“To tell the truth is revolutionary” ― Antonio Gramsci

Materijalizam naspram idealizma: „dijalektika logičnog i metafizika nelogičnosti“ – II dio

Оbjavljeno Maj 09, 2019 od IL GRIDO DEL POPOLO

 

Također, ono što moram napomenuti je to, da je u redovima katoličke crkve bilo dosta pripadnika, koji su zagovarali oslobođenje umjesto iskupljenje, poput sljedbenika ‘teologije oslobođenja’ osnovana nakon Drugog vatikanskog koncila. Tako, imamo Gutiérrezovo djelo Teologija oslobođenja: Povijest, politika, spasenje, koje se smatra manifestom kršćanskog socijalizma. Mnogi pripadnici ‘teologije oslobođenja’, među kojima i oni iz srednje i Južne Amerike inkorporirali su marksističke revolucionarne ideje unutar kršćanske ideologije, te je s tim kao takva postala fundamentalna prijetnja vjeri crkve, te optužena u vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II, za odstupanje od dogme. Među poznatijim marksističkim kršćanima bili su: Ernesto Cardenal, čuveni pjesnik iz Nikaragve, nekada član sandinističke stranke i ministar kulture te zemlje, zatim Gustavo Gutiérrez, peruanski filozof i teolog, jedan od osnivača ‘teorije oslobođenja’, onda Giovanni Battista Franzoni, talijanski kršćanski komunista i katolički disident, član Talijanske komunističke partije, te dugogodišnji aktivista za mir, počevši od antiratne kampanje tijekom Vijetnamskog rata, kao i njemačka teologinja oslobođenja, spisateljica i profesorica Dorothee Steffensky – Sölle, također poznata aktivistkinja protiv Vijetnamskog rata ali i utrke u naoružanju tijekom Hladnog rata. Međutim, povijest pamti još mnoge kršćanske marksiste, koji su svojim radom i znanjem oplemenili revolucionarnu borbu. Tu su u prvom redu, španjolski svećenik i marksistički revolucionarni vođa Armije za nacionalno oslobođenje (ELN), Gregorio Manuel Pérez Martínez, kao i kubanski svećenik i revolucionar Guillermo Sardiñas, član pokreta 26. Jul. Svakako da je među kršćanskim revolucionarnim komunistima bilo i onih koji pripadaju pravoslavnoj crkvi, u prvom redu oni koji dolaze s područja Balkana, kao što su bili: Dimitrios Holevas, poznatiji kao Papa – Holevas, član Grčke Narodnooslobodilačke Armije (ELAS), kao i njegov suborac, igumen Germanos Dimakos, poznatiji kao Papa – Anyopomonos, iz Narodnooslobodilačkog Fronta (EAM-a). Vrijedni za spomenuti su još i bugarski svećenik, revolucionar i član Bugarske komunističke partije, pop Andrey Ignatov Ivanov, te čuveni pop Vladimir Zečević, učesnik Narodnooslobodilačke borbe kao član Vrhovnog štaba NOV i POJ, koji će kasnije, nakon oslobođenja obavljati niz odgovornih funkcija, među kojima i ministar unutarnjih poslova savezne vlade, te predsjednik Saveznog vijeća Savezne narodne skupštine, kao član Saveznog izvršnog vijeća. Imao je čin rezervnog pukovnika JNA. Međutim, najpoznatiji čovjek u svećeničkoj odori koji je ostavio svoj neizbrisivi trag na putu revolucije, ali i pomirenju između revolucionarnog marksizma i kršćanstva, je veliki kolumbijski marksistički revolucionar i rimokatolički svećenik Camilo Torres Restrepo, jedan od osnivača ‘teologije oslobođenja’ i član ljevičarske marksističke gerile (ELN). Tijekom svog kratkog, ali veoma plodonosnog života, ovaj neumoljivi revolucionar je pokušao kao nitko drugi prije njega, da objedini revolucionarni marksizam i katolicizam u praksi. Ovaj u prvom redu katolički svećenik, a onda i sociolog i gerilski ratnik, zauzimao se za radničku klasu i siromašnima, toliko radikalno, da je uvijek govorio da kršćanima je dužnost da upražnjavaju nasilje protiv svojih klasnih tlačitelja. Ostaje poznata njegova krilatica:

„Privilegiranoj vladajućoj manjini se treba oduzeti vlast, i dodjeli se siromašnoj većini. Revolucija je odgovor na pitanje kako se treba zaraditi vlast, nahrane gladne, obući gole i bose, i nauče neuke. Sudjelovanje u revoluciji nije samo dopušteno, već obavezno za kršćane, te da kršćani trebaju znati, da jedino preko revolucije se može stvoriti sustav, koji se zasniva na ljubav prema bližnjemu. Obaveza je svakom kršćaninu da bude revolucionar! Obaveza je svakom revolucionaru da pokrene revoluciju! Ukoliko bi danas Isus bio živ, on bi bio partizan!“

