Objavljeno 23. marta/ožujka 2024. od Il Grido del Popolo©️
Nasilje kao društvena pojava, prisutna je svaki dan, u raznim oblicima. “…Postojalo je oduvijek i uvijek je, kao i danas, jako rašireno u društvu.”. Dok se na nasilje reaguje obično iz sebičnih razloga, komformističkih – kada se nasilje dešava u blizini i u većem obliku, kada subjekti uoče prijetnju koja bi ih mogla “dotaći”. Drugim riječima, razvijena je kolektivna tolerancija kulture na nasilje, “ne tiče me se” sve dok ne dođe do “praga”, tolerancija na nasilje se emituje. Taj prag može biti nečiji život, dom, porodica, lokalna zajdnica, država. Govoreći o nasilju govorimo o složenoj društvenoj pojavi, po mnogim sociolozima, “nasilje nije izoliran fenomen”, najprije treba uočiti nasilje kao jedinstvenu pojavu, kako bi ga znali uočiti u svim njegovim oblicima, te kako bi ga se razumjelo moraju se u obzir uzeti svi aspekti njegovog nastanka, razumjeti njihov uzrok, te pronaći adekvatne mehanizme za preveneciju, prije no što bilo koji oblik nasilja eskalira. S jedne strane, smatraju autori – da je ono biološki uslovljeno, dok s druge strane, sociolozi su apostrofirali da nasilje ima pozadinu ideološkog ustrojstva kao važnom preduvjetu.
Život u iluziji sigurosti
Rat, vršnjačko nasilje, mobing, cyber-nasilje, femicid, sve su to veliki oblici nasilja, u različitim vremenskim kontekstima – terminološki određena, o kojimma u posljednje vrijeme slušamo i svjedočimo njegovom sprovođenju, u raznim manifestacijama i klasifikacijama, čini se sve većim intenzitetom, kao nečemu što se odvija mimo nas, koja se ne osuđuju jednako! Jer su sva sredstva za prevenciju društvenih anomalija odavno uništena i obezvrijeđena. Dakle, tlo je pripremljeno I plodno za najgore, a to najgore se priviđa kao oblik zabave na “podijumu svjetskog spektakla” te predstavlja “novu normalnost” u kome svako dobija spektakularnu ulogu. U “sistemu” bez razvijenih mehanizama za sprečavanje nasilnog ponašanja, bez organizovane zaštite – svaki pojedinac je žrtva. “Sistem” koji nema načina da odgovori na izazove, sa kojima se društvo suočava – nije dovoljno funkcionalan, takva situacija pogoduje razvijanju destruktivnog društva, te se postavlja pitanje na kakav sistem se možemo pozivati? Ili je to još samo današnjem čovjeku ostalo, tek još jedna iluzija sigurnosti koju čovjek teži da materijalizira kad god se osjeća ugroženo sa nagaženim dostojanstvom, prije svega, ljudskog bića.
***
Harmonija sistema izražava harmoniju društvene zajednice – i obrnuto.
Urušavanjem javnog morala i etike, te urušavanje svakojakih dosadašnjih Sistema vrijednosti, povezano je sa globalnim, svetskim kretanjima. Čovječanstvo “hrli” samouništenju pri krizi javnog morala. Moralna i etička degradacija vodi do ekspanzije nasilja i velikog broja zločina. Kaže se da “vođe stvaraju ljude, a ljudi stvaraju vođe”, u ovom slučaju harmonija sistema izražava harmoniju društvene zajednice. Jer ljudi oblikuju sistem, a sistem oblikuje ljude. Samo kada imamo stabilan sistem koji promoviše moralne vrijednosti I etiku, to može pozitivno uticati na ljude i društvo u cjelini.
Kad se kolektivna svjesnost ljudi uzdigne, prirodno će biti dobar i uzvišen sistem, podržavat će uzvišenije građanstvo. Kad je slab sistem i ljudi su slab i dehumanizirani. Dok dehumanizacija predstavlja “oduzimanje kvalitete i kulture života, oduzimanje širine vidika, spuštanje čovjeka na tlo instikta i izgnanstvo u životinjski svijet”, društvo postaje poprište silne špekulacije, frustracije, nemorala i sve prostijeg dohotka.
****
Neosporno je to – da je nasilje kroz historijski kontinuitet prolazilo kroz proces reinkarnacije u korak sa ideološkim svjetonazorima. Shodno brzom napretku na području komunikacije i silnog tehnološkog razvoja – jedina razlika je u tome što danas nasilje ima veliku medijsku reperkusiju koja budi osjećaj “kao nikada prije, kao nešto novo” međutim, oduvijek je. Samo je karakteristična njegova manifestacija u različitim agregatnim stanjima.
U 20 st. fenomen rasta neonacizma i neofašizma u Evropi kompleksni su i strukturirani oblici nasilja sa taktikama “ekstremnog” ka manjinskim grupama, licemjerno su osuđeni i od Evrope i ostatka “svijeta”, Martin Niemoller uoči uspona nacizma u Njemačkoj piše: “U Njemačkoj su prvo došli po komuniste, ali ja nisam ništa rekao jer nisam bio komunist. Onda su došli po Židove, ali ja nisam ništa rekao jer nisam Židov. Onda su došli po članove sindikata, ali ja nisam bio član sindikata, i nisam ništa rekao. Onda su došli po katolike, ali ja kao protestant ništa nisam rekao. A kad su došli po mene nije se imao tko zauzeti za mene.”. Niemoller je bio snažan glas protiv nacističke tiranije i zalagao je se za ljudsko pravo. Njegova izjava podsjeća na važnost solidarnosti i borbe protiv nepravde, čak i kada se ne tiče direktnno nas. Međutim, tko se danas zauzima za pojedinca? Za njegovo životno pravo i sigurnost? Tko mu garantira socijalnu postojanost? Neovisno od njegovih kulturoloških obrazaca i rodne zasnovanosti? Isti taj fašizam nikada nije nestao, mirovao je u određenoj stvarnosti, te čekao pogodan trenutak na novo lice. Samo je promijenio ram pod krinkom ideološkog konteksta, “…moderni neofašizam koji je obgrlio Evropu kroz pojavu desničarskih stranaka. To su stranke koje štite domicilno stanovništvo, a zapravo narušavaju osnovne postulate države – na meti su im sve manjine, verske, polne, seksualne, etničke.” (Balić, Juzne vesti).
Danas, u procesu cvjetanja polarizacije, i noviih dinamičko – društvenih kretanja, koje pri tome predstavljaju – logičan slijed, rezultiraju ekstremnim nasiljem u novim oblicima, u očiglednom disbalansu harmonije društvene strukture, te naglim i brzim uspostavljanjem novih paradigmi, jer po Dirkemovoj tezi o anomijama, pojava nasilja rezultat je propasti društvenih normi, koja potvrđuje iznesenu tvrdnju o tome da – Moralna i etička degradacija vodi do ekspanzije nasilja i velikog broja zločina.
Autor teksta Rabija Numanović
