102. rođendan neponovljivog intelektualca, društvenog kritičara, dramatičara, pjesnika, pisca, scenarista i filmskog redatelja – Pier Paola Pasolinija

Objavljeno 5. ožujka/marta 2024, od Il Grido del Popolo©️

“Ne vjerujem da ćemo ikada više imati bilo kakav oblik društva u kojem će ljudi biti slobodni. Ne treba se tome nadati. Ne treba se ničemu nadati. Nadu su izmislili političari kako bi biračko tijelo bilo sretno.”

– Pier Paolo Pasolini

Na današnji dan prije 102 godine rođen je čuveni talijanski intelektualac, društveni kritičar, dramatičar, pjesnik, pisac, scenarist i filmski redatelj Pier Paolo Pasolini. Smatra se jednim od ključnih javnih intelektualaca u talijanskoj povijesti 20. stoljeća, utjecajan i kao umjetnik i kao markantna politička figura. Od pobornika demokršćanskih vrijednosti u mladosti, postati će otvoreni marksist ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada je počeo izražavati izuzetno oštre kritike talijanske buržoazije i ono što je vidio kao amerikanizaciju, kulturnu degeneraciju i konsumerizam vođen pohlepom koji preuzima talijansku kulturu. Kao filmski redatelj, Pasolini je često suprotstavljao društveno-političke polemike krajnje slikovitom i kritičkom ispitivanju tabu seksualnih pitanja. Kao istaknuti protagonist rimske intelektualne scene u poslijeratnoj eri, Pasolini je postao etablirana i glavna figura europske književnosti i filma. 

Snimio je tridesetak filmova od kojih bi izdvojio par maestralnih djela poput “La ricotta (Skuta sir) iz 1963. kao dio omnibus filma “Ro.Go.Pa.G.” s ostalim filmskim genijalcima poput Jean-Lucom Godardom, Robertom Rossellinijem i Ugom Gregorettijem, dokumentarnog filma “La Rabbia (Bijes) iz 1963., epsku biblijsku dramu u talijanskom neorealističkom stilu, “Il vangelo secondo Matteo” (Evanđelje po Mateju) iz 1964., zatim “Edipo re” (Oedipus Rex) 1967., te alegoričnog filma „Teorema” iz 1968., s kojim je oštro napao buržoaziju i vladajuću klasu koju je Pasolini prezirao. Sljedeće 1969. zajedno sa ostalim velikanima talijanske i francuske kinematografije, Eldom Tattoli, Bernardom Bertoluccijem, Carlom Lizzanijem, Marcom Bellocchiom i Jean-Lucom Godardom, će snimiti mastralni film “Amore e rabbia” (Ljubav i bijes) s njegovim segmentom naslovljen kao “La sequenza del fiore di carta” (Niz papirnatih cvjetova), nakon kojeg slijedi triptih “Trilogija života” s prvim filmom “Il Decameron” iz 1971., zatim “I racconti di Canterbury” (Canterburyjske priče) iz 1972. i “Il fiore delle Mille e una notte” (Cvijet 1001 noći) iz 1974.

Da bi na kraju prije svoje smrti snimio možda i njegovo najbolje ostvarenje koje će doživjeti svoju premijeru tek nakon njegove smrti 1976., “Salò o le 120 giornate di Sodoma” (Salo ili 120 dana Sodome). Film u kojem nije toliko kritizirao fašizam koliko je naglasio da je kapitalizam moderni fašizam, te ponudio neutralnu kritiku vladajuče klase koja čini sve što hoće. Uz to je i uklopio kritiku potrošačkog društva gdje vladaju konsumerizam i masovna potrošnja. Svojevrsna alegorija kasne kapitalističke tržišne ekonomije, gdje je neograničen izbor gratifikacije sakrio odsutnost svakog izbora ili otpora, gdje ništa ne može zaustaviti operacije sistema koji pretvara umjetnost u produkte a ljude u stvari, kako stoji u jednoj od mnogih recenzija. Ostao je dosljedan svojih komunističkih ideala protiv konsumerizma i masovne potrošnje, te ekonomske globalizacije i kulturne dominacije sjevera Italije, javno kritizirajući i osudivši sve promjene u društvu povezane s gubitkom humanizma prilikom otuđenja u širenju hiperproduktivnosti, koja je u središtu ljudskog mentalnog stanja. Te nedvojbeno upućivao na prizore koprofagije u Salòu, kao komentar za prerađenu industrijsku hranu, nešto što je također duboko prezirao.

I pored svega će veliki Pasolini do kraja svog života ostati dosljedan svojih komunističkih uvjerenja, kritizirajući PCI za skretanje s puta socijalizma, nazvavši je jednom otok na kojem se kritička svijest uvijek očajnički brani, i gdje ljudsko ponašanje je još u stanju da sačuva staro dostojanstvo. Također, oštro je kritizirao talijanske demokršćane, optuživši ih za suradnju s američkom CIA-om i talijanskim tajnim obavještajnim službama, kako bi spriječili uspon ljevice. Pasolini i pored toga što je prvobitno prihvaćao ideološke motive studenata, smatrao ih je “antropološkom srednjom klasom”, te da zbog stoga im je suđeno da propadnu u svojim pokušajima revolucionarne promjene. Pasolini se nije bojao reći da su to djeca buržoazije i da im neće laskati. Te dodaje: „Imate lica tatinih sinova, mrzim vas kao što mrzim vaše očeve“ (Avete facce di figli di papà, vi odio come odio i vostri papà). Nakon okršaja kod Valle Giulia čak je rekao studentima kako je suosjećao s policajcima, jer su to zapravo djeca siromašnih (pesma “Figli di poveri”), te potencirao aspekt generacijske borbe unutar buržoazije koju predstavlja sam pokret, kazavši kako mladi militanti provode lijevi fašizam tijekom nasilnih prosvjeda. Često puta je znao upitati javno: „hoće li se i prema mladim radnicima postupati slično ako se budu ponašali na isti način kao i studenti?“