Objavljeno 26. novembra/studenoga 2020. od Il Grido del Popolo©
Nije puno trebalo da El Pibe de Oro (zlatni dječak) sa Villa Fiorito postane ushićenje za sve potlačene i prezrene u svijetu kojima je nogomet bio jedina utjeha dok je kapitalizam surovo razjedao društvo munjevitom brzinom. Malo tko je slutio da će klinac u dresu Los Chebollitas, juniorski pogon Argentinos Juniorsa, koji je zabavljao gledatelje između dva poluvremena žonglirajući s loptom, kasnije postati poganski Bog, božanstvo milijunima u svijetu kojima je najvažnija sporedna stvar na svijetu postala najvažnija stvar, i to upravo zbog malog zelenog kako su ga kasnije nazivali. El Diego je imao tu nesreću roditi se u zemlji u kojoj od 1930. godine, kada je susjedni Uruguay dobio organizaciju za prvi Svjetski kup u nogometu (u čijem finalu je Argentina izgubila upravo od domaćina), pa sve do 1958. godine bez prekida vladala vojna hunta, da bi se od 1958. pa nadalje do 1976. naizmjenično smjenjivali na vlasti Peronisti i vojne hunte. Da bi opet pomoći američkog imperijalizma koji je štitio svoje interese na Južnoameričkom kontinentu (pomoći operacije Condor od 1968. godine pa sve do 1989. godine kada su održani prvi demokratski izbori), 1976. godine opet na vlast došla vojna hunta na čelu sa ozloglašenim general-pukovnikom Jorge Rafael Videla Redondo, koja će ostati na vlasti punih sedam godina, razdoblje još poznato kao Guerra Sucia (prljavi rat), u kojem je smrtno stradalo između 15 000 – 30 000 ljevičarskih aktivista i komunističkih militanata, uključujući marksiste, sindikaliste, studente, novinare i navodne pristalice i simpatizere svega onoga što je bilo na udaru Procesu narodne reorganizacije, ali i Argentinske anti-komunističke alijanse koju je podržavala moćna talijanska masonska loža P2.
Foto: El Pibe kao 10-godišnjak, kada je u pobjedi svog tima od 7:1 postigao čak pet golova / izvor: arhiv Diega Maradone
Te godine su bile godine uspona zlatnog dječaka, ali i prvih razočaranja, pogotovo kada ga je argentinski izbornik César Luis Menotti, ili čuveni El Flaco izostavio iz Argentinske reprezentacije za Mundijal na kojem su bili domaćini. Kasnije će Maradona reći da mu to nikada neće zaboraviti i oprostiti, ali da ga ne mrzi zbog toga, jer je puno lakše nekome nešto ne zaboraviti nego li ga mrziti cijeli život. Bio je ljut na njega jer mu je uskratio mogućnost da sa nepunih 18 godina postane svjetski prvak i osjetiti taj čar kako je biti na tronu. Nešto što će Diego ostvariti već iduće ’79. sa svojom omladinskom selekcijom na Svjetskom prvenstvu u Japanu, kada će Gauchosi uvjerljivo savladati sve svoje protivnike i osvojiti naslov svjetskog prvaka, te još jednom obradovati naciju koja se je u to doba nalazila ispod čizme dotad najrepresivnije vojne diktature.
Foto: Diego Maradona kao junior u dresu reprezentacije Argentine / izvor: arhiv Diega Maradone
Upravo taj moment male utjehe za El Diega će ovih dana dok ga svi oplakuju, bezočno iskoristiti trockistička gamad Argentinske salonske ljevice, kojoj pripada kao i svugdje po svijetu akademska i intelektualna elita, koja putem svojih glasnogovornika kakav je prof. Fabián Harari, blati ime sina argentinskog naroda zbog njegovih poroka. Cilj ovakve gnusne diskreditacije čovjeka koji je toliko zadužio svoju zemlju i naciju djelima, je ništa drugo do prava slika današnje „revolucionarne“ ljevice čije licemjerje seže duboko do njihove reakcionarnosti i služenje imperijalistima i interesima krupnog kapitala. Ovi društveni elitisti koji misle da sve znaju, i da je danas sve kruh i igre, pritom razbacivati se marksističkim frazama na društvenim mrežama, a uopće i da ne znaju kako je pripadati klasi obrerosa, jer nikada u životu nisu vidjeli kako izgleda tvornička traka, a kamoli radnik, dopuštaju sebi sa sude onome koji je u teškim trenucima vojne diktature, proletarijatu bio izvor sreće i zadovoljstva. Jer ipak život običnog čovjeka se ne svodi na savršenstvu, već je napravljen od emocija, jer svako društveno biće je i emocionalno biće, što nas ljude uostalom pravi nesavršenima. El Diego je u to vrijeme bio anestetik za bol radničke klase, kako milijunima ispred TV aparata, tako i onima malo privilegiranima na tribinama koji su mogli doći do ulaznica i jedva čekali da krene refren „Que se quede!“. On je bio jednostavno automat za izradu snova i želja, u kojem ubaciš novčić, a on ti ispuni sve tvoje snove i želje. Zato, kada je El Diego u pitanju, nije dovoljna samo poznata stara latinska izreka De mortuis nil nisi bonum (O mrtvima sve najbolje) već i čuvena Isusova izreka: „Tko je od vas bez i jednog grijeha, neka prvi baci kamen“ Ili kako reče čuveni talijanski sportski novinar Gianni Minà, s kojim je El Diego uživao razgovarati: „A sada tišina. Njegova cijena u svijetu nogometa odavno je plaćena“.
Foto: Diego Maradona u svom stanu u Napolju / izvor: arhiv Diega Maradone
Nakon pet godina u Argentinos Juniors, za kojeg je postigao 116 golova na 166 utakmica, došao je i taj dan da ode u veliki klub. El Diego je za sumu od nevjerojatnih u to vrijeme 4 milijuna američkih dolara, 20. veljače 1981. godine potpisao ugovor za Boca Juniors. Što je bila i želja njegovog oca Diega starijeg, da nosi dres kluba sa La Bombonere, a ne sa rivalskog Monumentala. Na pitanje novinara za koga će potpisati, za Boce ili Rivera, nestašni El Pibe kaže: „Traže me i ovi iz Boce, izgleda da ću za njih potpisati“. To je bila sezona u kojoj je započeo taj apsurdni rat između Argentine i Ujedinjenog Kraljevstva za Malvine, kakav je bio argentinski naziv za otočje Falklanda, rat u kojem je stradalo gotovo tisuću vojnika na obje strane, od kojih 630 na argentinskoj. A onda je samo na dan prije okončanja ratnog sukoba, 13. lipnja 1982. godine, počelo Svjetsko nogometno prvenstvo u Španjolskoj, gdje Maradona odlazi sa svojom reprezentacijom pod velikim pritiskom, imajući u vidu stanje u kojem je bila zemlja koja će tek izaći iz rata, vojno i financijski poražena, te moralno uništena. El Diego je bio svjestan važnosti Mundijala u podizanju morala nacije, kao što je to bilo četiri godine ranije na domaćem terenu kada su osvojili naslov prvaka, ali i godinu dana kasnije u Japanu na omladinskom šampionatu gdje se Maradona okitio zlatom, kao svojevrsna utjeha za ne igranje za seniorsku momčad. Međutim, aktualni svjetski prvak se ovog puta nije pokazao u najboljem svjetlu, pa je takmičenje završio još u fazi po grupama, izgubivši 1:2 od Talijane, budućih prvaka svijeta, te 1:3 od Brazilaca, njihove najveće rivale, nakon čega su se morali vratiti kući. To je bilo još jedno veliko razočaranje za El Dieza, koji je već bio dogovorio transfer na Camp Nou nakon prvenstva.
Foto: Diego Maradona nakon pobjede u finalu Svjetskog kupa ’86 u Meksiku i osvajanja titule / izvor: arhiv Diega Maradone
Nogometni gigant iz Catalonije ga je tražio i ranije, ali zbog političkih okolnosti nije mogao otići vani, pa je ovog puta za rekordnih u to vrijeme 7,6 milijuna američkih dolara prešao sa La Bombonere na Camp Nou. Međutim, brzo će se ispostaviti da temperamentni Argentinac neće pronaći svoju sreću u novoj sredini. Za Blaugranu će El Diego odigrati dvije sezone, gdje će osvojiti tri titule, Cup Kralja, Liga Cup i Supercup Španjolske, i to sve tri u sezoni 1982/83. Još će na startu svoje druge sezone prvenstva La Lige, 24. rujna 1983. godine u duelu na Camp Nou s Athleticom iz Bilbaa, doživjeti tešku ozljedu gležnja nakon starta Bilbaovog igrača Andonija Goikoetxee, nakon čega će morati da pauzira više od 💯 dana. Činjenica je, da je sve ovo bilo uvertira za ono što će se dogoditi 5. maja 1984. godine u finalu Kupa kralja na stadionu Santiago Bernabeu s istim protivnikom, koji je u to vrijeme bilježio odlične rezultate. Utakmica je započela dosta tenzično, a u centru pažnje bio tko drugi, ako ne sam El Diez, pobunjenik s razlogom. Bio je meta protivničkih igrača svo vrijeme, i tako sve dok opet nije Goikoetxea opasno startao nad njim, kao i gruba igra Sole, koji ga je non-stop provocirao sa ksenofobnim ispadima, te udvarao glavom, laktom i koljenom, na šta glavni sudac nije reagirao. Mada posve čini se, da su čašu gnjeva prolili baskijski navijači, koji su El Diega rasistički vrijeđali na račun indijanskog podrijetla njegovog oca. Onda je mali zeleni eksplodirao. Nastala je opća tuča na terenu dok je na tribinama bilo 100 000 ljudi, među kojima i sam kralj Juan Carlos. Inače Maradona je bio prvi igrač Barcelone kojemu su navijači Reala spontano pljeskali na Bernabeuu nakon gola, prilikom kojeg je zaobišao vratara Agustina, i čekao da branič Juan Jose otkliže pored vratnice, kako bi ovaj samo gurnuo loptu u praznu mrežu. Ovo je bila zadnja Diegova utakmica za Barcelonu, te rezigniran nakon tih dešavanja na Bernabeuu prije vremena zatražio raskid ugovora od predsjednika Nuneza (koji će kasnije priznati da se nije slagao s Maradonom) i napustio klub. Ipak je El Diego u Barci ostavio dobar utisak i bio prilično učinkovit s obzirom na to da je u 58 utakmica koliko je odigrao za Katalonski klub, postigao čak 38 golova, od kojih su neki bili prava remek djela, poput onog na Beogradskoj Marakani protiv Crvene Zvezde, kada je fenomenalnim lobom svladao vratara Dike Stojanovića.
Foto: Diego Maradona nakon dolaska u Npulj na predstavljanju ispred publike na prepunom stadionu San Paolo / izvor: arhiv Diega Maradone
Nakon kratkog izleta na Pirinejima, za El Diega će doći zvjezdane dani kada će se preseliti na Apeninima, i to na vatrenom jugu u gradu ispod Vezuva. I pored toga što u svom prtljagu iz Barcelone u Napulju donosi i svog najvećeg poroka kojeg je otkrio u dekadentnim kvartovima španjolske metropole, dolazak na jugu Italije će biti za njega dobitni žeton za kockarskim stolom. Međutim, nogometni čarobnjak nije došao na San Paolo da gazi travnjak zbog njegove lične satisfakcije koju će debelo naplatiti, u to vrijeme basnoslovnih 13 milijardi talijanskih lira, ili gotovo 10,5 milijuna američkih dolara, što je bio tada rekordni transfer. I tako tog četvrtka, to vruće 5. srpanjsko poslije podne oko 18:30 po lokalnom vremenu, će nogometni kralj El Diego zakoračiti na travnjaku napuljskog nogometnog hrama San Paolo, kultno mjesto za Napolitance (stadion koji će nakon odluke grada nositi njegovo ime u budućnosti). Nogomet je za mnoge Talijane kao i za Argentince, naročito za one iz radničkih kvartova bio svojevrsna sekularna religija, euharistija koja nedjeljom ispire sve grijehe. On će za njih prosto postati El Diego de la Gente. Njegova će prisutnost svako nedjeljno popodne postati lijek mnogim zaljubljenicima kotrljajuće crno-bijele bubamare. To popodne ulazi na stadion San Paolo odjeven vrlo jednostavno, u trenerkama i patikama, sa šalom oko vrata sa pozdravom: „Dobra večer Napuljci. Jako sam sretan što sam s vama“. Slika je zapanjujuća, u grotlu hrama 70 000 ljudi jednoglasno kliče njegovo ime, dok on šutira loptu i predstavlja se gledateljima. Velika masa ljudi neprestano u transu kliče njegovo ime, a taj piccolo verde okrenut njima kaže: „Želim postati idol jadnih napuljskih dječaka, jer su takvi kao ja kad sam živio u Buenos Airesu“. Jer je on svjesno nosio taj miris siromaštva sa sobom, kojeg se nije pokušavao riješiti i očuvao ga do samog kraja sa svim njegovim manama i vrlinama.
Foto: Diego Maradona u intervjuu sa talijanskim novinarom Giannijem Minom / izvor: arhiv Diega Maradone
Čini se da je baš u Napulju prepoznao miris svoga Villa Fiorito, u kojem su ga njegovi roditelji Diego i Dalma (Doña Tota) Maradona podigli na noge, da bi postao ono što je, nogometni kralj Midas, koji će Napulj od predgrađe svjetskog nogometa ubrzo pretvoriti u glavno središte. Taj će mali zeleni uskoro postati Robin Hood u plavom koji će stati na stranu najslabijih, običnih ljudi, svih potlačenih iz radničkih kvartova željenih komad sreće i ljubavi. I upravo taj patuljak u plavom dresu s brojem 10 će im to omogućiti, za šta je uvijek govorio da je bilo bezuvjetno s njegove strane. Napoli u to vrijeme nimalo se nije mogao usporediti sa gigantima kakvi su bili Juventus, Milan, Inter, pa čak i Genova i Fiorentina, ali su zato u svojim redovima imali El Diega, koji će postati ikona ovog živahnog grada na temperamentom jugu Italije. Mada su svi znali za njegove poroke sa drogom i oko ženama, za šta danas samozvani „borci“ za ljudska prava „moraliziraju“ po novinama, spočitavajući mu za to da se prema ženama ophodio loše, te da nije bio brižljiv otac, ali i da se previše kretao u krugovima koji su bili svojstveni talijanskog podzemlja, gdje je često viđan u društvu Carmine Giuliana, šef klana Giuliano kojeg je on rukovodio sa svojom braćom, ljudi koji su imali bliske veze sa moćnom kriminalnom organizacijom Cammorom. Mediji će sve to kasnije uzeti u obzir kada budu krenuli u diskreditaciju imena Maradone.
Foto: Diego Maradona i Gianni Mina za vrijeme treninga napolitanskog kluba / izvor: arhiv Diega Maradone
I pored svog budnog života u Italiji, nogometni fanovi će ga pamtiti po majstorijama na terenu, tamo na travnjaku, gdje se jedino osjećao sigurnim, za razliku od vani gdje su svi oko njega bili od interesa da se nekako okoriste na račun njegove velikodušnosti. S Napolijem će osvojiti skoro sve što se dalo za osvojiti, od titulu prvaka Cupa UEFA u sezoni 1988/89, preko dva naslova prvaka Italije 1986/87 i 1989/90, te Kup Italije 1988/89, do Supercupa Italije u sezoni 1990/91 kad je El Diego već bio pod suspenzijom nakon utakmice protiv Barija 17. ožujka 1991. godine kada je pao na doping testu, jer su kod njega pronađeni tragovi kokaina, postigavši ukupno 115 golova na 259 utakmica. Nepunih mjesec dana kasnije će Diego Maradona noću, razočaran i shrvan u potpunosti, sa svojom obitelji s nešto prtljaga u ruci napustiti Napulj u kojem će se vratiti puno kasnije. San kojeg je sanjao gotovo pet godina, pretvorio se u paklenu noćnu moru koja će ga još dugo nakon toga proganjati. Kao da je božja ruka, ali ne ona koja mu je pomogla da svlada Petera Shiltona i rezervirati mu mjesto među zvijezdama, veća neka druga, destruktivnija, došla da naplati svoj ceh. El Diego je jednostavno bio nemoćan da se odupre tim silama koje su ga vukle prema dolje, što je stvaralo utisak da on više bježi od samog sebe, nego li od onih koji su najviše pomogli u životu. Zvijezda nestašnog malog zelenog ili patuljka u plavom, će nakon toga izgubiti dio svog intenziteta s kojim je sijala iznad hrama San Paolo, da bi kasnije kad vrijeme zacijeli sve rane, opet zasija u punom sjaju.
Foto: “Božja ruka” pri dolasku u Moskvu u studenom 1990. godine / izvor:arhiv Diega Maradone
U međuvremenu dok je trajala ljubavna bajka između Diega i Napolija tamo dolje na temperamentom jugu čizme, dogodit će se Azteca. Nogometna priča koja će ući u povijesne anale nogometa i sporta općenito. Upravo tu, na tom divu, koji izgleda zastrašujuće iz vani, ali još strašnije iznutra kada se u njegovoj utrobi okupe 120 000 ljudi. Mjesto na kojemu je po mišljenju domorodnih Indijanaca izgrađen taj div, taj simbol moći modernog čovjeka, prelijevanjem tona i tona betona na groblje starosjedioca, ponosnih predaka meksičkog naroda poput Maje i Azteka indijanaca, koje je usput bijeli čovjek izmasakrirao, postat će poprište na kojemu će sa drugog planeta sletjeti barrilete cósmico (kozmički zmaj). Ne postoji nogometni fan starije generacije koji se ne sjeća tog varljivog ljeta ’86, tog sparnog 22. lipnja kada će božja ruka simbolično osvetiti svoju naciju i 630 izgubljenih mladih života za poraz kojeg je doživjela na vojnom polju od imperijalističke soldateske ondašnjeg protivnika, četiri godine ranije u ratu za Islas Malvinas perdidas. Tih pet minuta kojima se rado sjećam (valjda zbog novog televizora kojeg su za tu priliku bili kupili moji roditelji) nije upamtio samo vratar Peter Shilton (za kojeg postoji kasnije anegdota, „da kada je pričao svojima u Engleskoj, kako El Diego još nije priznao da je dao gol s rukom, pa mu na to domišljati Paul Gascoigne rekao da se puno ne žali, jer prije nitko u svijetu nije bio čuo za njega, dok ga ovaj nije napravio poznatim“), već i 114 580 gledatelja na stadionu Azteca i par stotina milijuna pored malih ekrana širom svijeta. Čitav nogometni svijet koji će kroz samo tjedan dana od tog događaja, 29. lipnja pokloniti novom nogometnom kralju, ili bolje rečeno nogometnom Bogu, čija ista ruka je bila podignuta prema nebu, kao da je htio reći, nisam ja, već netko drugi umiješao prste. Tako je i bilo. Samo pet minuta kasnije, će isti taj ovozemaljski Bog, pokazati svu svoju moć u slalomu od 52 metara, kojih će u samo 44 koraka preći eksplozivni El Diego, prije nego što će ući u legende zauvijek. Taj prizor furije na terenu, uragan koji se kretao nevjerojatnom brzinom, će ponajbolje, slikovito, i pored toga što je bio na radiju, objasniti majstor radijskog spektakla, najbolji radijski sportski komentator svih vremena, Urugvajac Victor Hugo Morales.
Foto: Diego Maradona u prodoru ka golu Belgije na prvenstvu ’86 u Meksiku / izvor: arhiv Diega Maradone
Za Victora Huga kako su ga zvali u to vrijeme, mada nije se o njemu puno znalo s obzirom na to da mediji nisu bili tako globalizirani kao danas, poznati slovenski operski pjevač (bariton) i iskusni novinar, Juan Vasle će reći da svoj glas „održava“ pomoći urugvajskih cigareta Nevada, i to par kutija dnevno. Kako kaže Vasle u svojoj knjizi Fuzbal, tango in polka, Victor Hugo kojemu zbog kritike na račun Urugvajskog nogometnog saveza godine 1978. bio zabranjen ulaz u komentatorsku kabinu legendarnog Centenarija, tako što je ovaj vršio prijenos utakmice sa tribina gdje su bili navijači, godine 1981. biti će angažiran od strane najstarijeg urugvajskog radija Mitre, kao protuteža slavnome argentinskome komentatoru, Jóse Maria Muñozu, kojeg će kasnije preći u slušanosti. Isti taj Victor Hugo će u svom zanosu izgovoriti sve te riječi koje će kasnije zauvijek ući u anale sportskog izvještavanja. Sam Victor Hugo je bio na strani Argentine, kao što je uostalom bila i čitava meksička publika, zato što je El Diez za Meksikance kao i za sve Latino narode gaženim Anglo-američkom imperijalističkom čizmom bio Robin Hood iz pelote. Kada je u jednom trenutku El Diego uzeo loptu na svojoj polovici terena, Victor Hugo je počeo da viče na sav glas: „Maradona gura loptu ka golu Engleza, prolazi pored nekoliko igrača, Englezi padaju na tlu. I dalje s loptom Maradona. Kakav genij! Genij! Genij! Je!! Je!! Je!! Je!! Gooooooooool!!! Gooooooooool!!! Zaplakao bih! Bože moj! Neka živi nogomet! Kakav gol! Diego Maradona! Dođe mi da plačem, oprostite! Kozmički zmaj (barrilete cósmico)! Sa kojeg planeta si došao pa si tako izdriblao toliko Engleza?! Diego! Diego!! Diego Maradona!!! Hvala ti Bože za nogomet, hvala ti za Maradonu, za te suze, za rezultat Argentina – Engleska 2:0. “Za šta će kasnije reći, kako Vasle piše: „da je to bio njegov najvažniji trenutak u čitavoj karijeri izvještavanja“.
Foto: Belgijski bedem ispred El Pibea na utakmici iz SP-a ’82 u Španjolskoj / izvor: arhiv Diega Maradone
Valjda je to bio najvažniji trenutak i za El Pibea, trenutak kada je ušao u legende, zato što će već 29. lipnja u velikom finalu ispred prepunih tribina Aztece, na kojima je bilo 114 600 gledatelja, Argentina će svladati Zapadnu Njemačku rezultatom 3:2 te po drugi put u povijesti osvojiti Svjetski kup, a El Diego će kao kapetan visoko podići šampionski pehar koji ima veliku simboliku u svojoj gravuri. El Diez i njegova će božja ruka držati čitav planet, koji se njemu i njegovim dugovima iz reprezentacije u tom trenutku bio pokorio. Tog dana je stvoren kult ličnosti, poganski kult u kojem se vršio kolektivni obred pomoći nogometnih rituala gdje glavno mjesto zauzima božanstvo ruka Diosa. Tako je stvoreno mitološko biće demijurg, tvorac kaosa na zelenom terenu i mimo njega. Biće koje je moralo posredovati između materijalne bijede ljudi i ljutnje bogova. Poslat je na Zemlji mali zeleni, ili kako će ga Victor Hugo nazvati, barrilete cósmico (kozmički zmaj). Neke zvijezde imaju veliku koncentraciju kozmičke prašine, ali zvijezda Diega Amanda Maradone je imala polvo de Oro (zlatnu prašinu) koja će se kasnije pretvoriti u lágrima de Oro (zlatnu suzu). Njegova će karijera nakon ’91 imati silaznu putanju, a čini se da će trenutak nakon pada na doping testu za vrijeme Svjetskog kupa u Sjedinjenim Državama 1994. godine, poslije utakmice s Nigerijom 25. lipnja biti početak kraja njegove nogometne karijere. Karijera prepuna uspona i padova, koju će okončati neslavno tri godine kasnije, 25. listopada 1997. godine na njemu omraženom Monumentalu nakon prvog poluvremena, kada će biti promijenjen poslije vodstva njegovog najljućeg rivala River Plate od 1:0, rezultat koji će njegova voljena Boca okrenuti u svoju korist u drugom poluvremenu, te pobjedom od 1:2 napustiti gostujući teren. Međutim ta će pobjeda svima izazvati gorak okus u ustima zbog svega onoga što se desilo poslije prvog dijela i odlazak El Diega sa nogometnog terena na najgori mogući način.
Foto: Diego Armando Maradona u posjet Fidelu Castru / izvor: arhiv Diega Maradone
Nakon toga došlo je vrijeme za rehabilitaciju fizičkog tijela nogometnog Boga koji je zemljom koračao. Godine 2000. će otići na Cubu kod svog starog dobrog prijatelja Fidela Castra, koji mu je bio „drugi otac“ kako priznaje El Diez. On se već bio jednom sreo sa velikim vođom Kubanske revolucije 1987. godine kada je bio u posjet nepokornog otoka. Fidel je već znao da je Diego zaspao u raljama droge i htio mu je po svaku cijenu pomoći, pa zato je i angažirao najbolju kliniku i stručnog tima. El Diego je često puta znao reći kako je sa velikim revolucionarom Fidelom razgovarao o tekućim političkim pitanjima u svijetu, o američkom imperijalizmu u Karipskoj i Južnoj Americi na kojem je gledao sa rezignacijom, rekavši kako mrzi sve što je američko, dok se ismijavao sa američkim predsjednicima. Govorio je kako mu je veliki Fidel jednom rekao da ga smatra Che Guevarom sporta, te da su Cuba i kubanski narod ponosni na njegove rezultate. To je bio jedan prisan odnos dvaju velikana, kojeg je održao sve do Castrove smrti koja ga je kako kaže strašno pogodila. Pored Fidela i mnogi drugi političari na potegu od Juáreza do Ognjene Zemlje su njemu odali veliko poštovanje zbog svojih iznimnih stavova govoreći o nepravdi, ali i zbog velikih rezultata koje su ih napravili ponosnima. Njegov pobunjenički karakter je bio okidač tijekom stvaranja bliskog odnosa između njega i ostalih velikih državnika poput Daniela Ortege, Huga Chaveza, Eva Moralesa, Lulu Silve, Dilmu Rusef, Cristinu Kirchner, Nicolasa Madura itd… itd… Tako je ovozemaljski hodajući Bog svojom karizmom i velikog srca, iskrenošću i velikodušnošću uspio okupiti sve velike državnike od Fidela Castra do Pape Franje. Ipak je bio i čovjek, koji je počinio strašne pogreške kao i svaki grešnik na Zemlji, međutim i čovjek koji je bio uvijek na strani malih i nezaštićenih, u kontaktu sa običnim malim ljudima i poniznima, sa potlačenima, i sa svima njima je izgradio ljubav. Kao rijetko koji do sada, uspio postati dostižan mit, mit svima dostupan, zato što nikad nije skrivao svoje slabosti (a imao ih je previše), već otvoreno govorio o njima. Valjda je i zato platio tako visoku cijenu, platio skupo svoju iskrenost i otvorenost koji su mu bili glavni izvori patnje. Njegov veliki prijatelj iz reprezentacije Jorge Valdano jednom će reći: „Niz godina smo mu govorili, ti si Bog, ti si zvijezda, a zaboravili smo mu reći ono najvažnije; Ti si čovjek“. A to je čovjek koji je postao besmrtan.
Foto: Diego Maradona prilikom gostovanja na talijanskoj televiziji u društvu sa Rudom Gullitom i Giannijem Minom
Argentinski dnevni list El Clarin, u podugom oproštajnom članku kako navode talijanski mediji, napisao je, da je Maradonin život „skok u prazninu bez padobrana (…) stalni tobogan sa strmim uspona i razlikama u visini…“ Ipak, to ga nije sprečavalo da javno, jasno i otvoreno kaže ono što zaista misli, bez obzira na posljedice, konfrontirajući se čak sa čelnicima svjetske nogometne kuće Fifa-om, kao što je bio prvi čovjek organizacije u to vrijeme Joao Havelange koji je iza sebe imao bezbroj korupcijskih skandala. Dovoljno je spomenuti Diegovu nelagodu nakon Svjetskog kupa u Italiji 1990. godine kada je postavio na sto suđenje meksičkog suca Codesala koji je bio zet potpredsjednika Fife, Guillerma Cañeda. I da, Diego nikada nije nosio frak poput Pelea, nikada nije zauzimao niti stolove poput Platinija, ali je zato izašao na ulici protiv Ugovora o slobodnoj trgovini, sukobljavao se s američkim predsjednicama, ali i s Papom koji je propovijedao