Foto: kolumbijski svećenik i revolucionar Camilo Torres Restrepo kao pripadnik gerilske armije ELN / izvor: elortiba.org

 

Torres je prije nego što je postao mučenik ELN-a, bio liječnik u redovima partizana, kako tjelesni, tako i duhovni, koji iz svojih marksističko – kršćanskih pozicija nadahnjivao ih. Prevodio je tekstove Lenjina i Maoa, dok je u njegovoj kapelici visio portret Castra, paralelno sa raspećem. Od malih nogu je podučavao djecu da kad porastu moraju postati revolucionarni po svaku cijenu, služeći narodu. Ostaje poznata njegova „propovijed“:

„Moja dužnost kao svećenika je da učinim sve kako bi se ljudi susreli s Bogom, a za to je najučinkovitiji način navesti ljude da služe narodu, prema njihovoj savjesti. Ne pokušavam uznemiravati braću komuniste, da prihvate kršćanska učenja i prakticiraju crkveni kult. Ali, tražim da svi ljudi postupaju prema svojoj savjesti.“

Foti: Camilo Torres Restrepo je bio poznat i kao veliki humanitarac ali i kršćansko – marksistički propovodnik / izvor: it.wikipedia.org

 

Politički, materijalističko shvaćanje je blisko narodnom, općem načinu mišljenja, ono je tijesno povezano s mnogim vjerovanjima i predrasudama, sa gotovo svim narodnim sujeverjima. To se vidi u narodskom katolicizmu, a naročito u bizantskom pravoslavlju. Gramsci ističe kako je narodna religija krajnje materijalistička, međutim, zvanična religija intelektualaca nastoji da spriječi obrazovanje dviju odvojenih religija, dvaju odvojenih slojeva, kako se ne bi odvojili od masa, kako ne bi i zvanično, kao što je to u stvarnosti, religija postala ideologija uskih grupa. Ali stog stajališta dodaje Gramsci, ne trebamo miješati stavove filozofije prakse i katolicizam. Dok ova prva održava dinamičan kontakt i teži da uzdigne stalno nove slojeve masa do višeg kulturnog života, katolicizam teži da održi čisto mehanički kontakt, vanjsko Jedinstvo, zasnovano prije svega na liturgiji i na kultu koji najljepše i najsugestivnije djeluje na velike gomile. Ako uzmemo Marxovu kritiku religije, vidjet ćemo da svoj neposredni teorijski temelj ima u Hegelovoj filozofiji religije i u mlado hegelovskoj kritici religije, naročito u Feuerbachovoj antropologiji. Marx problematizira ovu kritiku religije. On ide dalje od Feuerbacha i mlado hegelijanaca i otkriva društvenu prirodu čovjeka (što ovi previđaju) te u nehumanim socijalnim i političkim okvirima ljudske egzistencije, u društvenoj i proizvodnoj nemoći čovjekovoj, vidi korijene religije. Dakle, suprotno od Hegelova shvaćanja religije kao fundamenta ‘svjetskog života’ i mlado hegelovske teorije mita (Strauss) i filozofije samosvijesti (Bauer). Marxova kritika religije odnosi se prije svega na društvenu ulogu religije, odnosno na prilike koje je uvjetuju (ekonomsko i društveno otuđenje čovjeka kao izvor religije), ali i njenu antropo – etičku funkciju. U prilogu Kritici Hegelove filozofije prava Marx kaže:

„Čovjek pravi religiju, religija ne pravi čovjeka. Religija je, doduše, samosvijest i samo osjećanje čovjeka, koji sebe ili još nije stekao ili se već izgubio. Ali čovjek nije apstraktno biće koje čuči izvan svijeta. Čovjek, to je čovjekov svijet, država, društvo. Ta država, to društvo, proizvode religiju, izopačenu svijest o svijetu, jer su oni izopačeni svijet. Religija je opća teorija ovoga svijeta, njegov enciklopedijski kompendij, njegova logika u popularnom obliku, njegov entuzijazam, njegova moralna sankcija, njegova svečana dopuna, njegov opći razlog utjehe i opravdanja. Ona je fantastično ostvarenje ljudskog bića, jer ljudsko biće ne posjeduje istinsku stvarnost. Borba protiv religije jest, dakle, posredno borba protiv ovoga svijeta čija je duhovna aroma religija. Religijska je bijeda djelomično izraz stvarne bijede. Religija je uzdah potlačenog stvorenja, duše svijeta bez srca, kao što je i duh doba bez duha. Ona je opijum naroda. Ukidanje religije kao iluzorne sreće naroda, jest zahtjev njegove stvarne sreće. Zahtjev da napusti iluzije o svom stanju jest zahtjev da napusti stanje kome su iluzije potrebne. Kritika religije jest, dakle, u klici kritika doline suza čiji je oreol religija.“

 

Za razliku od Marxa, Lenin smatra da ‘objava rata’ religiji ne rješava problem odnosa spram nje, jer to samo povećava zanimanje za nju i otežava njeno odumiranje. Osim njezina propagandnog aspekta, borba protiv religije, naglašava dalje Lenin, na tragu Marxove kritike religije, mora u osnovi biti usmjerena protiv njenih suvremenih socijalnih izvora, koje on vidi prije svega u vladavini kapitala u raznim formama. Leninova je kritika religije motivirana i izrađena spajanjem društvenog, odnosno političkog pragmatizma – neposredne praktične potrebe za nazorom na svijet proleterske partije i osobnog odbojnog stava spram religije. Marxova teza o religiji kao ‘opijum naroda’ znači da u neljudskim socijalnim prilikama odista postoji potreba za utjehom, za narkotikom, koji narod hoće, i, štoviše, bez njega ne može, dok Lenin svojim stavom o religiji kao ‘opijum za narod’ teorijski i metodologijski jednostrano smatra religiju isključivo instrumentom vlasti, proizvodom vladajućih slojeva, kojim bi htjeli održati u pokornosti potlačene, propovijedajući poniznost i poslušnost u ‘dolini suza’. No, borbu za ‘bolji zemaljski život’, naglašava Lenin, potrebno je voditi s mnogo taktičnosti, da se ne povrijede oni koji vjeruju. Iako religiju treba proglasiti privatnom stvari i odvojiti od države, ne smije se provoditi nikakva diskriminacija prema vjernicima i ispovijedanje religije treba, onima koji to hoće, biti slobodno. Lenin se u pogledu konkretnog praktičnog odnosa prema religiji složio s Engelsom u njegovoj (Engelsovoj) polemici protiv Dühringu koji je zahtijevao oštre mjere protiv religije. Lenin, nadalje u svojim ne dogmatskim stavovima o obračunu marksizma sa religijom u svojoj O religiji konstatira:

„Svatko mora biti potpuno slobodan da ispovijeda bilo kakvu religiju ili da ne priznaje nikakvu religiju, tj. da bude ateist, kao što obično i jest svaki socijalist. Bilo kakve razlike između građana u njihovim pravima u zavisnosti od religioznih vjerovanja potpuno su nedopuštene. Čak i svako spominjanje ove ili one vjeroispovijesti građana u službenim dokumentima mora se bezuvjetno uništiti.“

Lenin u svojim stavovima o protivljenju stvaranja fronte protiv ispoljavanja religije od strane masa, također u svojoj O religiji dodaje:

„Nikakva prosvjetiteljska knjiga neće iskorijeniti religiju iz masa koje je zaglupila kapitalistička robija, masa koje zavisi od slijepih rušilačkih snaga kapitalizma, dok te mase same ne nauče da se bore složno, organizirano, planski, svjesno protiv vladavine kapitala u svim oblicima. Proizlazi li odatle da je prosvjetiteljska knjiga protiv religije štetna ili suvišna? Ne. Odatle proizlazi nešto sasvim drugo. Odatle proizlazi da se ateistička propaganda socijaldemokracije mora podčiniti njenom osnovnom zadatku; razvijanju klasne borbe eksploatiranih masa protiv eksploatatora.“

 

Vidimo da Lenin, za razliku od Marxa, usmjerava borbu potlačenih onamo gdje je izvor svih njihovih problema, onamo gdje je glavni osiljak eksploatatora/tlačitelja, te pokušava u okviru uzročno – posljedičnih reakcija detektirati glavni uzrok za stanje u kome se nalaze mase, ne bi li ga otklonio, umjesto da se bavi posljedicama. Marx za razliku od Feuerbachove antropologije, izvore religije ne sagledava antropologijski samo kao rezultat projiciranja u onostranost i hipostaziranja čovjekovih idealiziranih osobina, a njeno prevladavanje ne samo u obratu svijesti, već prije svega on u društvu, u socijalnim uvjetima i odnosima čovjekova života vidi izvore religije iz kojih proizlaze i ostali spoznajni, psihički i moralni, koje on nije razradio. Dakle, problematično je pitanje potpunog iščezavanja religije i religioznosti. Taj je problem povezan s pitanjem o mogućnosti radikalnog povijesnih obrata kojim bi se omogućila potpuna kontrola svijesti nad društvenim odnosima i procesima, i na taj način srušio temelj vjerovanja u više sile. Dakle, problem nestajanja religije u tijesnoj je vezi s pitanjem o mogućnosti istinskog revolucionarnog obrata, znači i s problemom ozbiljnosti filozofije. U tom pogledu Marx kaže da filozofija još nije ozbiljna, bitni obrat, svjetska revolucija koja bi urodila smislenim ljudskim svijetom i čovječnim čovjekom, nije još izvršen i, iako je ona zbiljska čovjekova šansa, pitanje, na koje ne možemo dati siguran odgovor, jest – kad će to biti? Pitanje koje se i dandanas provlači u marksističkim krugovima.

Foto: Friedrich Engels / izvor: pinterest.com

 

Marx ne samo što daje kritiku klasične njemačke filozofije u kritici Hegelove filozofije ili u svojim tezama o Feuerbachu, već on cjelokupnoj filozofiji, naročito novovjekovnoj (klasičnoj) njemačkoj, prigovara kontemplativnost, nedjelotvornost (ono što vidimo u I. tezi o Feuerbachu). Kantu zamjera samo misaonu (ali ne i djelatnu) transcendenciju još neljudske faktičnosti ovoga ‘sada’ u idealnu ‘treba da’ (Sollen), koje se kao takvo postulira kao ‘rđava beskonačnost’ i nikada ne dostiže. Hegelu dalje prigovara krivo shvaćanje ljudskog djela kao ‘drugo bitka’ svijesti, kao otuđenje ljudske biti – svijesti u stvari. Stoga čovjeku u filozofiji ostaju stara, ‘vječna’ pitanja – što je zapravo ‘to što jest’ i zašto, po čemu ‘jest’, što je temelj, počelo toga ‘svega’ – bitak bića? Za razliku od Marxove kritike religije, koja svoj teorijski temelj ima u Hegelovoj filozofiji religije i Feuerbachovoj antropologiji, kasnija klasična marksistička kritika religije, prije svega Engelsova, oslanja se na teoriju evolucije i darvinizmu, te materijalizmu XIX. stoljeća. Marxovu kritiku religije Engels je teorijski nadopunio elementima pozitivističke filozofije Comtea, a praktički ona je motivirana aktivnošću radničkog pokreta i potrebom jačanja nazora na svijet i organizacije njihove partije. Teorijska je podloga Engelsove kritike religije dobro poznata pretpostavka da je neznanje, nepoznavanje prirodnih i društvenih sila, bitni uzrok pridavanja njima nadnaravnih personificiranih moći. A to se može ogledati u njegovom briljantnom djelu Dijalektika prirode, u kojem Engels dokazuje da je vulgarni materijalizam ništa više, do zakoni koje je znanost uspostavila u prirodi, te zatim mehanički prenijela u društvu. Pozitivistički utjecaj naročito se vidi u Engelsovu shvaćanju o tri faze iščezavanja religiozne svijesti, po kojem će najprije nestati njen monoteistički oblik, zatim metafizički i naposljetku će potpuno nestati. Što se tiče praktičkog momenta u Engelsovoj kritici religije, radi se o potrebi formiranja nazora na svijest radničkog pokreta i njegove partije, koji bi se distancirao i suprotstavio tadašnjem građanskom, idealističkom pogledu na svijet, koji je implicirao i religiju. Na taj je način Engels poantu kritike donekle pomaknuo na nazor na svijet i organizaciju radničke partije, iako ne zaboravlja ni društvene okvire koji uvjetuju religiju, ni njeno revolucionarno – praktično ukidanje, nešto što je dijalektički perfektno opisao u svom Anti – Dühringu. Ono što zanima marksizma, je to, kako razriješiti tomističku hipertrofiju idealizma, zato što samo na taj način može osigurati relativni utjecaj na idealizam u procesu saznanja, tj. način i stupanj utjecaja duha natrag na materiju. On je prinuđen pobijati dokaze sv. Tome Akvinskog. Što više, on tvrdi da ne postoji apsolutni duh bez materije (Bog, Gospod) niti apsolutna materija bez duha (francuski materijalizam iz XVII. i XVIII. stoljeća), nego da postoji samo materija… u postojanom razvojnom procesu koji počinje u stadiju u kojem duh, jako slabo razvijen, posjeduje samo sposobnost da da se preslikava, i završava u stadiju u kojem je materija povezana sa čovjekovoj svijesti. Svijet će postati svjedok suprotstavljenih stavova Marxovog dijalektičkog materijalizma i Kantovog transcendentalnog idealizma. Kantov pokušaj i napor o pobijanju tri vrste dokaza o postojanju Apsoluta (Boga) i ontološkog, kosmološkog i fizičko – teološkog, nema ničeg ateističkog, zato što istim teorijskim sredstvima, može se dokazati da nije moguće dati konkluzivan dokaz o nepostojanju najvišeg bića. Čini se da nasljednici kantove filozofije njemačkog klasičnog idealizma, se nisu mogli oduprijeti novom valu ateističkog materijalizma Feuerbacha, Marxa, Engelsa i Dietzgena tijekom XIX. stoljeća na polju teorijskog idealizma i materijalizma. Zbog činjenice da metafizički idealizam nije mogao da oformi jednoznačnu teoriju saznanja, bio je prinuđen da odustane od svog apsolutnog karaktera, tako idealizam postaje još jedna zabačena nedokazana hipoteza. Međutim, idealisti će i materijalizma nazvati metafizikom. Svaki dosljedni idealizam za njih je apsolutni idealizam, tako reći forma teizma, ili potpuna besmislenost. On treba dokazivati egzistenciju apsolutnog duha (Boga) kojemu kako znamo nikada nije pošlo od ruke. Onda materijalistički marksizam, apsolutnom idealizmu u njegovoj teološkoj formi, odbacuje svaku nedokazanu hipotezu. Materijalizam smatra metafizikom pokušaja idealizma da iskustvo objasni kao svijest iz više razloga. Psiholozi poput C. G. Junga zastupali su stav da ima unutrašnjih, nematerijalnih potreba dubokih, neodložnih i bitnih koliko i potreba za hranom, sigurnošću, rađanjem. Moglo bi se, vjerojatno, dokazivati da takve unutrašnje potrebe predstavljaju valjanije opravdanje za izdvajanje ljudskog roda iz životinjskog carstva nego ‘razum’. Jedna od najosnovnijih među tim potrebama jeste potreba za smislom, potreba za nalaženjem neke svrhe naših života. Ljudsko dostojanstvo počiva na pretpostavci da je ljudski život u izvjesnom pogledu značajan. Spremniji smo da podnesemo bol, odricanje, patnju i svakovrsne nevolje ako oni služe nekoj svrsi, nego da podnosimo besmisao. Radije ćemo se mučiti nego da budemo bez značaja. Tradicionalno, bilo to opravdano ili ne, zadatak definiranja značenja i svrhe i svrhe obavljala je – s promjenjivim uspjehom – religija. Smatralo se da čak i koncept države (koji je u obliku nacionalizma poprimio religiozne razmjere sam po sebi) postoji u suštinski religioznom okviru. Država se, iako možda svjetovne prirode, još uvijek racionalizacijom mogla predstaviti kao politička jedinica u kojoj se ugleda božanska volja, ili kao jamstvo određenih Bogom danih prava, ili kao ostvarenje izvjesnih zakona ukorijenjenih u suštinski religiozno tlo. Čak se i francuska revolucija koja je isprva poduhvatila potpunog ukidanja organizirane religije, te svoje prestupe počinila u ime ‘prava čovjeka’, a ova se u biti oslanjaju na vjerske temelje. Robespierre je na kraju, bez obzira na to što je još uvijek odbacivao crkvu i svako konvencionalno antropomorfno božanstvo, ustanovio svoj ‘kult Vrhovnog Bića’.

