“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci

Gramscijev koncept hegemonije i politička transformacija jedne partije

Foto: Talijanska djeca ispred murala Antonija Gramscija / izvor: fondazionegramsci.org

 

Objavljeno 27. aprila/travnja 2021. od IL GRIDO DEL POPOLO

 

Izvorno objavljeno na platformi Novi Plamen

Gramscijev koncept hegemonije i politička transformacija jedne partije


 

Ovih dana u Italiji obilježava se stota godišnjica od osnivanja Komunističke partije Italije (PCd’I), kao i 130 godina od rođenja velikog talijanskog filozofa, marksističkog teoretičara i novinara, Antonija Gramscija. Trenutak koji će obilježiti povijest talijanskog komunističkog angažmana dogodit će se jednog zimskog dana u gradu Livornu, gdje će se od 15. do 21. siječnja 1921. godine održati XVII. Kongres Talijanske socijalističke partije uz učestvovanje 2500 delegata. Na tom kongresu sukobit će se dvije velike struje talijanskih socijalista: reformistička struja okupljena oko Pampolinija, Trevasa i Turatija, koji su bili na stajalištu umjerenog pristupa političke borbe sa pozicijama Druge internacionale i maksimalistička struja koja je bila iznutra duboko podijeljena između, s jedne strane jedinstvenih maksimalista na čelu s Giacintom Menotti Serratijem (najveća grupacija), koji su vjerovali da mogu postići nemoguću sintezu između različitih fragmentiranih dijelova stranke, tražeći da se sačuva naziv Socijalističke partije Italije i da se ne odvajaju od reformista, s druge strane sasvim mala grupa apstinenata ultra-ljevičarske frakcije Amadea Bordige među kojima su bili i Bruno Fortichiari i Ruggiero Grieco, dok s treće strane grupa Graziadei-Marabini, ili točnije dvojac Antonio Graziadei i Anselmo Marabini, koji su pokušavali da premoste jaz između komunista i okorjelih maksimalista koji su se izričito protivili promjeni imena stranke, predlažući ime Socijalistička komunistička partija Italije kao kompromis. Kao četvrta strana pojavljuju se četiri velika imena okupljena oko tjednika L’OrdineNuovo (Novi poredak), Antonio Gramsci, Angelo Tasca, Palmiro Togliatti i Umberto Terracini, te kao peta strana pojedinci kao što su Onorato Damen, koji će kasnije oštro napasti politiku Lenjina i Staljina te Sovjetskog Saveza, onda Egidio Gennari, istaknuti član Međunarodne kontrolne komisije Kominterne, nakon što će pobjeći iz Italije 1926. godine i odseliti u SSSR. Te Luigi Polano, generalni sekretar Federacije socijalističke omladine Italije, kao i Nicola Bombacci, koji će se kasnije pridružiti fašistima, zbog čega će ga partizani objesiti zajedno s Mussolinijem.

Foto: dio osnivača Komunističke partije Italije (PCd’I) / izvor: fondazionegramsci.org

 

Skoro svi ovi delegati napustit će veliku dvoranu teatra Goldini u Livornu i uputiti će se u oronuli teatar San Marco, gdje će proglasiti osnivanje Komunističke partije Italije (PCd’I). Stranka će postati talijanski ogranak Komunističke internacionale, postavljena na principima Treće internacionale, čije će gledište na Kongresu u Livornu zastupati njezin delegat, Bugarin Krsto Kabakchev koji je samo prenio stav Moskve da talijanski komunisti moraju odlučno raskrstiti s reformistima u svojim redovima. Neki od njih protivili su se načinu na koji se dogodio raskol, ali su mnogi s odobrenjem gledali na to, jasno i nedvosmisleno tražeći formiranje „istinske talijanske komunističke partije“, koja će biti tvrda i pročišćena od reformista, i prihvaćanje platforme i program Lenjinove Komunističke internacionale. Ovakav optimizam temeljio se na uspjehu Crvenog dvodnevnog razdoblja talijanskih radnika i seljaka po uzoru na Mađarsku ili Spartističku revoluciju u Njemačkoj. Novoosnovana Komunistička partija Italije na početku se rukovodila programom koji je bio preuzet od Kominterne koja ga je usvojila na svom II. Kongresu u Moskvi 1920. godine. To je bio politički program sastavljen od svega 10 tačaka. Najviši organ stranke je bio Centralni komitet od 15 članova, od kojih njih pet su bili i članovi Izvršnog komiteta. Članovi Centralnog komiteta pored Antonia Gramscija postali su još: Amadeo Bordiga (IK), Ambrogio Belloni, Anselmo Marabini, Bruno Fortichiari (IK), Cesare Sessa, Egidio Gennari, Francesco Misiano, Giovanni Parodi, Ludovico Tarsia, Luigi Polano, Luigi Repossi (IK), Nicola Bombacci, Ruggiero Grieco (IK) i Umberto Terracini (IK). Partija, kako su je od samog početka nazivali, u kratkom periodu uspjela je konsolidirati svoje redove, imajući u vidu da su po brojnosti članova nadmašili Socijalističku partiju od XVII. Kongresa u Livornu gdje je brojala 98 000 članova, a koja će do svog XVIII. Nacionalnog kongresa u Milanu održan između 10. i 15. listopada 1921. godine, samo par mjeseci kasnije, izgubiti čak 18 000 i pasti samo na 80 000 članova. Ovakav uspjeh komunista ne zasniva se na lošoj reputaciji ujedinjenih maksimalista nakon raskola u Livornu, gdje je velik dio njih prešao na stranu komunista, već na strukturnu organizaciju koja će pokrenuti val težnje i osjećanja širokih radnih masa, tako što će od prvobitno zamišljenih radničkih savjeta strukturno planiranje proširiti od lokalnih sekcija do pokrajinskih federacija, pa sve do ćelija velikih konfederacija sindikata i tajnih organizacija poput Ufficio Primo za borbu protiv vojnički organiziranih fašističkih organizacija.

Foto: talijanski komunisti među kojima i Antonio Gramsci (stoji u drugom redu kao drugi s lijeva) / izvor: fondazionegramsci.com

 

Partija je već nakon svog II. Kongresa 1922. godine imala 19 poslanika u parlamentu, postavši na taj način peti politički faktor u Italiji. Sprema izviješća Središnjeg odborapartije na osnovi podataka iz radničkih komora, u tom trenutku moglo se računati na nevjerojatnih 600 000 glasova. Od samog početka partijsko glasilo bit će L’Ordine Nuovo, pod prismotrom Antonija Gramscija, i tako će biti sve do ožujka 1924. godine, prije nego što će tjednik odlučiti da objavi još samo osam brojeva i otići zauvijek u povijest, a na njegovo mjesto doći berliner L’Unita, kojega će 12. veljače te iste godine osnovati također novinar Antonio Gramsci. L’Unita će tako postati partijsko glasilo koje će biti jedno od najdugogodišnjih u Italiji, te će tu dužnost obnašati sve do 2017. godine kao glasilo PD-a. Ovisno o partijskom ideološko-političkom smjeru, L’Unita će u određenim povijesnim periodima zastupati politiku komunizma (1924.-1972.), ili euro-komunizma (1972.-1991.), kao i postkomunizma (1991.-1998.), te socijaldemokracije (1998.-2017.). List će, u međuvremenu, u periodu između 1926.-1944. biti zabranjen od strane fašističkog režima Benita Mussolinija. Od samog početka u partiji će najzapaženiju ulogu imati dvoje ljudi, Amadeo Bordiga i Antonio Gramsci, od kojih će ovaj drugi biti uhićen od strane režima i u montiranom procesu, u kojemu će biti osuđeno čak 18 komunista (koji će u zbroju dobiti gotovo 300 godina zatvora) zbog optužbe za terorizam, osuđen na kaznu zatvora od 20 godina, dok će prvi pobjeći u inozemstvo. Tako na mjesto generalnog sekretara godine 1927. dolazi Palmiro Togliatti koji će pokušati da očuva jedinstvo partije kojoj je pretila zabrana i progon njezinih članova, ali u isto vrijeme i pokušati sprovesti sve direktive koje su dolazile iz Moskve. Desetljeće prije Drugog svjetskog rata obilježit će otežani rad partije u izgnanstvu, pretežno ograničeno na Sovjetski Savez i Francusku, gdje će se održati i III. Kongres partije, točnije u Lionu. Iznimno teško razdoblje, imajući u vidu uzdrmanost same strukture partije koja će kulminirati isključenjem Amadea Bordige iz nje 20. ožujka 1930. godine. Bordiga je izbačen iz partije zbog optužbe da je bio trockista. Činjenica je da je partija, sve do raspuštanja Kominterne 15. svibnja 1943. godine od strane Staljina, bila na čvrstoj liniji s Moskvom pod okriljem Kominterne, ali i nakon njezinog raspuštanja, i tako sve do Togliattijeve smrti u kolovozu 1964. godine. Partija je, shodno direktivama Kominterne, od 1943. godine nosila ime Komunistička partija Italije (PCd’I), a nakon toga promijenila ga je u Talijansku komunističku partiju (PCI), ime koje će zadržati sve do 3. veljače 1991. godine, kada će se samo raspustiti.

Foto: tlijanski komunisti među kojima i Gramsci (stoji u posljednom redu četvrti s lijeva) / izvor: fondazionegramsci.org

 

Još jedna nesporna činjenica je ta da je, i pored toga što je Togliatti svojem vladanjem obilježio burno razdoblje Komunističke partije Italije, ime Antonia Gramscija možda i najveći oreol talijanskog povijesnog komunizma. Ovaj rastom malen čovjek, ali velikog srca, neumoljivog uma i čelične volje postao je sinonim revolucionarne strategije u borbi protiv fašizma, za što će platiti svojim životom. Intelektualni div čiji posmrtni ostaci danas leže na nekatoličkom groblju u Rimu, po nekima će skovati kovanicu „pesimizam intelekta, optimizam volje“, (dok po drugima je tu maksimu preuzeo od svog miljenika, francuskog muzikologa Romaina Rollanda, koji će u kasnijim godinama također, prema nekima, ozbiljno „uzdrmati“ svoj lični integritet te tragično „ugroziti“ svoj moralni autoritet, prihvaćajući Staljinove čistke 1936.-1938.) slogan kojim će, u krvavom praskozorju mračnih vremena što dolaze za Italiju i svijet, baciti rukavicu kao svoj izazov svijetu koji tone u kaos. Ovaj novinar, marksistički teoretičar i politički ideolog, „ni od kuda“ će postaviti svoj revolucionarni koncept hegemonije, te kroz filozofiju prakse iskazati svoj stav prema životu i svijetu. Dovoljan argument da pobudi interes unutar redova radničke klase, kojoj je ponudio dijalektičko razumijevanje povijesnog materijalizma u praksi. Svoj ključni koncept kulturne hegemonije koji fundamentalno objašnjava pojam dominantne klasne ideologije struktuirao je na temelju marksističkih teorijskih koncepata baze i nadogradnje. Imajući u vidu Marxovu misao iz Predugovora za prilog kritici političke ekonomije, koja izričito kaže kako ekonomska struktura društva čini stvarnu osnovu (bazu) na kojoj se uzdiže pravna i politička nadogradnja, a da proizvodne snage koje čine bazuneizbježno napreduju, i da zauzvrat dovodi do promjene u društvu, gdje politička i ideološka borba ne igra nikakvu stvarnu ulogu, ovom saradinijskom intelektualnom gorostasu nije bilo teško da postavi svoj koncept hegemonije na čvrstoj podlozi. Gramsci je kao prekaljeni hegelijanac bio duboko svjestan da su ljudska bića plod svojih okolnosti, a da se povijest odvija potpuno neovisno o njihovoj volji, da ishod ratova, revolucija, filozofskih argumenata ili nečeg drugog, uvijek unaprijed određuje baza, te da iz bazeproizlazi nadogradnja koja obuhvaća sve ostale aspekte suvremenog društva – kulturu, ideologiju, etiku i moral, individualni i kolektivni identitet, društvene institucije, političku strukturu države iliti politički aparat, i sve ostalo što održava dominantnu ideologiju ili interese vladajuće klase koja je kontrolira.

Foto: Antonio Gramsci u prednji plan / izvor: fondazionegramsci.org

 

Gramsci je uspio unaprijediti ovaj koncept baze i nadogradnje, tako što je nadogradnju podijelio na dvije razine – civilno društvo (sindikati, škole i sveučilišta, vjerske institucije, mediji, nevladine organizacije i sva druga tijela povezana s državom) i političko društvo (sama država s tijelima koja djeluju). Dakle, prema Gramsciju, vladajuća klasa vrši funkciju hegemonije kroz civilno društvo. Hegemonija u ovom slučaju znači svjetonazor, stvarnost i uvjerenja dominantnih klasa koje će podređene klase prihvatiti kao „common sense“ (zdrav razum). Postaje opći konsenzus da je pogled dominantne klase jedini razuman način gledanja na svijet. Nešto što je postignuto obrazovanjem, medijskom propagandom i, najvažnije, činjenicom da je vladajuća klasa posjedovala sva sredstva za proizvodnju. Gramsci je duboko vjerovao da se hegemonija provodi uz pristanak ljudi, utemeljena na spontanom pristanku velikih masa stanovništva na opći smjer koji je dominantna temeljna skupina nametnula društvenom životu. To se događa zbog toga što se civilno društvo kontrolira putem pristanka hegemoniziranja svjetonazora, dok političko društvo vrši izravnu dominaciju putem prisilne moći koja „legalno“ nameće disciplinu onim skupinama koje ne pristaju na nju niti aktivno niti pasivno. Gramsci je uočio kako hegemonija ima čvrsto držanje u društvu, posebno zato što se ideje prenose jezikom. Riječi koje ljudi govore, čitaju i pišu, a konstruiraju ih društvenim interakcijama kroz samu povijest. Stoga su opterećeni kulturnim značenjima koja nas uvjetuju da razmišljamo na određeni način. Tako je kultura kao dominantna ideologija postala okosnica hegemonije. Hegemonija se, prema Gramsciju, razvija u tri faze. Prva faza je ekonomsko-korporativna, u kojoj se inkorporiraju pojedinci, koji traže podršku drugih kako bi zadržali vlastitu sigurnost, kao što je to slučaj u sindikalizmu. Druga faza je ona kada se pojavi osjećaj solidarnosti između pojedinaca, ali samo zato što postoji široko polje interesa koji povezuju te pojedince, ili točnije, solidarnost je ograničena na osobnu korist i zajedničke ekonomske interese. Hegemonija se napokon ostvaruje u trećoj fazi, kada članovi dominantne društvene skupine postanu svjesni da njihovi interesi moraju biti i izvan njihove klase, i da ih druge podređene skupine trebaju prihvatiti kao svoje. Gramscijev koncept hegemonije pokazuje nam da ne samo što vladajuće klase dominantno vladaju u ekonomskom smislu tako što su prepoznale svoje interese, kontrolirajući na taj način najveći dio svjetskog bogatstva, štoviše, one u potpunosti kontroliraju i sve ideje, teorije, vrijednosti i znanje koje su svi prihvatili kao „normalne“. Zato Gramsci ističe, da bi se socijalistička revolucija (kojoj marksisti teže) u potpunosti ostvarila, razvijanjem kontrahegemonije kapitalizmu, nužno je da proletarijat stvori vlastitu klasu intelektualaca kako bi mogao uopće pokrenuti revoluciju.

Foto: Antonio Gramsci među svojim prijateljima (stoji treći s lijeva) / izvor: fondazionegramsci.org

 

Ovakvo Gramscijevo razmišljanje proizlazi iz njegove moćne anticipacije kapitalizma, detektirajući svu njegovu moć da postigne razinu političke dimenzije koja se proteže izvan kontrole države i njezinih institucija i zadire u područje kulture i ideja.Zato i Gramsci nedvojbeno pišeda je„država samo vanjski jarak, iza kojeg stoji moćan sustav tvrđava.“Veličina Gramscijevog analitičkog uma ogleda se u tome što je obraćao pažnju brojnim antropološkim idejnim i socijalnim posljedicama nekritičkog pogleda na svijet. Nasuprot nekritičkog i konformističkog pogleda na svijet, Gramsci ističe potrebu cjelovite kritike vlastitog pogleda na svijet, te čitave postojeće filozofije. Ukoliko se nov pogled na svijet kritičko-stvaralački ne odredi prema konkretnom povijesnom periodu, prema dotadašnjem stupnju razvoja kulture i filozofije i prema postojećim pogledima na svijet, on tada postaje anahroničan, fosiliziran, pasivan i dalek od stvarnosti. I zato svijet koji misli u kategorijama prošlosti, po njemu, ne može biti stvaralac teorije u sadašnjosti. Gramsci svojim dijalektičkim načinom mišljenja i kreativnim pristupanjem društvenim problemima prelazi granice svoje epohe. Tako on, pomno analizirajući povijesne tokove, ne ostaje na saznanju samo onoga što je bilo, već se kao marksista interesira i za pretpostavke drugačijeg povijesnog ishoda uz djelovanje progresivnih društvenih snaga. Snaga Gramscijeve marksističke analize sadržana je u tome što je on izbjegavao da apstrahira stvari koje nužno pribjegavaju dogmatskom marksizmu. Štoviše, njegov otvoreni i pronicljivi um samo je korak naprijed s vremenom u kojem on živi. Tako, Marxovu misao iz Teza o Feuerbachu da su filozofi samo različito tumačili svijet, a da svijet treba promijeniti, Gramsci dalje razrađuje ističući da „filozofija mora postati politička da bi se obistinila, da bi dalje postala filozofija.“ On se argumentirano i energično suprotstavlja ne povijesnim i pojednostavljenim ocjenama razvoja filozofske misli i kulture, koje su za to doba bile karakteristične u okviru dogmatiziranog marksizma, čiji je jedan od predstavnika bio i ruski revolucionar Bukharin.  Gramsci, kritizirajući Bukharinove ocjene povijesti kaže:

„Ocijeniti čitavu filozofsku prošlost kao bunilo i bezumlje nije samo zabluda antihistorizma, jer sadrži anahronističke pretenzije, da je u prošlosti moralo biti kao i danas, nego to predstavlja pravi pravcati ostatak metafizike, pretpostavljajući da neka dogmatska misao vrijedi za sva vremena i za sve zemlje, te da se njezinom mjerom cijeni čitava prošlost.

Metodički antihistorizam nije ništa drugo nego metafizika. Sama činjenica da su neki filozofski sistemi premašeni ne isključuje mogućnost da su oni u tijeku povijesti vrijedili i da su odigrali i izvršili postavljeni zadatak; na njihovu prolaznost treba gledati polazeći od čitavog povijesnog razvitka i od dijalektike stvarnosti; to da su oni zaslužili da propadnu nije neka moralna osuda ni higijena misli, izrečene s nekog objektivnogstanovišta, nego je to dijalektičko-povijesna osuda.“

Foto: Antonio Gramsci (u sredini) / izvor: fondazionegramsci.org

 

Gramsci dodaje da filozofija jedne epohe ne predstavlja filozofiju ovog ili onog filozofa, ove ili one grupe intelektualaca, ovog ili onog dijela narodnih masa, nego kombinaciju svih tih elemenata, koja kulminira u određenom smjeru i čija kulminacija postaje norma za kolektivnu akciju, naime postaje najkonkretnija i potpuna integralna povijest. Politička akcija u Gramscijevom konceptu hegemonije odigrala je jednu od krucijalnih uloga i samim time on je energično odbijao indiferentnost. Pored toga, Gramsci ističe da takvim pristupom ne samo što kočite društvene promjene, već drugima prepuštate vlastitu volju da odlučuju u vaše ime. Stoga morate biti pristrani, kako biste dokazali da postojite i dodaje:

Mrzim indiferentne. Vjerujem kao Federico Hebbel, da živjeti znači biti pristran. Ne mogu postojati samo ljudi u gradu. Tko zaista živi mora biti građanin, mora biti pristranIndiferentnost je bezvoljnost, parazitizam, kukavičluk, to nije život. Zato mrzim indiferentne. Indiferentnost svojom težinom pritišće povijest. To je gvozdena kugla privezana za nogu inovatora, to je mrtva voda u kojoj se često udave najsjajniji elementi, to je močvara koja opasuje stari grad i brani ga bolje od najtvrđih zidina, bolje od grudiju njegovih branitelja, jer guta u svojim blatnim vrtlozima jurišnike, desetkuje ih i oduzima im hrabrost i ponekad ih natjera da odustanu od herojskog poduhvata. Indiferentnost snažno djeluje na povijest. Djeluje pasivno, ali djeluje. Ona je fatalnost, ona je ono na što ne može računati, ono što kvari projekte, što obara najbolje sačinjene planove; ona je gruba materija koja se opire inteligenciji i guši je. Ono što se zbiva ne zbiva se zato, jer neki žele da to bude, koliko zato što ogromna masa ljudi odustaje od posjedovanja vlastite volje, prepušta drugima da rade, pušta da se zapletu čvorovi, koji kasnije jedino mač može da preseče, dozvoljava da se donesu zakoni, koji će kasnije moći ukinuti jedino pobuna, dopušta da se dokopaju vlasti ljudi, koji će kasnije jedino ustanak može oboriti. Fatalnost dominira poviješću nije drugo do iluzoran vid te indiferentnosti, tog odsustva.

