“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci

Dobrodošli u muzej evropske propagande

Objavljeno 25. jula/srpnja 2021. od Il Grido del Popolo©

 

U briselskim parku Leopold nalazi se neobičan muzej koji je od svoje inauguracije, 6. svibnja 2017., privukao već oko pola miliona posjetitelja. Ulazimo kroz čvrsto osiguranje gdje čuvari provjeravaju naš identitet, kontroliraju osobne stvari kroz X zrake te nam mjere temperaturu uz pomoć termičke kamere.

Namještamo slušalice za praćenje razgledanja muzeja i biramo jedan od dvadeset i četiri službena  jezika Evropske unije. 

“Dobrodošli u Dom evropske povijesti, projekt Eu parlamenta. Za vrijeme dok vas vodimo kroz izložbu, zamijetit ćete da ne govorimo o povijesti svake evropske nacije”.

Stalni postav izložbe počinje predstavljanjem predmeta koji su povezani s geografijom kontinenta kao i s grčkim mitom Evrope. Nakon toga, u 18. stoljeću, dolazimo do trenutka podsjećanja na nacistički režim i na režim Sovjetskog  saveza. “Za vrijeme francuske revolucije 1789. godine, obični građani uspijevaju svrgnuti apsolutističku monarhiju koja ih je stoljećima kontrolirala. Njihovi plemeniti ideali slobode, jednakosti i bratstva ubrzo se prljaju Terorom, periodom strašne represije, masovnih pogubljenja i političkih čistki. Francuska  revolucionarna država usvaja upotrebu giljotine kako bi uništila svoje neprijatelje”, nastavlja priču nevidljivi vodič kroz slušalice, dok našim ušima odzvanja odsječeni i hladni udarac giljotine. “Razmišljanje – kako idealistički ciljevi mogu opravdati brutalna sredstva-koristilo se više puta tokom evropske povijesti. Posebno za vrijeme policijske države Sovjetskog saveza za vrijeme Jozefa Staljina i od strane nacističkog režima u Njemačkoj.” Ova prva analogija provlači se kroz čitavu izložbu.

Dvorane koje su posvećene 19. stoljeću ne osvrću se na proeuropske pacifiste kao što su bili Victor Hugo ili Bertha von Suttner, prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu za mir 1905. godine. Ali zato saznajemo kako je marksizam “bio strastvena reakcija“ na industrijsku revoluciju, epizoda za vrijeme koje su “uvjeti života i rada ( radnika) počesto užasasavajući”. Ali, nastavlja glas vodiča, “koncem 19. stoljeća njihova situacija se poboljšava dobivanjem prava na glasanje”. 

Nemojte ovdje tražiti niti najmanju pozitivnu evokaciju na borbu radničke klase: jednostavno je nema. Uostalom, naglašava glas u slušalicama, “radničke klase nisu nikad predstavljale homogenu cjelinu. Pripadnici radničke klase nisu dijelili iste značajke koje su varirala zavisno od države ili područja njihovog djelovanja”. 

Nasuprot tome, buržoazija, ona je “poticala na ekonomske i političke promjene (…) i odigrala je važnu ulogu u nastajanju moderne demokracije”.

Da bismo shvatili kako muzej koji je europske poreske obveznike stajao 55,4 miliona eura, može dosegnuti takvu istančanost povijesne analize, treba se pozabaviti sastavom njegovog znanstvenog savjeta. U trenutku službene investiture, 13. februara 2017. godine, Hans- Geter Pottering, jedan od čelnih ljudi njemačke Demokršćanske stranke (CDU), izrazio je jednu želju: “Htio bih da stvorimo mjesto sjećanja i budućnosti u kojem će europska ideja moći prosperirati”. Sljedeće godine, jedan renomirani “komitet povjesničara i  eksperata muzeologije, iz raznih evropskih država”, redigirao je bibliju projekta. U tim Glavnim crtama programa za Dom evropske povijesti, hladni rat počinje 1917. godine: “Pučem boljševika u Rusiji, na Istoku se pojavljuje diktatura i jedna drugačija forma organizacije društva. U mnogim zemljama, utopija o socijalnoj jednakosti dobiva mnoge sljedbenike. Počinje sukob Istok-Zapad. U osnovi se radi o borbi između komunističke diktature i liberalne demokracije”. Španjolski građanski rat je predstavljen kao sukob tokom kojeg “dosezi brutalnosti su na vrhuncu i s jedne i s druge strane”. I tako redom. Tekst je stavljen na glasanje u Uredu Parlamenta te je odobren 15. decembra 2008. Osnovan je i  upravni savjet sastavljen od političara. Isto tako je osnovano i znanstveno vijeće zaduženo da realizira muzej.

Komunist Francis Wurtz, evropski poslanik od 1979. do 2009., prisustvovao je sastancima upravnog savjeta ponekad burnim, u nadi da će Dom evropske povijesti biti otvoren za kontradikcije i nijanse. “Jao, moji napori nisu ničemu poslužili, požalio se. Ovaj muzej je bio zamišljen od boraca hladnog rata sukladno ideologiji njemačkih demokršćana”.

Direktorica Doma, G-đa Constanze Itzel,  suprotstavlja se takvom sudu. “Ne želimo biti muzej propagande” pojašnjava. Ona prosuđuje kako muzej slavi “pozitivne vrijednosti” te kako je proeuropski. Naglašava kako je znanstveni komitet potpuno neovisan, bez ikakvog utjecaja upravnog savjeta na njihov izbor. “Istina, komentira Wurtz. Ali, kako su povjesničari bili izabrani u funkciji njihovih ideoloških orijentacija, rezultat je sukladan očekivanom”.

Jedina povjesničarka koja je sudjelovala u svim etapama koncepiranja muzeja – od redigiranja Vodećih nacrta do same inauguracije, Mađarica Maria Schmidt još uvijek se nalazi u znanstvenom savjetu muzeja. Autorica knjiga u slavu Ronalda Reagana i Georga H.W.Busha, ona je na 42. mjestu po bogatstvu u Mađarskoj, prema magazinu Forbes. U njenom su vlasništvu provladin tjednik Figyelo koji je na naslovnici objavio portret predsjednika Federacije mađarskih Židova, gospodina Andrasa Heislera, okruženog novčanicama, u novembru 2018. “Neki Mađari je doživljavaju još više ideloški zastranjenu od Victora Orbana, čija je savjetnica bila od 1998. do 2002., pisao je Le Monde (1. August 2018.), Maria Schmidt je jedna od značajnijih figura “neslobodne demokracije”.

Naravno, bilo bi dovoljno pročitati nekoliko stranica “Domovine” s jednog kongresa njemačke Demokršćanske partije (2020), zadnje djelo Gđe Schmidt, posvećeno “borbi za suverenitet Srednje Evrope”, pa da dobijete srčani napad. Pa zar misao vodilja Evropske unije nije “Ujedinjeni u različitostima”? Od 2002. godine gđa Schmidt je na čelu Muzeja terora u Budimpešti, jednog od najposjećenijih u Mađarskoj. Ta institucija, na tri kata, uporno odzvanja fiksnom idejom direktorice: Mađarska je u 20. stoljeću trpjela  tiraniju dvaju sličnih političkih režima, nacizma i komunizma. Muzej finansira vlada Victora Orbana, a taj je muzej dobio pohvale od New York Timesa: ”Zamišljen od jednog holivudskog dekoratera, upotrebljava instrumente torture kao i zastrašujuće  portrete nasmijanog Staljina kako bi učvrstili njenu tvrdnju”.

U Briselu, dvorane Doma evropske povijesti posvećene Drugom svjetskom ratu kao da izlažu rezoluciju “o važnosti evropskog sjećanja za budućnost Evrope”, usvojene od strane europoslanika, 19. septembra 2019. koji izjednačavaju “komunističke i nacističke režime”. 

Govor Adolfa Hitlera i Staljina, autodafe’ i uništavanje vjerskih objekata, vojne parade…Ogromni ekrani, jedan do drugoga, projiciraju arhivske njemačke i sovjetske filmove gdje se srp i čekić pojavljuje istovremeno s kukastim križem, pružajući posjetiocu dojam simetrije. Nasuprot tome, ni riječi o sporazumima potpisanim u Minhenu u septembru 1938., ishodom kojih su Francuska i Ujedinjeno kraljevstvo ovlastili Hitlera da napadne Čehoslovačku: muzej predstavlja početak rata ugovorom o nenapadanju iz augusta 1939. između Njemačke i Sovjetskog saveza. Isto tako, bitka za Staljingrad, odlučujuća bitka u ratu, nestala je s fotografija, jednako kao i komunistički pokreti otpora. A što se tiče koncentracijskih logora, komentar je izrečen u jednom dahu: “Najveći broj židovskih žrtava je ubijen odmah po dolasku u logore. Za vrijeme sovjetskog režima, režim gulaga izolira i osobe nestaju, često igrom slučaja, samo zato jer se pretpostavlja da onemogućavaju izgradnju komunizma.”

Na gornjim katovima, promjena ambijenta. Osvjetljene sale , pune boja, opjevavaju europski roman: rekonstrukcija Evrope, rađanje Države- providnosti, rimski ugovori i ugovori iz Elysee, prva proširenja… Predstavljanje načina življenja na Istoku i na Zapadu u ’50-im i -60-im godinama, detaljno opisuju na uravnotežen način poboljšanje životnih uvjeta naroda. Ali konstitutivna slabost ovog muzeja eksplodira u nepostojanju bilo koje kritike u odnosu na politike Zapada. Jedina aluzija na radničke štrajkove koji su označili 20. stoljeće, tiče se štrajkova britanskih rudara (1984-1985).

I eto nas konačno u 1989. godini: pad Zida, era revolucija završava. I nakon toga, od rata u ex Jugoslaviji do eura, od prokjekta Evropskog ustava do krize grčkog javnog duga, pa do valova proširenja Unije, povijest prolazi bez zastoja, čista, konsensualna, bogata ekonomskim napretkom. Suludo pretpostavljanje konkurencije među radnicima, premještanje prema Istoku, migracije miliona radnika za male plaće na Zapad? I tu je zamka. Komunizam je izgubio, kapitalizam je pobijedio, Evropska unija dobija Nobelovu nagradu za mir u 2012.: kraj povijesti na šestom katu.

 

 

 

Izvorno objavljeno u Le Monde Diplomatique

Autor teksta Jean-Baptiste Malet

S francuskog prevela Nina Nadramija

 

 

 

“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci