Оbjavljeno 26. septembra/rujna 2019. оd Il Grido del Popolo©
Ovih dana je ova mala djevojčica doživjela takvu promociju u javnom prostoru, da su društvene mreže prosto gorjele od pohvale i kritike. Svakako, nju hvali liberalna idejna i zelena ljevica, koja pokušava da postane radikalna, radikalizirajući se do tog stupnja da izvede svjetsku „revoluciju“ u dobi posrnulog akceleracijskog kapitalizma. Nju kritizira svakako desnica, koja negira globalno zagrijavanje vođena svojim načelima na osnovu „conspiracy theory“ kako je ovo još jedan darvinistički konstrukt globalističke elite, koja uz pomoći društvenog i socijalnog inženjeringa želi stvoriti novi globalistički poredak u svijetu.
E sada, gdje smo tu mi koji pokušavamo da odgatnemo ovaj konstruktivno-dekonstruktivistički narativ s kojim se koriste ove dvije uvjetno reći zavađene strane. Međutim, ovog ću puta pokušati da ne govorim previše o marksovoj teoriji kapitala, već o pokušajima da prikriveni zeleni kapitalizam svijetu prikaže opasnost od uništenja kao posljedica privrednog rasta i nekontrolirane proizvodnje, koji eto eksploatiraju naš planet i s time uzrokuju istrebljenje same ljudske vrste. Idemo onda redom.
Zašto se nisu zeleni liberalni ljevičari nikada upitali, kako to da nije bilo ovakvog srčanog aktivizma prije 150 godina, kada je ljudska civilizacija krenula u progres. Je li onda klima bila ugrožena pod pritiskom industrijske revolucije, jer je i onda bilo eksploatacije prirodnih resursa, valjda ih nismo donosili s Marsa ili s Mjeseca. I tada se događalo istrebljenje životinjskih vrsta, nestali potpuno s lica zemlje Tasmanijski tigar i još mnoge druge vrste. Na koncu konca, istrebljenje je doživjela čitava populacija domorodaca na američkom kontinentu od strane bijelog čovjeka, koji kako vidimo i nakon par stotina godina nije nadilazio svoju supremaciju.
Simptomatično je i to, zašto „ratoborni“ ljevičari na platnom spisku prestižnih fondacija poput Rosa Luxemburg Stiftung ili Friedrich Ebert Stiftung, nikada se ne upitaju, koliko će to novca zaraditi globalne multinacionalne korporacije od ovog šoua, čiji je prije svega zadatak da umiri velike mase i totalno ih pasivizira, dajući im u rukama oružje iz kojeg se ne može pucati, a pritom će fokus usmjeriti na beskonačnu debatu koja ih udaljava od pravog problema, klasnih razlika. Još bitnija stvar u svemu ovome što uski okvir salonske ljevice ne može detektirati je to, koliko će krupni kapital zaraditi na njihovu površnost, kroz raznorazne aplikacije, digitalne platforme poput crowdfunding platforme FundingByMe, čije usluge koristi mega globalna fondacija We Don’t Have Time, društvene mreže poput Facebooka i Twittera, ili forume pa čak i financijske tvrtke poput Laika Consulting AB, čiji će dioničari na Wall Streetu pokupiti veliki procent tog novca. Novac prikupljen na račun digitalnih oglasa u cyber prostoru, kojeg će kasnije uložiti preko razne projekte upravo u obnovljivim izvorima, te „održivom razvoju nulta stope“, gdje ih logika kapitala vodi u nove ekstra profite. Zašto se ne upitaju kako to da najveći kapitalisti u svijetu iza pokreta mladih?
Zato, mora se čvrsto stati protiv ovakvih globalnih manipulacija, i sve u vrijeme kada birokratski aparat u Briselu, koji je u službi tih istih elita, usvaja rezoluciju s kojom se izjednačavaju nazi-fašizam s komunizmom, i denuncira antifašistička borba, koja je ujedno u mnogim zemljama bila klasna borba prije svega, vođena protiv privatnog kapitala. I uvijek kada su na svjetskoj pozornici nošene velike odluke, po difoltu je masama podvaljivano kukavičje jaje kako bi ostala u svojim okvirima pasivnog djelovanja.
