Objavljeno 27. decembra/prosinca 2023. od Il Grido del Popolo©️
Je li demokraciji o kojoj se kao o stupu društva govori još od Aristotela naovamo došlo kraj?
Posve čini se da jest, imajući u vidu sve političke tendencije zadnjih par desetljeća nakon pada socijalističkog poretka u Istočnom bloku i završetka Hladnog rata. Politički šokovi danas izgledaju puno zastrašujuće nego li sami ratovi koji se vode. Izborne kampanje su žešće nego ikada, imajući u vidu globaliziranog svijeta informiranja. Protok informacija danas omogućuje nam da bolje sagledamo u kom se pravcu kreće svijet, a s time i donosimo zaključke je li on zapravo u najvećoj krizi do sada. Kažu da je izlazak na neposrednim izborima najviši oblik demokracije. Onda kada ljudi uzimaju sudbinu u svoje ruke.
Međutim, da i baš nije tako potvrdila je sama povijest u više navrata, kada je čovječanstvo bilo na rubu propasti. Godina koja nam slijedi će biti upravo takva, godina u kojoj će se kao nikada do sada odlučivati o sudbini ljudske civilizacije. Na biralištima širom naše planete će izaći ni manje ni više skoro četiri milijarde ljudi, što je gotovo polovina stanovništva na Zemlji. Od Sjedinjenih Američkih Država, Meksika i Venecuele, preko Južnoafričke republike, Indonezije, Bangladeša, Pakistana i Indije, pa sve do Rusije, Europske unije i njenih članica te onih izvan nje. Oči svjetske javnosti su najviše uprte ka SAD-u gdje je ovih dana Vrhovni sud u državi Colorado donio odluku prema rijetko korištenoj odredbi Ustava SAD–a, s kojom bivšeg predsjednika čini prvim predsjedničkim kandidatom u povijesti SAD–a nepodobnim za Bijelu kuću.
Odluku koju mogu slijediti i ostale savezne države, što je malo vjerojatno. S time se bivši predsjednik Trump ne može pojaviti na glasačkom listiću u državi Colorado na predstojećim izborima 5. studenog iduće godine. Kako se navodi, zbog njegove uloge u napadu njegovih pristaša na američki Capitol 6. siječnja 2021. godine. Ovu presudu za koju je glasalo četiri od sedam sudija Vrhovnog suda savezne države Colorado, vjerojatno će preuzeti i Vrhovni sud SAD-a. Postavlja se pitanje je li Trump može nadvladati sve opstrukcije koje mu pripremaju Demokrati, ali i oni u kampusu Republikanaca koji njega ne vide u trci za Ovalnu sobu? Čini se da jest, bar tako pokazuje javno mnijenje u SAD-u, pogotovo u onim sredinama gdje se srčano brane vrijednosti bijele Amerike i amerikanizma.
Paradoksalno je to što njegovu kandidaturu podupire jedan veliki dio pripadnika Afroamerikanaca i manji dio Hispanske zajednice čijim sunarodnjacima iz Meksika i čitave Latinske Amerike on priprema zid uz čitavu granicu s Meksikom. Kampanja još nije ni počela a možemo zabilježiti Trumpove nastupe koji odišu velikom žestinom i agresijom kada je u pitanju politika koju on zastupa. Politika koja se ogleda ne toliko u izolacionizmu, koliko u ne intervencionizmu, koji je pak samo deklarativnog karaktera kada su u pitanju Sjedinjene Američke Države. Tu je svakako i smanjenje vojnog udjela u NATO-u, ali i otvorena ekonomska suradnja s pojedinim autokratskim režimima, čije autokrate i diktatore naziva pragmatičnim političarima.