Foto: V. I. Lenin / izvor: darlin.it

 

U predvečerje Prvog svjetskog rata, zapadno društvo se već naveliko nalazilo u besprimjernom položaju. U prošlosti je postojao jedan sve prožimajući apsolut, jedno sve prožimajuće spremište smisla što je nadilazilo sva druga do tada. Sada je postojalo mnoštvo sukobljenih i nepomirljivih apsoluta, od kojih je svaki isticao osobno pravo da bude spremište smisla, pravo da raspolaže odgovorima na najvažnija pitanja, da bude konačna nada za budućnost. Svaki je težio da postane religija po sebi i da u čovjeku pokrene vjerski nagon. Nije ni čudo što se ljudski razum, prinuđen da procjenjuje to more sukobljenih tvrdnji, našao pometen. Rat je, razumije se, ne samo uzdrmao tu novu ‘religiju’, već i učinio da ona, u perspektivi, izgleda svirepo i gorko varljiva. Civilizacija uspjela je sebe dovesti do najkrvavijeg, najokrutnijeg i najbezumnijeg rata koji je ikada vođen u povijesti, umjesto da svojim utjecajem društvo učini čovječnijim i preobrati ga na put miroljubive blagotvorne aktivnosti. Ozbiljno je doveden u pitanje i sam zdrav razum njenih vođa. Religija napretka, kulture i civilizacije bila je pobijena onim što je, tadašnjim ljudima, izgledalo kao ostvarenje dugo pritajene europske želje za smrću. Prvi svjetski rat je pokazao da je tehnološki razvoj nadmašio psihološku zrelost, mada se je duhovno živjelo i dalje u XVIII. stoljeću, i pored toga što je darvinistička znanost postala prava prijetnja ne samo teološkim postavkama religije, već i upotrebljivosti vjerskog djelovanja – sposobnosti vjere da ‘stvari drže na okupu’, da ih obdari svrhom i smislom. Razdoblje poslije Velikog rata bilo je razdoblje dubokog i gorkog razočaranja. Sukob apsoluta, daleko od razrješenja, iznova je izbio i neumitno se pomolio u svojoj potpuno dezorijentirajućoj stvarnosti. Rezultat je bio pad u nihilizam, nevjerovanje ni u šta, samo grozničava jurnjava za razonodom pred ništavilom koje predstavlja budućnost. Ovaj svijet neposredno poslije Prvog svjetskog rata je još poznat kao svijet ‘izgubljene generacije’. Stanje nesigurnosti i beznađa najpodložnije je buđenju vjerskog nagona. Upravo u takav vakuum religija može najuspješnije uvesti svoje tvrdnje, nudeći nov osjećaj smisla. Razdoblje neposredno poslije Prvog svjetskog rata vapilo je za tumačima. Ljudi su očajnički htjeli znati ‘zašto je to bilo tako’ i ‘šta to znači’. Organizirana religija, međutim, nije pokušala da se ozbiljno uhvati u koštac sa tim problemom, niti da odgovori na potrebe vremena. Pokušala je, prosto, da se pretvara da se ništa nije dogodilo, i namjeravala da produži onako kako je trajala stoljećima prije toga, kao društvena, kulturna i politička ustanova, prije nego tumač koji daje novo značenje. Već dvadesetih godina, otuda, organizirana religija bila je naširoko izgubila povjerenje, smatrana je nesposobnom da ispuni prazninu što je zjapila u zapadnom društvu.

Foto: mauzolej V. I. Lenina / izvor: ilpost.it

 

Na istoku je bilo posve različito, sa obzirom na to da su boljševici nakon velike Oktobarske revolucije svrgnuli s trona ‘Bogom danog monarha’ Nikolaja II. Socijalizam (komunizma nikada nije bilo na zemlji, jer je i suviše ortodoksan da bi se implementirao od strane postojeće ljudske civilizacije) kao ideologija poprimio je neke elemente organizirane religije, a u vidu svoje Komunističke partije svog ‘vrhovnog vođu’. U vrtoglavom produžetku ruske revolucije je socijalistička doktrina poprimila status vjere. U njeno ime mnogi će kasnije u Španjolskom građanskom ratu položiti svoje živote za tu ideju, a ima i onih koji će također platiti svojim životima u ostvarenju svojih socijalističkih ideja, primjerice u predratnoj Britaniji, gdje je zakleti anti-staljinista George Orwell špijunirao odane socijaliste Scotland Yardu. Pa ipak, ima pojavnih paralela između marksizma-lenjinizma i organizirane religije koje su opšte priznate i suviše očigledne da bi ovdje iziskivale dalje razmatranje. Istovremeno, nije općepoznato koliko se sovjetska politička doktrina potrudila, kao stvar sračunate politike ne samo da poprimi oblik i funkciju religije, već da stvarno to i postane. Lenin je, na kraju krajeva, bio veoma vješt i pragmatičan, sa pronicljivim razumijevanjem duševnih potreba. On je shvatio neophodnost prilagođavanja svog sustava čovjekovom vjerskom nagonu, ma koliko on sam po tom pitanju mogao biti ciničan. U tom pogledu, kao i u mnogim drugim, može se dokazivati da Leninova misao duguje više Bakuninu nego Marxu. Stoga je boljševizam ne tako oplemenjen marksizmom, težio da postane znatno više no politička partija ili pokret. Težio je da postane ništa manje do svjetovna religija, i kao takav, da utoli potrebu za smislom. Kako bi ostvario taj cilj, boljševizam nije oklevao da se snabde svom opremom religiozne vjere. Nakon Leninove smrti, veliki vođa Stalin nije propustio tu priliku da unaprijedi propagandu na još višoj razini. Njemu je deklarirani ateista i zakleti protivnik ruskog pravoslavlja, te tvorac teorije o ‘permanentnoj revoluciji’, Lev Davidovich Bronstein, u mnogo čemu prigovarao o tome što dozvolio da, kako u redovima Crvene armije, tako i u redovima radništva i seljaštva, dozvolio da se duboko ukorijeni kršćanski pravoslavni element. Stalin je iz Leninove smrti uspio, iscijediti sve što je moguće bilo od religioznog značaja za ruskog naroda. Leninovo tijelo bilo je izloženo na svečanom odru kako bi se ispred njemu poklonili svi ožalošćeni građani u Domu sindikata tijekom četiri dana žalosti, gdje je bio izložen njegov lijes. Na drugom sve sindikalnom kongresu Sovjeta, bilo je odlučeno da se Lenin uzdigne na položaj blizak božanskom, a godišnjica njegove smrti proglašena je danom nacionalne žalosti. Njegove su statue bile podignute u svakom važnijem gradu Sovjetskog Saveza, dok mu je tijelo bilo balsamirano i smješteno u stakleni sarkofag, postavljen u kameno zdanje, kompleks specifično – religijskog karaktera, građevina piramidalne strukture koja podsjeća na nekim ranijim civilizacijama koje su svojim vođama odavali poštovanje, tako što su njihove sarkofage postavljali onamo gdje će biti bliže Vrhovnog Bića – Apsoluta. Tako da, i dandanas Leninovo mrtvo tijelo leži izloženo na Crvenom trgu, jedne vrste pokloničkog središta koje se puno ne razlikuje od bilo kog ostalog gdje hodočasnici traže svoje nadahnuće, je li bio u pitanju Sv. Leopold Bogdan Mandić ili pak Sv. Jakov u Santjagu de Komposteli. Sve ovo upadljivo odskače od racionalističkog, potpuno svjetovnjačkog sustava vjerovanja koji se