“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci

Aurelija Rosenzweig: Ako se nakon Drugog svjetskog rata moglo denacificirati jednu ogromnu Njemačku – onda nema isprike da se ne dehamasizira Gazu

Foto: Mahmud Hams / izvor: France-Presse

 

Objavljeno 27. maja/svibnja 2021. od IL GRIDO DEL POPOLO

 

Aurelija Rosenzweig je hrvatska novinarka koja živi i radi u Jeruzalemu. Studirala je sociologiju na zagrebačkom sveučilištu, a nakon toga radila u hrvatskim redakcijama, između kojih i ona Večernjeg lista. U međuvremenu se udala u Izrael gdje živi već 13 godina i povremeno se javlja kao dopisnica za hrvatske i bosanske medije. Važi za odličan poznavatelj trenutnog stanja u ovoj državi koja joj je postala druga domovina.

 

 

Prije samo nekoliko dana, 14. svibnja, Izrael je proslavio 73 obljetnicu osnutka države. Zašto je i dan danas nakon toliko vremena Izrael trn u oku nekim narodima i državama?

 

AR: Teško da bismo mogli reći da su razlozi islamskog svijeta geopolitički jer se radi o doista zanemarivo malom teritoriju i populaciji u odnosu na ono što ima taj svijet koji broji pola milijarde duša. Tu se jednostavno radi o pitanju časti, koje je jako važno temperamentnom bliskoistočnjacima – ne kaže se bez razloga da imaju “vruću krv”. 

Izrael je “trn u oku” i raznim diktaturama, kojima služi kao sredstvo za postizanje kohezije u narodu, odvraćajući ga s unutrašnjih problema i usmjeravajući na “vanjskog neprijatelja”, kao što je totalitaristički režim iz Orwellove “1984.” Izmislio “Emnanuela Goldsteina”. Naprimjer, sovjetskim komunistima je za sve, pa čak i za suše i poplave bio kriv “Trocki i njegovi agenti”, nacisti su pak Židove krivili za raspad njemačkog društva u ekonomskoj krizi nakon gubitka prvog svjetskog rata, kao i otac radikalnog iranskog režima Homeini. Da animozitet prema židovskoj državi nije neki kulturni atavizam baziran na sentimentu već da se radi o instrumentalnom pristupu, otac islamističkog iranskog režima ajatolah Homeini je dokazao kad je za vrijeme rata s Irakom pod Sadamom Huseinom – primio pomoć u oružju i od “velikog sotone Amerike” i od “malog sotone Izraela”. 

Kad se pak radi o Europi – ona je osnutkom države Izrael izgubila moć da Židove kao svoje ”građane drugog reda” ucjenjuje i da se prema njima odnosi kako joj se sprdne, jer ti građani sada imaju utočište kamo se mogu skloniti ukoliko ocijene da ih država tretira lošije nego druge građane  – naprimjer kad pravosuđe u Francuskoj dopušta ubojstvo Židova bez drugih  posljedica osim “odvikavanja od marihuane”. Čini se nova klasa “građana drugog reda” ne izgleda tako krotka kako su bili Židovi dok su im oduzimali imovinu te ih odvozili u logore smrti, i to je sigurno izvor frustracije, no to više nije problem koji se tiče židovskog naroda, jer kako rekoh – sada imaju opciju da se sklone u Izrael. 

 

Kakva je zapravo trenutna situacija u Izraelu, i koliko ovaj sukob može eskalirati u građanski rat koji će potkopati mirovni proces?

 

AR: Do građanskog rata neće doći jer i izraelska i palestinska policija surađuju na sankcioniranju ekstremista na svom teritoriju, a teroristička organizacija Hamas je u Gazi je potrošila većinu svog arsenala. Nove rakete neće moći sastavljati jer čini se ubuduće Izrael neće biti dopuštati ni protok građevinskog materijala u Gazu, s obzirom da se dio ne koristi u civilne svrhe poput gradnje i popravaka zgrada, nego na izgradnju raketa za ubijanje civila u Izraelu, bez obzira koje su nacije.  Stoga američki predsjednik Biden mora pronaći neki drugi način da pomogne obnoviti zgrade koje su se rušile kao kule od karata, jer su bile izgrađene s nedovoljno materijala, s obzirom da dobar dio njega nije završio u konstrukciji već u oružju.