Mrzim indiferentne jer me smeta njihovo cmizdrenje uvijek tobože nevinih žrtava. Tražim da svaki od njih položi račun kako se odnosio prema zadacima, koje je pred njega postavio život i koje svaki dan pred njih on ponovno postavlja, račun o onome što je učinio i što nije uradio. I osjećam kako ću biti neumoljiv i kako ne moram rasipati vlastito sažaljenje i ne moram s njima podijeliti suze. Ja sam pristran. Živim i osjećam kako snažna svijest na mojoj strani već aktivno bije boj za budući grad, koji moja strana već izgrađuje. I u njemu lanac društvenih obaveza ne opterećuje samo malobrojne, u njemu sve što se zbiva se ne događa slučajno, fatalistički, već je to razumno djelo njegovih građana. U tom gradu nitko ne ostaje da sa prozora posmatra kako se malobrojni žrtvuju i daju krv vlastitih žila u toj žrtvi; jer je onaj koji je ostao da gleda s prozora, koji se pritajio i koji hoće da se koristi s ono malo dobra što je stečeno djelovanjem malobrojnih i iživljava svoje razočaranje grdeći žrtvu, baš će taj iskrvariti, jer neće uspjeti u vlastitoj namjeri. Živ sam, dakle pristran. Zato mrzim onog tko ne sudjeluje, mrzim indiferentne.

Foto: Gramsci sa svojim drugovima iz studentskih dana (stoji posljednji s lijeva) / izvor: fondazionegramsci.org

 

Što se tiče partije kao tijela kroz koje bi se trebala manifestirati politička borba, Gramsci vrlo odmjereno pristupa tom povijesnom bloku koji će objediniti pokretačke snage socijalne revolucije, u kojima on prepoznaje radničku klasu i poljoprivredni proletarijat. Gramsci je anticipirao ulogu proleterske partije, koja je nosilac svijesti i saznanja ne samo o postojećem stanju, nego i o prošlosti, a naročito o tendencijama povijesnog kretanja prema budućnosti. Gramsci zadatak partije određuje u tri tačke: 1.) organizirati i ujediniti industrijski i agrarni proletarijat za revoluciju; 2.) organizirati i mobilizirati oko proletarijata sve neophodne snage za revolucionarnu pobjedu i za osnivanje radničke države; 3.) postaviti proletarijatu i njegovim saveznicima problem ustanka protiv građanske države i borbe za diktaturu proletarijata i voditi ih politički i materijalno ka rješenju kroz jednu seriju parcijalnih borbi. Koncepcija povijesnog bloka koju je anticipirao Gramsci od dalekosežnog je značaja. Ta koncepcija otvara mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u socijalističkoj borbi pored radničke klase i drugim socijalnim snagama, posebno intelektualnim slojevima. Po ovoj koncepciji, blok različitih društvenih snaga je taj koji osvaja vlast, a ne partija kao njegov opunomoćeni zastupnik. Partija, kako on kaže, je samo dio bloka u kome treba da afirmira hegemoniju radničke klase. Hegemonija radničke klase nasuprot hegemonije vladajuće klase je pitanje života i smrti. Gramscijeve analize koncepta hegemonije jasno nam pokazuju da je buržoazija već više od jednog stoljeća svjesna koliko ideologije, načina života i mišljenja ubrajamo u mase. Nimalo nije slučajno to što je industrijalac poput Forda imao skupinu inspektora pomoću kojih je nadzirao svoje zaposlene u njihovom privatnom obiteljskom i seksualnom životu. Bio je svjestan da je radnicima potrebno usaditi način života i razmišljanja korisnog da bi bili učinkoviti u tvornici. Stoga je bilo neophodno da radnici vode trijezan život, izbjegavaju alkohol i neuredan život, da su aktivni u tvorničkim halama, i da nemaju subverzivne ideje koje dovode u pitanje postojeći kapitalistički sustav. Postavlja se pitanje može li danas ijedna progresivna stranka objediniti velike radničke mase da se izmaknu od ralja kapitalizma. Svakako da ne, jer buržoazija više neće dopustiti da bilo koja/kakva stranka razbije već postojeću dominantnu klasnu kulturu, ne samo zato što je, kad god je to bilo potrebno za njezin opstanak, koristila nasilje do te mjere da je legitimirala reakcije poput fašizma i nacizma, već i zato što su danas ljudi sve više bombardirani kapitalističkom propagandom, i ne zato što su glupi, već zato što ne vide alternativu trenutnim problemima.

Foto: faksimil naslovnice časopisa L’Ordine Nuovo (kojeg je osnovao Antonio Gramsci) o osnivanju PCd’I 21. siječnja 1921. / izvor: fondazionegramsci.org

 

Stoga, partija mora da bude u prethodnici, jer s jedne strane predstavlja jedinstvo onih koji imaju najnapredniju razvijenu klasnu svijest, koji znaju kako usmjeravati promjene društva; s druge strane, utoliko što se stavlja u organsko jedinstvo s masama, dijalizira ih, sluša ih, sposobna je djelovati uz njihov pristanak. Na taj način stvara se odgojna radnja koja se, međutim, ne shvaća kao radnja odozgo grupe koja sve zna i autoritativno stavlja znanje neznalicama, već kao dijalektička radnja, u kojoj se čovjek svrstava među jednake, tj. spremne prihvatiti ideje i konstruktivne kritike čak i od većine radnika priručnika. Stoga je nova komunistička koncepcija svijeta moguća samo ako politička borba dolazi odozdo. Samo tada će doći do narodne revolucije, kada se s praktične strane sustav dijalektičkog odgojnog odnosa prevede u sustav djelovanja i političke organizacije u kojoj se donose odluke, jer su mase pokazale svoj pristanak. Mada, govori se kako su Antonio Gramsci i Rosa Luxemburg mislili da je partija nastala kao spontani rezultat radničke klase, a u skladu s idejom, unutar te borbe djelovali su na otvoren način, izlažući se neprijateljskim udarima. Umjesto toga ovdje se potencira da na početku radnička borba protiv buržoazije nije trebala biti akceptirana kroz partiju, na takav otvoren način kroz institucije, već bi trebala biti skrivena struktura koja će bolje educirati radničku klasu do ostvarenja konačne pobjede protiv buržoazije.

Jer partija se gradi na temelju znanstvenog elaborata iskustava klasne borbe i revolucionarne teorije. Riječ je još o sindikatima, koji ne mogu da urade ništa u svojoj borbi jer su podređeni šefovima (sindikalnoj birokraciji), ljudima koje je Gramsci nazivao partijskim dužnosnicima. Stoga bi svaki pokušaj da se danas osnivaju neke lijeve stranke, koje bi se kroz institucionalne borbe zauzele za prava radničke klase, bez izuzetaka bio osuđen na propast još u samome njegovome začetku. Corpus delicti-ovog neminovnog povijesnog procesa dijalektičkog materijalizma je grčka Syriza, a ista sudbina očekuje i makedonsku stranku Levica, koja će, bez ikakve kadrovske politike, revolucionarne teorijske naobrazbe i klasne borbe u praksi, kasnije doživjeti katarzu posttranzicijskog salonskog ljevičarenja u uvjetima kapitalističke pluralne demokracije.

Foto: Gramscijeva iskaznica Vijeća narodnih komesara izdata u Kremlju / izvor: fondazionegramsci.org

 

Ipak, ono što još ovdje moram nezaobilazno spomenuti, a vezano je za Komunističku partiju Italije i njezinog najvećeg političkog ideologa Antonija Gramscija, jest pokušaj revizionističke neoliberalne ljevice sa Zapada da ovog intelektualnog diva, novinara, marksističkog teoretičara i političkog ideologa predstavi kao euro-komunistu koji je izvršio nekakav utjecaj na evropske komuniste, koji su uz pomoć intelektualnih oportunista iz Frankfurtske škole u samo par desetljeća uspjeli pasivizirati revolucionarnu borbu političke ljevice u Evropi. Činjenica je ipak da je Gramsci cijeli svoj život bio lenjinist i revolucionar u praksi, a marksista u teoriji, mada mu nije bila strana ni Staljinova politika o socijalizmu u jednoj državi. Gramsci je itekako prepoznao reakcionarne elemente u redovima talijanskih socijalista i njemu nisu trebale upute iz Moskve da se obračuna sa reformistima u Socijalističkoj partiji Italije. Poznato je da će tek 1928. godine Kominterna usvojiti politiku socijalnog fašizma, tzv. Treće razdoblje. Srž te teorije je da je na međunarodnoj razini dolazio novi val revolucionarnog pokreta i da su glavni neprijatelji u ovom kontekstu bile reformističke i socijalističke partije, posebno one ljevičarske koje su predstavljale reakcionarni peti stup imperijalizma u radničkom pokretu. Prema čuvenom govoru Vyacheslava Molotova na Kongresu Kominterne, fašisti i socijalisti bili su blizanci; odatle i potječe nadimak koji je kasnije nakon raskola u Livornu dat reformistima kao socijalni fašisti. Zna se da je Trotsky nju odbacio u Trećem razdoblju grešaka Kominterne, imajući u vidu njegove neskrivene kontakte sa talijanskim fašistima koji su mu osigurali utočište krajem 1932. godine kada je bio na jugu Italije. Međutim, trockisti i dan danas ne propuštaju da prigovore Gramsciju zbog svega onoga što je on u njima nedvojbeno prepoznao kao reformističko, reakcionarno, revizionističko, retrogradno i zadrto. Tu opskurnu nit subverzivnog djelovanja unutar radničkog i revolucionarnog pokreta. Nesumnjivo je bilo da su trockisti oduvijek bili peta kolona (sluge imperijalizma) u redovima međunarodnog socijalističkog pokreta.

 

Foto: faksimil naslovnice partijskog glasila L’Unita povodom oslobađanja Milana i Torina / izvor: fondazionegramsci.org

 

Trockistička propaganda također ne zaboravlja da ističe svoje krivokletstvo u međunarodnom revolucionarnom pokretu, da je Gramsci po uzoru na Sovjetski Savez od samog početka birokratizirao Komunističku partiju Italije, što je povijesna laž i gomila neosnovanih optužbi kojima sluge kapitala pokušavaju revizionističkim pristupom da preokrenu povijest naglavačke, prikazujući sebe kao jedine prave istinske nosioce revolucionarnog plamena u svijetu. Isto kao što post-euro-komunisti, koji svojataju Gramscija, danas pokušavaju da mu prepišu zasluge za njihove uspjehe na polju oportunizma i reformiranog marksizma. Tome svjedoči i razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, kada su mnoge evropske zemlje s one strane „željezne zavjese“ krenule u izgradnju socijalističkog društva po sovjetskom modelu, a euro-komunisti pojurili po svaku cijenu da prekinu odnose sa Sovjetskim Savezom, ističući njegovu kontrarevolucionarnu prirodu. Bolesno opsesivni revizionistički nastrojeni ljevičari na Zapadu, u prvom redu trockisti, nisu gubili vrijeme u namjeri da po svaku cijenu ocrne izgradnju sovjetskog tipa socijalizma u jednoj državi, smatrajući SSSR imperijalističkom tvorevinom, naročito poslije slanja vojnih trupa na Budimpeštu i Prag, odnosno intervencija u Mađarskoj i Čehoslovačkoj 1956. i 1968. godine. Reformistima i trockistima ovo je bilo prilika da krenu neumoljivo da šire njihovu otrovnu propagandu protiv Sovjetskog Saveza i sljedbenicima njegove državne političke ideologije, da bi se danas taj fokus prebacio i na Rusiju, iako njezina državna politika sada počiva na najgoroj varijanti kapitalizma i nema više nikakve veze sa socijalizmom. Tome svjedoči i donijeta Rezolucija u Europskom parlamentu 2019. godine, koju su podržali mnogi socijaldemokrati, nasljednici europskih komunista i socijalista, rezolucija kojom se zabranjuje svako isticanje komunističkih simbola u javnosti te se komunizam proglašava totalitarnim režimom i time se izjednačava sa nazi-fašizmom. Nažalost, na ovakve politike revizionizma nisu imune niti političke nomenklature na Balkanu, koje polako ulaze u završnu fazu revizije postrevizionizma, kao političko nasljeđe reakcionarne jugoslavenske crvene buržoazije. Premda taj proces još uvijek nije završen, možemo slobodno reći da je ovaj prostor rasadnik trenda falsificiranja povijesti.

 

Foto: faksimil naslovnice časopisa L’Ordine Nuovo povodom osnivanja PCd’I / izvor: fondazionegramsci.org

 

Svaki pokušaj umanjivanja vrijednosti Gramscija kao revolucionara od strane današnjih reaktora naići će na velik otpor u redovima pravih komunista. Zato što emancipacija proletarijata nije djelo s malo posljedica, i zato se revolucionarom može nazvati samo onaj koji u najvećem općenitom razočaranju zna održavati svoje srce stabilno i volju oštru kao mač. On se tada uistinu može nazvati revolucionarom. Daleko od toga da je Gramsci bio samo kritičar filozofske kulture, Gramsci je bio politički vođa zabrinut za praktičnost revolucionarne organizacije, strategije i taktike unutar revolucionarnog krila radničkog pokreta. Zato što ne postoji ozbiljna komunistička organizacija koja nije ukorijenjena duboko u klasi. Nijedan komunistički okvir ne formira se ako se ta potreba izravno ne uzme u obzir u svakodnevnoj militantnosti i koncepciji svijeta. Stoga je istina, za Gramscija bi bilo nemoguće da bude generalni sekretar Komunističke partije Italije te da zauzme tako visok položaj u partiji dvadesetih godina 20. stoljeća, da nije bio istinski lenjinist kakav je bio. Štoviše, Gramsci je prvi iskovao pripadnost lenjinizmu, kao najotvoreniji kritički nastrojen pogled na svijet i život, onako kreativno gramscijanski, nešto više nego što je to bilo nakon uspona Staljina. Na bitnu specifičnost Gramscijevog shvaćanja odvijanja revolucije na Zapadu ukazuje Palmiro Togliatti u radu Gramsci i lenjinizam, navodeći kao veoma interesantna dva Gramscijeva modela vođenja manevarskog pozicionog rata u borbi za prevlast. Manevarskim ratom Gramsci označava direktni revolucionarni napad na osvajanje vlasti. Pozicionim ratom označava otpor klase koja idejno i politički sazrijeva pod vodstvom revolucionarne partije u uvjetima kada, iz objektivnih razloga, revolucionarni napad direktno nije moguć. Gramsci za prilike na Zapadu, i konkretno u Italiji, predviđa pozicioni rat u okviru kojeg se traži preokret strukture i vladajućeg povijesnog bloka. O problemu vodstva socijalističkog društva, odnosno hegemonije kao pretpostavke političke revolucije, Gramsci govori, pored ostalog, u članku Socialismo e cultura (Socijalizam i kultura):

„To hoće reći da svakoj revoluciji prethodi intenzivan kritički rad, kulturna penetracija, prodiranje ideja kroz skupine ljudi koji su se suprotstavljali i sami okupljali da postepeno riješe vlastite i političke probleme… Isti fenomen se ponavlja i danas i za socijalizam. Kroz kritiku kapitalističkog društva koja je stvorena i stvara se jedinstvenom sviješću proletarijata i kritika znači kultura, a ne spontana evolucija.“

Sve ovo dovoljno ukazuje na to da mnogi pripadnici visokih akademskih i intelektualnih krugova sa Zapada nisu uspjeli tijekom ovih osamdeset godina da prepoznaju revolucionarnost u Gramscija.

 

Foto: faksimil naslovnice partijskog glasila L’Unita iz 14. studenog 1980. / izvor: fondazionegramsci.org

 

Predmet ovakve perfidne propagande svakako je bio, ali i dalje je, Antonio Gramsci. Govori se da je on pisao protiv Staljinove politike i njegovih odluka, što je također notorna laž. Naprotiv, odlomci u Bilježnicama iz zatvora koji se tiču Staljina, Trockoga i sovjetskog socijalizma, bacaju svjetlo na njegov odnos sa Staljinom. Ovdje se nedvojbeno vidi kako Gramsci kritizira Bronsteina, jer je ovaj pokušao održati političku teoriju frontalnog napada u razdoblju u kojem je takav napad mogao voditi samo ka porazu. Znači, više nego evidentna je Gramscijeva kritika Trotskyjeve permanentne revolucije. On u tom povijesnom trenutku bitno razlikuje ratni pokret ili manevar, i pozicioni rat poput onog koji je Sovjetski Savez morao voditi da bi se održao u tom datom povijesnom trenutku. Gramsci je generalno mogao razumjeti dijametralno suprotne situacije, na Istoku, gdje je država bila sve’, a civilno društvo primitivno i raslojeno, i na Zapadu, gdje je postojalo odgovarajući odnos između države i civilnog društva, u kojem prepoznaje čvrstu strukturu političkog djelovanja. Gramsci je pitanju klasne borbe i revolucije na Zapadu prišao, uvažavajući sve specifičnosti društvenih struktura, koristeći se pritom iskustvima Oktobra. On, praveći razliku između društva na Zapadu i društva na Istoku, ističe da je društvo na Zapadu jedna izgrađena struktura koja kao tvrđava štiti državu, međutim, na Istoku društvena struktura nije bila razvijena i zato je, po Gramsciju, bilo lakše razbijati nezaštićeno političko društvo. Naime, različito odvijanje revolucije na Zapadu od revolucije na Istoku posljedica je razlika u odnosu između države i društva u ove dvije regije. Na Istoku, kako kaže Gramsci, država je bila sve’, dok je društvo u zametku i nepostojano, a na Zapadu bi se prilikom najmanje krize države odmah primjećivala čvrsta struktura građanskog društva. Argument više za Gramscijevo protivljenje i odbijanje Trotskyjeve teorije o permanentnoj revoluciji. Gramsci dalje vidi i prepoznaje postojeću međunarodnu situaciju, koja se po njemu treba razmotriti u njenom nacionalnom aspektu. On se posebno bavi dijalektičkim odnosom između nacionalne i međunarodne situacije proletarijata, koji kroz komunističku partiju treba ostvariti svoju hegemoniju u vidu diktature istog, što je od temeljne važnosti za Staljinovo gledište na pitanje revolucije. Stoga, perfidna je laž međunarodnih trockista da su se Gramscijeve misli odvajale od Staljinovih po tom pitanju.

Štovišesam Gramsci je čak odobravao akcije koje se danas u liberalnom poimanju demokracije smatraju autoritativnim, diktatorskim, staljinističkim ili još gorim.

Foto: faksimil publikacije Gramscijeva Pisma iz zatvora od strane izdavačke kuće Einaudi / izvor: fondazionegramsci.org

 

Ovakav antagonistički pristup trockističkih manipulatora proizlazi iz namjernog krivog tumačenja Gramsciejeve misli o kontekstu vremena i mjesta gdje se odvija revolucionarna borba, te različitih faza i nivoa borbe vođene u Sovjetskom Savezu i u Italiji. Naravno, Gramsci nije niti mogao pomisliti, a kamo li predložiti da Staljinov Sovjetski Savez primjenjuje ideje koje je on razradio i zagovarao za tadašnju Italiju. To znači da je ovaj sardinijski intelektualni gorostas i genijalni filozof imao potpuno povjerenje u Staljina i partiju koju je naslijedio od Lenjina, kao istinski izraz svjetskog komunizma, suprotno od onoga što je desetljećima unatrag širila prljava trockistička propaganda. Ta ista propaganda ističe kako je Gramsci 1926. godine poslao pismo Staljinu (koje Togliatti nikada nije dostavio) u kojemu iskazuje svoje nesuglasice s velikim voždom i njegovim internim metodama vođenja partije. Međutim, poznato je od ranije Gramscijevo mišljenje o oporbi, gdje on izričito kaže da se „ne može igrati oporbom, imajući u vidu sve povijesne okolnosti“,  što možda ne oslobađa Staljina od krivice za obračun sa svojim neistomišljenicima u partiji, ali zato je posve sigurno, također, da velikog vođu on nigdje izričito ne kritizira za njegove postupke u partiji. U tom kontekstu spominje se i pismo koje je navodno Gramsci primio dvije godine kasnije, u ožujku 1928. godine, kada je već bio u zatvoru San Vittore, akoje je dobio od istražnog suca, koji pak navodno saopćava Gramsciju da „ima prijatelje koji zasigurno žele da on ostane neko vrijeme u zatvoru“, aludirajući možda na Palmira Togliattija i Ruggiera Grieca koji su u to vrijeme bili u Moskvi. Krajem 2020. godine u najvećem talijanskom dnevnom listu Corriere Della Sera, izašao je autorski članak potpisan od Valerije Palumbo, u kojem ona piše o konzervativizmu Komunističke partije Italije te prakticiranju staljinizma u načinima i metodama vođenja partije. Autorica ovog ovakvog slobodnog liberalnog tumačenja na osnovi („povijesnih“) dokumenata, upušta se u analizu odnosa triju sestara Schucht, Gramscijeve supruge Julije te Evghenije i Tatiane, o nekakvom „ljubavnom kvadratu“ triju muza i velikog filozofa, kao i o razmatranju uloga i dostojanstva žena.

