živote. Nažalost, nitko ne misli na sedmu zapovijed koja zapovijeda i zabranjuje: ne kradi. Nitko se ne obazire na Lutherov komentar te zapovijedi koji kaže: Ljubit ćemo i bojati se Boga tako što nećemo uzeti imanje i novac svog susjeda, niti ih stjecati lažnom robom i trgovinom, nego pomažući mu da očuva i poveća svoje blagostanje i imovinu.“

On je govorio u ime svih koji su se našli u bezdanu u koji su ih gurnule sile pakla. [2]

Nova kapitalistička paradigma i još naprednija faza akceleracije kapitalizma 

No, može li oportunistička radnička klasa danas manifestirati bilo kakav otpor nemoralnim ponudama buržoazije i buržoaskog društva, a da ova druga nije sposobna artikulirati takav otpor i ugušiti ga svojim represivnim aparatom nakon gubitka demokracije? Naravno da dâ, ali ne u situaciji kada je radnička klasna svijest svedena na predrevolucionarno doba, kada je radničkoj klasi bila nužna političko-ideološka naobrazba, pojačana agitacija putem partijskih novina koja će je držati budnom, te kao posebna klasa. Klasa sama po sebi, moćna radnička klasa ili svjetski proletarijat koji se može odlučno suprotstaviti vladajućoj buržoaskoj klasi poslodavaca i kapitalista. Buržoaska klasa će, iznova i iznova, potiskivati svaki mogući revolt nižih slojeva kapitalističkog društva, dajući im samo mrvice od onoga što ona zaradi na njihov račun. Pitate se kako? Tehničkim inovacijama, osmišljavanjem novih područja djelovanja, rekonstrukcijom urbanog prostora, promicanjem industrije kulture i zabave, industrije slobodnog vremena (turizma), zatim ulaganjem u energetski sektor obnovljivih izvora energije, telekomunikacijski sektor, informacijsku industriju ili kako se danas popularno naziva, rad na daljinu, te pomoću svega onoga što danas akceleracijski kapitalizam uzima pod svojim okriljem.

Ekonomska kriza koja nam prijeti nakon globalne pandemije i rata u Ukrajini u mnogo čemu će promijeniti svijet koji dosad poznajemo. Oni će strukturno promijeniti ekonomiju koja se do sada temeljila isključivo na hiperprodukciji proizvodnje materijalnih stvari. Mnogi sektori izravnih usluga zauvijek će otići u povijest, a na njihovo mjesto doći će sektori temeljeni na društvenoj (čitaj bez kontakta) udaljenosti, novi virtualni svijet prodaje usluga. Stoga se u sektorima poput trgovine, koje su već pod žestokim pritiskom Internet (online) konkurencije, može se pokazati kako je privremena obustava rada krajnja i nepovratna. To možda neće utjecati na velike opskrbne lance poput Wallmarta ili Starbucksa, ali zato su sve male i srednje uslužne tvrtke osuđene na propast. Dodajte svemu tome kombinaciju niskog rasta produktivnosti zbog smanjenja radne snage kao posljedica pada proizvodnje, što zauzvrat rezultira padom globalne potrošnje, te nedostatak privatnih ulaganja zbog rastuće neizvjesnosti i rizika bankrota, te manju sklonost trošenju. novca i veće uštede nakon pandemije i rata u Ukrajini koji prijeti da postane globalan, tada dobivamo postkriznu financijsku arhitekturu sličnu onoj iz vremena prije Bretton Woodsa.