siromaštvo i poniznost dok je bio okružen raskoši. I baš zbog toga će ovaj Bog s loptom za mnoge obične ljude ali i oni koji nešto znače u svijetu ostati najveći među najvećim. Tako, poznati talijanski novinar i tekstopisac, Francesco Repice svojevremeno napisati: „Za mene je Diego Armando Maradona najveći nogometaš svih vremena bez ikakvih ‘if-ova’. Maradonine izvedbe očito su kažnjavane ovisnošću o drogama i zasigurno nisu olakšane kao kod onih koji su pribjegavali dopingu. Kokain nije doping. Diego Armando Maradona je pao i ostao. Bez šminke i bez obmane. Pred svijetom ne skrivajući ništa. Uvijek izdignute glave. Iz ovih razloga Diego Armando Maradona za mene je idol, primjer kako se može izliječiti od loše bolesti izazivanjem svijeta, a da se nikad ne spusti pogled. Bez da je ikad izgubio dostojanstvo.“ Također, jedan drugi talijanski sportski novinar, književnik i romanopisac, slavni Gianni Brera, davno napisati: „Maradona je božanska, čarobna, naopaka škrabotina i žongler čistog kalija koji plamti žestokom poezijom i čuđenjem (pravo je čudo pjesnika). Ponekad njemu jedna od nogu lagano služi drugoj za neku paradoksalnu inspiraciju koja može iznenaditi; ali kad poželi, ova legendarna riba pobjeđuje drugu postavu koja stiže, osvjetljava, nadahnjuje; i tada razumijete da su hirovi na licu mjesta bili čista divertifikacija; izvedba za jednostavno, ako to zahtjeva tehničko-taktički trenutak, profesor svečano ulazi u one čučeve noge animirane od vraga. A nogomet se diže za tri centimetra u očima onih koji ga znaju više voljeti od svih utakmica na zemlji.“
Foto: Maradona u društvu svoje male kćerke / izvor: arhiv Diega Maradone
Jer uostalom svi oni koji su ga neizmjerno voljeli i koji će ga čitav život voljeti, jednostavno kažu: „Nije važno što si učinio u životu, već što si učinio našem“. A bogami ih je on itekako učinio sretnim, prije nego što je došao do sam kraj svog puta na Zemlji. Čak i onda kad je ironija sudbine htjela poigrati se s njim, kao što se on poigravao s loptom, onako lagano, s najvećom lakoćom postojanja, poput onog nezaboravnog 19. travnja 1989. godine na Olimpijskom stadionu u Minhenu u polufinalu Cupa UEFA protiv Bayerna. Ples malog zelenog sa odvezanim podvezicama svojih kopački, negirajući sve zakone fizike o zemljinoj teži. Sudbina koja je htjela da napusti fizički svijet istog dana kao ostala dva pobunjenika, njegov nogometni uzor, temperamentni sjeverni Irac George Best (2005.) i njegov „drugi otac“, politički div i revolucionarni gorostas Fidel Castro Ruz (2016.). Dali je zaista Maradona živio svoj ovozemaljski život ispravno ili ne, nije nama da sudimo, ali je zasigurno otputovao onamo odakle je i došao, čistog srca velikog čovjeka, koji je milijunima pružio ljubav, sreću i zadovoljstvo, i možemo to posvjedočiti, te još više zbog toga voljeti nogomet. Mada će bivši igrač Intera i talijanske zlatne reprezentacije od ’82, Alessandro Altobelli reći: „Maradonom je umro nogomet, a i nekoliko nas“. Dok će drugi veliki kralj nogometa Pele povodom prijevremenog Diegovog odlaska izjaviti: „Nadam se da ćemo jednog dana moći igrati nogomet na nebu“. A svima nama ostati da u stilu velikog majstora sportskog spektakla, proslavljenog komentatora Victora Hugoa postavimo pitanje jasno i glasno: Kamo ideš svemirski zmaju?
I na kraju ću reći, ali ne u Nietzscheovom stilu „Gott ist tot“, već onakvom stilu kako je veliki talijanski kantautor Francesco Guccini napisao davne 1965. godine stihove za protestnu pjesmu Dio è morto, koju će kasnije u travnju 1967. godine snimiti kultni bend I Nomadi.
I da, Dios ha muerto!
Autor teksta Gordan Stošević