Foto: Antonio Gramsci u ženskom društvu / izvor: fondazione.org

 

Između ostalog, autorica teksta poziva se i na poznatu novinarku i feministicu Adele Cambria, koja je 1976. godine napisala knjigu Ljubav kao revolucija izfeminističke pozicije. Kolumnistica Valeria Palumbo ni ne govori toliko o ulozi žena u revolucionarnim procesima, koliko o teorijskim postavkama koje namjerno isključuju žensko pitanje iz emancipacije masa. Ona dodaje da muški aspekt ovog pitanja vuče svoje korijene još od davnina te da se kao takav provlačio i kroz doba velikih revolucionarnih promjena, paralelno s teoretiziranjem istog od strane akademske zajednice. Ona ukazuje na marginalizaciju žena u Marxovoj teoriji dijalektičkog materijalizma, nazivajući je dvosmislenom, kao i na Lenjinovom monopolu muške dominacije na boljševičku revoluciju, gdje su se čak i žene poput Alexandre Kollontai i Rose Luxemburg suočile s određenom vrstom marginalizacije u novom društvu, pa sve do njihovog potpunog nestanka iz dijalektike povijesti u vrijeme Staljina. Ona eksplicitnije nastavlja pa dalje piše: „da ono što nije uspio cenzurirati fašizam, uspjela je to uraditi poslijeratna mizogina politika vodstva Komunističke partije Italije, te tendencija hagiografije i muške dominacije u politici, gdje se život protagonista politike odvaja od njihovih ideja i djela. Nadalje u tekstu autorica još citira i prisjećanje velike talijanske sindikalistice Terese Noce iz 1967. godine povodom 30. obljetnice smrti Gramscija, gdje čuvena novinarka, članica CK Talijanske komunističke partije i glavna sekretarka Sindikata tekstilnih radnika te autorica publikacije La voce dei tessili (Glas tekstila)gdje otvoreno kaže da je „Gramsci jedina osoba u cijeloj partiji koja je pokušala primijeniti u praksi teorijsku misao o emancipaciji žena“. Jer je odlično znao da u kapitalističkom režimu podjela rada služi kapitalistima prije svega da bolje iskoriste radnike, da u obitelji postoji podjela rada i ekonomska dominacija muškaraca, pa čak i u obitelji suboraca, pri čemu mužu pripada politički rad, rad više stepenice, dok ženi rad u kuhinji. Kapitalizam i patrijarhat etablirali su se zahvaljujući eksploataciji, jer se kroz nju hrane. Točno je to da su socijalistički mislioci gotovo uvijek uvjetovali emancipaciju žena kao i cijelog proletarijata, jer su vjerovali da je ropstvo žena rezultat proizvodnih odnosa. Gramsci je na ovo skrenuo pažnju kada je govorio o fordizmu ili društvu utemeljenom na pokretnoj traci. Rijetki su oni koji su shvatili da patrijarhat ima čvrste korijene čak i među radnicima i da su ti korijeni mnogo stariji od buržoaskog društva, ali prije svega ne bi mogli biti eliminirani revolucijom, mada su nakon Oktobarske revolucije žene uvelike bile uključene u društvene i političke tijekove kako bi postale ravnopravnije i neovisnije od muške ekonomske ovisnosti koja je u mnogo čemu bila okidač opresije. Na kraju članka kolumnistica talijanskog dnevnog lista zaključuje: da su žene odbile slušati muškarce koji hvale revoluciju, slobodu i prosperitet samo za sebe i svoj spol, sigurno bismo bili daleko, daleko napredniji. Što je u biti danas točno.

Foto: Gramscijeva supruga Giulia Schucht i njegovi sinovi Delio i Giuliano / izvor: fondazionegramsci.org

 

Kada smo već kod Gramscija i njegovog odnosa prema ženama, neupitno je njegovo kritičko razmišljanje o patrijarhatu, nešto o čemu je itekako dobro znala njegova supruga Giulia Schucht, majka njegove dvoje djece Delija i Giulijana, koja je prva osjetila tu potrebu da budu objavljene sve njegove bilješke iz zatvora nakon njegove smrti. Poznato je da se Gramsci, dok je bio u zatvoru, redovno dopisivao sa svojom suprugom Giulijom (Julkom, kako ju je nazivao), sa svojom mamom, sa starijim sinom, kao i sa svojom šogoricom Tatianom s kojom je imao izgrađen jedan prisan odnos. To je žena koja se jedina uistinu mogla brinuti za Gramscija dok je bio u zatvoru, imajući u vidu da je živjela u Rimu, jer je njegova supruga za to vrijeme bila u Moskvi. Tatiana Schucht je bila žena čvrstog karaktera na koji se Gramsci mogao uvijek s ponosom osloniti. Moderna Antigona, kako ju je nazvao talijanski komunista Aldo Natoli u svojoj knjizi Tanja Schucht i Antonio Gramsci: Moderna Antigona. Da nije bilo ove žene, zasigurno danas ne bismo imali ništa od ostavštine genijalnog uma kakav je bio Gramsci, zato što je ona jedini „krivac“ za to da su njegovi zatvorski spisi ugledali svjetlost dana. Međutim, ono što je još zanimljivije a malo poznatije je to da je treća sestra Evghenia bila gorljiva staljinistica koja je direktan „krivac“ za dopremanje nekih od Gramscijevih dokumenata u Moskvu. Činjenica je da će kasnije, na osnovi pisma koje je ona poslala Staljinu nakon Gramscijeve smrti, trockistički revizionisti zloupotrijebiti ime Antonia Gramscija. Poznato nam je od ranije, na osnovi dijelova sa Bilježnicama iz zatvora koji se odnose na Staljina, Trotskog i sovjetski socijalizam koji ne idu baš u korist Trotskome, da Gramsci otvoreno kritizira Leona Davidovicha zbog njegovih jakobinskih metoda apstraktnosti o permanentnoj svjetskoj revoluciji, koje ne posjeduju znanstvenu argumentaciju i izdržanost pa se zbog toga ni ne mogu uzeti u obzir u tom danom povijesnom vremenskom kontekstu u kojemu se nalazila Sovjetska Rusija. Dakle, interes od dvostrukog tumačenja povijesne istine, koja se po pravilu uvijek nalazi negdje po sredini, imali su krivotvoritelji i apologeti modernog revizionizma koji već desetljećima dolazi, kako s desnog, tako i s lijevog spektra društvene akcije i političke odgovornosti.

Foto: faksimil naslovnice partijskog glasila L’Unita o ubojstvu Antonija Gramscija / izvor: fondazionegramsci.org

 

Zato mislim da je od velike važnosti da čitateljima ovog teksta objavim i to toliko „kontroverzno“ pismo koje su sestre Evghenia i Julia Schucht uputile Staljinu tri godine nakon Gramscijeve smrti. Pismo koje sadrži datum ulaska u sekretarijat, 8. prosinca 1940. godine, a koje se čuva u arhivu Kominterne u Moskvi kao dio državnog arhiva za povijest, glasi:

Druže Staljin!

Problem na koji Vam želimo skrenuti pažnju duboko nas zabrinjava, ne samo zato što se pitanje odnosi na post mortemživot drage nam osobe, već i zato što je ovaj život bio militantni doprinos međunarodnoj borbi za komunizam. Razgovarajmo o djelima Antonija Gramscija. Imamo trideset bilježnica koje je napisao u zatvoru. Pojedine kratke misli, književne bilješke, kritički, filozofski i povijesni eseji – u sve njih Gramsci je neprestano ulijevao duboko razmišljanje i goruće srce boljševika.

Ova djela zasad su nepoznata. O tome smo puno puta razgovarali u Kominterni, ali položaj Talijana nepromjenjivo je bio sljedeći: ta su djela u vlasništvu Talijanske komunističke partije, a u Talijanskoj komunističkoj partiji samo bi drug Ercoli bio u mogućnosti i znao bi ih pripremiti za objavljivanje.

Kada sam o tome razgovarala s Nadezhdom Konstantinovnom ona je definitivno osudila to gledište: „Koliko ljudi radi na Lenjinu!“

Ali godine prolaze, godine koje Gramscija odvode daleko od života na mnogo uvredljiviji način od sedamnaest godina koje je proveo u zatvoru. Gramsci, izvanredan čovjek, zatvoren u ladici stola! Gramsci, koji pohlepno upija svaku misao, svaki masovni pokret da svaku misao i svaki svoj pokret učini dostupnim masama, kako bi proširio i ojačao svoj revolucionarni savez; sve je to zatvoreno u osobnosti, u umu pojedinca, čak i ako je jedan od najvažnijih ljudi na zemlji besmislica, to je poput vjetra zaključanog u sobi. I naravno, samo će grupa drugova, ne samo iz Talijanske komunističke partije, već možda i iz drugih bratskih partija, a posebno iz VKP (b) – Komunističke partije Sovjetskog Saveza – moći, bez iznevjeravanja Gramscijevog djela, svemu tome pružiti živahnost, ugušenu činjenicom da je pisao u zatvoru. A sada najteža stvar. Ono što je potrebno reći samo Vama.

Fašisti i njihovi lakeji, trockisti svih vrsta, žestoko su mrzili Antonija Gramscija. I ovdje je, gotovo odmah nakon uhićenja, počeo opažati postojanje ruke koja ga je neprestano slijedila, ruke izdajice. Te činjenice, koje su ga natjerale da razmišlja, mogla bih Vam reći ili Vam napisati kad mi to dopustite. Dio toga je bio poznat NKVD-u. Kasnije sam o tome pisala sekretarijatu VKP (b), sekretaru Yezhovu, a odatle je pismo poslano Kominterni, gdje su dugo razgovarali sa mnom i, kako su mi rekli, stekli težak dojam. Iz kojeg su izvora ove sumnje došle do jednog od osumnjičenih Talijana, ne znam, ali činjenica je da su stigle.

U kojoj je mjeri Gramsci sumnjao da je izdaja bila duboka, pokazuje činjenica da nam je tijekom jedanaest godina zatvora, svaki put kada je pokrenuo problem pokušaja da ga spasimo, uvijek davao naznake da se obratimo VKP (b) tako da nitko od Talijana nije bio svjestan što će poduzeti, inače je vjerovao da će sve biti izgubljeno.

To nismo uspjeli učiniti i možda je to razlog zašto je Gramsci umro.

Gramsci bi mogao pogriješiti u vezi imena, ali ako samo ovo tvrdi Kominterna (ali moguće je i da to ne utvrdi), to neće biti dovoljno: ako su ubili Gramscija, to je bilo radi ubijanja uzroka komunizma i sve dok ovo trijumfira po cijeloj zemlji, čovjek mora poznavati svoje neprijatelje i boriti se s njima. I u ovoj borbi Gramsci još može sudjelovati.

Dajte nam priliku da Vam ispričamo priču o Gramscijevom zatvoru.

A također je naša sestra mogla nakon Gramscijeve smrti napraviti odljev lica i ruku. Prvi odljevi od gipsa su prekrasni. Željeli bismo zamoliti za čast da ih držimo u Lenjinovom muzeju. Što se tiče knjiga koje je naša sestra vratila, a koje je Gramsci ustupio u zatvoru, tražimo dopuštenje da ih držimo kod obitelji, osim nekih rijetkih i posebno vrijednih knjiga o socijalnim partnerima koje bismo željeli ostaviti u Kominterni. Gramscijeva djeca, kad odrastu, moći će čitati ove knjige u knjižnicama. Nismo odlučili tražiti Gramscijevu biblioteku, koju je on prikupio dok je bio na slobodi, kao ni njegovu vrlo bogatu revolucionarnu arhivu. Ali Talijanska komunistička partija vjeruje da su ova knjižnica i ova neponovljiva arhiva izgubljeni. Planiramo zatražiti zatvorske knjige za njegovu djecu, koja će ih onda čuvati.

Na kraju bih Vam povezala riječi našeg starijeg sina Delija: „Naš otac poznat je samo kao žrtva fašizma, ali još uvijek toliko može kao borac!“

Sa ljubavlju,

Ev. Schucht i Ju. Schucht

Foto: faksimil naslovnice lista Il Grido del Popolo (kojeg je Gramsci osnovao) o Gramscijevoj smrti / izvor: fondazionegramsci.org

 

Ono što je još vezano za velikog filozofa, marksističkog teoretičara i političkog ideologa, još je i to da je bio otvoreni kritičar međunarodnog cionizma. Gramsci je, kao nitko drugi iz redova ljevice u to vrijeme, uspio detektirati reakcionarnu politiku židovskog pitanja unutar socijalističkog pokreta. On se često u njegovoj filozofiji prakse, gdje je kao podlošku koristio izraze talijanske kulturne filozofske teorije profesora Lorije, koji je tumačio izraz i oznaku interes u nekakvom pogrdnom smislu u Tezama o Feuerbachu, koristio značajkom prevedenom kao schmuzig jüdisch,ili u slobodnoj interpretaciji „prljavo židovski. Tako recimo, u jedno od mnogobrojnih pisama svojoj ženi Giuliji, poslano 11. travnja 1932. godine, na kraju u post scriptumupiše:

„Nadam se da nećeš krivo shvatiti izraz prljavo židovski koji sam maločas upotrijebio. Primjećujem to jer sam nedavno sa Tanjom raspravljao preko pisama o cionizmu i ne bih volio da me zbog tog izraza smatrate antisemitom. Ali zar onaj tko ga je izmislio nije Židov?“

Sasvim na kraju vratimo se opet Talijanskoj komunističkoj partiji, njenim počecima, turbulentnim vremenima tijekom Mussolinijevog fašizma, razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, ali i poslije njega, kada je u Italiji vladao državni teror u vrijeme godina olova, pa sve do potpune dezintegracije krajem 1980-ih i prelazak na stranu interesa talijanske buržoazije. Kraj Prvog svjetskog rata koji je nakon preraspodjele interesa velikih imperijalističkih sila donio nova nezadovoljstva u redovima evropske buržoazije, što je rezultiralo sa još većom represijom i tlačenja radničke klase u Evropi i Americi, kulminirat će s par neuspjelih revolucija na starom kontinentu, u samom srcu kapitalističkog poretka. Italija nikako nije mogla ostati van ovog povijesnog toka, jednako bitnog za radnike u centru kapitalizma i za one na njegovoj periferiji. Talijansko društvo imalo je tu sreću da su se progresivne snage u zemlji mogle objediniti oko revolucionarnog glasila kakav je bio tjednik L’Ordine Nuovo koji je osnovao novinar Antonio Gramsci, a imao za cilj primijeniti pouke Oktobarske revolucije u Italiji. Ovaj list postao je glas militantnih radnika koji su sudjelovali u generalnom štrajku i tvorničkim protestima koji su 1920. godine izgledali kao da prijete da će zapaliti zemlju, što će završiti rušenjem talijanskog kapitalizma radničkom revolucijom. Međutim, umjereni iz Socijalističke partije koji su vodili sindikalni pokret brzo su postigli kompromis, koji je prekinuo štrajk i prosvjede, što je rezultiralo skromnim propuštanjem radnika te nastavkom liberalnog kapitalističkog režima. Uplašeni radničkom militantnošću, zemljoposjednička aristokracija i industrijalci zaključili su da je potrebna desničarska protusila koja se rađa u vidu fašističkog pokreta Benita Mussolinija, bivšeg socijaliste.

Foto: faksimil naslovnice lista Il Grido del Popolo o Gramscijevoj smrti / izvor: fondazionegramsci.org

 

Zgroženi konformizmom i oportunizmom socijalista, nekoliko revolucionarno nastrojenih intelektualaca okupljenih oko lista L’Ordine Nuovo i militanti iz krajnje lijevog političkog spektra, odlučit će da formiraju revolucionarnu radničku partiju, što će kasnije rezultirati osnivanjem Komunističke partije Italije (PCd’I) 1921. godine na Kongresu u Livornu. Ova mala grupa intelektualaca i militantnih boraca mislila je da je to pravi povijesni trenutak koji oslikava položaj međunarodnog proletarijata, te da je došlo vrijeme da se s riječi pređe na djela. U tom kontekstu je zanimljiv jedan članak koji će kasnije u lipnju 1921. godine izaći u peruanskom listu ElTiempo, podautorskim perom čuvenog južnoameričkog revolucionara Joséa Carlosa Mariáteguija, koji se je u to vrijeme nalazio u egzilu u Rimu. Između ostalih, u tekstu citira Zinovieva, koji je u svojim kontroverzama s centristima objasnio ovu posebnost krize talijanskog socijalizma, rekavši kako se čini da su „talijanski socijalisti centrističke i desne struje na ljevičarskim pozicijama od ostalih umjerenih europskih socijalističkih partija, jer je Italija u naprednijem revolucionarnom razdoblju. Ali Treća internacionala ne može a da ih ne smatra centrističkim ili desničarskim pozicijama, paralelno s francuskom, engleskom i njemačkom strujom centra i desnice“. Znajući da su ranije dosta pomogle političke kolumne objavljivane u listu Avanti!, a kasnije i u novo oformljenom L’Ordine Nuovo, koje su duboko utjecale na obrazovanje radničke klase, da će pridonijeti u ekipiranju radničke baze nove partije, kako bi ona u vrlo kratkom vremenu postala značajan politički faktor u zemlji na koji se mora računati. Liberalna demokracija u Italiji, kao i drugdje u Evropi, bila je u to vrijeme stvar u rukama građanske elite, kao što je uostalom i dan danas, koja ne može kooptirati interese svih progresivnih skupina, naročito onih koji dolaze iz nižih klasa. Socijalisti nisu bili u stanju voditi pobunu onih koji su tražili pružanje boljih uvjeta za život i rad, i naravno, pojavio se fašizam. Međutim, kako se je PCd’I penjala ka vrhu političkog djelovanja, tako se i fašizam pod vodstvom Mussolinija sve više uvlačio u redovima narodnih masa. Komunisti su uspjeli ući u parlament već 1924. godine, a među tih 15 zastupnika bio je i Antonio Gramsci, koji će se, prije nego što će ga režim lišiti slobode i pored političkog imuniteta, otvoreno sukobiti s Benitom Mussolinijem u najvišem zakonodavnom domu. Isti taj Duce jednom će Gramscija nazvati „sardinijskim grbavcem i profesorom ekonomije i filozofije“ koji je imao „neupitno moćan mozak“. Također, tužitelj na suđenju Gramscija (gdje je osuđen za šest različitih optužbi za izdaju) upozorio je sud na opasnosti koje dolaze iz znanja ovog neumoljivog revolucionara rekavši kako se „ovaj mozak mora zaustaviti da funkcionira dvadeset godina“.

Foto: faksimil naslovnice lista Giustizia e Liberta o Gramscijevoj smrti / izvor: fondazionegramsci.org

 

Svima je bilo jasno odakle dolazi najveća opasnost po buržoaziju, jer Gramscijev briljantni um kao rijetko koji drugi prije i poslije njega, nije smatrao da su velike ideje stvar samo intelektualaca, te inzistirao na tome da radnici moraju postati vođe vlastitih organizacija. Zato što je on znao da radnici su koji odrastaju u borbi kroz štrajkove i prosvjede, i pored toga što nemaju nikakvu naobrazbu, nakon samo jednog štrajka mogli prepoznati na čijoj strani su direktor, policija i sindikalna kriminalna organizacija, a na čijoj eksploatirani radnik. Mogao je vidjeti kako radnik može spoznati samog sebe, spoznati moć svojih ruku koje oblikuju svijet, te spoznati svoju snagu kojom može ovladati istim tim svijetom. Njegov besprijekorno pronicljivi filozofski um hranjen dijalektikom hegelijanizma imao je zadatak školskog učitelja proleterske revolucije, koje je pomoću tvorničkih vijeća kroz borbu namjeravao pretvoriti u jedinice revolucionarne vojske i jedinice Radničke države nakon pobjede nad buržoazijom. Ovo će postati motiv više Mussoliniju da odsječe glavu nemani koja prijeti ozbiljno da uzdrma položaje buržoazije. Nakon uhićenja Gramscija i Terracinija, te bijega u egzil Grieca i Togliattija, partija će nakon zabrane pretrpjeti velik udarac pa će morati svoje djelovanje nastaviti pritajena u ilegali, gdje će se i održati njezin III. Kongres, u Lionu. Tako će biti sve do pred kraj Drugog svjetskog rata, kada će se partija pod novim imenom (PCI) nakon raspuštanja Kominterne uključiti u oslobađanje Italije od njemačkih trupa te pomoći u organiziranju partizanskih jedinica. Nakon iskrcavanja saveznika na Siciliju u srpnju 1943. godine u operaciji Husky, Italija je i de factobila okupirana od strane savezničkih sila, koje će u potpunosti zaposjednuti jug zemlje. U isto vrijeme kralj je pobjegao iz Rima, koji još uvijek zauzimaju Nijemci zajedno s čitavim sjeverom Italije. Vladu generala Badoglia, uspostavljenu samo na jugu zemlje, ne priznaju anglo-američki saveznici, kao ni SSSR, koji ipak prvi uspostavlja kontakt s njom. Narodno-oslobodilački front (CLN) koji okuplja glavne antifašističke partije i vodi otpor u dijelu zemlje koji je još pod okupacijom, traži pregovore, postavljajući dva preduvjeta za postizanje dogovora o vladi nacionalne koalicije u kojoj mogu sudjelovati sve antifašističke snage. Presudni trenutak bit će 14. ožujka 1944. godine, kada SSSR priznaje vladu generala Badoglia i zaobilazi saveznike, pri čemu se problem ustavne strukture (monarhije i republike) odgađa za poslije rata, a partije okupljene oko CLN moraju ući u novu široku vladu. Togliatti slijeće u Napulj već 27. ožujka i saopćava talijanskoj javnosti o potrebi za ujedinjenjem svih antifašističkih snaga u borbi protiv njemačkog okupatora i domaćih fašista, te o potrebi SSSR-a da ima izravne kontakte s novom vladom ravnopravno s ostalim saveznicima. Već 24. travnja 1944. godine rođena je druga Badogliova vlada uz sudjelovanje šest CLN-ovih partija, uključujući PCI. Ipak britanske snage od samog početka negativno su gledale na partizanski otpor, što se tumačilo kao pritisak na novu vladu u koju je ušla i PCI, koja snažno podupire partizane na bojišnici.

Foto: faksimil naslovnice lista Il Grido del Popolo koji piše o ubojstvu Gramscija / izvor: fondazionegramsci.org

 

Ono što je također važno spomenuti je to da je čitavo vrijeme bio važan odnos Vatikana prema oslobađanju zemlje, imajući u vidu da je RKC imala neskrivene simpatije prema fašizmu iako se javno „distancirala“ tijekom rata. Vatikan je imao veoma moćan utjecaj u Rimu, u kojem je izostavljena borba prije dolaska saveznika, na što je direktno utjecala RKC, tako što je sprečavala narodnu pobunu po svaku cijenu. To samo ukazuje na koordinaciju između stavova anglo-američkih snaga i krutog antikomunizma Vatikana, koji će godinama koje dolaze postati još perfidniji. Rezultat svega toga je pad vlade generala Badoglia i formiranje nove vlade pod diktatom anglo-američkih imperijalista, u kojoj više neće biti mjesta za CLN, koji će biti raspušten, a PCI izbačena iz vlade, i sve to prije nego što će biti donesen novi Ustav zemlje kojim se ukida monarhija i Italija proglašava republikom. Međutim, prije nego što će predsjednik vlade postati lider Demokršćanske stranke Alcide De Gasperi, koji će ostati na toj poziciji od 1945. do 1953. godine i time postati jedan od političara koji će se najdulje zadržati na vlasti u modernoj povijesti Italije, komunisti će napraviti svoju najveću pogrešku u povijesti, naročito njihov vođa Togliatti, koji je bio ministar pravosuđa (funkcija koju je obnašao godinu dana) pola mandata u vladi generala Badoglia tijekom konstitutivne monarhije i pola mandata kao dio demokršćanske vlade De Gasperija, također u vrijeme konstitutivne monarhije, ali i mjesec i pol dana nakon proglašenja republike 2. lipnja 1946. godine, kada je amnestirao na stotine visoko rangiranih fašista, kako u vlasti tako i u vojsci. To će ostaviti povijesnu ljagu na PCI koja se nikakvom revizijom ne može izbrisati. Od tada PCI ostaje u opoziciji tijekom čitavog poslijeratnog perioda i, pored toga što u prosincu 1947. godine komunisti sklapaju koalicijski pakt sa socijalistima, stvarajući tzv. Fronte Democratico Popolare (Narodno-demokratski front), bit će poraženi na izborima 1948. godine od strane kršćansko-liberalne koalicije okupljene oko De Gasperijevih demokršćana. Front je nakon tog poraza raspušten, dok je koalicija komunista i socijalista trajala sve do ulaska Sovjeta u Mađarsku 1956. godine, kada su se socijalisti distancirali od imperijalističke politike Moskve, kako su je nazivali, dok su komunisti ostali na liniji s Moskvom, veza što će trajati sve do Togliattijeve smrti u kolovozu 1964. godine. U međuvremenu, u Poljskoj će se krajem rujna 1947. godine održati Informativna konferencija (Cominform) predstavnika nekih komunističkih partija na kojoj je predstavljen Izvještaj Zhdanova. U tom izvješću kritiziraju se nedostaci zapadnih komunističkih partija, među kojima i talijanske. U zajedničkoj deklaraciji o problemima međunarodne situacije kojom se zatvara konferencija komunističkih partija u Poljskoj, prst se posebno upire na socijaldemokratske snage koje su se odvojile od narodnih masa, posebno u Italiji gdje su sudjelovali u vladi De Gasperija. Yezhov će u svom završnom govoru između ostalog reći:

„Komunisti moraju biti vodeća snaga koja uvlači sve slobodoljubive antifašističke elemente u borbu protiv novih američkih planova za širenje i porobljavanje Evrope“.

Foto: govor Palmira Togliattija a u pozadini fotografije Antonija Gramscija i Amadea Bordige / izvor: fondazionegramsci.org

 

Kasnije će i Secchia i Longo u svojim izlaganjima vezanima uz pogreške prilikom donošenja određenih političkih odluka PCI reći da je bilo previše propusta u organizaciji, kao i u povlačenju pogrešnih poteza te u samoj strukturi partije. Secchia će u prosincu 1947. godine otići u Moskvu kako bi predstavio dugo izvješće u kojem, nakon analize ekonomske situacije, daje pregled talijanske političke situacije:

„Uopće ne mislim da je revolucija mogla biti napravljena 1945. godine. Našu zemlju okupirali su Amerikanci i stoga nismo mogli izbjeći jačanje pozicija kapitalizma u zemlji. U potpunosti se slažem s analizom koju je partija napravila u to vrijeme i zaključcima do kojih je došla, ali bilo je više pitanje obrane određenih stavova. Uvjeren sam da ne bismo bili u današnjim uvjetima da su se moji stavovi slijedili“.

Longo je također bio (samo)kritičan oko određenih okolnosti koje su dovele do toga da se partija dovede u podređenu ulogu u nekim kritičnim trenucima za zemlju. On će jednom prilikom reći:

„Naša partija bila je posebno slaba kada smo bili isključeni iz vlade i bačeni u oporbu. Ovom prilikom naše protivljenje izraženo je prije svega verbalno u tisku i na skupovima. Tek u posljednjih nekoliko mjeseci serija prosvjednih demonstracija i masovnih akcija dala je malo veću snagu našoj borbi“.

Činjenica je bila da je Talijanska komunistička partija bila u krizi nakon povratka iz ilegale, a bilo je više razloga, od kojih se jedan onako posebno izdvaja, a to je da je veći dio odluka partija morala donijeti pod mogućim pritiskom koji bi dolazio iz centrale u Moskvi. Na to upućuju i mnoge nesuglasice u samom vrhu, za što svjedoči i VI. Kongres u Milanu održan između 4. i 10. siječnja 1948. godine, kada se dogodilo nešto što je teško definirati kao racionalno. Naime, na Kongresu Togliatti je ponovno izabran za generalnog sekretara partije, a Longo za njegovog zamjenika. Međutim, nakon Kongresa, Togliatti je svim izaslanicima napisao da je potrebno imenovati drugog zamjenika sekretara u osobi Secchia. Ovim je i više nego jasno bilo da Italija neće moći odabrati svoj put u socijalizam bez uplitanja izvani. Neki su upućivali na to da je moguć prelazak na napredniji socijalistički oblik društva bez puno vanjskih uplitanja, po primjeru Čehoslovačke 1948. godine, bez pomoći Crvene armije koja se odmah nakon završetka rata povukla iz te zemlje. Neka od najglasnijih razmišljanja bila su: „da se socijalizam nikada ne može uvesti iz vani; to je društvena transformacija koja mora izvirati iz rada i borbi svih ljudi, u svijetlu međunarodnog iskustva, ali pod vodstvom najboljih tradicija i revolucionarne doktrine, iskustva koje su postigli sami ljudi i i formirali u njemu nove svijesti“.