S jedne strane, šteta u globalnoj međunarodnoj trgovini i financijama bit će velika, trajna i nepovratna, što će, nažalost, najviše osjetiti radnička klasa. S druge strane, kriza će ubrzati daljnju digitalizaciju i automatizaciju rada, novi trend koji će smanjiti nisko i srednje kvalificirane poslove, povećati visoko plaćena radna mjesta u narednim desetljećima i doprinijeti stagnaciji niskih i srednjih plaća te rastuću nejednakost prihoda. Dok mnoge usluge s osobnim ulaganjem u pružanje usluga, s manje kvalificiranom radnom snagom i niskim plaćama, pružanje nekonkurentnih usluga neće uspjeti i nikada se neće vratiti na globalno tržište nakon ove najveće krize do sada. Digitalizacija prostora u mnogome će preuzeti rad mnogih dosadašnjih posrednika i organizatora, pa će tako zauzeti svoje mjesto u području putovanja i turizma, te industrije zabave i zabave, pa čak i u obrazovanju i zdravstvu. Mnogi radnici koji su nekad radili u sektorima koji danas zahtijevaju veću akceleraciju zbog konkurentnosti, će trajno izgubiti njihova radna mjesta ukoliko se ne prekvalificiraju za nove trendove koje diktiraju tržište rada i kapitala. No, pitanje koje lebdi u zraku svakako je što je to dovelo do prestanka globalne ekonomije, prestanka proizvodnje i prestanka rada u cijelom kapitalističkom svijetu. [3]

Zaboravite na urušavanje kapitalizma, on će postati još snažniji 

Pitate se kako će kapitalizam nadživjeti sam sebe i izaći još jači nakon najveće globalne krize u povijesti koja slijedi, uzrokovane nestašicom hrane i glađu? Odgovor je jednostavan, zaustavljanjem postojeće globalne ekonomije, drastičnim smanjenjem radne snage i stvaranjem viška radne snage na tržištu rada, što bi drastično smanjilo cijenu rada zbog enormno povećane konkurencije i konačno stvorilo potpuni monopol na znanosti i ubrzanje tehničko-tehnološkog razvoja multinacionalnim kapitalom, što bi potpuno uništilo obrtnička zanimanja i obrte. Što će se tada dogoditi s njihovim naporima? Odgovor na ovo pitanje može se pronaći u Prilogu ka kritike političke ekonomije, gdje Marx govori o apstraktnom naporu, kojeg označava kao napor sans phrase. On pravi usporedbu sa konkretnim naporom, po pitanju stvaranja uporabne vrijednosti koja se javlja u vidu proturječnosti, jer konkretni napor za razliku od apstraktnog stvara točno opredijeljenu vrijednost. Tako će se zatvoriti milijuni radnih mjesta, milijuni radnika, obrtnika i malih poduzetnika i njihovih obitelji naći će se na rubu propasti i suočiti se s najvećom katastrofom do sada. 

Ono što još moram potencirati su dvije važne premise, koje se moraju smatrati postulatima da bi smo napredovali u tehničkim analizama, a one su; da je izvor vrijednosti rad, a želja za profitom neograničena. Pokretačka snaga kapitalističke aktivnosti je želja za profitom i to prisiljava svakog pojedinog kapitalista da se bori na dva fronta; prvi, protiv radnika u proizvodnji i stvaranja viška kapitala, i drugi, protiv drugih kapitalista za osvajanje tržišnih udjela. Organski sustav kapitala daje omjer konstantnog kapitala na varijabilni kapital, prvi koji se odnosi na tehnologiju, a drugi na radnu snagu. Tehnologija omogućava kapitalisti da smanji troškove po jedinici, povećavajući tako svoju produktivnost, što je glavno oružje konkurencije. Drugim riječima, veća produktivnost omogućava kapitalisti da spusti svoju cijenu i tako proširi svoj tržišni udio. Očito je da što kapitalisti danas više ovise o tehnologiji kao načinu proizvodnje, to je veći organski sustav kapitala koji dovodi do otpuštanja jednog dijela radne snage.