proglašava ne samo ateističkim, već i protivnim svim vrstama religije – i kulta ličnosti. Tako, u pokušaju da učvrsti svoj položaj unutar Sovjetskog Saveza, Komunistička partija tijekom dvadesetih i tridesetih godina uznijela je marksističko-lenjinističko učenje do statusa religije. Iako je tvrdila da je ukinula religiju, ona je, u stvari, težila tek pukom zamjenom jedne religije drugom. A ipak, svaka se religija mora obraćati još ponečemu pored samog razuma, i otuda dobivati odgovor. Da upotrijebimo otrcanu frazu, ona mora da osvoji i srce i um, zadovoljavajući duboke emocionalne potrebe, ostajući istovremeno prihvatljiva ljudskoj logici. Mora se suočiti sa iracionalnom stranom čovjekove prirode, pružajući odgovore na pitanja proistekla iz te iracionalne strane, te mora makar priznati, a ako je moguće i naći mjesto za teme kakve su čežnja za ljubavlju, strah od smrti, patnje, usamljenosti… Postoji ključna razlika između religije s jedne strane, i s druge, jedne filozofije ili ideologije. Usprkos svojim težnjama, marksističko-lenjinistička doktrina nikada zapravo nije bila više od filozofije ili ideologije. U svojoj apstraktnosti, u svojoj emocionalnoj jalovosti, ona je propustila da učini pravdu čovjekovim unutrašnjim potrebama – niti je priznala osnovanost tih potreba, niti im je udovoljila. U toj mjeri, marksističko-lenjinistička doktrina psihološki naivnom. Uzela je gotovo, sasvim pojednostavljeno, da se unutrašnje potrebe mogu utoliti punim stomakom i teoriju o proizvodnji, ekonomskoj vrijednosti i raspodjeli kruha podjednako svima prema potrebama. Ponudila je povijest kao uzvišeni apsolut, međutim i koncept Naroda. Opet, međutim, čovjek ne živi samo od kruha, niti od teorije o kruhu. Načela kakva su otuđenje rada, odnos rada i kapitala, dijalektika materijalizma, čak i klasna borba i nejednaka raspodjela bogatstva ne izazivaju nikakav odgovor iz utrobe, ne nude hranu čovjekovim neopipljivijim, neodređenijim, ali ništa manje stvarnim opsesivnim oblicima gladi – njegovoj gladi za ‘mirnom dušom’, za emocionalnim i duhovnim ispunjenjem, za razumijevanjem svog mjesta u kosmosu, za odgovorima na pitanja što leže van zabrana sociologije i ekonomije, van zabrana materijalizma uopće. Istovremeno, koncept povijesti kao apsoluta suviše je skučen da obuhvatiti ljudski osjećaj svetog ili božanskog i žudnju za njim. Baveći se problemom smisla, marksističko-lenjinistička doktrina ponudila je samo privremena rješenja. Svrha i pravac bili su utvrđeni samo za dato mjesto u danom trenutku, podložno izmjeni i promjeni. Vjerski nagon, međutim, iziskuje nešto trajnije. On ne stoji u odnosu s društvenim ili ekonomskim pitanjima, već sa misterijama kakve su vrijeme, smrt, usamljenost, ljubav, i svijest o tome da je potreba za smislom naj preča. A upravo su te misterije – pritom je misterija istinsko polje religije – ono sa čim je surogat religije marksizma-lenjinizma najupadljivije propustio da se suoči ili čak i da ih prizna. On se, u toj mjeri, pokazao sve nedovoljnim za unutrašnje potrebe čovječanstva. Ne iznenađuje, otuda, što je organizirana religija žilavo opstajala unutar sovjetskog carstva i njegovih satelita, usprkos zvaničnom neodobravanju, gonjenju i ambicioznim programima ‘indoktrinacije’ zamišljenim za njeno onemogućavanje. Zato, bila religija ‘opijum za narod’ ili ne, zavisnost se ne može liječiti prosto ukidanjem izvora snabdijevanja i prepuštanjem društva da se bez ičije pomoći hrve sa agonijom apstinencije. Poznati ruski novinar, pisac i revolucionar, Victor Serge, govoreći o dogmatizmu će reći:

„Materijalistička dijalektika bi trebala, čini se, da nam pomogne shvatiti kako, u neprekidnom osvajanju znanstvene istine, greška se uvijek manje-više pomiješa s istom i nema uvijek tu zloćudnu ulogu koju joj na koncu prepisujemo. Znanost nije kompletirana, ‘marksizam nije dogma, već navod za akciju’, i sama akcija proleterske pobjedničke partije je neophodno vezana uz empirizam, uz greške, uz tapkanje u mraku, uz fluktuacije u različitim smjerovima, i bilo bi smiješno od toga napraviti rigidnu i linearnu ideju. Na koncu, i za našu proletersku istinu, bi bilo uputno da se ostvaruje neprekidno i zajedničkim naporima, plodonosnim oponašanjem, istraživanjem, diskusijama i bratskom borbom. Kongres naših organizacija samosvjesno može prekinuti upitnosti doktrine koja zapovijeda akcijom ili koja prevladava nad istom. To je potrebno, jer ono što nam je iznad svega važno u mijenjaju svijeta jest sama efikasnost akcije. Ne bismo tražili da se ukinu pitanja filozofije, kao ni pitanja znanstvenih metoda, umjetnosti ili povijesti, bez da se vratimo na dogmatsku tradiciju koncila Rimske Crkve. Univerzalni stroj koji proizvodi ‘istinu’ još nije izmišljen, a nije niti na nama marksističkim revolucionarima, da o tome sanjamo.“

Ovaj citat Victora Serga nam govori o eventualnoj štetnosti dogmatskog razmišljanja, čak i u slučaju kad je u pitanju ‘nepogrešiva znanost’. S druge strane, poznati britanski književni kritičar i teoretičar, te marksistički filozof i pisac, Terry Eagleton, u predgovoru njegovog djela Zašto je Marx bio u pravu će napisati:

„Ne želim sugerirati da Marxa nikad nije pogriješio. Nisam od one vrste ljevičara koji pobožno deklamiraju kako je sve podložno kritici, a onda, nakon što ih se pita da navedu tri glavna prigovora Marxu, zapadnu u mračnu šutnju. Neću nastojati Marxove ideje prikazati kao savršene, već kao uvjerljive.“

Stoga pokušajmo odbaciti dogmatizam, jer samo tako možemo pristupiti ispravno dijalektičkom materijalizmu, želimo li ne upasti u zabludi prilikom tumačenja povijesti.

 

Autor teksta: Gordan Stošević

 

Korišćena literatura:
(uključujući i prvi dio analize)

Лудвиг Фојербах и крај класичне немачке филозофије“, Фридрих Енгелс, Култура, Београд, 1947.

Anti-Dühring“, Friedrich Engels, Cankarjeva Založba, Ljubljana, 1950.

Dialektika prirode“, Friedrich Engels, Cankarjeva Založba, Ljubljana, 1953.

Kritika Hegelove filozofije prava“, Karl Marx, Veselin Masleša, Sarajevo, 1960.

Izbrana dela“, Antonio Gramsci, Cankarjeva Založba, Ljubljana, 1974.

Izbrana dela“, Palmiro Togliatti, Cankarjeva Založba, Ljubljana, 1976.

Теорија на духовното творештво врз основа на марксизмот“, Макс Рафаел, Комунист, Скопје, 1979.

Filozofija istorije i politike“, Slovo Ljubve, Beograd, 1980.

Izbor političkih spisov 1914 – 1926“, Antonio Gramsci, Komunist, Ljubljana, 1982.

Um i religija“, Nikola Skledar, Veselin Masleša, Sarajevo, 1986.

Filozofija povijesti i kulture Nikolaja A. Berdjaeva“, Ivan Devčić, Glas Koncila, Zagreb, 2010.

Zašto je Marx bio u pravu“, Terry Eagleton, Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.

Your Header Sidebar area is currently empty. Hurry up and add some widgets.