Bilježimo mnoge druge ovakve slučajeve u kojima je zloupotrebljavano mala djeca u političke svrhe, nazivajući ih klimatskim pionirima. Sjetimo se samo djevojčice Severn Cullis – Suzuki, koja je još kao 9-godišnjakinja bila uvučena u bubanj prljavih kampanja, gdje je kao eksponent Environmental Children’s Organisation, davne 1992. godine, kao 12-godišnakinja nastupila na Rio Earth Summitu. Ima još brojne primjere koji svjedoče ovakvim defokusirajućim kampanjama, ali nećemo se previše zadržavati na to, jer nisu puno urodile plodom za šta su bile namijenjene, već su donosile poene onima u čijim su se interesima i vodile. Po primjeru na Al Goreovom Projektu klimatske stvarnosti, tijesno povezan sa World Resources Institute-om, ili sa „Green New Deal-om“. Pitate te se zašto?
Nego vratimo se malo na projektiranom strahu od istrebljenja i uništenja ljudske vrste (izuzevši svakako uzrok ovakvog ponašanja male djevojčice uzrokovano sindromom Aspergera, ne zamjerate mi vas molim ukoliko sam krivo napisao, jer ovo nije tema medicine) od strane mainstream znanstvene zajednice, opaka priča koja dolazi sa visokih akademskih krugova. A kako ovo nije razbijanje kvantne teorije, ili tumačenje znanstvene medicine, ja ne osjećam nikakvu potrebu da se oslanjam na kojekakve autoritete iz tih oblasti, već kao društveno odgovorno biće, svjesno svog postojanja u društvu i djelovanja na polju društvene akcije i političke odgovornosti, kritičkim razmišljanjem pokušam da objasnim ovaj društveni fenomen.
Jedino što ću uzeti u obzir je stručno mišljenje oko klimatskih promjena i njihovog tumačenja. Nasuprot mainstream znanstvenika zelenog kapitalizma i političara tipa Al Gora, ovog puta ću se osloniti na znanje talijanskog nuklearnog fizičara i profesora emeritusa sa katedre za višu fiziku na sveučilištu u Bologni, Antonija Zichichija. Između ostalog on kaže:
„U ime kog razloga se pretvara da opisuje buduće scenarije Zemlje i terapije da se spasi, ako mehanizmi koji podržavaju klimatski motor još uvijek nisu poznati? Poricanje? Mi učenjaci teško možemo reći kakvo će biti vrijeme za petnaest dana, a kamoli kroz stotinjak godina.“
Postavlja se pitanje, čemu onda sve te panike u javnosti, da ukoliko ne poduzmemo nešto slijedi nam istrebljenje za manje od dvanaest godina? Nadalje ovaj ugledni i svjetski priznat fizičar i 90-godišnjak kaže:
„Zašto se mnogi znanstvenici slažu oko globalnog zagrijavanja? Zato što su izgradili dobre matematičke modele po potrebi. Koriste previše slobodnih i proizvoljnih parametara. Oni izračune mijenjaju s pretpostavkama kako bi osigurali da im rezultati daju razlog. Ali znanstvena metoda je sasvim nešto drugo. S toga izazivam klimatologe da mi pokažu kako će se za stotinu godina Zemlja pregrijati. Povijest klimatskih promjena je mišljenje, matematički model koji tvrdi da dokazuje nedokazivo.“
Ili kako će reći jedan od ponajboljih američkih kvantnih fizičara, nobelovac Richard Feynman:
„Znanost je vjerovanje u neznanje stručnjaka“
Čemu onda ovolika pompa oko klimatskih promjena, koje su povijesna tekovina dijalektike prirode, te evolucijskog razvitka Zemlje i njene preobrazbe? Je li ovdje netko pokušava relativizirati geološki razvoj planete Zemlje, koji je ipak najmanje istražen, pored činjenice da se čovjek vinuo u kozmička prostranstva van našeg planetarnog biodiverziteta? Profesor Zichichi ima odgovor i na to:
„Da bismo rekli što će vrijeme učiniti za mnogo godina, trebali bismo biti u stanju opisati evoluciju vremena, trenutak po trenutak, i u prostoru i u vremenu. Ali ta se evolucija također hrani promjenama koje je proizvela sama evolucija. To je sustav s tri jednađbe koji nema analitičko rješenje. Zabranit ćete unošenje otrova u zrak drakonskim zakonima? Ali mi ljudi imamo malo veze s efektom staklenika. Zagađenje postoji, štetno je i dovodi u pitanje čovjekov rad. Ali prepisivanje globalnog zatopljenja ljudskoj odgovornosti je bez ikakvog temelja. Ljudsko djelovanje utječe na klimu ne više od deset posto. Devedeset posto klimatske promjene upravljaju prirodne pojave koje do danas, kako sam rekao, znanstvenici ne znaju i ne mogu znati o mogućem budućem razvoju. Moramo jasno razlikovati klimatske promjene od onečišćenja. Ali optimist sam.“
Stoga, tko ima interesa od ovakvog opasnog narativa, te znanstveno nedovoljno utemeljenog diskursa kojeg zastupaju zeleni anarhisti kao alternativa postojećem kapitalizmu? Naravno, korporativni krupni kapital, koji će kao i do sada, iskoristiti sve svoje kapacitete i potencijale ne bi li prisvojili povlastice akceleracijskog kapitalizma.
Bili smo svjedoci tijekom proteklih par mjeseci ogromnih požara u Sibiru i Amazonu. Društvene mreže su i onda bile usijane od komentare kako uništavaju bijeli drobovi planete Zemlje, da ćemo izgubiti sav kisik na Zemlji, te da nam prijeti uništenje za par godina. Međutim, osim ruskih manjina na Srednjem Sibiru, među kojima su bili i njihovi poglavari kao i šamani pripadnici poganskih religija, te pripadnika brazilskih domorodaca indijanskih skupina, među kojima je bilo također plemenskih vođa, ali i političkih aktivista i aktivistica iz redova domorodnog lokalnog stanovništva, ja nisam registrirao da bilo koja NGO javno upere prst u političkim elitama i korporativnom sustavu, direktno, pravim imenima, kako su podjednako krivi i Bolsonaro koji dijeli zemlju kapitalistima, i njegov prijatelj Trump, i Guterres koji je navodno pozvao u UN malu Gretu, te Macron i Merkel, koji suvereno vladaju Evropom, i Putin, koji je dao Kinezima na upravljanje čitav šumski i vodeni fond u narednim desetljećima, pa do Xi Jinpinga čija je zemlja najveći zagađivač na planeti, dok uništava prirodne resurse na crnom kontinentu, „pomažući“ afričkim zemljama da izađu iz nulta stope razvoja, dajući im „povoljne kredite“ od strane državnih banaka za izgradnju infrastrukture bez koje ipak nije moguć privredni rast i razvoj ekonomije. I nakon svega ovoga postavlja se još jedno pitanje. Koliko od ovih mainstream kritičara je čulo za sve ostale aktiviste koji nemaju tu sreću da poput male Grete budu planetarno eksponirani, i da budu spomenuta njihova imena, ako ništa drugo bar da bude spomenuta njihova borba, koja je jednako vrijedna kao i ona Gretina?
Na kraju dana ipak se ovaj neoliberalni performans svodi na svakodnevni mainstream politički diskurs pun licemjerja, koji pokušava da tretira posljedice odgovorne za stanje u kojem se nalazi ljudska civilizacija, umjesto da pokuša po svaku cijenu da suzbije uzroke, a to je, obračunati se s kapitalizmom i njegovih derivata u vidu korporativne elite koja neometano ostvaruje svoje ciljeve i zadovoljno trlja ruke nakon ovakvih spektakala. Sve o svemu, ovakvi performansi patetike su osuđeni na propast, imajući u vidu da su nastavak liberalizma, a ne socijalizma u dijalektici ideja, dok u dijalektici povijesti isključeni su iz oblasti društvene stvarnosti kao liberalni. Jer u dijalektičkom materijalizmu što se više proizvodnja materijalnih dobara industrijalizuje i koncentracija kapitala odgovara koncentraciji mase radnog naroda, to manje ideja pristalicama neoliberalnog kapitalizma.
Autor teksta Gordan Stošević