Međutim, profitna stopa je pod pritiskom tri važna čimbenika: prvo, kada kapitalist pokuša povećati razinu svoje proizvodnje, morat će se suočiti s višim fiksnim troškovima povezanim s istom tehnologijom, kao što su veći troškovi amortizacije i više pomoćnih materijala kao što su energija, goriva, struja, održavanje… Drugi čimbenik tog pritiska odnosi se na ponašanje konkurenata, koji će usvojiti istu tehnološku razinu kako bi povećali svoju produktivnost, što će u konačnici dovesti do povećanja cijena. I posljednji treći faktor pritiska, koji dolazi od sve većeg broja nezaposlenih radnika, što smanjuje efektivnu potražnju. Ukupni rezultat je pad profitne stope. Osnovni problem kapitalizma je akumulacija kapitala, tj. kriza hiperprodukcije i suficit robe. Ljudi sve više prestaju kupovati u gotovini, jer se danas sve daje na kredit, pa i onaj beskamatni, samo da bi se pospješila potrošnja. No, sva su ova kreditiranja (čitaj posudbe) iscrpljena, jer su ljudi pokupovali gotovo sve što se moglo kupiti, čak i ono što im nije bilo preko potrebno, a to je dio konzumerizma i masovne potrošnje. 

Dakle, na trenutak se vraćamo onome što je davno izrekao Marcuse, a to je, da eventualna „revolucija“ na Zapadu neće biti materijalno motivirana, jer su sve materijalne ljudske potrebe već zadovoljene, štoviše, stvorene su nove, umjetne, ali bi revolucija svoj izvor tražila u duhovnoj bijedi koja sve više raste. No, može li duhovna bijeda ovog čovječanstva obuzdati potrošački mentalitet ljudske rase i potrebu za materijalnim? Sigurno da ne! Hiperprodukcija proizvodnje to samo potvrđuje, unatoč činjenici da je kriza hiperprodukcije jedan od glavnih problema daljnjeg funkcioniranja kapitalizma, jer se samo hiperprodukcijom stvara višak kapitala koji uvijek po pravilu ide kapitalistima, a ne onima koji ga stvaraju, radnicima. Jer sva ekonomska vrijednost je proizvod ljudskog rada. Ovakva kriza kapitala ali sigurno doseže kritičnu crvenu liniju, nakon čega bi se trebala zaustaviti na status quo i ponovno pokrenuti. Pitate se zašto? Zato što pored ovoga, novac je glavni pokretač i uvjet svih trgovinskih usluga ako se daju na kredit, jer kako je davno rekao čuveni američki investitor, J. P. Morgan: „Zlato je jedini novac, dok je sve ostalo samo kredit“. Jer isti taj novac se može iz pozicije stimulansa pretvori u drogu ako se nekontrolirano distribuira i ako ga ima previše u u opticaju, što je glavni cilj potrošnje. [4]

Digitalizacija prostora (futuristički trodimenzionalni Internet – metaverzum) kao dio velike industrije zabave, odnosno zajednički virtualni prostor određene zajednice u svrhu primjene proširene stvarnosti

Posljednjih godina digitalizacija je postala sve sofisticiranija i složenija, osobito s pojavom umjetne inteligencije. Aplikacije su posvuda i za svakoga: pronalaženje srodnih duša, planiranje putovanja, bankarstvo, praćenje zdravlja i kondicije… Mnogi od njih čine život lakšim– sve je tu, lako dostupno – i potencijalno učinkovitijim i profitabilnijim za poslovanje. Postoje aplikacije za osiguranje automobila koje analiziraju kvarove vozila i procjenjuju štete, u mnogim slučajevima bez potrebe za procjeniteljima; razvijene su bolničke aplikacije za provjeru stanja pacijenata, što smanjuje pritisak na liječnike i medicinske sestre oko obilaska pacijenata. Sve to ima smisla, ali postoje barem dvije opasnosti: dehumanizacija i gubitak privatnosti, kao i sigurnost podataka i “kontroliranost”. Potonje je vrlo uznemirilo neke aktiviste digitalne industrije, poput bivšeg zaposlenika Googlea Tristana, koji se pojavljuje u dokumentarcu The Social Dilemma (Društvena dilema) iz 2020. godine. 

Ovaj film pokazuje kako algoritmi, koji se koriste za maksimiziranje prodaje i širenje tržišta, zapravo mogu promijeniti i kontrolirati način na koji ljudi razmišljaju. Ljudi koji provode puno vremena na internetu lako se kogu uvući u “eho-komore”* i “mjehuriće” gdje dobivaju samo informacije koje im se sviđaju i s kojima se slažu, pa na kraju misle da je način na koji oni vide svijet jedini način. To posljedično može dovesti do polarizacije i potencijalno nasilja nad onima koji se usude razmišljati drukčije. Druga opasnost je kada vlade imaju kontrolu nad ovom tehnologijom i koriste je za kontrolu svojih građana, što se već počelo događati u Kini, gdje je fenomen “socijalnog kredita” testiran u više područja. Ako se ne prilagodite vaši socijalni kreditni bodovi će se smanjiti i bit će vam teško dobiti posao, a mogli biste postati socijalno isključeni (usput, nešto drugo što se događa u Forsterovoj priči). Kao i sa svim tehnologijama, problem nije u samoj tehnologiji, već u načinu na koji je ljudi koriste. Kao i u današnjem vremenu, “novac vlada” i nedostaje mu morala. [5]

Zašto danas niti jedna matematička formula ne može ponuditi alternativu kapitalizma? 

Općenito, kapitalizam će u slijedećih nekoliko desetljeća dobiti još veću moć, koncentracija kapitala ići će još dalje do najviših slojeva društva, a razlike između bogatih i siromašnih će se udvostručiti ili utrostručiti. Akceleracijski kapitalizam ući će u svoju napredniju fazu, koja bi za nekoliko desetljeća trebala rezultirati evolucijom svijesti kod ljudi koji će ga nadživjeti, umjesto sa revolucijom koja bi svojim izraženim nasiljem navodno trebala urušiti postojeći kapitalistički sustav i postaviti njegovu alternativu. Kojom revolucijom? Onom koja će ponovno uspostaviti prelazni socijalizam koji će nas opet odvesti u komunizam? Ne budite smiješni. Društvena utopija koja nikada nije bila prisutna na Zemlji u povijesti čovječanstva. Stanje svijesti koje moderni homo sapiens još nije dosegao i neće još dugo. I koliko god nas lijevi liberali ili marksistički dogmatici danas uvjeravali da se povijest ciklično ponavlja, to se jednostavno neće dogoditi. 

Ljudski rad će biti zamijenjen umjetnom inteligencijom do kraja 2050. godine a možda i ranije, dok će fizička radnička klasa izgubiti svoju bit kao pokretački organizam i organski sustav kapitala. Koji će na svom putu prema krajnjoj dezintegraciji temeljiti svoju vrijednost na virtualnosti, kao što su financijski kripto svijet ili uslužne djelatnosti putem digitalnih aplikacija u syber prostoru. I da, ovo nije moja projekcija stvarnosti distopijskog svijeta koji nas očekuje u bliskoj budućnosti, već stvarnost u kojoj trenutno živimo a koju ne vidimo, ili ne želimo vidjeti. Stvarnost koju možemo analizirati jedino pomoću povijesnog i dijalektičkog materijalizma. I kako Marx kaže: „Povijest svih dosadašnjih društava jeste povijest klasnih borbi“. Pitanje je samo zašto je i kako jedna klasa u nestanku izgubila interes za borbu? Na vama je da prosudite sami!

*Eho-komora metaforičan je opis grupiranja istomišljenika u zatvorene krugove u kojima se ne čuje ništa više ili ništa drugačije do vlastitog glasa ili mišljenja.

[1] Misao postala svijetom – Treba li napustiti Marxa?, Henry Lefebvre, 1978.

[2] Doba revolucije, Eric J. Hobsbawm, 1987.

[3] Je li Marx bio u pravu?, Gordan Stošević, 2020.

[4] Je li Marx bio u pravu?, Gordan Stošević, 2020.

[5] Digitalisation of society, Julian Scott, 2022

Autor teksta Gordan Stošević