Foto: govor genseka Talijanske komunističke partije Palmira Togliattija / izvor: fondazionegramsci.org

 

Nakon Staljinove smrti u talijanske komunističke redove sve više prodiru anti-sovjetske snage koje pokušavaju izvući partiju iz utjecaja Moskve. U međuvremenu 1954. godine u partiji izbija velika afera Seniga, kada Secchijev bliski suradnik Giulio Seniga bježi s riznicom partije. U Jugoslaviji 1955. godine slijedi povijesni susret između Tita i Khrushcheva i normalizacija odnosa između dvije socijalističke zemlje, što i nije baš po volji talijanskim komunistima, koji će u prosincu 1956. godine održati svoj VIII. Kongres PCI-a, samo par mjeseci nakon povijesnog XX. Kongresa KPSS-a, održanog u veljači, na kojem će novi lider Khrushchev skinuti kult ličnosti, te se obračunati sa staljinizmom. Godina u kojoj će se dogoditi sovjetska intervencija u Mađarskoj još će više podijeliti ionako uzdrmani socijalistički blok. Sve u svemu, turbulentna vremena za Evropu poslije implementiranja Marshallovog plana i blokovske podjele svijeta koja će se zidom u Berlinu 1961. godine i de facto razgraničiti željeznom zavjesom. Početkom 1960-ih stvari u redovima talijanskih komunista počet će drastično da se mijenjaju, pogotovo kada na čelo partije dolazi Luigi Longo, partizan i učesnik Španjolskog građanskog rata te narodni heroj Jugoslavije, što će dovesti i do približavanja politike između talijanskih i jugoslavenskih komunista, a udaljavanje od sovjetskih. To će biti razdoblje ideološke tranzicije partije, koja će evoluirati u novi politički pravac, tzv. euro-komunizam pod vodstvom budućeg generalnog sekretara Enrica Berlinguera, što će dovesti do potpunog raskida veza sa Sovjetskim Savezom i KPSS-om. Berlingueru se prepisuje čuveni povijesni kompromis, tj. spremnost komunista na parlamentarnu suradnju s demokršćanima i socijalistima, što će izazvati buru reakcija, kako u talijanskoj, tako i u svjetskoj javnosti. To će u redovima međunarodnog komunističkog pokreta izazvati bijes, osudu i razočaranje, zbog toga što su se talijanski komunisti odrekli svojih ideala, prodali buržoaziji i stavili u službu međunarodnog kapitala. Talijanska komunistička partija u godinama koje dolaze sve više će povećavati svoje članstvo, ali će zato i sve više voditi katastrofalnu politiku, što je svojevrsni politički paradoks, pa će tako od 2,3 milijuna članova prije izbora 1948. godine, imati čak 12,6 milijuna (34,4%) prije izbora 1976. godine, što predstavlja najveći pik glasačkog tijela. Međutim, problem je bio u tome što se sila koja je ležala u brojkama nije mogla prepoznati u stvarnoj protu-moći u društvu. Drugi gorući problem u partiji bit će njezino pročišćavanje od stvarnog pokretača koji joj daje snagu u njezinoj revolucionarnosti, od radničkog pokreta i seljačkog proletarijata s juga zemlje, na račun akademskih i intelektualnih parazita koji su crpli svoje povlastice u društvu zahvaljujući članstvu u partiji, i pored toga što nisu bili na vlasti.

Foto: govor genseka PCI Palmira Togliattija / izvor: fondazionegramsci.org

 

Politika koja će u mnogo čemu pridonijeti da se partija nađe u javnim kritikama pojedinih značajnih ljudi u talijanskom društvu, poput filmskog redatelja Piera Paola Pasolinija, koji nikada nije postao član PCI. Ovakav elitistički pristup partijskih dužnosnika i oportunistički način vođenja politike naći će se na udaru nekih gerilskih marksističkih revolucionarnih organizacija kakva je bila Brigate Rosse. U nedavnom velikom intervjuu koji sam napravio sa svojom dragom prijateljicom Barbarom Balzerani, pripadnicom Crvenih brigada, te jedno vrijeme i njihovim vođom, evo što ona ističe po pitanju „nužnosti“ intelektualne elite u revolucionarnim procesima političke borbe i militantne akcije:

„Zapravo urbani gerilski rat u zemlji s naprednim kapitalizmom i parlamentarnom demokracijom ne bi trajao ni tri dana da nije uživao suglasnost i potporu značajnog dijela tog ogromnog klasnog pokreta protiv kojeg je pao reakcionarni zagrljaj PCI-a s demokršćanima i Confindustrijom. U Crvenim brigadama nije bilo mjesta za intelektualce koji nisu navikli na akciju i politički rad, a zapravo ih nije ni bilo, što nije značilo nemogućnost organizacije da odrađuje složene analize poput one povezane s NATO-ovim generalom Dossierom ili premijerom Aldom Morom, nešto što nije mogao napraviti niti jedan akreditirani studijski centar. Zapravo, dok je lijeva inteligencija još uvijek razmišljala o nacionalnoj državi, vladajuća elita razrađivala je koncept multinacionalizacije kapitala. Zato smo mi bili mišljenja da organizacija sastavljena od radnika i proletera može promovirati znanje, teorijsko-praktičnu inteligenciju na višoj razini, neusporedivo bolje s čistom akademskom zajednicom“.

Barbara Balzerani itekako ovdje notira problem organizacije vođenja revolucionarne borbe na osnovi teorijskih planova i navoda za akciju. Ukoliko nemate homogenu strukturu, koja će usput biti ugrožena kapricima i kompleksima akademske i intelektualne provizornosti određenih pojedinaca, koji zaposjedaju pozicije zbog svojih vlastitih interesa, umjesto viših, onda ste u problemu da isporučite efikasnost u borbi protiv buržoazije. Reakcionarni povijesni kompromis koji neće biti garant za učešće komunista u vladi, zato što im neće biti dozvoljeno, kao i prije trideset godina zbog pritiska američke administracije, ovog puta preko NATO-ve operacije Gladio, samo će ubrzati propast talijanskih komunista, a početak kraja Gramscijevog političkog projekta najavit će politika izolacije socijalističkog vođe Bettina Craxija početkom 1980-ih, koja će poslati komuniste u vječnu opoziciju.

 

Foto: faksimil lista Rinascita sa političkim esejom u tri dijela Enrica Berlinguera, naslovljen kao Razmišljanja o Italiji nakon činjenica u Chileu / izvor: fondazionegramsci.org

 

To je razdoblje godina olova u Italiji pod pokroviteljstvom NATO pakta i njegove super tajne operacije Gladio, razdoblje koje će trajati više od dvadeset godina kao „preventiva“ mogućeg preuzimanja vlasti od strane komunista. U talijanskom društvu od kraja 1960-ih pa sve do početka 1990-ih vladat će politika straha i terora, dok će državni terorizam postati društvena kategorija. Buržoaske pozicije u zemlji postat će još moćnije nego što su bile u vrijeme fašističkog režima Benita Mussolinija, a liberalni kapitalizam u koaliciji s Rimokatoličkom crkvom bacit će radničku klasu u očaj. Berlinguerov talijanski put u socijalizam bit će uvertira u svemu onome što će se dogoditi nakon pada Berlinskog zida i kraja Hladnog rata, te urušavanje socijalizma u Istočnom bloku na čelu sa SSSR-om. Talijanska komunistička partija 3. veljače 1991. godine završit će na smetlištu povijesti, mada početak smrti započinje još 12. studenog 1989. godine, samo tri dana nakon pada Berlinskog zida, kada će generalni sekretar PCI Achille Occhetto inicirati promjenu imena stranke, i stoga sve ono što dolazi nakon toga ne zaslužuje pažnju moje opservacije koja se tiče komunističke ideje jednog filozofa iz mjesta Alesa na Sardiniji, koji će osnovati partiju koje više nema. Talijanska ljevica doživjet će sudbinu ostalih evropskih ljevičarskih partija, koje će napustiti klasnu borbu u ime identitetskih politika liberalne ljevice, što je svojevrsni politički oksimoron. Ljevica će početi govoriti o fer preraspodjeli bogatstva u kapitalizmu, umjesto o njegovom rušenju i uspostavljanju diktature proletarijata radničke države u kojoj će radnici i seljaci provesti svoju kulturnu hegemoniju. Ljevica će tako potpasti pod neoliberalnu paradigmu kapitalizma koja već pet desetljeća poriče da postoji radnička klasa, zato što nema narodne mase, po primjeru Margaret Thatcher koja je govorila da ne postoji društvo, već samo pojedinac. Valjda je sve to posljedica degenerativnog skretanja ljevice s puta marksizma nakon reakcionarnog skupa održanog u Bad Godesbergu 1959. godine, kada se odrekla marksističkih pretpostavki, prihvativši u potpunosti paradigmu socijaldemokracije koja danas luta između demokratskog socijalizma i „lijevog“ liberalizma. Stoga se čini da je sentimentalna ideja o radikalnoj i nagloj transformaciji društva (revolucija) danas svedena na romantizam, ali ne i na stvarni cilj ili plan za akciju. Tragično je to što ljevica nije počinila samoubojstvo, jer samoubojstvo je namjeran čin. Ona je izgubila svoju internacionalnost jer više ne postoji koherentni sustav koji će je voditi.

tko znamožda tamo gdje dalje postoji sukob postoji zadnja nada za pobunu.

Foto: faksimil naslovnice partijskog glasila PCI nakon parlamentarnih izbora 1976. kada je Komunistička partija osvojila rekordnih 34,4% ili oko 12 600 000 glasova / izvor: fondazionegramsci.org

 

 

Korištena literatura:

 

Izbrana dela – Antonio Gramsci, Cankarjeva založba, Ljubljana, 1974.

Izbrana dela – Palmiro Togliatti, Cankarjeva založba, Ljubljana, 1976.

Ogledi o Gramsciju – Ivo Petrinović, Čakavski sabor, Split, 1976.

Filozofija istorije i politike – Antonio Gramši, Slovo Ljubve, Beograd, 1980.

Antonio Gramši, život i delo – Vanja Kraljević, Slovo Ljubve, Beograd,

Izbor političnih spisov 1914-1926 – Antonio Gramsci, Komunist, Ljubljana, 1982.

Filozofija prakse Antonija Gramšija – Lino Veljak, Radionica SIC, 1983.

Gramsci – Salvatore F. Romano, Državna založba, Ljubljana, 1983.

La morte del PCI – Guido Liguori, Bordeaux, 2009.

Odio gli indifferenti – Antonio Gramsci, Chiarelettere, 2011.

Scritti su Gramsci – Palmiro Togliatti, Guido Liguori, Editori Reuniti, 2013.

La storia di una famiglia rivoluzionaria – Antonio Gramsci Jr., Editori Reuniti, 2014.

Lettere dal carcere – Antonio Gramsci, Einaudi, 2014.

Vita e pensieri di Antonio Gramsci – Giuseppe Vacca, Einaudi, 2014.

Il moderno principe – Antonio Gramsci, Donzelli Editore, 2015.

Masse e Partito, Antologia 1910-1926 – Antonio Gramsci, Guido Liguori, Editori Reuniti, 2016.

 

 

Autor teksta: Gordan Stošević

 

 

“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci