“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci

Projekat Ujedinjene države Evrope i njegova korporativna pozadina: strah i teror

Оbjavljeno Mart 01, 2019 od IL GRIDO DEL POPOLO

 

Ozbiljnost projekta Ujedinjene države Evrope, daje nam za pravo da izvršimo još veću opservaciju o njegovom nastanku, koji kako vidimo nije puka slučajnost, već dugo pripremana agenda globalističke elite. To se može sagledati u njegovu povezanost sa američkom vanjskom politikom, bez koje se ne bi mogao tako olako realizirati ovaj projekat, oslonivši se na logistiku koja je uključivala moć, novac i politiku. Čini se da je moć u stvaranju ovog projekta bila najvažnija karika, koja je glavnim ideolozima dala na raspolaganju sve svoje kapacitete. Svakako nezaobilazna karika u tom lancu moći, je i famozna skupina „mudraci“, sastavljena od šest članova, američkih vladinih dužnosnika, među kojima: Dean Acheson, državni tajnik za vrijeme Trumanove administracije, Charles E. Bohlen, američki ambasador u Sovjetskom Savezu i Francuskoj, W, Averell Harriman, ministar trgovine za vrijeme Trumanove administracije, te Robert A. Lovett, ministar obrane u Trumanovoj administraciji, kojeg su ga smatrali arhitektom „hladnog rata“, ključni član skupine „mudraca“, kao i John J. McCloy, drugi predsjednik Svjetske banke, visoki povjerenik SAD-a za Njemačku, predsjednik Chase Manhattan Bank i predsjednik Vijeća za vanjske odnose (CFR). I na kraju, George F. Kennan, poznat kao zagovornik politike ograničavanja sovjetske ekspanzije tijekom „hladnog rata“, američki diplomat i povjesničar. Bio je ambasador u Sovjetskom Savezu za vrijeme Trumanove administracije, kao i u Jugoslaviji dok je u White House bio John F. Kenedy. Dok je obavljao funkciju političkog savjetnika američkog ambasadora u Moskvi, generala Walter Bedell „Beetle“ Smitha, inače Eisenhowerov „hatchet man“, Kennan je postao poznat po svom „dugom telegramu“ iz Moskve 1946. godine, kojeg je poslao u Washington 22. veljače, kao odgovor na pitanje Ministarstva financija SAD, zašto Sovjeti ne podržavaju novoosnovanu Svjetsku banku i Međunarodni monetarni fond. A onda i po svom „X-člankom“, zvanično nazvan „Izvori sovjetskog ponašanja“, koji je bio objavljen u časopisu Foreign Affairs u srpnju 1947. godine, časopis koji je bio servis famoznog Vijeća za vanjske odnose (CFR). Koristeći se dobro raspoređenog kabela State Departmenta, Kennan će poslati veoma važne informacije američkoj administraciji. Ovi tekstovi u kojima se tvrdi da je sovjetski režim bio ekspanzionistički, te da se njegov utjecaj mora zaustaviti u područjima od vitalnog strateškog značaja za Sjedinjene Države, će pružiti opravdanje novoj anti-sovjetskoj politici Trumanove administracije. S time će pomoći u razvoju i stvaranju veoma moćnih institucija, inicijativa i programa „hladnog rata“, kao što su NATO, Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Maršalov plan, itd… itd… pod pokroviteljstvom nekih od ideologa takve politike, kao što su bili Ernest Bevin, Paul Henry Nitze i Walter Lippman. Ova moćna skupina ljudi, šest prijatelja i svijet koji su napravili, kako ih nazivaju autori knjige The Wise Men, Walter Isaacson i Evan Thomas, bila je čvrsto vezana uz ideju američkog New Deal – a, zastupajući na taj način internacionalne vanjske politike, te odricanja izolacionizma. Nešto u čemu su uspjeli, sa obzirom na to da su njeni poklonici više od tri desetljeća bili na vlasti, od 1933. do 1969. godine, izuzev dva mandata republikanca Dwight D. Eisenhowera. Međutim ono što je najvažnije je to, da se je ova skupina u potpunosti oslanjala Trumanovoj doktrini, nezaobilazni segment američke vanjske politike, čija je glavna svrha bila suprotstaviti se sovjetskoj geopolitičkoj ekspanziji tijekom „hladnog rata“, koju je predsjednik Harry S. Truman priopćio 12. ožujka 1947. godine, koja će kasnije dovesti do formiranja NATO saveza.

Foto: Logo Središnje obavještajne agencije – CIA / izvor: natoassociation.ca

 

Važan period koji je itekako povezan sa stvaranjem projekta Ujedinjene države Evrope, je također onaj između operacije Husky u noći između 9-10. srpnja 1943. godine, nakon iskrcavanja savezničkih trupa na Siciliji, i 25. ožujka 1957. godine, kada je potpisan Rimski ugovor o stvaranju Europske ekonomske zajednice (EEZ). Svakako u centru pažnje svih zbivanja će biti Italija, mjesto okršaja između dvaju hegemona „hladnog rata“, onog zapadnog kojeg su ustrojili kapitalisti, i onog sa istoka, pod vodstvom socijalista. Ne slučajno će Italija postati poprište sukoba dvije različite ideologije, u periodu koji će biti obilježen državnim terorom tijekom perioda poznat kao „godine olova“, koji je trajao od 1969-1989, pod okriljem NATO-ih super tajnih Gladio operacija. Na tom periodu ću se navratiti kasnije, pa ću se sada fokusirati na dva bitna segmenta oko stvaranja sigurnosno-obavještajnog poligona budućeg ekonomsko-političkog bloka Ujedinjene Europe. U obzir dolaze dvije veoma moćne obavještajne strukture, britanska SOE i američka OSS, koje itekako imaju svoji udjel u formiranju ovog globalističkog projekta. Nakon pada Francuske, 1940. godine, sir Winston Churchill je osnovao Izvršnu upravu za specijalne operacije (SOE), pod upravom ministra Hugh Daltona, tijelo s kojem bi se pomoglo pokretima otpora tijekom rata. Ipak je to bila organizacija stvorena u ekstremnoj tajnosti, na osnovu koje će se nakon Drugog svjetskog rata, i njenog raspuštanja, u Velikoj Britaniji i SAD oformiti paravojne „stay behind“ organizacije. Moćna SOE ili kako su je mnogi nazivali „Churchillova tajna vojska“ ili „ministarstvo nemilosrdnog ratovanja“, kao i njena američka inačica kasnije, OSS, je prvenstveno bila stvorena sa ciljem suzbijanja moguće sovjetske invazija, kroz sabotaže i gerilsko ratovanje iza neprijateljskih linija. Tajne „ćelije“ su trebale ostati na teritorij pod kontrolom neprijatelja i djelovati kao pokreti otpora, provodeći sabotaže, gerilsko ratovanje i atentate. SOE je nastala putem spajanja triju britanskih odjela, Odjel Electra House, kao odjel za propagandu, kojeg je oformilo Ministarstvo vanjskih poslova, onda Odjel D, kao odjel za sabotažu, kojeg je oformila tajna obavještajna služba SIS (poznatija kao MI6) i Odjel GS, kao odjel za gerilsko ratovanje, kojeg je oformio Ratni ured. Među najistaknutijim osobama povezani sa SOE su svakako dvojica ministara ekonomskog rata, baron Hugh Dalton, i erl od Selborna-Roundell Cecil Palmer. Pogotovo ovaj drugi, koji je bio prvorazredni oficir, koji je tijesno sarađivao sir William Stephensonom, čovjekom zvanim „neustrašivi“, obavještajni guru svih sigurnosnih službi zapadne hemisfere. Dva nezaobilazna izvrsna direktora SOE, sir Frank Nelson i sir Collins Gubbins su također bitna karika ove organizacije, čiji je operativni kapacitet bio oko 13000 ljudi, od čega je bilo više od 3000 žena. Poznato je da je britanska SOE bila usko povezana sa privatnom armijom Zbor francuskog naroda (Rassemblement du People Français – RPF) koju je stvorio André Malaraux, čiji je rođeni brat Roland bio agent SOE-e, koja je imala zadatak da osigura de Gaulleov položaj i onemogući pokušaje francuskih komunista da se domognu vlasti u Francuskoj. RPF je bila sastavljena prvenstveno od bivših boraca pokreta otpora, kao što je krajem rata sir Gubbins osnovao Udruženje bivših operativaca SOE-e (Members Association for Former SOE operatives), koja je bila više od uobičajene veteranske organizacije. SOE je na okupiranim teritorijama ubacivala svoje agente, povezivala se sa lokalnim skupinama pokreta otpora, označavala mete vazdušnih napada i izvodila sabotaže i smetnje iza neprijateljskih linija. SOE je tijesno sarađivala sa američkom OSS, pretečom CIA-e. Iza ćoška glavnog štaba SOE-e, na broju 64. u Baker Streetu nalazio se tajni glavni štab svih specijalnih agenata Slobodnih francuskih snaga, koji su također potpadali pod nadležnosti erla od Selburna.

Foto: Faksimil neoficijalnog ugovora o podjeli sfera interesa sa 4. Moskovske konferencije/ izvor: Wikipedia

 

Općepoznato je također, da u redovima SOE-e je bilo puno pripadnika koji su bili dovedeni iz sfera bankarstva, osiguravajuća društva, brodogradnje, vojne industrije, novinskih kuća, itd… itd… koji su kao agenti i operativci SOE-e kasnije zauzeli bitne funkcije korporativnih institucija koje su radile na osnivanju projekta Ujedinjene države Evrope. Druga još moćnija obavještajna struktura koja je bila involvirana u samom osnivanju ovog projekta, je svakako američki Ured za strateške usluge (Office of Strategic Services – OSS), preteča Središnje obavještajne agencije (Central Intellegence Agency – CIA), stvorena po uzoru na britanskim SIS i SOE. Dok je u Evropi buktao Drugi svjetski rat, a Njemačka je soldateska harala Evropom, kako kopnenim tako i vodenim i zračnim putem, predsjednik Franklin D. Roosevelt zabrinut zbog nedostatka američke obavještajne službe, razmišljao o stvaranju moćne agencije. Tako, na prijedlog William „Little Bill“ Stephensona, visokog britanskog obavještajca u Kanadi, Roosevelt je zatražio da William „Wild Bill“Donovan izradi plan za obavještajnu službu, na temelju britanske obavještajne službe, SIS (poznatija kao MI6), te Izvršne uprave za posebne operacije, SOE. U tom cilju je usvojen „Memorandum o uspostavi službe strateških informacija“, 11. srpnja 1941. godine. Nakon toga se ova služba razvijala uz pomoć britanskih obavještajnih struktura, koje su obučavale prve OSS agente u Kanadi, sve dok se u Sjedinjenim Državama nisu postavili stanice za obuku s uputama instruktora Britanske sigurnosne koordinacije (British Security Coordination – BSC) koja je također pružila informacije o tome kako je već spomenuta SOE uređena i upravljana. Što se tiče Britanske sigurnosne koordinacije – BSC, ona je upravljala sa tijelom zaduženo za koordiniranje američkih i britanskih sigurnosnih i obavještajnih službi, ni manje ni više, nego sa 35. i 36. kata Međunarodnog Rockefeller Centra u New Yorku. Ova prikrivena organizacija koju je lično odobrio sir Winston Churchill u svibnju 1940. godine, je imala za cilj suzbijanje nacističke propagande i zaštita atlantskih konvoja od neprijateljske sabotaže na otvorenom moru. Također, ovaj ured u sobi br. 3603 U Rockefeller Centru u New Yorku, koji koji je službeno nosio ime Britanski ured za pasošku kontrolu, će u mnogo čemu biti zaslužan za sve ono što će se kasnije nazivati „stay – behind“ operacije, po uzoru na Stephensonovoj SIS.

Foto: Charles De Gaulle / izvor: gettyimages.com

 

Kako sam i ranije spomenuo, američka OSS je imala veoma značajnu ulogu u operacijama povezanim sa ujedinjenjem država Europe, ulogu koju je obavljala pomoću svojih ispostava širom Europe, kao i njenih suradnika kojih je bilo uključeno u redovima Rimokatoličke crkve, i svega onoga što je bilo povezano s njom. Značaj Vatikana za obavještajne operacije je brzo shvatio prvi čovjek OSS-a, William „Wild Bill“ Donovan, kao i njegova desna ruka, Allen Dulles, načelnik ispostave OSS-a u Švajcarskoj, kao predsjednik i potpredsjednik Američkog komiteta za ujedinjenu Europu – ACUE. Tisuće katoličkih svećenika su rasute širom Europe, u svakoj zemlji, svakom gradu, u svakoj varošici i selu. Tisuće katoličkih svećenika služili su kao kapelani u oružanim snagama svake zaraćene nacije. Ta mreža je već bila uključena u obavještajnu djelatnost, koji su prosljeđivali ogromne količine informacija, Vatikanskoj osobnoj unutarnjoj obavještajnoj službi. Načelnik jednog od četiri odsjeka vatikanske obavještajne službe, monsinjor Giovanni Montini – kasnije papa Pavao VI. Donovan, je prema tome, počeo da uspostavlja tijesne veze sa Vatikanom. Nakon napada na Perl Harbor, i stupanja Amerike u rat, Donovan je sklopio sporazum sa ocem Felix Morlionom, osnivačem europske katoličke obavještajne službe Pro Deo (za Boga), smještena u Lisabonu. Pod Donovanovim okriljem, Pro Deo je svoj glavni stan preselila u New Yorku, a OSS je na sebe preuzela financiranje tog poduhvata. Kada je Rim oslobođen od strane savezničkih snaga 1944. godine, Donovan i otac Morlion su Pro Deo smjestili u samom Vatikanu. To je bilo izuzetno dobro mjesto za prikupljanje podataka od katoličkih svećenika koji su bili ranije, ili tada, u Njemačkoj ili sa njemačkim vojnim snagama. Jezuiti su se, sa svojim istančanom do perfekcije obukom, neumoljivom disciplinom i čvrstom organizacijom, pokazali posebno urednim i pouzdanim izvorom obavještajnih podataka. U razdoblju neposredno posle rata. Sjedinjene Države nisu časile časa da izvuku korist iz aparata kojeg je „Divlji Bil“ osnovao, posebno u Italiji. U očekivanju talijanskih izbora, 1948. godine, novoosnovana CIA se upustila u složenu tajnu operaciju da osujeti izglede na pobjedu talijanskih komunista. Pod okriljem James Angletona, načelnika ispostave OSS-a u Rimu i potonjeg načelnika kontraobavještajne službe CIA-e, milijuni dolara su potajno uručeni talijanskim demokršćanima, dok su dodatni fondovi dostavljeni novinama i drugim nosiocima propagande. Taj postupak je uspješno primijenjen i u Francuskoj. Nije tajna da je CIA za svoje potrebe dobila dio sredstava Maršalovog plana (više od 700 milijuna dolara) kako bi joj koristile za financiranje tajnih operacija u inozemstvu, te za psihološko-političko ratovanje koje bi trebalo biti ključ za pobjedu u „hladnom ratu“, kao i za stvaranje nezakonitih podzemnih oporbenih skupina i infiltriranje u lokalne organizacije kao što su sindikati. Djelomično financirani od strane CIA-e, dr. Joseph Retinger i ostali članovi Evropskog pokreta iskovali su veze sa mnogim utjecajnim ljudima, među kojima su bili Nizozemski princ Bernhard i sir Colin Gubbins, bivši direktor britanske SOE. Zajedno sa tadašnjim direktorom CIA-e, generalom Walter Bedell Smithom, ta skupina pristala da obrazuje „trust mozgova“ koji se po prvi put sastao u svibnju 1954. godine, u hotelu Bilderberg, u nizozemskom gradu Ooesterbeeek. Tako je nastala Bilderberška konferencija koja se održava svake godine bez izuzetaka. U statiji pod naslovom Grupa Bilderberg i projekat za unifikaciju Europe, objavljena u časopisu Lopster 32, politički komentator Mike Peters među ostalog piše:

„Ovaj čin međunarodne velikodušnosti bez presedana u povijesti u biti je u službi neposrednim interesima međunarodnih izvoznih korporacija u Sjedinjenim Državama koji se zalažu za njega.“

Foto: Logo Operacije Gladia u Italiji/ izvor: riteks.it

 

Uzmimo samo za primjer William L. Claytona, člana CFR-a i do tajnika za ekonomske odnose, čija su pisma koja je slao u Washingtonu tijekom njegove obilaske po Europi, odigrali ključnu ulogu u pripremi Maršalovog plana, koji ga je progurao u Kongresu. On je lično od ovog plana zarađivao po 700 000 dolara godišnje, dok je njegova tvrtka Anderson, Clayton & co. od provođenja Maršalovog plana sebi osigurala narudžbe u vrijednosti od gotovo 10 milijuna dolara samo do ljeta 1949. I više nego evidentno je to da su bili u dubokoj sprezi interesi krupnog kapitala, obavještajnog aparata najmoćnijih zapadnih zemalja, Rimokatoličke crkve u Vatikanu i njenih ispostava po svijetu, primjerice kontroverzne Opus Dei ili skupine Katolička akcija, čiji je predvodnik dr. Luigi Gedda bio direktna veza između CIA-e, Evropskog pokreta dr. Joseph Retingera i budućeg pape Pavao VI. Nakon potpisivanja Izvršne naredbe 9621. s kojom je predsjednik Harry S. Truman ukinuo OSS-a, 20. rujna 1945. godine, te preodnog Nacionalnog obavještajnog tijela, koje je bilo uspostavljeno 22. siječnja 1946. godine, pod direktivom predsjednika, u razdoblju nakon ukidanja OSS-a, stvoreni su Središnja obavještajna agencija – CIA,  i Vijeće za nacionalnu sigurnost, suglasno Zakona o nacionalnoj sigurnosti proveden 18. rujna 1947. godine, nakon potpisivanja istog od strane predsjednika 26. srpnja te godine. S ovim su Sjedinjene Države imale odvezane ruke u ostvarivanju svoje dominacije i prevlast u Europi nakon Drugog svjetskog rata, pogotovo početkom „hladnog rata“, kada će se provesti na terenu odluke donjete na 4. Moskovskoj konferenciji. Naime, na ovoj Konferenciji na kojoj je održan sastanak između Staljina i Churchilla, od 9. – 19. listopada 1944. godine, bile su utvrđene zapadne i sovjetske sfere utjecaja na Balkanu, neoficijalni ugovor između dvojice državnika, čiji će sadržaj Churchill kasnije objaviti u svojim memoarima. Borba između dvaju hegemona, s jedne strane Sjedinjene Države, s druge Sovjetski Savez, će se intenzivirati samo par godina nakon završetka rata. Naime, Vijeće za nacionalnu sigurnost SAD-a, će 18. lipnja 1948. godine, donijeti poznatu Direktivu 10/2 kojom se poziva na prikrivene akcije protiv Sovjetskog Saveza i davanje ovlasti za obavljanje tajnih operacija protiv „neprijateljskih stranih država ili skupina“. S ovim je CIA dobila odvezane ruke u poslijeratnoj Europi, gdje je blokovska podjela dovela do toga da vidimo postojanje dvaju vojna bloka, NATO-a i Varšavskog ugovora. I tako je CIA našla sebi izgovor za svoje tajne operacije kao dio ispunjenje zamisli „duboke države“ i financijskog establišmenta na Zapadu. CIA je počela da radi i na svoju ruku, upuštajući se u obiman program tajnih akcija za podršku svim ustanovama koje bi mogle biti od koristi u učvršćivanju „bedema protiv komunizma“. Velika novčana podrška pružena je političkim vođama, strankama i skupinama za pritisak, sindikatima, novinskim kućama i izdavačima, ukoliko im je usmjerenje dovoljno pro-zapadno i anti-komunističko. U Italiji je navodno ’50-ih godina trošeno prosječno 20-30 milijuna dolara godišnje, na podršku kulturnim događanjima, omladinskim programima, izdavačkim poduhvatima, katoličkim skupinama i na raznim aktivnostima ove ili one vrste. Poduzeća pod pokroviteljstvom Crkve, uključujući i misije i sirotišta, često puta su za suosnivača imala CIA-u. CIA je novac dijelila mnogim biskupima i monsinjorima, od kojih je jedan bio i budući papa Pavao VI. Suvišno je i reći, da je talijanska Demokršćanska stranka ostala u samoj žiži zanimanja. Otac budućeg pape, Giorgio Montini, bio je, u stvari, 1919. godine, jedan od suosnivača stranke, koja je kasnije nazvana Demokršćanskom, a njegov stariji brat demokršćanski senator.

Foto: Licio Gelli, veliki majstor lože P2/ izvor: vistosuweb.com

 

Europski pokret dr. Retingera, pod pokroviteljstvom CIA-e, bio je veoma aktivan u Italiji, radeći na podizanju nivoa suradnje sa Vatikanom, nešto što do tada nije uspjelo niti jednoj obavještajnoj službi na tom polju. Dr. Joseph Retinger je stekao podršku dr. Luigi Gedde, starog prijatelja i medicinskog savjetnika pape Pius XII, kao i čelnika Katoličke akcije (tal. Azione Cattolica), sile u zaleđu Demokršćanske stranke. Preko dr. Gedde, prvi čovjek Europskog pokreta, dr. Joseph Retinger, je uspio da osigura usluge budućeg pape Pavao VI, a Katolička akcija je postala još jedan od glavnih primalaca sredstava iz fondova CIA-e. Odnosi između CIA-e i Vatikana postali su „prisniji“ 1963. godine, nakon smrti pape Ivana XXIII, i dolaska u Sikstinskoj kapeli pape Pavla VI, ranije Giovanni Montini, milanski nadbiskup. Montini je već bio naveliko u vezi sa agencijom i već je od nje primio pozamašnu svotu novca. Čak i za vrijeme rata, on je surađivalo sa američkim obavještajnim službama, prenoseći informacije između Vatikana i OSS-a. Posle rata, kao milanski nadbiskup, izručio je CIA-i pozamašna dosijea politički aktivnih svećenika. Oni će biti iskorišteni za utjecaj na talijanske izbore 1960. godine. Odnos Vatikana i CIA-e nastavio se do dana današnjega. Drugi utjecajni saveznik CIA-e unutar Rimokatoličke crkve bio je Njujorški kardinal Francis Spellman. Godine 1954. on je u Gvatemali radio neposredno za CIA-u, pruživši pomoć agenciji u izvođenju državnog udara. Spellman je, povrh toga, bio duboko umješan i u poslove u Italiji. Inače je Spellman bio stari prijatelj „Divljeg Bila“ Donovana, načelnika OSS-a, i upravo Donovan je bio taj koji je njemu osigurao pomoć prilikom talijanske izborne kampanje 1947-48. Odigrao je ključnu ulogu u pribavljanju ogromnih svota „crnog novca“ američke vlade, stavljenih potom na raspolaganje Rimokatoličkoj crkvi. Bio je u najprisnijim odnosima sa Bernardino Nogarom, mozgom Vatikanske banke, kao i sa Michele Sindonom, nadgledao ulaganja i bankovne poslove Vatikana tijekom ranih ’60-ih. Upravo je kardinal Spellman, 1963. godine, prvi skrenuo pažnju Papi na oca Paul Marcinkusa iz Chicaga. Father Marcinkusa je, kao nadbiskup, 1971. godine, već u veliko stajao na čelu Vatikanske banke, uživao je prijateljstvo članova lože Propaganda Due P2, kao što su bankari Michele Sindona i Roberto Calvi, a bio je navodno, i sam njen pripadnik. Masonska loža P2 je kontroverzni sudionik prljavih operacija CIA-e u Italiji, osnovana od početkom ’60-ih godina u toj zemlji. Kakvi god njeni prvobitni prioriteti i ciljevi bili, ultra-desničarski fašistički veliki majstor Licio Gelli, ubrzo ju je uveo u falangu skupina i organizacija koje su činile „bedem protiv komunizma“. Neki njeni članovi primali su obilatu novčanu pomoć CIA-e, a preko pojedinaca kakvi su bili Calvi i Sindona, P2 je osigurala kanal za snabdijevanje anti-komunističkih ustanova u Europi i Latinskoj Americi, novcem iz vatikanskih i CIA-ih fondova. Premda je loža bila osnovana prije nego što ju je Gelli preuzeo, on je bio taj koji je stajao iza kulisa ove ozloglašene lože, čovjek koji je imao sve kontakte unutar „duboke države“. Međutim ono što je također važno spomenuti, je to, da u tom „bedemu protiv komunizma“ čije je akcije koordinirala CIA, nije bila uključena samo Rimokatolička crkva u Vatikanu, već i mnoge njene ispostave poput Opus Dei, ali i mnoge tajne i polu tajne organizacije, poput masonskih loža, suverenih viteških redova i humanitarnih zaklada. Tu svakako u predvid dolaze već spomenutih Opus Dei i P2, kao i Suvereni Malteški vojni red. Tako, vitezovi su 1948. godine, najvišim odlikovanjem, Velikim krstom za zasluge, odlikovali generala Reinhard Gehlena, glavnog čovjeka zapadnonjemačke tajne službe, koja je u to vrijeme bila tek nešto više od odsjeka CIA-e. General Gehlen je ranije bio zadužen za Hitlerovu obavještajnu službu za Sovjetskog Saveza, a kasnije u ime CIA-e i osnovao Radio Free Europe, prvenstveno kao isturena američka propaganda u Europi. Također, samo dvije godine ranije, 1946. godine, James Angleton, načelnik ispostave OSS-a u Rimu, koji je milijune dolara svoje agencije doturio talijanskim demokršćanima, primio je odlikovanje Malteškog reda za kontraobavještajni rad, čovjek koji je bio veza između OSS-a, Rimokatoličke crkve, Malteškog reda i talijanskih demokršćana. Koordinirao je je sva novčana sredstva namijenjena u propagandi, kako ne bi se komunisti domogli na vlast u Italiji nakon završetka rata, nešto o čemu sam već pisao.

Foto: Roberto Calvi, zvani “Božji bankar”/ izvor: liberoreporter.it

 

Kako se je „hladni rat“ intenzivirali u Europi, tako se je utjecaj Amerike i Vatikana na novooformljenu EEZ povećavao, financirajući mnoge kampanje u kojima je bio uložen veliki novac iz specijalno namijenjenih fondova s kojima su raspolagale CIA i Vatikanska obavještajna služba. Suradnja između CIA-e i Vatikana je bila na najvišoj razini, pa Thomas i Whatts, u njihovom djelu The Year of Armagedon pišu, kako se je papa Ivan Pavao II, nakon svog izbora u novembru 1978. godine, sastao se u četiri oka sa načelnikom rimske ispostave CIA-e. Na tom sastanku je bio postignut sporazum, prema kojem je Papa trebalo da prima redovne tjedne obavještajne izvještaje od CIA-e. Premda jedna ovakva suradnja između CIA-e i Vatikana se nije mogla zamisliti bez financijske potpore bankarskog korporativnog kapitala sa obje strane Atlantika, posebno važno je napomenuti Vatikansku upletenost u financijskim skandalima. Ovdje prije svega dolazi u obzir skandal u kojem je bila upletena čuvena financijska institucija Banco Ambrosiano, čiji je glavni dioničar bila Vatikanska banka. Ova svećenička banka, koju je 1896. godine, osnovao Giuseppe Tovini, sa ciljem da služi „moralnim organizacijama“, tijekom ’70-ih i ’80-ih godina prošlog stoljeća, je bila uključena u niz financijskih skandala, u kojima su bili uključeni mnogi vidni ljudi talijanskog visokog društva. Ovdje prije svega mislim na dvojac „božjih bankara“ Michele Sindona i Roberto Calvi, onda talijanski biznismen i visoki dužnosnik talijanske vojne obavještajne službe SISMI, Francesco Pazienza, zatim američki biskup Rimokatoličke crkve u Vatikanu, Paul Marcinkus, talijanski industrijalac Carlo De Benedetti, te talijanski financijer, političar i slobodni zidar, Licio Gelli, kao i talijanski premijer, zakleti antikomunista, Benedetto „Bettino“ Craxi, i njegova „desna ruka“, ministar pravosuđa, Claudio Martelli. Ovu financijsku aferu Vatikanske banke, koju danas mnogi relativizatori i mainstream intelektualci svjesno marginaliziraju i prepisuju mafijaškom obračunu unutar talijanske države, itekako je povezana s američkim utjecajem na ideju o Europskom pokretu, preko moćnog obavještajnog aparata i Rimokatoličke crkve u Vatikanu. Ova financijska afera stoljeća, kako je bila nazvana u to vrijeme, je bila afera velikih razmjera, u kojoj je pored Vatikana i ilegalne masonske lože P2, Licio Gellia, bila uključena i sama CIA, koja je slala novčanu pomoć posrednicima kao što su bili „božji bankari“ Calvi i Sindona, koji su imali zadatak da osiguraju kanal za snabdijevanje anti-komunističkih ustanova u Europi tijekom „hladnog rata“, kao i u Latinskoj Americi. Na taj način su trebali usmjeriti sav prljavi novac iz Vatikanskih i CIA-ih fondova na borbu protiv komunizma. Roberto Calvi prije svoje smrti, koja ga je zadesila ispod mosta crnorizaca (Blackfriars Bridge) u Londonu, 17. lipnja 1982. godine, smrt koja prije svega bila ritualna (u đebu od kaputa mu je bilo pronađeno komad cigle, što ukazuje na poruku) i upućivala određenu poruku svima onima koji se ne pridržavaju „kodeksa šutnje“, je javno iznio tvrdnju da je lično ugovorio doturanje 20 milijuna dolara vatikanskog novca pokretu Solidarnost u Poljskoj, mada se vjeruje da ukupna svota isporučena Solidarnosti premašuje 100 milijuna dolara. S druge strane, Sindona je bio ne samo financijer lože P2, već i vatikanski savjetnik za ulaganja, pomažući crkvi u prodaji posjeda u Italiji i ponovnom ulaganju dobivenog novca u Sjedinjenim Državama. Među usluge učinjene CIA-i, spadaju i doturanje fondova „prijateljima“ u SFR Jugoslaviji, kao i grčkim pukovnicima prije nego što će se domoći vlasti 1967. godine. Sindona će također usmjeriti na desetke milijune dolara u fondove talijanskih demokršćana u borbi protiv komunista. Ovi „božji bankari“, su na taj način uspjeli oprati veliki dio prljavog vatikanskog novca, usmjerivši ga na oblikovanje Europskog pokreta ujedinjenja, kojeg su zagovarali korporativni moguli. Na njihovom putu je ipak pokušao stati kardinal Albino Luciani, novoizabrani liberalni papa Ivan Pavao I, koji je pokušao uvesti financijske reforme unutar Vatikana, međutim njegov kratki 33-dnevni mandat na mjestu Pontifa, nije bio dovoljan da bilo što uradi po tom pitanju. Umro je od srčanog udara (bar tako kažu oficijalni liječnički nalazi) nakon samo mjesec dana od njegovog odabira za novog Pontifa Rimokatoličke crkve. Britanski autor i publicista David A. Yallop, u svojoj kontroverznoj knjizi In God’s Name, o postojanju lože P2, o kojoj je bilo kakva vijest po prvi put dospjela na naslovnici tek 1981, godine, piše:

„… još uvijek ima njenih podružnica koje djeluju u Argentini, Boliviji, Venezueli i Nikaragvi. Članovi su aktivni u Francuskoj, Portugalu, Švajcarskoj i Sjedinjenim Državama. Loža P2 se prepliće sa mafijom u Italiji i u Americi. Prepliće se i sa brojnim vojnim režimima Latinske Amerike, kao i sa raznim neo-fašističkim skupinama, isto važi i za njene veze sa CIA-om. Ona seže do samog srca Vatikana. Izgleda da je središnji zajednički interes svih tih činilaca mržnja i strah od komunizma.“

Taj skandal izazvan saznanjem da organizacija poput P2, za gušu drži gornje slojeve vlade, vojske, policije, i financijskih institucija, bio je ograničen prvenstveno na Italiju. Međutim, ima i onih koji misle, da je loža P2, ma koliko god bila utjecajna i moćna, bila pod nadzorom nekog još višeg, još sjenovitijeg autoriteta, koji je svoje naloge izdavao posredstvom Licio Gellia, velikog majstora Lože. Po nalazima talijanske parlamentarne komisije, organizacija koja stoji iza lože P2 nalazi se van granica Italije. Tomu svjedoče i raznorazne aktivnosti van granica Italije, gdje prostor djelovanja ove ozloglašene lože, seže čak preko Atlantika do Pacifika, u kojem je duboko bila involvirana Rimokatolička crkva preko njenih ispostava, primjerice moćne Opus Dei, ili visoko utjecajnih svećenika poput francuskog kardinala, Jean Daniéloua, tadašnji glavni tumač stavova Vatikana za pitanje svećeničkog celibata. Iznimno moćan jezuitski kardinal, koji je bio veoma blizak prijatelj Jean Cocteaua, francuskog pjesnika i romanopisca, velikog zagovaratelja Europskog projekta, i navodni prvi Veliki majstor Sionskog priorija, nakon njegovog reaktiviranja 1956. godine. Kardinal Jean Daniélou, koji u francuskim kulturnim krugovima je poznat po latinskom prijevodu Cocteauvog aranžiranog Oedipus Rex, 20. svibnja 1974. godine, pronađen je mrtav u apartmanu prostitutke visoke klase, Mimi Santini. Vezano uz ovo je svakako to, što je kardinal bio poznat po tome, da je govorio, kako je celibat rezultat discipline i tradicije, a ne teološke doktrine. Kardinal Daniélou je odigrao itekako važnu ulogu u financijskim mahinacijama „božjih bankara“, sa posredstvom lože P2, koja je usput bila umiješana u ubistvu novinara Carmine „Mino“ Pecorellia i generala talijanskih carabiniera, Dalla Chiese. Parlamentarna komisija na osnovu racije, koju je napravila talijanska policija u vili Licio Gellia, gdje je bila arhiva lože P2 (koja je usput „isčezla“) i pronalaženje indeks arhive samog Gellia, je mogla napraviti neki uvid na osnovu popisa članova Lože. Na tom popisu je bilo veoma utjecajnih ljudi talijanskog visokog društva, a među mnogima bilo je i onih iz samog političkog vrha zemlje, kao što je bio dugogodišnji Premijer Italije, Giulio Andreotti, ali su bila i notirana imena poput kontroverznog Opus Dei, ili Suverenog viteškog Malteškog reda, te manje poznatog Uzvišenog vojnog reda Jerusalemskog hrama, organizacija koja je tvrdila da polaže pravo na neposredno porijeklo od vitezova Templara. Od ovoga se vidi, kako su tajna i polu tajna društva vezuju za visoke financije i pan-europsku politiku, gdje nacionalne granice ne predstavljaju prepreku i gdje ne važe ustanovljene zakonske smjernice, a sama činjenica da indeks arhive Licio Gellia odaje zanimanje lože P2 za uzvišeni vojni red Hrama, baca sumnju involviranosti krupnog kapitala u redovima Europskog pokreta. Ovdje se prije svega vidi ta neraskidiva veza između Vatikana, starog blagorodništva i njegovih interesnih sfera, kao i moćnog obavještajnog aparata velikih sila. Naime, opće poznato je, da su neki od direktora CIA-e bili članovi Malteškog reda, kao što su to bili: John McCone, William Casey, William Colby, koji je nakon ponuđenog članstva, navodno „odbio“ u šali, uz reči:

„Ipak sam ja nešto slabija marka“

U tim privilegiranim redovima svakako je bilo i dosta diplomata od karijere, kao i mnogih vojnih dužnosnika, među kojima, William A. Wilson, bivši ambasador SAD-a u Vatikanu, onda Clare Boothe Luce, bivša ambasadorica SAD-a u Italiji, George Rocca, bivši zamjenik načelnika CIA-e, te Alexander Haig, američki državni tajnik za vrijeme Reganove administracije. Međutim, ovaj Red ne popunjava svoje članstvo samo pripadnicima uglednih američkih krugova, već i onih koji dolaze iz talijanskih visokih krugova, među kojima i Umberto Ortolani, bankar i medijski mogul, koji je služio kao ambasador Reda u Urugvaju, inače najbliži Gelliev suradnik u loži P2. Svakako tu su visoki vojni dužnosnici talijanske vojske i obavještajnih agencija, među kojima, general Giovanni De Lorenzo, general NATO-a i načelnik talijanske kopnene vojske, kao i general Giovanni Allavena, oba dvojica direktori Službe za obuku oružanih snaga – SIFAR, tajna služba koja je oficijalno postojala od 1949. do 1966. godine, koja se je transformirala u SID, agencija koja je bila upletena u mnoge skandale tijekom državnog terora u Italiji. Tu su još i general Giuseppe Santovito, direktor već pomenute vojno-obavještajne službe SID, koja će kasnije tijekom 1977. godine, transformirati u dvije strukture, SISDE (civilna) i SISMI (vojna), kao i admiral Giovanni Torrisi, prvi čovjek talijanske mornarice i načelnik generalštaba talijanske vojske. Zadnja trojica su bili vidni članovi lože P2. Ono što trebam napomenuti je svakako to, da su sve ove strukture tijesno surađivale sa Svjetskom anti-komunističkom ligom (World Anti-Communist League – WACL), čiji je bivši direktor bio američki general i visoki dužnosnik OSS-A, John Singlaub, od kojeg je 1978. godine, bilo traženo da podnese ostavku zbog prkošenja Predsjedniku. Kada je White House pretrpjela neuspjeh u pokušaju da zadobije kongresnu podršku za financiranje kontraša u Nikaragvi protiv Sandinistima, Ronald Reagan je osigurao upravo podršku WACL. Ova organizacija, je počela otvoreno da snabdijeva kontraše u Nikaragvi, novcem koji je prvenstveno dolazio od prodaje droge, međutim njena aktivnost u Europi opće nije bila upitna. Premda su malteški vitezovi očigledno zadržali svoj životni interes u Europi i njenog ujedinjenja, veliki dio njihove energije je bilo usmjereno na Latinsku Ameriku, gdje su u prvom redu bili uključeni CIA, loža P2, i Vatikan preko svoje američke ispostave Opus Dei.

 

Foto: “Godine olova”/ izvor: iconicphotos.com

Nezaobilazni segment izgradnje projekta Ujedinjene države Evrope, kome ću posvetiti prostor, je svakako neoborivo američko uplitanje u procesu stvaranja ovog projekta, uz pomoći kreiranja teorije o „strategiji tenzije“ (eng. strategy of tension) na području Europe. Amerikancima je to pošlo od ruke nakon što su u Italiji uspjeli implementirati super tajne operacije pod kodnim imenom Gladio. Sama implementacija ove „stay-behind“ operacije, čije su pripreme počele nakon završetka rata, počela je za vrijeme ministra obrane, Paolo Emilio Taviania, krajem ’50-ih godina prošlog stoljeća, dok je sam zenit dostigla tijekom „godine olova“, doba oružanog terora u Italiji između 1969 – 1989. godine. Ovome se može još dodati postavljanje krajnje desničarskih profašističkih vlada u Grčkoj, koje su se pomoću vojne hunte (poznatija kao „hunta pukovnika“) domogle vlasti 1967. godine, te u razdoblju od sedam godina, do 1974. godine, vladale Grčkom, koristeći se represivnim aparatom čije korijene leže u anti-komunizmu. Gladio kao „stay-behind“ operacija duboke države, imala je za cilj da zaustavi svako subverzivno ponašanje Varšavskog bloka u Zapadnoj Europi i na Mediteranu tijekom „hladnog rata“, koristeći se metodama „lažne zastave“ (eng. false flag) s kojima se trebalo diskreditirati bez izuzetaka sve ljevičarske organizacije i skupine u zemljama koje su bile članice NATO saveza, ali i oni koji su bili izvan njega, poput Austrije, Finske, Švedske i Švajcarske, pa čak i one zemlje koje nisu bile dio Europskog pokreta, a su pripadali NATO alijansi, u slučaju Turske, čije su aktivnosti Gladia bili jednako destruktivni kao u Italiji. Nakon iskrcavanja savezničkih snaga na Siciliji, u srpnju 1943. godine, i operacije Husky, počela se provoditi kampanja protiv komunističkog prisustva u Italiji, što je kasnije rezultiralo sa saradnjom između OSS-a, a kasnije i CIA-a, i demokršćanima, kako se ne bi dogodilo da komunisti pobjede na prvim poslijeratnim izborima, održanim 18. travnja 1948. godine. Ovakav trend otvorenog podupiranja Italije u borbi protiv komunizma, nastavio se je i nakon formiranja vojnog NATO pakta godinu dana kasnije. Tako, čitava struktura stvorena je od strane CIA-e i MI6, koordinirana od strane Tajnog Komiteta Zapadne Europe (Clandestine Committee of the Western Union – CCWU) koji je nakon formiranja NATO-a prešao u Tajni Komitet planiranja (Clandestine Planning Committee – CPC) koji je od 1951. godine, pod direktivom Združene komande savezničkih snaga u Europi (Supreme Headquarters Allied Powers Europe – SHAPE)  stacionirana u Monsu, Belgiji. Zato, NATO-va super tajna armija Gladio, stvorena pomoću CIA-e i MI6, čiji su pripadnici prolazili kroz obuku zajedno sa pripadnicima američkih Zelenih beretki i britanskih SAS, trebala je provesti teoriju „strategije tenzije“ (tal. steategia della tensione) tako što će izvoditi terorističke napade širom zemlje, čije će pripreme trajati punih deset godina. Ove dobro osmišljene akcije, će unijeti strah i nemir unutar talijanskog društva, koje će kasnije tijekom „godine olova“ (tal. anni di piombo) izazvati gnušanje talijanske javnosti, koja će u svemu ovome prepoznati represiju državnog terora nad nedužnim stanovništvom. Biti će izvedene niz terorističke akcije u periodu između 1969. – 1989. godine, u kojem će biti ubijeno više stotina ljudi, a više tisuća će biti lakše ili teže povrijeđeno. Razdoblje permanentnog terora u kojem sudjeluju kako krajnje radikalno desničarske neo-fašističke skupine, tako i ljevičarske ekstremističke skupine poput Crvenih brigada (tal. Brigate Rosse) koja će kasnije izvesti otmicu na Premijera Alda Mora, te izvršiti egzekuciju nad njim.

Foto: Aldo Moro / izvor: dimenticare46.rssing.com

 

Sve je počelo sa studentskim protestima u Milanu, krajem 1969. godine, kada je autonomistički pokret studenata okupirao pogone Fiata u tom gradu, da bi se kasnije dogodilo ubistvo 22-godišnjeg policajca Antonio Annarumme iz Milana, od strane ljevičarskih demonstranata, što je bilo prvi smrtni slučaj kao rezultat vala organiziranog nasilja, te predstavlja uvod u u „godine olova“. Onda je uslijedio napad na Piazza Fontana u Milanu, u kome je stradalo 17 ljudi, a 88 je bilo povrijeđeno, napad za kojeg je bio nepravedno osumnjičen anarhistički vođa Giuseppe Pinelli, da bi kasnije bili optuženi i osuđeni pripadnici neo-fašističke organizacije Ordine Nuovo. Zatim slijedi teroristički napad na vlaku koji se obraćao na liniji Roma – Messina, u mjesecu srpnju 1970. godine, napad u kome je stradalo 6 ljudi, dok je više od 100 ljudi bilo povrijeđeno. Nakon formiranja Crvenih brigada, kolovoza 1970. godine, od strane dvoje marksista, Renato Curcio i Margherita „Mara“ Cagol, sve glasnije se govorilo o istupanju Italije iz NATO-a, nakon De Gaullevog povlačenja francuskih vojnih snaga 9. ožuljka 1966. godine, iz komandnih struktura alijanse, koju je karizmatični De Gaulle prepoznao kao instrument američkih geopolitičkih i geostrateških interesa u Europi, te ograničavanje francuske neovisnosti i ugrožavanje projekta ujedinjavanja Europe. Tijekom ’70-ih godina se teror u Italiji odvija nesmanjenim intenzitetom, a tomu svjedoči teroristički napad na Piazza della Loggia u Brescia, 28. svibnja 1974. godine, za vrijeme održavanja anti-fašističkog protesta, napad u kome je ubijeno 8 ljudi, a najmanje 102 povrijeđeno. U svim ovim napadima su učestvovali pripadnici krajnje desničarskih i neo-fašističkih skupina, kao i u slučaju sa napadom nad vlakom s brojem 1486. Italicus Expressa, 4. kolovoza 1974. godine, u kome je stradalo 12 ljudi, dok je 48 bilo povrijeđeno. Tijekom narednih par godina će biti obilježene mnoge incidente u kojima će stradati nedužni ljudi, međutim ono što će zauvijek promijeniti povijesni tok Italije, će se dogoditi 16. ožujka 1978. godine kada će pripadnici Crvenih brigada u Rimu kidnapirati talijanskog premijera Alda Mora, kojeg će držati u zatočeništvu sve do 9. svibnja, kada će biti hladnokrvno ubijen od strane pripadnika Crvenih brigada, od jednog od njihovih vođa, Mario Moretti, koji je tvrdio kako je on lično pucao u Premijera, međutim u dokazanom postupku tijekom utvrđivanja činjenica na sudu 1982. godine, je dokazano da je ipak Aldo Moro ubijen s hicima koje je ispalio drugi vođa, Prospero Gallinari. Gallinari je bio jedan od najistaknutijih članova Crvenih brigada pored već spomenutih Mario Moretti, Renato Curcio i Mara Cagol, te još Alberto Franceschini, koji je bio uhapšen ranije sa Curciem. Nakon ubistva talijanskog premijera, provođenje terora u Italiji se nije zaustavilo, već početkom ’80-ih intenziviralo, kulminirajući 2. kolovoza 1980. godine, kada je na Centralnom željezničkom kolodvoru u Bologni, u stravičnoj eksploziji život izgubilo 85 ljudi, a gotovo 200 ljudi je bilo lakše ili teže povrijeđeno. U terorističkom napadu kojeg su izveli pripadnici neo-fašističke radikalno desničarske skupine Nuclei Armati Revolucionari – NAR, militantna organizacija koja je surađivala sa članovima lože P2, među kojima, general Pietro Musumeci, direktor vojne obavještajne službe SISMI, linkove koje je osigurao njihov najistaknutiji član, Massimo Carminati. Četiri godine kasnije, 23. prosinca 1984. godine, u vlaku koji se obraćao na liniji Firenza – Roma, podmetnuta je eksplozivna naprava čija je eksplozija usmrtila 17 ljudi, dok je više od 200 putnika povrijeđeno. U međuvremenu do kraja ’80-ih godina, nastavlja se teror u Italiji u kojem učestvuju podjednako i desničarske i ljevičarske skupine. Mete su bile, carabinieri, policajci, političari, sudije, novinari, diplomati, i svakako ponajviše nedužni civili. Upletenost najviših struktura vlasti, u svim ovim akcijama, je više nego evidentna, počevši od sigurnosno-obavještajnih struktura poput SID-a, SISMI-a, SISDE-a, CESIC-a, pa do samog političkog vrha gdje su bili Bettino Craxi, Francesco Cossiga, Giulio Andreotti. Međutim spisak se ovdje ne zaključava, već se nadopunjava sa Crkvom, talijanskom mafijom Cosa Nostra i Camorra, masonske lože P2, pa sve do samog vrha akademske zajednice i intelektualne elite, kao što je bio slučaj sa poznatim marksističkim sociologom i političkim filozofom, Antonio Negri, čije je nepravedno i skandalozno hapšenje od 7. travnja 1979. godine, izazvalo burne reakcije u svjetskim akademskim krugovima, te naišlo na veliku osudu u slobodnom svijetu.  Ovakav trend nasilja nastavio se je i tijekom ’90-ih godina, u Italiji, međutim veoma smanjenim intenzitetom, nakon dugogodišnjih sudskih procesuiranja i podizanja optužnice prema mnogim sudionicima u državnom teroru tijekom „godine olova“ u Italiji, period nove povijesti te države koji je obilježen krvlju. Ovaj period je veoma utjecao na sam Europski pokret, koji će doživjeti svoju preobrazbu nakon pada „željezne zavjese“ i blokovske podjele, kao rezultat propadanja nefunkcionalnog socijalizma u Sovjetskom Savezu i njegovim satelitima, te u SFR Jugoslaviji, proces koji će se zaokružiti sa Ugovorom iz Maastrichta, potpisan 7. veljače 1992. godine, a stupio na snagu 1. studenog 1993. godine, ugovor s kojim su države članice uspostavile Europsku uniju, te time ujedno označile novu etapu u integriranju naroda Europe, nešto za šta su se zalagali njeni idejni tvorci, samo pola stoljeća ranije, dok je još buhtao Drugi svjetski rat. I sve to s jednim ciljem, a to je, osnivanje jedinstvene ekonomske i monetarne unije pod kontrolom krupnog kapitala.

Nastavlja se…

Autor teksta: Gordan Stošević

 

Korišćena literatura:

“Handbook for Spies”, A. Foote, London, 1964.
“SOE in France”, M. R. D. Foot, London, 1966.
“The CIA and the Cult of Intelligence”, V. Marchetti & J. D. Marks, London, 1974.
“The Monks of War”, D. Seward, London, 1974.
“Dirty Work: The CIA in Western Europe”, P. Agee & L. Wolf, London, 1978.
“Donovan of O. S. S.”, C. Ford, London, 1978.
“In God’s Name”, D. A. Yallop, London, 1984.
“The Calvi Affair”, L. Gurwin, London, 1984.
“The Year of Armagedon”, M. Morgan – Witts & G. Thomas, London, 1984.
“Segreto di Stato:La verità da Gladio Al caso Moro”, C. Sestieri, G. Pellegrino & G. Fasanella, Torino, 2000.
“NATO’s Secret Armies: Operation Gladio and Terrorism in Western Europe”, D. Ganser, London, 2004.
“Atlanticism: The Achelles Heel of European Security”, J. Williams, London.
“Operation Gladio”, L. Williams, London, 2015.

Your Header Sidebar area is currently empty. Hurry up and add some widgets.