 

Svjedoci smo kako se ovdje na Balkanu povijest sukoba na Bliskom Istoku posmatra jednostrano, te i dalje interpretira kroz prizmu crno-bijele slike bez imalo prethodnog poznavanja geneze samog problema. Je li ovakva iskrivljena slika prezentiranja sukoba između Židova i Palestinaca, razlog za nerazumijevanje problema, ili je to možda posljedica?

 

AR: Povijest sukoba na Bliskom istoku se na Balkanu učila gledajući jugoslavensku televiziju, pa tako imate dopisnika iz Rima koji na temu Bliskog istoka piše bez zadrške “jer on zna sve o Bliskom istoku s obzirom da je bio aktivan novinar koji je to sve pratio preko državne televizije” – no pritom naprimjer brka Rat za nezavisnost sa Šestodnevnim ratom i još par sukoba. 

Također takozvani “ljevičari” silno žude da se ne bave samo svojom prćijom “već i velikim temama” – no ignoriraju činjenicu da je i važna lokacija poput Jeruzalema također nečija “prćija” i da u njoj žive ljudi, i to sasvim obične živote – o čemu ti wannabe “intelektualci” ne znaju ništa, a važni su za shvaćanje prilika.  Ta kako bi i znali – niti su živjeli među tim ljudima, niti uopće mogu s njima prirodno razgovarati jer ne znaju njihov jezik, niti mogu razumjeti što zapravo oni misle jer ne razumiju što razgovaraju jedni s drugima. 

Jedino što ti “wannabe intelektualci” znaju jest upijati propagandu terorističke organizacije Hamas, i onda kokodakati na temu da bi ispali “svjetski ljudi” iako, velim,  nikada nogom nisu kročili ni u Jeruzalem, ni u Gazu. 

Da ne ulazim dublje u temu – vjerujem da su Židovi i muslimani  svoje probleme sposobni riješiti prije nego što će ih riješiti antisemiti maskirani u lažnu ljevicu na zapadu. 

 

Mnoge informacije ukazuju na to, da pripadnici Hamasa koriste kao živi štit civilno stanovništvo, među ostalim i mnogo žena i djece. Kako će se takvoj perfidnoj strategiji oduprijeti ali i adekvatno odgovoriti sigurnosne snage države Izrael?

 

AR: Za tu situaciju nema drugog rješenja doli dehamasizirati Gazu. Jer iako IDF civilno stanovništvo upozorava koja je sljedeća zgrada na meti – uvijek bude kolateralnih žrtava i to je veliko zlo. No, ako se nakon Drugog svjetskog rata moglo denacificirati jednu ogromnu Njemačku – onda nema isprike da se ne dehamasizira Gazu. Smatram da bi to efikasnije provela neka arapska nacija nego Amerikanci, jer poznaju i jezik i kulturu i vjeru dotične populacije. Na žalost Egipat odbija taj vrući krumpir uzeti u ruke, znači preostaju samo Turska i Saudijska Arabija. Na trećeg velikog igrača iz islamskog svijeta se u tom smislu ne može računati, s obzirom da je iranski režim upravo sponzor terorističke organizacije Hamas, kao i libanonskog Hezbolaha: taj radikalni teokratski režim ne želi mir u regiji već upravo vanjske ratove, kako bi pred svojim narodom imao izliku da ne rješava unutrašnje probleme iranske države. 

 

Izraelske obrambene snage su priopćile da je meta njihovih napada između ostalog bila i kuća glavnog čelnika Hamasa, Yahije Sinwara, kao i dom njegovog brata Muhammada, koji je odgovoran za ljudske resurse u toj po mnogima terorističkoj skupini. IDF je također priopćio da je izveo snažni udar na Hamasovu raširenu mrežu podzemnih tunela u palestinskoj enklavi, koju vojska naziva “metrom”. Koliko je realno da ovakve akcije mogu uroditi plodom, a da pritom ne bude pokrenuta kopnena ofenziva izraelskih trupa na pojas Gaze?

 

AR: Hamas je teroristička organizacija i za Europsku uniju i za Sjedinjene Američke države. Izrael će naravno izbjegavati kopnenu invaziju jer ona, prema procjenama upućenih vojnih stručnjaka, ima cijenu između petsto i tisuću života izraelskih vojnika, a ne donosi puno koristi za državu Izrael već samo troškove okupacije. O problemu Gaze će Izrael zasigurno tražiti pomoć sunitskih zemalja koje na Izrael računaju vezano uz agresivnu ekspanzionističku politiku Irana, stoga nema razloga da se te zemlje aktivno ne uključe u rješavanje tog pitanja.  

 

Članica američkog Zastupničkog doma, Alexandria Ocasio-Cortez, je po ne znam koji put Izrael nazvala “državom apartheida”, oglasivši se na Twitteru, kao i njezina kolegica Rashida Tlaib koja je također napisala da “apartheidne države nisu demokracije”. Također, o ovome izjasnio se i kontroverzni bivši vođa britanskih laburista Jeremy Corbyn. Koliko ovakva populistička retorika samoproklamiranih ljevičara i progresivaca u Sjedinjenim Državama i u Europi mogu biti od “koristi” na putu ka uspostavljanja trajnog mira na Bliskom Istoku?

 

AR: Navedene se gospođe ne zalažu za uvođenje jedinstvene građanske države, nego za “državu palestinskog naroda” dakle za stvaranje nacionalne države u kojoj više ne bi bio dominantan židovski već palestinski narod. U tom smislu one sebe prokazuju kao zastupnice tvrde desnice, koja sebe naziva “ljevicom” samo zato što se zbog etničke razlike ne može povezati s “arijevskom” desnicom – jednostavno jer je ta “WASP desnica” ne prihvaća u svoje redove. 

Za mene one me nude nikakvo rješenje, i potpuno su odvojene od stvarnosti na terenu, pogotovo Tlaib koja umjesto da živi svoj “američki san” troši vrijeme i energiju da ljude uvjeri kako ona u Ameriku nije pobjegla iz ekonomskih  razloga nego “jer je suživot u Izraelu nemoguć” i što ona navodno dobro vidi – iako je od regije dijeli čitav Atlantski ocean a potom i čitav jedan kontinent – Europa. Vidite i u tome se vidi kako pitanje časti ima centralnu ulogu u bliskoistočnom mentalitetu. 

 

Koliko zapravo danas mogu utjecati politike izraelskih Laburista ili Meretza, te političke alijanse arapskih stranaka u Knessetu (Balad, Hadash, Ta’al i Arapska Demokratska Stranka) na sam Izraelsko – Palestinski mirovni proces, i je li zaista izraelska ljevica danas u dubokoj krizi?

 

AR: Izraelska ljevica jest bila zapala u duboku krizu jer su, kako to obično biva – svaku grupaciju koja nosi neku moć – i lijeve izraelske stranke “okupirali” penzioneri dobro umreženi s ekonomskom elitom iz npr. velikih korporacija. Zbog toga je ljevica u zadnje dvije runde izbora dobila sramotno malo glasova birača, no u međuvremenu se Meretz uspio pomladiti – vjerojatno i zato što su spomenuti “starci” željni moći napustili taj potonuli brod, pa su mladi napokon dobili priliku da se organiziraju i uspjeli dobiti više zastupnika nego je Meretz dobivao zadnjih par godina. Na žalost, taman kad je izgledalo da će ljevica još narasti – vođa lijeve stranke Hadash i osoba koju su mnogi vidjeli kao potencijalnog vođu buduće ujedinjene izraelske ljevice, Palestinac Ayman Odeh, se na temu uličnih sukoba nije uopće oglasio, čime je zapravo šutke prešao preko činjenice da su isti krenuli upravo u vrijeme da se onemoguće demokratski izbori u Gazi i Palestinskoj autonomiji, i to na poziv teške desnice – Hamasa. Ironično, sukobe je smirivao šef konzervativne Islamističke stranke Mansour Abbas, govoreći da napadi na tuđa sveta mjesta nisu u duhu islama, i da se problemi vezani uz koegzistenciju mogu i trebaju rješavati političkim putem. Znači kao i u Americi, tako i u Izraelu ljevica traži stvaranje etnički čistih nacionalnih država, dok (palestinska) desnica traži zajedničku građansku državu što je zapravo ideal klasične ljevice. 

Da skratim priču – mislim da će Netanyahu, ukoliko želi još jednu rundu na vlasti – morati promijeniti zakon i u njega unijeti da je Izrael država svih  naroda koji u njoj žive, i to će biti zadnji udarac ljevici koja ne traži suživot nego dvije etnički čiste države. 

 

Je li danas Izraelu nedostaju političari kalibra Davida Ben-Guriona, Mosheja Dayana ili Shimona Peresa, i šta je to što danas održava Benjamina Netanyahua i dalje na vlasti?

 

AR: Nemogućnost da se izabere nekoga drugoga LOL. Netanyahu ima najveći koalicijski potencijal, i jedino što ga je spriječilo da ponovo osnuje vladu je odbijanje ekstremne židovske desnice da bude u vladi koju podupire neka palestinska stranka “jer im ne vjeruju vezano uz sigurnost”. Zato je beskrajno važno da Palestinci prestanu bojkotirati izraelske izbore i dobiju veću političku snagu u parlamentu, kakvu zaslužuju s obzirom na veličinu svoje populacije – jer je to jedini način da se minimizira prisustvo ekstremne židovske desnice u Knessetu, tako da dobiju manji udio u općem zbroju glasova svih ljudi koji su izašli na izbore i iskoristili svoje biračko pravo. 

 

Dnevni list Haaretz je prije neki dan objavio vijest o navodnoj kandidaturi bivšeg predsjednika Mahmouda Ahmadinejada na predstojećim predsjedničkim izborima u Iranu. Koliko ovakav razvoj događaja može predstavljati još veći problem za mirovni proces na Bliskom Istoku, te ponovne aktualizacije iranskog nuklearnog programa, imajući u vidu njegove političke stavove o odnosima sa Izraelom?

 

AR: Ahmadinejad nije problem nego teokratski iranski režim koji traži veliki rat u kojem će biti puno mrtvih šiita, jer će to, kako smatraju ekstremni šiitski vjerski vođe – vratiti njihovog ”trinaestog imama Mahdija koji se treba vratiti s nebesa i povesti širite u osvajački pohod”. 

Iako je režim prije 13 godina na ljude poslao tenkove – proturežimski prosvjedi ne prestaju, a vlasti ih ne mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep, s obzirom da se ne radi o pokretu koji ima jednog vođu i piramidalni ustroj, već se radi o nezavisnim grupicama koje ako i završe u zatvoru ili na giljotini – neće oslabiti tisuće drugih malih organizacija, jednostavno jer preko jednih režim ne može doći do drugih. Na žalost mislim da Bliski istok nema drugog izbora nego pokušati preživjeti i čekati dok sami Iranci iznutra ne “izgrizu” teokraciju koja ih terorizira pomoću do zuba naoružane iranske inačice SS- a zvane Revolucionarna garda.

 

Izrael je u proteklom periodu uspio uspostaviti diplomatske odnose sa nekoliko arapskih zemalja koje uglavnom osporavaju politiku iranskog, koja permanentno ugrožava sigurnost regiona Perzijskog zaljeva. Možemo li očekivati daljnji nastavak ovakvog pozitivnog trenda izraelske diplomacije?

 

AR: Vjerujem da da, jer ni Izrael ni Arapi nemaju drugog izbora. To vam je i odgovor na pitanje kako je majušni Izrael pobijedio kad je napadnut od šest velikih vojski i štoviše pritom proširio svoj teritorij: jer nije imao izbora – ili će pobijediti ili ga neće biti. Takva je situacija sad sa Sunitima i Izraelom: ili će surađivati ili ih neće biti. Nadajmo se da će takva suradnja pustiti dublji korijen, i da će narodi koji su “braća po ocu” nastaviti njegovati dobre odnose  i nakon neumitnog raspada iranskog teokratskog režima koji im sad predstavlja zajedničku prijetnju i oko čega su se ujedinili.

 

 

 

Intervju pripremio i vodio Gordan Stošević

“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci