Mon. Oct 3rd, 2022

Objavljeno 10. jula/srpnja 2022. od Il Grido del Popolo©️

Viši sud u Valjevu je ovih dana po drugi put rehabilitirao četničkog vojvodu Nikolu Kalabića na zahtjev njegove unuke Vesne Dragojević, sada Kalabić. Nakon što ga je već jednom, u maju 2017. godine,  taj isti Viši sud u Valjevu rehabilitirao, ali je Apelacioni sud ukinuo rješenje i sve vratio na ponovni postupak. Međutim, 5. jula je okončana rasprava po obnovljenom postupku i sud je istoga dana donio rješenje o rehabilitaciji. Ovo je još jedna od u nizu sramnih odluka o rehabilitaciji pripadnika četničkog pokreta u Srbiji, osoba koje su bile kolaboracionisti i pomagači naci-fašističkim okupatorskim snagama u Drugom svjetskom ratu. 

Revizionistički trend kojim se dželati pretvaraju u žrtve, a žrtve u dželate. Još jedan zlikovac u Srbiji koji nije kriv, ali su zato krivi komunisti i partizani koji su oslobodili zemlju i narod od naci-fašista. Rehabilitacija pojedinih domaćih kvislinga, suradnika stranih okupatora tijekom Drugog svjetskog rata, ide ruku pod ruku s revizijom povijesti kao politika povijesnog revizionizma nakon restauracije kapitalizma na prostoru bivše Jugoslavije, kao jednog od aspekta ideologije nacionalizma. Neskrivena kvintesencija pogubne nacionalističke ideologije i njene revizionističke manijakalne manifestacije na području ovog tamnog vilajeta. 

Današnja politička nomenklatura u Srbiji, ali i drugdje, kako ona na vlasti, tako i ona u opoziciji, u svom anticivilizacijskom pohodu  – a to je rušenje samoga antifašizma – ne libi se uopće upotrijebiti najogavnije povijesne falsifikate ne bi li stigla do svog cilja. A cilj je potpuna katarza dosadašnjeg akademskog tumačenja povijesti na račun pseudo znanosti i proizvoljnih činjenica. Politički demagozi na Balkanu ne stide se nimalo kad se u svojoj retorici koriste eufemizmima o navodnom oslobodilačkom ratu koji je vodio četnički pokret s obiju strana Drine tijekom čitavog rata.

Licemjerno, da licemjernije ne može biti. Ovakvo licemjerje u redovima srpskih nacionalista je ponajbolje detektirao i elaborirao svojevremeno, nekadašnji Ministar vanjskih poslova SFR Jugoslavije te prijeratni komunist i visoki funkcioner SKJ-u, Mirko Tepavac, koji je jednom prilikom otvoreno rekao šta misli o četništva: 

„Četništvo je… velika tuga i bijeda, srpska i ljudska… Sve vojskovođe na dobrim konjima, s nekoliko desetina ili stotinjak naoružanih bijednika, ‘boraca protiv komunizma’, koji nikada ni metka nisu opalili na okupatora. S pompeznim ‘štabovima’, ađutantima, brojnim ‘seizima’, posilnima, ordonansima. Najprimitivniji su na glavama nosili šubare od jagnjeće kože, s papcima… Strašni i važni svim nemoćnima, možda i sebi samima… Najbjednije je bilo kada su takvi uvjeravali sebe i druge da se žrtvuju za spas srpstva.“ [1]

Ovo samo pokazuje svu tragediju uzdizanja lažnih osloboditelja naroda na nivo mita iz srednjovjekovlja, kojim se današnja moderna srpska nacija duhovno hrani. Ordinarni slučaj kulturnog pada jedne nacije. Slika i prilika poslije petooktobarske Srbije, zemlja „nebeskoga“ naroda. Nego da se spustimo na zemlju i da vidimo kakvu to interpretaciju povijesti zagovaraju danas turbo nacionalisti koji se u isto vrijeme pozivaju na antifašizam, dok ubrzano sprovode dekomunizaciju prostora u Srbiji.

Da tragedija bude još veća, danas u Srbiji imamo društveno-povijesni, ali i znanstveni fenomen koji slobodno možemo nazvati revizijom revizije. Sjetimo se samo kako je u vrijeme Vlade Vojislava Koštunice bila na zidu slika Milana Nedića u kabinetu izvršne vlasti pored ostalih premijera Srbije, ali je 2008. godine uklonjena nakon odlaska Koštunice s vlasti. Čin koji nije bio po volji zagovarateljima mitomanije u Srbiji kakvi su bili srpski radikali ili poklonici Srpskog pokreta obnove, čiji je vođa Vuk Drašković nakon rehabilitacije Draže Mihailovića 2017. godine od strane Višeg suda u Beogradu rekao kako je napokon pravda zadovoljena, te kako je tako ispravljena jedna velika povijesna nepravda. 

Ispravno tumačenje povijesti iz Drugog svjetskog rata nije moguće kada je u pitanju antifašizam i stavljanje jednadžbe između četnika i partizana. Ovdje se tendenciozno podmeće narativ kako je režim Milana Nedića bio na strani naroda, a sam general predstavljen kao čovjek „velikog ugleda“ kod Srba, koji je svojom politikom „spriječio“ dalje stradanje srpskog naroda. Isti onaj Nedić koji je u svojim javnim nastupima pozivao na satiranje komunista: 

„To su odrodi, komunisti. Satrite ih. To izdajničko sjeme satrite, da bi naš narod slobodno živio, satrite ih i ubijajte. Trebate iščupati taj kukolj iz srpske narodne njive. Vaša će se ruka posvetiti, a ime ovjekovječiti… Utamanjujte ih, prijavljujte ih vlastima i tražite pomoć. Crvenu neman trijebiti ćemo bez predaha, bez milosti do potpunog istrebljenja.“

Bilo je nekoliko inicijativa za sudsku rehabilitaciju Milana Nedića, počevši od 1992. godine kada je to uradila skupina poslanika Srpskog pokreta obnove (SPO), kao i 2008. godine od strane vanparlamentarne Srpske liberalne stranke (SLS), čiji je epilog bio negativan, zahvaljujući Rješenju Višeg suda u Beogradu iz 2014. godine. Međutim, 24. jula 2015. godine, Viši sud je naložio sudskoj instanci da otpočne proces rehabilitacije, koji je kroz par godina i mnogo rasprava, 11. jula 2018. godine završen, kad je donijeto rješenje kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev za sudsku rehabilitaciju Milana Nedića.  

Ako revizionistima nije uspjela Nedićeva rehabilitacija, uspjela je ona Draže Mihailovića 14.maja 2015. godine, na zahtjev njegova unuka Vojislava Mihailovića iz 2006. godine. Da bi prije koji dan dočekali rehabilitaciju i nasljednici njegovog bliskog suradnika Nikole Kalabića. Mada su od ranije poznati i raznorazni medijski pokušaji rehabilitacije Dimitrija Ljotića i njegovih ljotićevaca, kao u slučaju Politikinog Zabavnika. 

U međuvremenu, nastavljaju se propagandna promicanja „vrijednosti“ četničkih velikana srpskoj kulturnoj javnosti, ali i ubrzana verifikacija revidirane povijesti s kojom se u srpske udžbenike nezasluženo uvrštavaju, uz pozitivno mišljenje, te dobijaju svoje ulice širom Beograda i Srbije. Svoje zasluženo mjesto u srpskoj povijesti dobijaju imena kakva su Pavle Đurišić i Dragiša Vasić, ali zato nema onih poput Svetozara Markovića i Dimitrija Tucovića. Revizija koja Srbiju vraća natrag u jedno mračno doba proizvoljne interpretacije povijesti. 

Znanstveno sakaćenje budućih naraštaja, lišenih prava da saznaju istinu. Ili kako će reći veliki srpski književnik Radomir Konstantinovič: „Da li je ovdje riječ o samodiverziji, odnosno falsificiranju novije povijesti ili o povijesnoj regresiji plemena u agoniji“. No, ono što je najparadoksalnije danas, kad stojimo na rubu globalnog rata, je konzervativno pozivanje na antifašizam kao na ultimativni civilizacijski čin protiv nazi-fašizma. To se da sagledati u političkom populizmu srpskih naprednjaka koji pozivaju na uspostavljanje srpskog sveta, ali i na denacifikaciju Balkana. 

I tu svaka zdrava logika kosi se s normalnim razmišljanjanjem, ali i ono što se u društvu popularno naziva common sense meaning. Jer kako kaže poznata povjesničarka Olivera Milosavljević: 

„ Danas je u Srbiji fašizam samo riječ  u rangu psovke koja ne znači ništa, samo ružno zvuči. U većinskoj percepciji, ona nema ničeg zajedničkog s nacionalizmom, nema dodirnih tačaka ni s nekadašnjim pristupanjem Hitlerovom paktu protiv civilizacije, koji je danas proglašen patriotskim činom. Dok je povijest komunizma savršeni ‘krivac’ za nedefiniranost države, za odsustvo društva, kulturnih vrijednosti, ‘pravog’ sjećanja, pa i samog, negdje usput ‘izgubljenog’ identiteta. Te, da je danas odsutno svako ‘sjećanje’ na fašizam. Termin ispražnjen od sadržaja, na isti način kao što je ispražnjen i termin antifašizam.“

Ipak na kraju, ma koliko god htjeli novokomponirani antifašisti koji jašu na valovima anti-komunizma, zagovaratelji denacifikacije pojedinih društava, država i nacija, referirati se na njihovu prošlost antifašizma, činjenica je da su nekad, ne tako davno, dali potpuni legitimitet naci-fašizmu. Štos je u tome što su danas nasljednici istih tih kolaboracionista stranih okupatorskih snaga, povijest prekrojili po svojim mjerilima, pa se ona tumači isključivo njihovom interpretacijom. 

I kako opet Olivera Milosavljević kaže: 

„Najvažnije je to da se zanemaruje činjenica da na suprotnoj strani tog anti-komunističkog opredjeljenja i aktivizma nije bila demokracija, već samo fašizam. Ali i da će antifašizam ipak, zbog svog vodstva, trajno ostati ‘komunistički’ i samim time za nacionalizam bez vrijednosti. Kvislinzi će trajno ostati nacionalisti i zato nosioci poželjnih vrijednosti, jer očekivati od društva koje ne prepoznaje što je bio fašizam u vrijeme Drugog svjetskog rata, da ga prepozna danas, prevelik je zahtjev.“

Stoga ćemo u društvenom koloritu svih nacionalističkih boja sve više sretati imena „narodnih heroja“ poput Mihailovića, Nedića, Kalabića, Ljotića, Đurišića, Đujića… umjesto Markovića, Tucovića, Novakovića, Parovića… Jer ako se revizionisti povijesti mogu tako zdušno boriti za Miloševića, Mladića i Karadžića, onda zašto ne bi i za već gore spomenuta imena. I onako je to već ustanovljeni trend europske ekstremne desnice, ali i neoliberalne ljevice, koji su već putem Rezolucije Europskog parlamenta izjednačili naci-fašizam s komunizmom kao dva jednaka totalitarna režima. Očekujemo još službenu beatifikaciju Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija od strane Vaticana, kako bi se povijest zaokružila. Smrt fašizmu, sloboda narodu! 

[1] Mirko Tepavac, Moj Drugi svjetski rat i mir, Zagreb, 2012.

Autor teksta Gordan Stošević