On se ne libi da uputi šaku komplimenata nekim liderima poput Kim Jong Una kojeg je javno pohvalio, kao i mađarskog premijera Viktora Orbana. Naravno tu je i ruski predsjednik Vladimir Putin kojeg je tijekom nastupa u New Hampshiru prije neki dan citirao, kada je nazvao aktualnog predsjednika Bidena „prijetnjom demokraciji“. Poklonici liberalne demokracije u svijetu svjesni su da bi ponovni Trumpov izbor na mjestu predsjednika mogao ozbiljno uzdrmati svjetsku političku pozornicu, ali i uništiti 250-godišnjog tkanja demokracije u samim Sjedinjenim Američkim Državama. On bi svakako mobilizirao sve snage kako bi se suprotstavio liberalnom globalizmu, ali ne i globalizaciji i globalnom kapitalu.
Ako je već izgubio svog velikog prijatelja Bolsonara u Brazilu, koji je za dlaku izgubio izbore od Lulu Silve, dobio je već drugog pouzdanog partnera na južnoameričkom kontinentu u vidu novoizabranog argentinskog radikalno-desnog predsjednika Javiera Mileija. Populistički političar koji je između ostalog tijekom svoje kampanje predložio da se argentinski peso zamijeni američkim dolarom. Fiskalna politika koja puno toga može promijeniti na tom kontinentu gdje se u jednoj od zakletih zemalja protiv američke hegemonije također održavaju izbori za šta je kampanja već u toku imajući u vidu nedavno održani referendum s kojim se potvrđuju teritorijalne pretenzije i vojne i ekonomske aspiracije prema susjedima.
Na jugu SAD-a u susjednom Meksiku, se također održavaju predsjednički izbori, gdje za prvi put u povijesti oba dva kandidata su žene. Prva je bivša gradonačelnica Meksika Sitija Claudia Cheinbaum, koju je kandidirala vladajuća stranka Morena, a nasuprot nje će biti kandidatkinja opozicione koalicije koja čini Institucionalna revolucionerna stranka, konzervativna Stranka nacionalne akcije i ljevičarska Stranka demokratske revolucije, Xochitla Galvez. Prva je dugogodišnja i najveća saveznica aktualnog predsjednika Andresa Manuela Lopeza Obradora koji po ustavu nema pravo na drugi mandat nakon isteka šestogodišnjeg koji je pri kraju.
Cheinbaum koja često kaže „djevojke u njoj vide primjer“ i „da bi prva žena predsjednica države bilo povijesni događaj“, sebe prikazuje kao braniteljicu potlačenih i siromašnih, uključujući i domorodačke zajednice. Što se tiče njene protivkandidatkinje Galvez, čije ime na jeziku domorodačkog naroda Nahuati znači „cvijet“, rođena je od oca starosjedilaca Otomija i majke miješane rase, porijeklo koje je u velikom izdvaja od tradicionalne konzervativne opozicije. Nosi autohtonu odjeću, a često puta koristi kolokvijalni jezik s puno psovkama, te poznata je po tome što se kroz Meksiko Sitiju kreće biciklom. Dosadašnje ankete su nešto više naklonjene bivšoj gradonačelnici glavnog grada, ali samim time što će jedna žena postati prva žena predsjednica u povijesti ove velike zemlje je najvažnija činjenica koja se tiče ovih izbora.
S druge strane Atlantika, na jugu Afrike u Južnoafričkoj republici održavaju se možda najvažniji izbori na afričkom kontinentu, pogotovo ako se zna da je zemlja koosnivačica i dio pokreta BRICS. Međutim, kako vreme prolazi sve više opada popularnost Afričkog nacionalnog kongresa, pa tako je za prvi put od smrti Nelsona Mandele, na općinskim izborima prije dvije godine ova stranka osvojila ispod 50% glasova. Biračima sve više smeta korupcija u redovima ANC-a, što bi se moglo ozbiljno odraziti na izboru novog nositelja vlasti u ovoj zemlji. Mada realno ne postoji nikakav bojazan da će biti ugroženi kineski ekonomski interesi na čitavom kontinentu nakon ovih izbora.
Ništa manje bitni izbori nisu niti oni koji se trebaju održati u najmnogoljudnijoj muslimanskoj zemlji na svijetu, Indoneziji. Gdje pravo glasa ima više od dvjesto milijuna ljudi i još skoro dva milijuna indonezijskih državljana u dijaspori. To je zemlja koja traži svoje geopolitičko i ekonomsko pozicioniranje unutar Indo-Pacifičke regije pored velikih igrača kakvi su NR Kina, Indija, Pakistan, Japan i Južna Koreja, ali i ništa manje važnih Tajvan, Vijetnam, Filipini i Malezija. Međutim, ova zemlja ima jedan od najkompliciranijih političkih i izbornih sustava u svijetu.
Nakon ere Novog poretka i pada s vlasti dugogodišnjeg predsjednika i vojnog diktatora Suharta 1998. godine, počevši od 1999. godine u Indoneziji je uvedeno višestranačje. Sve političke stranke u zemlji moraju priznati i poštivati superiornost Pancasile (službena temeljna filozofska teorije Indonezije) i nacionalnog ustava, ali indonezijski zakoni toleriraju političku praksu drugih ideologija koje ne krše Pancasilu i najviši državni akt. Ipak Rezolucija Privremene narodne savjetodavne skupštine iz 1966. godine, koja je i dandanas na snazi, izričito zabranjuje osnivanje i postojanje komunističke partije, dok je političkim strankama zabranjeno usvajanje doktrine komunizma i marksizma-lenjinizma kao partijska ideologija.
I tako se sve svodi na strankama koje sve sliče jednu na drugu, osim po pitanju uloge i prioriteta Islama u društvu i javnim poslovima. Stoga nakon nasilnog raspuštanja Komunističke partije Indonezije 1965. godine, koja je u to vrijeme bila uvjerljivo najveća nevladajuća komunistička partija u svijetu s više od tri i pol milijuna članova, koja je deset godina ranije na izborima osvojila 16% glasova u zemlji i čak 30% glasova na Istočnoj Javi. Njeno potpuno iskorjenjivanje s političke pozornice će biti propraćeno s najvećim političkim genocidom u povijesti čovječanstva, u kojemu je stradalo između pola i jedan milijun komunista, čija su ubojstva i likvidacije politički i ekonomski motivirani od strane vladinih vojnih snaga potpomognuti CIA-om. Osim ubijenih, 600 000 – 750 000 ljudi također je bilo zatvoreno na razdoblje od jedne do trideset godina.
Iako su prije toga PKI milicije igrale važnu ulogu u borbi protiv nizozemskih kolonizatora, predsjednik Sukarno je bio veoma zabrinut da će sve veći utjecaj stranke na kraju ugroziti njegov politički položaj i riješio ih je uništiti u potpunosti i iskorijeniti ih zauvijek iz političkog života u zemlji. Mada su u realnosti motivi bili sasvim drugačiji, što svakako nije tema ovoga članka. Nakon vojnog puča general-majora Suharta 12. ožujka 1967. godine, Indoneziji predstoji 31-godišnja vojna diktatura koja se smatra jednom od najbrutalnijih i najkorumpiranijih u 20. stoljeću. Sve do njegove iznuđene ostavke nakon višetjednih krvavih demonstracija i preuzimanje vlasti od strane njegovog podpredsjednika B. J. Habobie koji će uvesti zemlju u mirnom razdoblju uvođenjem višestranačkog sustava. Međutim nije se puno toga što promijenilo u zemlji gdje su vladale bogate kaste i staleži, te vojne elite, koje će nažalost i dalje da nastave da vladaju.
U Bangladešu je 2024. također izborna godina i to već na početku u prvom mjesecu. Ovdje je ipak situacija nešto drugačija od one u Indoneziji, jer je došlo do antivladinih demonstracija koje je podstakla opoziciona Nacionalistička stranka Bangladeša (BNP) čiji su čelnici ili u zatvoru ili u izgnanstvu. BNP je zaprijetila da će bojkotirati izbore ako premijer Šeik Hasina ne podnese ostavku i preda vlast tehničkoj vladi prije izbora. Hasina će vjerojatno nastaviti da vlada „gvozdenom pesnicom“ kao i u proteklih petnaest godina. Bangladeš nije država u rangu onih iz svog okruženja imajući u vidu ekonomskog razvoja i stopu siromaštva. Ali upravo zbog tih faktora i činjenice da je to jedna od pet najmnogoljudnijih muslimanskih zemalja u svijetu koja može generirati probleme na polju migracije, ovim izborima se itekako treba posvetiti veliku pozornost.
U Pakistanu, drugoj najmnogoljudnijoj muslimanskoj zemlji u svijetu se također održavaju izbori u drugom mjesecu. Nuklearna sila Pakistan u veljači će održati prve opće izbore otkako je bivši premijer Imran Khan smijenjen zbog optužbi za korupciju. On negira sve te optužbe, i iako nije kandidat na ovim izborima i dalje je velika pokretačka snaga u ovoj zemlji pomoću svoje stranke. Nakon njegove smjene, država Pakistan je u velikom luku zaokrenula svoju stratešku poziciju sa SAD-a prema Kini, postavši tako najveći i najmoćniji kineski saveznik u Aziji. I to u vrijeme velikog teritorijalnog jaza koji se zadnjih par godina dešava u Južnom kineskom moru između NR Kine s jedne strane i Vijetnama i Filipina s druge, izuzev napetosti s Tajvanom gdje je također 2024. izborna godina.
Pakistan je jedna od devet nuklearnih snaga u svijetu i sve brže postaje regionalni igrač, puno moćniji od jednog Irana koji je na pragu da razvije svoju prvu nuklearnu bombu, ili Turske koja svoje interese vidi više s ove strane Bosfora, upravo zbog svog već etabliranog nuklearnog arsenala koji nije za podcjenjivanje. Stoga od velikog su značaja ovi izbori za Pakistan, koji će pokazati je li ova zemlja ostaje i dalje pouzdani partner Pekingu, ili će je struje Imrana Khana vratiti natrag u zagrljaju Washingtona, što je manje vjerojatno imajući u vidu trenutno postavljenih odnosa na geopolitičkoj ploči dalekog istoka, gdje sve više zveckaju oružjem.
Što se tiče istočnog susjeda, Indije, sve izvjesnije je da će i na ovim izborima pobijediti stranka aktualnog premijera Narendre Modij, čija populistička politika sve više poprima oblike hinduističkog nacionalizma. Druga najmnogoljudnija država u svijetu riskira da se od parlamentarne demokracije pretvori u hinduističku nacionalnu državu koja se polako ali sigurno približava teokraciji. Pitanje koje će sigurno biti legitimirano na ovim izborima koji će se održati u ožujku i travnju. Modijeva stranka je čvrsto posvećena idejama koje se zasnivaju isključivo na nacionalni sentiment Hindusa i spremna je braniti postulate monolitnog hinduističkog društva, pritom stavljajući u drugi i treći plan gotovo dvjesto milijuna muslimana i 28 milijuna kršćana.
Strahovi da bi se očekivanom Modijevom pobjedom moglo dovršiti ono što se vidi kao primarni cilj njegove misije, nisu nimalo preuranjeni. Naročito ako uzmemo u obzir i činjenicu da će on otvoriti hindu hram koji je podignut na ruševinama stare džamije, što je na neki način subliminalna poruka upućena masama ali i potvrda dominacije njegove stranke i indijskih hinduista u društvu ove zemlje. Ovakav razvoj događaja odgovara jedino Sjedinjenim Američkim Državama, ključnom trgovinskom partneru New Delhija, ali i vojnom savezniku u strateškom bedemu protiv Rusije, a prije svega protiv kineske ekspanzije na Tihom oceanu, ma koliko god da se vojna napetost između dvaju velikih susjeda primirila u zadnjih par mjeseci.
Izbori koji su također od velikog značaja za budućnost mira u svijetu su svakako oni u Rusiji. Mada kako stvari stoje tu je sve unaprijed poznato, imajući u vidu trenutnu popularnost s kojom raspolaže dugogodišnji vođa Ruske federacije Vladimir Putin, koja trenutno iznosi oko 80% ali i odsustvo opozicije u zemlji. Svi se nekako potajno nadaju da će se tog 18. ožujka (izbori su 17. ožujka) svijet probuditi s vijestima kako je Putin izgubio izbore i da će rat u Ukrajini prestati. Međutim, moramo na stvari gledati puno realnije, a to je da će Putin i ovaj put zaposjednuti Kremlj i još žešće nastaviti vojnu kampanju u Ukrajini sve do ispunjenja ciljeva koji je sebi zadao prije vojne invazije 24. veljače 2022. godine.
Bojim se da će na dugoročni plan Rusija dobiti ovaj perfidni rat koji vodi i da je nitko na tom putu ne može zaustaviti. Stoga ne postoje nikakve sumnje da će predsjednik Vladimir Putin dopustiti bilo kakva iznenađenja u svom nastojanju da što duže ostane na dužnost. Do kraja novog mandata bi velikom voždu bilo 77 godina, s više od trideset godina na dužnosti predsjednika i premijera države u jednom mandatu, čime bi nadmašio sovjetskog vođu Josepha Stalina kao vladar s najdužom vladavinom još od vremena Katarine Velike. Putin malo toga prepušta slučajnosti. Zato trenutno ima samo jednog službeno potvrđenog protivnika, Alekseja Nechayeva, biznismena oligarha iz sektora kozmetike, koji eto „slučajno“ je član Putinove političke koalicije.
Važno za spomenuti je to, da je prije neki dan ruskoj novinarki Yekaterini Duntsovoj saopšteno da se ne može kandidirati na predsjedničkim izborima. Naime, Izborna komisija nije dopustila njoj kandidirati se kao neovisni kandidat s obrazloženjem Središnjeg izbornog povjerenstva, da je bilo pogrešaka u registracijskim dokumentima ove 40-godišnjakinje prilikom objave kandidature. Prema Duntsinih pristaša, pravopisne greške u imenima protumačena su kao „ozbiljne pogreške“. Što dovoljno ukazuje na činjenicu da je Putin povukao svoje poteze daleko prije održavanja izbora na kojima će biti samo kandidati po njegovom ukusu. Drugi veliki problem će biti odliv elektorata koji je generalno anti-putinovski nastrojen, a čiji glasovi pripadaju mahom onima koji su napustili Rusiju nakon vojne invazije na Ukrajinu, pa neće moći ostvariti svoje glasačko pravo.
U Europi izbori u Rusiji svakako nisu jedini koji će utjecati na političku kartu starog kontinenta, jer se iduće godine održavaju izbori još u devet drugih zemalja, ali i u svim članicama EU jer je izborna godina za izbor poslanika u Europski parlament. Izbori će se održati od 6. do 9. lipnja na biralištima svih 27 zemalja članica gdje pravo na glas ima gotovo 400 milijuna građana. Međutim, od svih onih izbora koji će se održati mimo EU, pored onih u Velikoj Britaniji, možda najzanimljiviji će biti sigurno oni u Portugalu, i to prijevremeni. Nakon što je pala vlada i sprovedene istrage o korupciji oko koncesije litija, koja je prisilila socijalističkog premijera Antonija Coste na ostavku nakon osam godina na vlasti. Nešto što je dalo vjetar u leđa ekstremnoj desnici poput stranke CHEGA! (Dosta!), koja za razliku od svoje španjolske inačice VOX ima veliku šansu da formira vladu na prijevremenim izborima u ožujku.
Trend koji bi se mogao nastaviti i u Austriji tijekom jeseni, pobjedi li krajnja desnica čiji je uspon sve izvjesniji. Onamo gdje se očekuje promjena političke klime u pozitivnom smjeru je već spomenuta Velika Britanija gdje bi se trebalo održati opći izbori do kraja iduće godine, ili eventualno do kraja siječnja 2025. kako to ustav dozvoljava. Tu se očekuje povratak Laburista na vlasti nakon 14 godina vladavine konzervativaca. Ništa manje bitni će biti izbori i u kraljevini Belgiji, gdje može biti izazvana još jedna politička kriza koja može rezultirati odlaganjem formiranja nove vlade u zakonskim rokovima kao u prošlosti. Tu je svakako još nekoliko manje bitnih izbornih procesa poput onih u Rumunjskoj, Hrvatskoj, Litvi, Sjevernoj Makedoniji, Gruziji i Bjelorusiji koji neće puno utjecati na razvoj parlamentarne demokracije u kolijevci iste.
Nego vratimo se izborima za Europski parlament koji su od velike važnosti za europsko biračko tijelo, imajući u vidu da su to izbori koji mogu da budu presudni za budućnost Europe s obzirom na rat u Ukrajini. Izbori koji će biti deseti po redu a prvi nakon odlaska Velike Britanije iz Europske unije. Ovi izbori po svim analizama bi mogli da izazovu veliki nered unutar najvećeg političko-ekonomskog bloka u svijetu, ali i uzdrmati njegov kredibilitet na vojno-sigurnosnom planu. Politička tendencija koju promovira krajnje ekstremna desnica zadnjih par godina je sve izraženija, potkopavajući na taj način osnovni fundament ove velike zajednice koja počiva na drugim vrijednostima. Desničarski europski konzervativci i reformisti (ECR) mogli bi lako postati treća najveća politička grupacija u Europskom parlamentu.
Da nisu pali s vlasti u Poljskoj i da su nekim slučajem došli na vlasti u Španjolskoj, onda bi situacija zaista bila alarmantna, imajući u vidu to da su druga i treća politička snaga u Njemačkoj i Francuskoj, te na vlasti u Italiji, Mađarskoj, Slovačkoj, Švedskoj, a u Nizozemskoj na nedavno održanim izborima osvojili većinu i dobili mandat za sastavljanje nove vlade. Zamislite jedan ovakav moćan politički blok ekstremnih desničara i euroskeptika u srcu Europe. On će sigurno zaustaviti mnoštvo umjerenih inicijativa i programa unutar EU i dovesti do jačanja ekstremne desnice unutar dviju velikih sila, nositeljica inicijative o ujedinjenju, Njemačke i Francuske. Scenarij apokaliptičnih razmjera koji podsjeća na neka mračna vremena od prije sto godina.
Zamislite taj okrugli sto, gdje bi u bliskoj budućnosti mogli sjediti skupa vođe političkih stranaka poput Francuskog nacionalnog fronta, njemačkog AFD-a, Talijanskih braća, španjolskog VOX-a, portugalske CHEGA!, austrijske Slobodarske stranke (FPÖ), Orbanovog FIDES-a u Mađarskoj, kao i Janšine SDS u Sloveniji i poljskog PIS-a Jaroslawa Kaczynskog kada se budu vratili na vlast. I sve to nadopunjeno s ekstremnom desnicom u Nizozemskoj i skandinavske velike četvorke. Onda ovakvoj Europi nije potrebna nikakva ruska vojna agresija, dovoljan je ovaj blok da u potpunosti razori i uništi ideju o europskom ujedinjenju. To će sigurno iz korijena promijeniti politiku o proširenju EU, ali i politiku migracije, klimatskih promjena, te nastavak pomoći Ukrajini i sankcije protiv Rusije, kao i odnosi prema Kini.
Sve o svemu godina nakon koje svijet više nikada neće biti isti, ne samo u političkom smislu, već i u ekonomskom, sigurnosnom, pa i povijesnom. To su izbori na kojima će veliki dio svjetskog elektorata odlučiti kojim putem će se kretati naša civilizacija. Izbori nakon kojih će se iscrtati konture novog geopolitičkog svijeta u narednih pedeset ili sto godina.
Autor teksta Gordan Stošević
